30.12.2006., subota

Četiri sive vjeverice i lisica (naslov ukraden iz jednog budućeg posta)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Foto by Gurwoman koju nisam pitala za dopuštenje ali valjda mi ne bi rekla ne (nježna emotivna ucjena). Trep trep trepetiljka. Nas dvije dubimo na glavi čvrsto se držeći poda. Nisam sigurna čiji rad pozira kao zrcalo, provjerit ću idući put, u svakom slučaju, peti kat, prva soba, prvi rad na lijevo.

”Every real artist constantly violates the laws of the system within which he works, in order to create new formal possibilities and stimulate aesthetic desire: when Brahms's works were first performed, the expectations aroused by one of his symphonies in a listener accustomed to Beethoven were certainly very different, both in quality and range, from the expectations aroused by a Beethoven piece in a listener accustomed to Haydn.

And yet, theorists of contemporary music (and with them, those of contemporary art in general) reproach classical tradition for the fact that all its formal innovations, and the kind of expectations they entailed, would no sooner be introduced than they would become new systems of assumptions aiming at the completion and final satisfaction of expectation, thereby encouraging what Henri Pousser calls psychic inertia.”

Umberto Eco: The Open Work
- 23:29 - Komentari (24) - Isprintaj - #

16.12.2006., subota

Odijevam se u cannabis

Photobucket - Video and Image Hosting

Zvjezdica.
Danas sam kupila svoje prve hlače od droge. I vestu također. Hlače su mekano grube, boje koja hoće biti ljubičastom ali nije sasvim sigurna u to. Ni da je ljubičasta, niti da to hoće biti. Vesta je plava, ili se barem pravi da jest. Ja sam pomalo daltonist. Vesta bi jednako tako mogla biti i zelena (dobro, ne bi mogla, ta se boja zapravo zove teal ma šta god to značilo). Vesta nema ni jednog gumba, pa ni dugmeta, već se jedan i drugi kraj drže zajedno željeznom kopčom, kao na ”škotskim” suknjama. Ako se želi. A može se željeti i da se uopće ne drže zajedno, tako što se skine kopča. U tom slučaju nije zgodno ne imati ništa ispod. Ne zato što to ne bi bilo ”zgodno”, nego zato jer bi se to vjerojatno shvatilo kao znak - nešto što upućuje na nešto drugo, a ne samo dvije gole dojke.
Hlače od droge navodno odbijaju više od 95% ultraljubičastih zraka, za razliku od drugih materijala, koji odbijaju samo 30-90%. Hlače od droge su također toplije zimi a hladnije ljeti. Piše na etiketi. Piše još i da je cannabis upotrebljen za izradu ovog proizvoda ne-toksičan i ne može se koristiti kao droga.
Baš šteta, bilo bi lijepo napisati da sam popušila vlastite hlače. I da onda to bude iskaz sa referentom.

Zvjezdica.
Opet mi nestadoše slike s bloga.

Zvjezdica.
Eustahije, prijatelj Englez oponašao je Slavoja Žižeka dok smo pušili shishu (ili šišu, po naški) poslije konferencije Biti tamo. Konferencija Biti tamo bavila se upravo time. Kako pisati o umjetnosti koja se netom dogodila i čiji si su-učesnik, skoro pa su-krivac ili sukrvica. Meni je to bilo strahovito smiješno, ali jednoj djevojci nije. Ona nas je prvo optužila da sudjelujemo u stvaranju stereotipa o istočno-europskim filozofima, a zatim se ispostavilo da to uopće nije rekla i da smo mi paranoici to sve krivo shvatili, nego da ju je pogodilo što se osjećala isključenom, jer ona nikad nije čula za Slavoja ni za njegove govorne mane, mahanje rukama i tikove. Nije lijepo smijati se ljudima sa govornim manama, čak ni ako su bogati filozofi. Baš šteta što nas je za to baš bolio kurac tu subotu navečer. I što Slavoja Žižeka boli kurac za nas.
(Slučajno sam ćirimbirajući po Ognjenovom del.icio.us accountu otkrila 5 godina staru raspravu, bolje reći krvoproliće i prosipanje govana, o Žižeku u/i hrvatskom kontekstu. Kakva makljaža, kakvo stiskanje gnoja, kakvo mačevanje kurcima. Kakva izlika za valjanje u blatu. I puno prekrasnih rečenica, ma koliko zle bile.)

