Baba i sedam patuljaka
|
Babe se više ne daju s mog bloga. Bobby Baker, rekoh. Ako postoji jedan umjetnik koji slavodobitno odstupa od stereotipa umjetnika onda je to Bobby Baker. Prije nego što sam se ovdje naselila čula sam, pa i čitala ponešto o njoj te vidjela slike žene sa listovima kupusa zavezanim kao uši oko glave, što naravno, može upućivati na brojne proturječne zaključke, od kojih izdvajam samo neke. Bobby Baker je 1. super faca 2. glupa krava 3. stand-up komičarka koja misli da je performans umjetnica 4. dosadna luđakinja koja s kupusom oko glave hoda svijetom. Ovo treće je najveće zlo. Ni dva tjedna po dolasku, shvatim da je Bobby Baker Research Fellow na mom faksu. (Omanja a možda i oveća digresija: pošto su Britsići popizdili za research as practice što otprilike znači napravi predstavu / napiši roman ili neki drugi ekvivalent da bi dobio doktorat, faksevi su puni umjetnika koji su istovremeno i akademici and vice versa. Nije to baš strašno neuobičajeno ni kod nas, eno tamo Pavla Pavličića ili Julijane Matanović koji predaju na FFZG-u ali nitko ih ne plaća da pišu svoje romane u sklopu svoje znanstvene karijere i o tome drže kolegije, nego ajmo Pavle – barokni stih u Dubrovniku i Julijana – August Šenoa između teorije i prakse. Stvar je nešto drugačija na umjetničkim akademijama, ali dobro, neću sad pola teksta o tome, kužimo se, nadam se.) Vrlo brzo, vidjela sam je uživo. Dakle, Bobby Baker od struka nagore izgleda ni manje ni više nego kao nečija bolno konzervativna premda dobrodušna teta / baka / strina. Plavkasta kosa oblikovana u frizuru lagano nalik na onu Dorice Nikolić, ružičasta košulja na bijele velike cvjetove i nekakav komad nakita oko vrata koji je sumnjivo nalikovao zlatnom lančiću. Od struka prema dolje stvari se malko kompliciraju – lanene govnosmeđe ljetnje hlače i….. dramatična pauza…… lakaste crne polučizmice na petu (nešto kao križanac špicoka i borosana, ako to možete zamisliti, ja nisam mogla dok ove nisam vidjela) koje s vanjske strane imaju svaka po veliko bijelo slovo B. Za potpuni dojam potrebno je imati na umu da je Bobby Baker prave snaša građe, i to teške kategorije, onako kruškolika, te da se shodno tome gega u hodu prebacujući težinu s noge na nogu. Kad govori i gestikulira, Bobby Baker zvuči kao beskrajno strpljiva učiteljica u osnovnoj školi koju djeca obožavaju, a umirujući dojam tople juhice i sigurnosti doma nije poremećen ni kad otvoreno priča o tome kako je evo baš nedavno provela pet godina u ludnici, pa još i sad nije baš sasvim zdrava. Ipak, dok priča o tome kako je prolupala, u koštanoj srži osjećam da ne pokušava time privući pažnju (za razliku od Tracey Emin), nego da je to stanje s kojim se nosi kako najbolje zna i umije. Kakvu umjetnost radi BB? Otprilike ovako: I onda sam ja shvatila da baš odlično gulim mrkve i da to mora vidjeti cijeli svijet preko satelita. Ako mislite da sam ironična, varate se. Ja naime volim kad netko radi umjetnost tipa i-onda-sam-ja-shvatila-da-baš-odlično-gulim-mrkve-i-da-to-mora-vidjeti-cijeli-svijet-preko-satelita. Nisam još sasvim sigurna u koju bih je kategoriju od gore ponuđenih stavila (to je i jedan problem s umjetnošću tipa i-onda-sam-ja…. što dozvoljava da puno nezanimljivog kukolja raste pored pravog bisernog žita), morat ću prvo pogledati još nešto njeno, ali ću priznati da sam upravo ODUŠEVLJENA činjenicom da sam prvi puta vidjela snašu – konceptualnu umjetnicu ili još bolje babu – konceptualnu umjetnicu te da i ta hibridna varijanta postoji. Inače, neki dan smo imali induction – što je ono kad se hrpa studenata / postdiplomanata / glavica kupusa / svežnjeva rotkvica skupi na jednom mjestu i onda sluša 3 sata kako je faks koji su odabrali najbolji na planetu (od kad je planeta postala muškarac, ja ne znam kako se TO deklinira), trideset i treći na natjecanju za najbolje oličenu fasadu, dvadeset i prvi u grupnom plivanju sa kišnim glistama pod pazuhom i među tri najbolja u Sunčevom sustavu (to od kad se Pluton više ne računa kao planet, prije toga je bio četvrti). Jedno od predavanja pod nazivom PhD: support, training & what to expect, u Power Point prezentaciji, nogekako, završio je sljedećim slajdom: PhD: An analogy Being a PhD student is like being all the seven dwarves. At first you’re Bashful and Dopey. Two years later you’re sick (Sneezy), tired (Sleepy), and irritable (Grumpy). Finally, everyone calls you Doc, and then you’re Happy. Gašo je problijedio… A ja sam svom silinom osjetila kako mi u tom trenutku neopisivo fali Kokoš Apatija da se u isti čas okrenemo jedna prema drugoj i zavrištimo ko da će od nas napraviti krvavice. |
