28.01.2007., nedjelja

Štapići za uši i lisica

Photobucket - Video and Image Hosting

Ovaj će se post baviti problematizacijom određenih problema.

Problem prvi. Koji kurac da radim sa susjedom bulimičarom?

Ako zamislite pravokutnik i pravite se da je taj pravokutnik moj hodnik te da ga vi gledate (jer je zli vuk otpuhao krov na Hatton House 3) odozgo lebdeći uz pomoć magičnih moći, u lijevom gornjem kutu bit će stančić muške mršave osobe koju ćemo zvati Prozirni.

Prvo sam ga htjela nazvat Tajlo, po zemlji u kojoj se okotio. Pa sam se naravno sjetila da bi se to moglo pročitati kao rasistička primjedba, pa sam onda smislila sljedeći disklejmer: ako je kanite tako pročitati, prvo se malo pozabavite kontekstom, dakle ostalim tekstovima na ovom blogu, a onda mi jebite mater u komentarima – a za neupućene pro(b)laznike, to se u mom slučaju zove nekrofilija.

Ali onda mi je to bilo glupo pa sam to izbrisala, tako da vi to sad ne vidite.

U lijevom donjem kutu tog pravokutnika je moj stančić, a naši su stančići povezani ventilacijskim otvorom u kupaonici tako da ja čujem kad Prozirni kihne, pere zube, čačka pupak štapićem za uši ili radi neke druge stvari. Kao na primjer, povraća u wc školjku poslije ručka.

Prošli sam se vikend preznojavala nad četiri stranice članka u Observeru o onoj brazilskoj anoreksičnoj manekenki Ani Carolini Reston koja sad jede maslačke za korijenje jer njeni pajdosi nisu primjetili da se ona klati na povjetarcu kao zelena travka… te da joj je te boje i koža. Odnosno primjetili su, ali su imali važnija posla. Odnosno, nisu imali važnija posla ili kozna kae bilo, u svakom slučaju, cura više ne živi ovdje.

Prozirni, susjede, ima vremena za maslačke, kako da ti to objasnim.

Da budem precizna, ja nisam sasvim sigurna da se on doista bavi izbacivanjem iznutrica svaki dan jer nemam sposobnost gledanja kroz zidove ali da proizvodi zvukove koji opasno nalikuju upravo na taj sport, to je bormeš istina.

U potrazi za pravim rješenjem kako da se nosim s tom situacijom, postavila sam par anketnih pitanja trojici reprezentativnih primjeraka britanske vrste: Gaši, Eustahiju i Đoki. Tko će bolje odgovoriti na to pitanje od potomaka užasno pristojnih kolonizatora kao što su njih trojica, koji su pritom zajedno pomiješani turboekologičari, svjetski putnici, pametni momci, dobri jebači i tak (ovo zadnje zapravo ne znam jer nisam još probala).

Jel da se bavim time il da se ne bavim time? To jest kako da se točno bavim time a da se ne bavim time. Naime, poteškoća je u tome da Tajlo i ja nismo prijatelji, nemam ništa protiv čoveka, ali nedostaje par zrna kave u našoj mješalici da bi se naš odnos razlistao. Jedno zrno kave je to da ja njega kurca ne razumijem kad priča na nekoj specifičnoj verziji engleskoga nam jezika. Drugo zrno kave je da nam prijateljska kemija (ona čudna mješavina mirisa, energije i ostalih strujanja o kojoj se uglavnom govori u ljubavnom odnosu ali oh kako samo postoji i u prijateljstvu) nije nebu pod oblake. Treće zrno kave je da sam već stara kurva, i biram prijatelje kao… (sami izmislite usporedbu koja će označavati kako u zadnje vrijeme biram prijatelje sa izuzetnom pomnjom i pažnjom jer već polako ulazim u razdoblje kad nemam vremena ni volje za kojekakve pacijente u svom životu).

Odgovor je bio unison i obećavajuć: Pa probaj neprimjetno ispipat iz njega da li je uistinu bljuvač na duge pruge.

Odlična ideja. Ćao Prozirni pajdo, kaj malo si rigaš poslje ručka, a? Jedna od prvih stvari koju mi je R rekao nedugo nakon što smo se upoznali, a nakon što sam ga pitala priča li tako sporo sa mnom zato jer misli da sam gluha ili glupa, bila je: ti si potpuno netaktična osoba. Suptilnost no. Takt, kaj se to jede? Kak da točno NEPRIMJETNO iskopam iz njega jel baca bljuvku ili ne a da pritom ne uspostavim prijateljski odnos što bi potrajalo jebenih sto mjeseci i ne da mi se ni pod razno. Kako da zadržim točno tu razinu odnosa koju imamo: bok kak si super a ti, a da ipak nešto učinim za čoveka kojemu možda nije dobro.