Zvjezdica
Preseliti u drugu zemlju je kao oboljeti od Alchajmera. Veliki dio onog što zovemo identitet ukorijenjen je u mreži (naših) međuljudskih odnosa. Kako znati kako da se ponašam kad ne znam što onaj drugi očekuje od mene. Kad nema te mene na koju se mogu nastaviti. Rasplinula se u pičkin dim. Ja znam biti samo ”nečije” tamnobijelo. A ovdje sve ide ispočetka. Nema kolaca za moj šator. Vau. Otpuhalo me.

- 20:49 - Komentari (7) - Isprintaj - #

07.12.2006., četvrtak

”Kod Peterlića” u Londonu



Neki dan me izvjesni… hm… zovimo ga Đoka, kolega s faksa (ne, nisam odustala od pokušaja da nađem prijatelje Engleze a ovaj se čini kao dobar objekt za moje ”borimo se protiv stereotipa, ne zato jer su neistiniti jer da su neistiniti ne bi bili stereotipi nego zato jer su dosadni” opite s obzirom na to da je šest godina živio u Parizu te dvije u Brazilu) vodio na večer suvremene glazbe u jedan klub u našem multikulti kvartu.

Đoka je naočit momak, pametan, načitan i brbljav pa nam je večer brzo protekla u uskakanju jedno drugom u riječ. Jedine su mu (iako dosta ozbiljne!) mane što nije flertovao sa mnom i što je općenito bio pomalo nervozan iako sam se potrudila trepčući ko trepetiljka, kesereći se ko hijena i zamahujući glavom ko da mi je gusjenica zapela u kosi dati mu do znanja da može za prvo i da ne mora za drugo, ali nećem sad tome pridavati preveliku pažnju, možda je i bolje (Ja na primjer mislim da je sasvim razumno misliti da kad se desi nešto što ti nije baš sasvim po volji misliš da je bolje tako. Mislim da je to puno razumnije nego biti objektivan).

E sad taj kljub u koji smo išli, evo, tako mi opanaka i bijelih čarapa, liči totalno na socrealističke birtije. I to ne na bilo koju, nego baš na onu blizu Filo faksa, tamo u Vukovarskoj, u onom nizu zgrada gdje je i Marin Držić knjižnica (filijala Goran Kovačić, popularnije zvan Goran) i gdje mi radi Višnjica, Anarina žena. Tu birtiju smo mi filofakšani zvali ”Kod Peterlića”, iz dobro poznatih razloga. Ne znam jel još postoji, ali ako ne postoji, baš mi je žao. I tako sam ja jučer ušla u sestru blizanku naše ”Kod Peterlića” koja je bila uređena lagano u stilu Božića, sa pregnjusnim šljaštećim visećim zmijama i natpisima Meri Krismas. Da je pisalo umjesto toga Sretna Nova 1981. ne bih se začudila.

E sad, šta je fora. Fora s mora je da je to radnički klub, dakle ono, isti kurac ko oni klubovi za plavokrvne bogataše, samo što je radnički – dakle biljar, pikado i društvene stolne igre tipa domino. A naravno, umjetnička raja željna novih trendova to je sad isfurala kao posljednji krik mode – ona spika s tim da je toliko nevjerojatno démodé da je pravi krik mode. I tako su taj prostor zaposjeli super nabrijani Mila frizure (Mila, frizeraj u Radićevoj za nabrijane hair victims, ne ženski časopis Mila, alo?) vintage odjeća s pomakom, razmakom, zamakom i ostale onostrane kombinacije i kreacije pomiješani s lokalnom škvadrom kojoj se piva cijedi po poderanoj majci zategnutoj preko škembe po kojoj se istim intenzitetom cijede i lokalne minđopokazivačice.

