...pieces of a dream... http://blog.dnevnik.hr/whisperofdreams

petak, 10.08.2007.

iskreno....

Sjedim pokraj prozora naslonjene glave na njega i pijem čaj. Slušam travisa....
Sve , sve me podjeća na nešto. Takvu magiju kiša ima nadamnom.neku meni nepoznatu čaroliju koja me nosi kroz vrijeme. Prošlost. Sadašnjost. Budućnost. Sve mi je na dohvatu... nesvjesno probirem po vremenu dok gledam kapi što mi se gomilaju tik do obraza s druge strane stakla.

Srpanj, ožujak, 2000. , 2003. , prosinac, travanj, 2001., 1998., lipanj, 2007. , siječanj.....
Sve se vraća.. pomalo.. na trenutke.. na bliceve.. 2004. , travanj.....

Nije li prekrasno?
Daj zatvori taj prozor već jednom! Ili planiraš možda fenom osušit tepih?! Hehe
Ma daj... opusti se malo. Ništa mu neće biti. Pogle ju... nikad nisam vidjela da netko tako gleda kišu.Jesi se ti to možda napokon zaljubila?
Da.. u kišu.. hehe
Prekrasno je... gledaj kako je vjetar savio breze oko zgrade... trgnem se-
Ne nisam se zaljubila.... samo.. osjećam se ...
Daaa..?
Sretno.
Sretno? Zbog kiše?
Da.
Joj opet ti... nije valjda to opet jedna od nih epizoda .
Kojih epizoda?
Ma onih njezinih maštovitih putovanja... svaki put kad tako nešto bude, nakon toga bude plakanja kak god okreneš.
Ne budi zloćesta. Ne maštam... samo gledam.
Život u Engleskoj, udaja za Chrisa Martina i slično? Hehe da. Samo gledaš. Poznajem te, ti uvijek razmišljaš, pogotovo kad – samo gledaš.
Kažem ti. Sve je to zbog te tvoje glazbe. Ili kad bolje razmislim, zbog kiše?

Dođi vamo. Dođite obje.
Da?
Pogledaj koliko kapi ima oko nas. Koliko će ih tek pasti. Ne osjećaš li se nevažno? Lijepo nevažno? Ovo je beskraj. Nema većeg osjećaja beskraja od ovoga kad stojiš među vidljivim milijunima komadića neba? Vidljivim komadićima beskraja. Nije li prekrasan osjećaj dok ti padaju na obraze. Na nos..
Da, nazirem beskraj.. možeš mislit .nazirem to da ništa od izlaska večeras.Okrene se i ode do kauča.
Imaš pravo. Šapne mi. Lijepo je biti tu. Lijepo je .Ovo je bolje nego biti zaljubljen.
Ovo je biti zaljubljen.
U kišu?
U svijet.

Srpanj, ožujak, 2000. , 2003. , prosinac, travanj, 2001., 1998., lipanj, 2007. , siječanj.....
rujan, 2006. ....

Hajde požuri se.. nemamo sto godina. Kasnimo. Joj ti tvoji mali koraci. Dođe mi da ti ugradim štule.. daj pokret!
Evo idem. Idem... zaostajem nekoliko koraka...
Ti baš želiš pokisnuti, ha?Zastane i okrene se naglo.
Hej.. pa ti plačeš.. pa jesi dobro? Šta ti je? Vidim da ga pomalo živciram ali se trudi biti drag.
Znači ipak se vidi..
Molim?
Nadala sam se da će kiša sakriti suze.
Daj molim te, otekla si ko babura. Možda i može sakriti suze, ali očito ne i tvoj nos dok plačeš..
Nasmijem se pomalo. Ali ne pali. I dalje me peku oči i dalje se cijede...
Pogleda oko sebe- nema nigdje mjesta gdje bi se mogli sakriti od kiše.
Pusti me. Smirit ću se.
Da, i dobit ćeš upalu pluća.
Pusti me.
Ajmo kući pa se tamo fino isplači na toplom i suhom- što mi je trenutno bitnije.
Ne mogu.
Zašto?
Treba mi kiša...
Pogleda me i preokrene očima.
Šta si ti neki cvijet koji treba zaliti da bi mu bilo bolje? Vidim da me sprda ali nekako mi to više nije bitno.
Želim se isplakati tu, na kiši. Imam osjećaj da me pročišćava.
Jesi sigurna?
Da.
Nećeš mi reći šta ti je?
Ne. Kiša će riješiti probleme. Uvijek je bilo tako. Tako će biti. Samo me pusti.
U redu. Tvoja stvar.
Okrene se i odlazi.
Skrenem ulicu dalje gdje nema ljudi. Osjećam se samo. Kao da sve emocije mogu pustiti s uzica, lanaca, ladica, džepova.. sve ih mogu izbaciti van i pustiti kišu da opere s njih gorke okuse.
Sjećam se da sam taj dan hodala po gradu sve do kiša nije počela jenjavati..
Svakim korakom udisala sam zrak punim plućima, gledala prozore kuća kako se cijede, zamišljala kakvi ljudi žive unutra, o čemu razmišljaju, što rade.....
Sjećam se kako sam se igrala igre zaobilaženja bara i micanja mokre kose s lica.
Sjećam se kako sam zaboravila . kako sam zaboravila zašto sam plakala....