Pošto prvi savjet nije naišao na sveopće odobravanje mene, trojica Baltazara su se povukla u svoje odaje i iznjedrila sljedeći prijedlog: idući put kad čuješ zvukove koji upućuju na želučanu kiselinu koja juri van, ti pokucaj pa ga priupitaj treba li mu nešto, kao čula si neš čudno pa si mislila…

Kaj sam mislila? Mogu li od njega posudit jaje za kolač jer mi je pofalilo?

Nepravedna sam sad, to je zapravo dobar savjet. Ali umirem od straha. Šta ako time prekršim neko nepisano pravilo međususjedskih odnosa na Tajlandu. Šta ako mu bude super neugodno i počne rigat u kantu pokraj rijeke umjesto u vecu, da ga ja ne bi čula. Time nismo ništa postigli. Šta ako samo čisti sinuse ili tako nešto, i onda ga ja dovedem u situaciju da mi mora to objašnjavat, a on se na primjer, grozi pričanja o tjelesnim funkcijama. Već sam ga jednom pitala zaš mu mobitel zvoni dvjesto puta svaku noć pa je pozelenio a potom i poljubičastio te je samo tiho izmucao smeta li me to, na što ja naravno nisam imala srca reći - pa ono, da, jebeno me smeta šišmišu jedan jer ja po noći čudna mi čuda volim spavati, nego sam samo rekla, ma neeeeeee, samo ti daj...

Problem drugi. Kako iz Crewea doći do Londona za 18 sati umjesto predviđenih sat i pedeset minuta.

To smo uspješno riješili, tako da to nije više problem. Ipak ću malo o tome. Naime, prošli četvrtak navečer sam se uputila natrag u London iz Manchestera. (To ja zovem Manchester od milja, iako to uopće nije Manchester nego Alsager što je otprilike kao da Delnice zovem Kopenhagen). U Delnicama je cijeli dan puhao konjski vjetar i mogli su se čuti pokoji glasovi - joj možda vlakovi neće vozit - koje sam ja spremno ismijavala. Vlakovi neće vozit zato kaj puše vjetar. Hm da, a u nas sve su ugrađeni mikročipovi koje kontrolira CIA. Otpuhalo me do stanice baš u pravo vrijeme za ulovit vlak – ne prerano da se ne smrzavam na peronu, ne prekasno da se usaftam trčeći za vlakom. Nasmiješene zaposlenice britanskih željeznica su me tad obavijestile kako nema nikakvih vlakova nigdje u cijeloj zemlji jer je cijela željeznička mreža pala. Srećom, R je bio sa mnom. Srećom, i njegov novčanik je bio s nama, jer u mojem bilo bijednih dvajst funti. Srećom, dobili smo zadnju sobu u hotelu pored stanice. To je ujedno bio i prvi put u zadnjih četiri mjeseca da se suočim lice u lice sa televizorom. I pogledam Celebrity Big Brother epizodu koja je cijelu zemlju preokrenula naopačke.

Problem treći. Celebrity Big Brother epizoda koja je cijelu zemlju preokrenula naopačke.

Ukratko da vam prepričam, ima ta jedna Shilpa Shetty, zvijezda Bollywooda i ta jedna Jade Goody, zvijezda jer je bila u Big Brotheru prije tri godine dok nije bila zvijezda. Ta Shilpa Shetty onak izgleda ko Barbie lijepe mliječno čokoladne boje kože, a ta Jade Goody izgleda ko narodska cura, onak zdrave su joj sise i to. Njih dvije puno pričaju, o raznim glupostima, kao na primjer Shilpa Shetty priča kak je ona super jer je glumica u Bollywoodu i kak ima stila i baš je odlična, i super priča engleski iako joj to nije materinji jezik i kak je ona odlično odgojena i nikad nije smjela doći doma poslije dva po noći jer je iz respektabilne familije u kojoj se ne govori kurac pička i to. Jade Goody isto puno priča jer nemaš šta drugo raditi u Big Brotheru nego pričati i koristi kurac i pička kao zamjenice za sve druge riječi u vokabularu. Shilpa ne želi Jade reći kad ju je razdjevičilo, pa onda Jade navaljuje dok se ova tamnorumeni. Nije teško zamisliti zašto se njih dvije ne podnose. Ali Jade Goody je tak malo zabrijala, i stresla je Shilpici sve i svašta u facu, a i dosta ju je tračala iza leđa, na foru joj kak je ona lažnjak, i zvala je Shilpa Fuckawhallah i Shilpa Poppadom (to su one fine lepinjice što se jedu u indijskim restoranima za predjelo). E sad tu ima još jedna Danielle Lloyd, neka bivša mis, koja hoda s nekim fudbalerom i ona je tak dosta sudjelovala u toj kavgi i rekla sto puta gore stvari od Jade, kao npr. da Shilpa čak ni ne priča engleski ispravno (to dolazi iz usta osobe koja fucking hell izgovara kao fohrin eul) i da joj se gadi jesti šta Shilpa skuha jer tko zna di su njene ruke bile.