I sad šta, slušali smo koncert suvremene glazbe, svi mi, tako izmiješana raja. Prejebeno, kad vam kažem!

Koncert se sastojao od dva dijela, solo violončela i solo klarineta i nikad mi nije bilo više žao što ne raspolažem apsolutno nikakvim instrumentarijem za analizu suvremene klasične glazbe (ni glazbe uopće). Mislim da će vam sve biti jasno kad kažem da mi je najdraža kompozicija Cageova 4’33”. Jebote, jel se opće kaže suvremena klasična glazba? Vjerojatno ne. Branimiro pomagaj tako ti svega.

(Mala digresija od par kartica. U zadnje vrijeme koje traje već dosta dugo postalo je skoro pa sramota raspolagati nekim znanjima. Ako nešto znaš, mora da smrdiš i nemaš prijatelja pa ti ne preostaje ništa drugo nego da čitaš i tako se, jadan, zabaviš. Nikako ne bih htjela dodati još jedan brabonjak na tvrđavu ovih govana, ali nažalost, postoji puno stvari koje ne znam i uopće se ne ponosim time. To me, ipak, ne sprečava da o njima pišem. Budući da se radi o blogu – dakle o mojim izdrkotinama, ne da mi se baš svaki put kad spomenem neki pojam raditi jednodnevni research na netu da bih se osjetila sigurnije i mogla to napisati. Kad pišem tekst za koji će drvo biti posječeno da bi on mogao biti objavljen, onda radim research. Uostalom, muzički kritičar sigurno neću biti (da, ja sam ona koja plješće između stavaka) tako da ovo nije career move. Fak of ju, majself and I.

Da, ja sam još i intelektualni snob. Ali intelektualni snob takve vrste koji se puno više zanima za ideje nego za gomilanje činjenica (što da, ponekad rezultira time da su mi ideje neutemeljene u realnosti) i koji, ovo je neizmjerno važno, ima puno prijatelja ne-intelektualnih snobova na kojima sam izuzetno zahvalna jer me opominju da ne budem glupa od vlastite pameti. Kraj digresije.)

Osim toga, ovaj dio za violončelo je bio tako nevjerojatno dobar, da me baš briga što nemam rječnik kojim bih to opisala. Pa ću onda ipak pokušati. Ono što me je fasciniralo je što je kompozicija omogućavala potpunu koncentraciju na ”materijalnost” instrumenta. Ako to možete zamisliti, svraćala je pozornost na violončelo kao instrument. Okej, naravno da svaka skladba crpi iz toga što je svirana na određenom instrumentu, to joj daje upravo tu kvalitetu koju treba imati, ali ovo je bilo drugačije, i zaista, neizvodivo na bilo čemu drugom osim violončela. Vrlo jednostavna (upotrijebila bih riječi monotona i skromna kad one ne bi bile previše opterećene negativnim konotacijama), angažirala je žicu po žicu, proizvodeći čiste tonove dugog trajanja koji su djelovali pomalo hipnotički. Iako ovo vjerojatno zvuči kao da kompoziciji baš i nije posvećena velika pažnja, već da se radilo o nizanju zasebnih i sebičnih elemenata, ono što me je iznenadilo bila je upravo… fju… kompaktnost kompozicije i… ajajaj… ono što kao potpuni laikodebil koji brije na znak jednakosti između suvremene glazbe i atonalnosti (dakle, ako je moje muzičko obrazovanje igdje išlo, onda je stalo s modernizmom i Schoenbergom) ne bih očekivala od suvremene glazbe – melodioznost na drugu potenciju. Dakle, sigurno nije melodija koju možeš pjevušit doma dok režeš luk i čačkaš uši, ali melodija bogami je. Vrlo nježna i neagresivna, a opet vrlo svjesna same sebe – autoreferencijalna glazba? Ajme polomila sam se, koji blam za nekog tko je dugo hodao sa potpunim muzikoobožavateljem i znalcem. Okej, da skratim, podsjeća me na umjetnost Barnetta Newmana pa sad vi klikćite ako vam se klikće.

Spiking of Barnett Newman, čiju sam monografiju nedavno kupila na rasprodaji za 10 funti (yeah, yes, da, ja, si), dok je Gurwoman bila ovdje obišle smo Tate Modern (sama je to tražila). Bilo je upravo urnebesno vidjeti dramatične razlike u našim ukusima, ja koja se oduševljavam na zarezano platno i prezirem nadrealizam i jebenog Magrittea, o kurčevom Salvadoru Daliju da i ne zborim, i ona, koja misli da su ovi što povlače jednu crtu po platnu ili seru u konzerve maloumnici, dok su ovi što lijepe škampe na telefone jer im je tako rečeno u snovima, crtaju oblačke na šeširima i kakti zbunjujuća ogledala prave face. However, naše potpuno nerazumijevanje jedne za drugu (tj. jedne za ukus druge i obrnuto) nije rezultiralo nikakvom napetošću nego baš suprotno, uzajamnim duhovitim podjebavanjem i iskrenom zabavom. Moričetino, kad ćemo opet u Tate Modern? Gurwoman je jedna od rijetkih ljudi koji se ne osjećaju napadnuto kad im kažeš da misliš da je ono što oni vole sranje, što je pak jedna od velikih kvaliteta koju iznimno cijenim kod ljudi (a ne, nego kod afričkih slonova) (ja još uvijek naporno radim na tome iako se trudim, često bezuspješno).

I mali dodatak. Ako nije jasno iz mog njurgajućeg bloga, a nije, usprkos tome što mi strašno fale moji prijatelji, tata i ostala obitelj, moj presladak stančić, pa čak i, argh, papirnato izdanje Jutarnjeg, te usprkos tome što dolazi dosadni potrošački Božić, moram priznati da se ne sjećam kad sam zadnji put bila ovako sretna.

A vi koji još niste instalirali skype, ajmo, još malo pa nestalo, kliknite vamo i potražite me pod punim imenom i prezimenom irske tetke njemačkog seljaka.
- 11:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

02.12.2006., subota

Juliette Amira Binoche

Photobucket - Video and Image Hosting

Dan prije puta u Ljubljanu, R i ja smo prošetali moje nove čizme i električno plave najlonke do obližnjeg kina da bismo vidjeli Breaking and entering Anthonyja Minghelle (Engleski pacijent, Talentirani gospodin Ripley). Kino se zove Genesis (jedna od brojnih digresija koje smanjuju iovako neznatan broj čitatelja ovog bloga: kad čujem riječ Genesis odmah se sjetim Američkog sajka i one apsolutno genijalne scene kad Christian Bale koji koristi kvalitetnu kozmetiku maše sa motornom pilom i kasapi mlade djevojke pritom na glas recenzirajući albume Phila Collinsa. Ta scena je primjer kako nešto može biti genijalno na filmu iako je naravno stravično-nepodnošljivo-užasno u svakodnevnom životu: mala lekcija iz razlike umjetnosti i života. Jes za didaktičnost i soljenje pameti.). Majušno kino, kao da doma gledaš televizor, nema čak ni stereo surround ili kako se zove ono što prijeti da će ti raznijeti bubnjiće a povećava identifikaciju sa slikama koje plešu. Pustimo sad kino, iako ga ne mogu pustiti jer ne mogu vjerovati da je karta s popustom koštala 50 kuna, te da su mi pritom bubnjići nepravdano ostati čitavi dok mi je guzica poprimila kvalitetu hrasta od neudobnih stolica.