Shilpa je fejk, odnosno, fejk je njena javna persona. Goody se, nasuprot tome, fura na autentičnost. To je njena javna persona. Persona autentičnost i persona fejk si ne pašu baš najbolje. O tome je ovaj sukob bio, ako se mene pita. (Pri tome valja imati na umu da autentičnost i lažnjaštvo u ovom kontekstu imaju točno istu vrijednost – autentičnost Jade Goody nije ništa manje ni više lažna od lažnjaštva Shilpe Shetty, radi se samo o tome kako njihove uloge funkcioniraju unutar sredina u kojima su odrasle. Shilpa je Indijka iz dobrostojeće obitelji koja je odrasla sa vrijednosnim sustavom da se o tjelesnim izlučevinama ne priča, te da je upravo ne-pričanje o tjelesnim izlučevinama dokaz da se netko ”izdigao” iznad svojih ”animalnih” nagona. Jade je pak britanska verzija bijelog smeća, do te mjere neobrazovana da se zaista nemoguće ne pitati se kako joj je uspjelo doživjeti 25-tu i ostati do te mjere nedodirnuta bilo kakvim informacijama o bilo čemu na svijetu osim jebanju. U njenom svijetu, ne-pričanje o jebanju je znak artificijelnosti i neprirodnosti.)

Uglavnom, britanska javnost je poblesavila nad rasizmom osobe Goody sproću osobe Shetty. I osoba Goody je dobila izgon iz kuće u roku odmah. Izbacilo je s 82 posto glasova. Osoba Danielle je još uvijek tamo. Sad osobu Goody razapinju, prijete joj smrću, razvlače je po novinama na foru kako je maloumna (a kao prije tri godine kad je bila u finalu BB-a onda je bila naša draga narodska cura Jade) i u tome naravno predvode novine tipa The Sun ili the Daily Mirror koje se uistinu mogu podičiti da je njihovo Kraljevstvo nebesko ako je već o siromaštvu duha riječ. A Shilpi nude bijesne ugovore i hrpetinu para za filmove, reklame, scenarije, intervjue, serije, čarape, šminku, lepinjice i Roquefort. Žao mi je Jade, iako bi u drugim okolnostima čupala kosu nad svakim njenim pokušajem artikulacije bilo kakve misli. Žao mi je Jade, jer je totalno popušila foru, odnosno žrtvovana je masno na oltaru britanske toniblerovske borbe za multikulti društvo.

Zašto ja sad to prepričavam? Ne znam, to se desi kad netko ne vidi televizora četiri mjeseca.

A inače, nedavno je lisica ušetala u dućan s cipelama na Portobello road i prouzročila opću konsternaciju i paničnu evakuaciju dućana. Možda je to rođakinja od ove moje s campusa. A možda se sprema neka pobuna lisica.


- 20:34 - Komentari (24) - Isprintaj - #

13.01.2007., subota

Vjeverice!

Photobucket - Video and Image Hosting

Idem ja bolje… o vjevericama. Jednog sunčanog dana (moguće je i da je bio polu-sunčan; zapravo, vjerojatno je bio pomalo i oblačan) vidjela sam četiri sive vjeverice kako se federišu oko campusa na kojem stanujem (glagol federisati dolazi od skakutati, madračnom povezanošću). Brzo sam se dohvatila svoje nove Nokije neznamkojibroj (ta Nokia nije nova, nego je stara Nokia od R-a, koji je dobio novi mobi i proslijedio mi svoj stari). Sad je pravo vrijeme da ispričam nešto o sebi i mobitelima što je posve nevažno.

1. Mrzila sam mobitele i u svom propovjedno napornom starmalo docirajućem stilu svima koji su htjeli slušati objašnjavala o tome kako je mobitel ”stvorena potreba” i kako nema nikakvog razloga da netko bude dostupan cijelo vrijeme.
2. Mom bivšem dečku starci su kupili mobitel. Ja sam i dalje svima srala kako je mobitel zlo. Ali sam ga pomalo i koristila.
3. Zaposlila sam se, i dopustila da mi tata kupi mobitel na foru sad sam zaposlena pa moram biti dostupna – užasno je bio sladak – sivo tirkizni, neki talijanski.
4. Bivšeg dečka je zamijenio drugi bivši dečko (suze su curkom curile u svim smjerovima). Mjesto radnje je bio Bruxelles, i moj tirkizni mobitel nije primao kartice koje nisu bile VIP. Bivši dečko mi je kupio novi mobsi – Siemensa neznamkojibroj.
5. Siemens neznamkojibroj je dobio noge sprinterice i pobjegao iz svlačionice ZKM-a, u stopu praćen mojim novčanikom s hrpom kartica, osobnom i ostalim administrativnim noćnim morama. Rekla bih da je trčao za nekim kome je trebala lažna osobna i novi mobitel.
6. Siemensa neznamkojibroj je zamijenio Simens istitajneznamkojibroj i, tri godine kasnije, on još uvijek sretno radi, ne trenira maraton, nije poginuo, nije se razbio iako je padao češće od najbolje hrvatske skijašice.
7. R mi poklanja Nokiju. Volim o tome misliti kao o reciklaži. U Siemensu mi je kartica sa hrvatskim brojem.
8. Ja i dalje volim pametovati kako je mobitel stvorena potreba.

Brzo sam se, dakle, dohvatila Nokije i skvičala u sluju: Vjeverice. Četiri. Sive.

Hein? Vot? O čemu ti to? – pitala je slušalica R-ovog glasa.

- Pa majku mu, otkud četiri sive vjeverice usred Londona. Prvo, zadnji put kad sam provjerila u knjigama, vjeverice su bile bakrenocrvene (L’Oreal A54 je boja za krzno koju koriste, vjerujem). Drugo, otkud vjeverice uživo, i to na campusu faksa u istočnom Londonu?

Za razliku od mene asfaltne, R je oduvijek živio u countrysajdu - Ma gle, to su ti sjevernoameričke vjeverice, one su ti zlostavljačice, primjenjuju bullying i mobbing i istjerale su ove mirne i plahe smećkaste vjeve. Zapravo, mislim da su ih potamanile.

- Ali kako sive vjeverice? Pa nisu vjeverice štakori? Šta je ovo? Poludit ću. Poludila sam.

- Donijet ću ti neku slikovnicu o bakrenocrvenim vjevericama, okej? – eto, zna on šta treba.

(E da, još mi je i lisica prešla preko puta kad sam išla u knjižnicu. Malo smo se gledale, pitala sam se je li možda pjenasta lisica, ali nije bila. Ima li možda neko praznovjerje o tome šta ti se desi kad ti lisica prijeđe preko puta?)


Nešto kasnije:
Zaboravila sam par brojkica.

9. Apple je lansirao iphone.
10. Godina je 2009. Kupila sam si iphone znamkojibroj (koji tad više neće koštati ko vožnja taksijem od Zagreba do Barcelone u oba smjera plus otklonit će se glavni nedostaci nove tehnologije plus ja ću tada imati job). Kako sam se samo otuđila u tom predmetu, oj prekrasne mi duše.

- 11:26 - Komentari (18) - Isprintaj - #

07.01.2007., nedjelja

Još uvijek ništa od vjeverica...

Photobucket - Video and Image Hosting www.threadless.com

U prazničnom limbu, slučajno neslučajnim mrežnim tapkanjem natapkala sam na sajt o kohauzingu ili sukućevanju. Učinilo mi se da je sukućevanje možda odlično rješenje za osamljivanje plus druželjubivost od kojih patim (a i njih dvije od mene) podijeljenom a često i nepodijeljenom pažnjom još otkako sam nebila spermij. (Ne trebam se previše truditi da mi rečenice budu neprijateljski raspoložene prema čitanju, quod erat demonstrandum preko nekoliko puta.)

Nuklearna obitelj mi se čini pomalo nuklearno… i bombastično – premalo ljudi za podijeliti napetost zajedničkog života. Premalo punoljetnih ljudi, a ponekad i premalo maloljetnih ljudi. Previše razgovora (punoljetnih ljudi) o tjelesnim funkcijama (maloljetnih ljudi). U proširenoj obitelji koja bi uključivala nekoliko generacija ima, nažalost, previše ljudi koji su previše energije uložili (u velikom vremenskom rasponu) da bi jedni druge uvjerili kako (ovi drugi) ne kuže o čemu se tu zapravo radi. Previše brige za tuđe dobro.