No, dobro. Ne znam je li taj film prikazan u Hrvatskoj, ali bit će sigurno zanimljivo vidjeti reakcije. I naravno, pročitati filmsku kritiku drage Mimzi Glorije Skot u kojoj se se (možda) ovaj put neće spomenuti s kim sam se ja (imenom i prezimenom) jebala i u kakvoj je to vezi sa Foucaultom. Jedamput je sasvim dovoljno, jel tako najdraža moja hrabra luđakinjo?

Ukratko, Jude Law glumi arhitekta (nekoć sam čitala sjajan tekst o tome zašto je arhitekt novo idealno zanimanje za američku filmsku industriju i baš bi ga voljela ponovo malo ćirnuti ali ne mogu ga naći) koji sa svojim kompićem radi na tzv. urbanoj regeneraciji zloglasne londonske četvrti King’s Cross. Ali avaj, banda sastavljena uglavnom od Srba (kakvog li iznenađenja) nekoliko im puta ćorne nove Macove. Ikea Jude (ovo je asocijacija na onu scenu iz Fight cluba kad Edward Norton ima monolog o Ikea jin i jang stolićima koji odražavaju osobnost suvremenog čovjeka) nevjenčano živi s predivnom staklenom figuricom Robin ženom od Seana Penna, Šveđankom u ovom filmu, i njenom kćeri Bee koja se bori s nekim oblikom autizma, te jedva dočeka da malo predahne od komplicirane situacije doma pa nekoliko večeri provede stražareći u vlastitom autu, ćaskajući s nekom kurvom (čik pogodi iz koje dijela Europe, a nije zapadna) tobož hvatajući kriminalce. I tako jedne večeri, Jude super sprinter uspije pratiti mladog kradljivca na putu kući te po natpisu na vratima skuži mu je mama krojačica. Drugi dan dolazi s komadom odjeće koji treba prepraviti i tako turska kava za turskom kavom, zaljubljuje se u delikventovu mamu, koja je… tadam…. izbjeglica iz Sarajeva, ime joj je Amira, a glumi je, jao, Juliette Binoche.

Pitanje prvo koje je više kletva: jebo ja vama lijene mozgove i pohlepne džepove, jel bi vas ubilo da ste našli neku bosansku glumicu da glumi Amiru, ko da nema dosta Bosanaca po svijetu? Ili bar neku Rvaticu, Srpkinu, Makedonku, whatever. A ne da me mozak peče dok slušam kako jadna Juliette (koju inače totalno volim, osobito u Malleovom ispljuvanom filmu Damage – ”Damaged people are dangerous, they know they can survive” – taj mi se refren zauvijek zalijepio za unutrašnjost lubanje, baš kao i Mariah Carey koja pjeva o Božiću) lomi jezik pokušavajući izgovoriti par rečenica na hrvatsko-srpsko-bosanskom. Nažalost, ne uspijeva joj baš izgovoriti ni ime vlastitog sina Mirsada, iako se sva zavezala u mašnu od silnih govornih vježbi. Ali zato je sva ostala lopovska ekipa plus Amirina frendica uredno sastavljena od Balkanaca. Ovi što imaju po tri riječi, oni ih znaju i izgovoriti, a ovi što trkeljaju cijeli film, oni moraju biti jako poznati glumci (dakle, ne Balkanci, čak ne ni Goran Cherry) kako bi ih ljudi išli gledati u kina.

Ne znam točno zašto ali najviše me iritira na filmu ili u kazalištu kad nešto liči na nešto a nije. To NE PODNOSIM. Možda zato uopće ne podnosim kazalište (iako ga istovremeno izrazito volim, ali iz sasvim drugih razloga), a vrlo rijetko film. Evo, radije bih da Amiru glumi Dolly Parton, tako mi svega, nego da je glumi netko tko taman toliko nije Amira da je od nje udaljen sedam svjetlosnih godina. Doduše, da Amiru glumi Dolly, radilo bi se o sasvim drugom žanru.