Sukućevanje zapravo ne zadire ni na koji način u strukturu same obitelji, tako da je ovaj odlomak ispred zapravo skoro pa besmislen. Radi se samo o tome da nekoliko obitelji živi na istom prostoru (u istoj zgradi, odnosno seriji kuća naslonjenih jedni na druge) i dijele poneke obaveze. Aktivno susjedstvo. Nothing too special. Ništa previše dramatično.

Sukućevanje je nova, neki bi rekli, improved, verzija komune – privatnost plus zajedništvo na jednom mjestu. (Već čujem škrgutanje zubi i pjenu bjesnilicu). Okej, simpatično je ponekad reći - Jebemti jebene hipije (pa ponekog i iscipelariti). Neću reći da sam se ja uvijek suzdržavala od tog sporta, ali, kako da vam kažem… cvjetići mi rastu tamo negdje u rebarcima ili rebro krletci (ribcage - kakva dobra, dobra riječ), i žele van.

Prije dvije godine u Grožnjanu, radionicu nam je držala Karin. Karin je sivkasta Njemica, članica Kanak Attaka (aktivističke udruge za borbu protiv rasizma, za sve koji neće, nikad neće, kliknuti ovaj simpatičan link sa njihovim manifestom na nekoliko jezika). Potrebno je pomalo se pomučiti s Karin da bi iz nje počelo kapati rozo, ali meni je Karin odmah bila simpatična (kako već bude kad sivo prepozna sivo a rozo rozo), pa sam imala strpljenja. Karin se, između ostalih florescentnih dogodovština iz svog života, udala za jednog ilegalnog imigranta kojeg je prije toga vidjela parni broj puta manje od četiri kako bi isti dobio papire. Karin je to učinila zbog one roze boje iznutra, ne zbog one sive boje izvana. Problem je bio u tome što je imigrant bio neobičnih piromanskih sklonosti i zapalio je kuću u kojoj je živio. Problem je bio i u tome što je Karin, kao njegova žena, morala otplaćivati njegove dugove dugo u noć svojih tridesetih od kojih je veću polovicu provela kao freelancer.

Ali to nije bio problem, jer je Karin faca, i naravno da joj nikad nije palo na pamet da pomisli nešto tako sivo kao: tako mi i treba, kad pomažem imigrante. Karin bi to napravila opet, još sto puta. (Right, da, Karin isto ima svojih issues, jasno je svima, nije poanta u altruizmu, nego u tome da Karin nije iskoristila iskustvo svog života da postane glupa.)

Zanijela sam se, ovaj post nije o Karin, nego o sukućevanju. U svojim tridesetima, negdje kad je i upoznala palikuću, Karin je živjela sa jednim muškarcem i dvije žene, a uskoro se rodilo i dijete – Karinino social child. Jedan muškarac i jedna žena su bili u monogamnoj vezi, a Karin i druga žena su živjele s njima u zajednici. Priča nije završila osobito breskvasto šlagasto, ali zajednica se ipak održala kojih desetak godina, što je i za obične brakove visok score. Karin i njeno social child se još uvijek viđaju, idu ponekad zajedno na koncerte i tak.

Ne, ja ne želim živjeti u zajednici s jednim frajerom i dvije babe – ajmo dalje, tj. ajmo se vratiti na sukućevanje. Koncept sukućevanja sam pokušala iznijeti Eustahiju neki dan u pubu Palma (o pubu Palma čitajte sve kod Gurwoman, a za one koji neće, nikada neće klinuti ovaj link, taj pub je neodoljivo šugav i miriši kao da ste ušetali u Mućke). Eustahije je Brzić i prije nego što sam dovršila prvu rečenicu kutevi usana su mu plesali mambu: Šta, izmjenjivat ćete se u mužnji zajedničke krave?

Ali Eustahije ima tople smeđe oči i totalna je mica maca, pa sam zato nastavila. Erm… pa da, ako izabereš život na selu, ali ima takvih zajednica i u gradu, evo jedna se baš sad osniva u Londri. Eustahije je te večeri odlučio biti neposlušna mica maca i zdravorazumski je rekao: Gle, brijem da postoje načini da jeftino živiš u Londri i bez toga da besplatno bejbisitiraš tuđu djecu pod kodnim imenom kohauzing.

Ma znam, znam… ali znaš kako je to sa mnom i idejama. Ja ih ne volim bolje upoznati – kad ih bolje upoznam, seks nam postane dosadan.

- 12:41 - Komentari (15) - Isprintaj - #

< siječanj, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)
Lipanj 2006 (6)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket

Kada bih se sažimala, najsretniji opis bio bi Petrom posredovan Tomijev 'Ona se loži na socijalnu dinamiku.'


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se