Međutim, ovo sve gore uopće nije važno za ovaj tekst. Boli me spolni organ (danas se uglavnom osjećam pristojno) za to ko glumi Amiru (iako ne mogu odoljeti da ne spomenem da Jude Law NE MOŽE odglumiti nikog tko actually ima neko zanimanje, jedina mu je dobra uloga bila ona bogataškog ljigavog sebičnog gada u Talentiranom gospodinu Ripleyu – on jednostavno izgleda i to je njegov doprinos svijetu - što nije zanemarivo, da se razumijemo!)

Ono što me je iziritiralo je, naravno, već sam sama sebi dosadna, stereotipizacija. Dakle, Amira da bi spasila sina od zatvora uz pomoć svoje prije snimi ”kompromitirajuće” fotografije na kojima se vidi kako je naga u društvu Judeta, a onda Jude kaže sve svojoj nevjenčanoj supruzi, koja mu naravno oprosti (jer je elegantna, ne-baš-odveć-strastvena, velikodušna i nemalograđanska Šveđanka) pa onda njih dvoje zajedno lažu da bi spasili Mirsada od robijašenja.

Šta sad s tim? Pa ništa. Zašto Amira mora ići u klubove sa narodnom glazbom, kao da svi Bosanci po svijetu samo to rade? Zašto Amira mora imati lagani slom živaca i na koljenima plaziti za hladnokrvnim Judetom dok se Robin frizura ni jednom nije pokvarila iako ima dijete s autizmom? Zašto Amira mora ispasti necivilizirana lažljivica koja ima veliko i toplo srce i sve bi dala, pa i pičku (lagala sam, ja se nikad ne osjećam pristojno), ali samo za svog sina kradljivca? Zašto Amirin sin mora biti kradljivac? Zašto su Bosanci prikazani kao osjećajan ali divlji narod koji pribjegava kriminalu u zemlji koja im je pružila zaštitu od rata, a Šveđani i Englezi kao kul sabrani ljudi koji imaju beskrajno mnogo razumijevanja za svoju i tuđu djecu, ne gube glavu i znaju gdje je mjesto preljubu. Super mi je bila reakcija Robin Wright Penn, iako mi je teško zamisliti, nažalost, da ima puno žena koje bi imale pičke priznati da je njihova ljubomora nižeg reda vrijednosti od sudbine maloljetnog sina ljubavnice svog muža. Ali stereotipi govore da ako ih i ima, onda mora da su Šveđanke, jer svi znamo da one hodaju gole i jebu se po plažama.

U idućem nastavku: kako je R-ov student u svom doktoratu napisao kako hrvatski, kao ni mandarinski kineski nema riječ za svijest. Na što sam ja napisala poduži odgovor koji je dosta puta sadržavao riječ ”jebo” ali sam je nažalost morala izbaciti.

- 21:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #

< prosinac, 2006 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Ožujak 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (2)
Rujan 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Srpanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Studeni 2009 (1)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (2)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (1)
Veljača 2007 (3)
Siječanj 2007 (3)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (4)
Listopad 2006 (5)
Rujan 2006 (5)
Kolovoz 2006 (3)
Srpanj 2006 (8)
Lipanj 2006 (6)

Has a white to creamy white skin and inner flesh that is similar in taste to a red globe tomato.

tea cosy 1

Begins anew with every birth. A conscious knowledge that roles could be reversed.

Počela sam pisati ovaj blog 2006., kako bih dokumentirala emigrantsko iskustvo Londona. I danas pišem osobne postove, ali mi je ispovjedna forma prestala biti zanimljiva (ako mi je ikad i bila zanimljiva). 'Privatno' mi sad prvenstveno služi kao stilsko sredstvo, da prošara i razlomi krutost (i okrutnost) iskaza koji teže poopćivosti. Pišem o onome što vidim kao problem, ponajmanje o studijima izvedbe (performance studies), koji su mi struka. Pišem još i o onome što mi je smiješno, kao, na primjer, ovo:

Photobucket

Kada bih se sažimala, najsretniji opis bio bi Petrom posredovan Tomijev 'Ona se loži na socijalnu dinamiku.'


Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se