Sad sjedim pokraj prozora naslonjene glave na njega i pijem čaj. Slušam travisa....
Gledam kroz već zamagljeno staklo. Ne gledam, razmišljam. I sjećam se...
Imala je P. pravo- nikad samo ne gledam...čudno je kako te netko istodobno može poznavati i ne znati ništa o tebi...
Pokušavam odgonetnuti kakva je to moja povezanost s kišom zbog koje se uvijek iznova učim osjećati posebno? Je li D imao pravo kada me zezao da sam kao cvijet? Je li moguće da me nešto poput kiše može oživiti, izlječiti mi emocije, potaknuti me...? ima li smisla uopće ponekad gubiti vrijeme na razmišljanja, trepnuti pa da ti promakne neki detalj, kada možeš jednostavno gledati.. kada možeš jednostavno postojati kao milijunti dio neke ljepote?..................

Odmaknem glavu od stakla...
trgnem se. Kiša prestaje....
Na staklu od svega ostaje samo zamagljena mrlja.
Hvala kišo. Napišem u nju.

Hvala za snove i sjećanja.

kolovoz, 2007.

10.08.2007. u 21:05 • 11 KomentaraPrint#^

petak, 03.08.2007.

KOJA JE TVOJA ŠABLONA?

Ponekad se bitam ima li razloga boriti? Protiv onoga što ti ne odgovara? Protiv onoga u što ne vjeruješ? Što te iz nekog svog kutka svemira iritira na sam pogled, na priprostu misao? Ima li razloga?

Težimo li svi nekom osjećaju neustrašivosti? Želimo li se osjećati nedodirljivo? Kao da nam ništa ne može nauditi ako to ne dopustimo, da nas ništa i nitko ne može učiniti inferiornima ako im ne damo to pravo?
Želimo li se samo osjećati sigurno? Tu gdje jesmo, takvi kakvi jesmo ali samo ne nalaimo drugog načina za to osim borbe...?


Vidi , M. Ne možeš tako...

Što ne mogu?
Ne možeš se tako ponašati?
Kako, pa ponašam se normalno. šta sad izvodiš?
Ništa ne izvodim, ništa ne prigovaram... samo mi je pomalo smiješna ta tvoja šablona.
Kakva šablona, molim te?
Šablona ponašanja. Svi ju imamo. Samo što me tvoja sad iritira.
Molim te, a kakva je to moja šablona?
Pa to. Kad te čovjek nešto pita, prva tvoja reakcija je- sve je super, sve štima, nema problema.. a onda kroz razgovor, već minutu kasnije ispadne- ma ne valja ovo, živcira me ono, posvađala sam se, tužna sam, bla , bla , bla...
Ma daj, nije tako..
Je.
Imaš pravo.I tvoja je iritantna..
Dobro, hoćemo se svađat sad?
Ne , nećemo se svađati ali...
Ali..
Ni meni se ne sviđa tvoja šablona ponekad..
Ne sviđa ti se što stalno govrim da sam zauzet, da nemam vremena, da moram učit?
Ne to.. nego to što već pola minute kasnije kažeš istinu. Ili da se bolje izrazim tek pola minute kasnije.
Heh. Onda nam šablone i nisu tako različite, je li?
Pa ne..
Možda nas zato i iritiraju tako stvari jedno kod drugoga. Možda u biti to ne volimo kod sebe. Ali lakše je drugima predbacivati.jel?
Možda.
I hoćeš se popravit?
Hočeš ti?
Hm.. ne..
Ni ja.

možda to uopće nisu šablone. Možda su to samo maske, oklopi, zidovi.. naše male barikade iza kojih se osjećamo sigurno, iza kojih promatramo svijet i tek kad shvatimo da nismo u opasnosti, odlućimo promoliti glavu.
Možda je i to jedan način borbe, ta šablona... protiv svega onoga, sve one istine što nam curi kroz riječi i kožu svo vrijeme, možda je to način...
Borbe protv onoga što nam se ne sviđa na nama, protiv ljudi kojima bi se moglo isto to ne sviđati...
Možda je to baš način da postanemo neustrašivi, nedodirljivi , Neinferiorni drugima...
Možda ... jer bez riječi čovjek je jedno.. ubaci riječi u sliku i dobit ćeš milijun lica.

ne?

03.08.2007. u 10:55 • 8 KomentaraPrint#^

nedjelja, 29.07.2007.

LJUBAV tj. IGRE BEZ GRANICA


Image Hosted by ImageShack.us



Što bi bilo kada bi ovaj svijet postao upravo onakav kakvim ga želimo?
Bismo li prekrižili ruke i samo se smijali?
Da svaka izgovorena riječ zvući upravo onako kakvom smo je smislili?
Bi li i dalje svi jedni druge slušali?
A da svaki rastanak uistinu znači da se više nikada nećemo vidjeti?
Bismo se i dalje rastajali?

Ne..
To ne može tako.
Mi ne znamo tako..
Iz dana u dan dok se kockamo prilikama, ulažemo riječi i nadamo se dobicima..
To ne može tako.
Ne.
Sve dok je bitna pobjeda.

29.07.2007. u 20:40 • 3 KomentaraPrint#^

utorak, 24.07.2007.

long time no see

dugo je vremena proslo- opet...
iz nekog razloga, moglo bi se reci, rastajala sam se s ovim blogim... pokusavala sam smognuti hrabrosti i otvoriti novu stranicu, naci neki novi blog- zapoceti nesto iznova...
ali ne ide.. to je valjda ona ljudska crta koja te uvijek iznova tjera da se drzis korjena- da ih na neki glupi nacin pocnes postovati,
cak....
i evo me.. i dalje sam tu...
mislim da ovog puta ostajem.
bez obzira sto je na prethodnim stranicama dokaz tuznog dijela mog zivota, bez obzira sto bih vecinu toga htjela ostaviti u proslosti i zaboraviti...
rekla sam sama sebi- ostat cu.. necu brisati blog...promijenit cu ga i prilagoditi sebi, onoj sebi koja sam sada. proslost neka ostane proslost, neka ostane na starim stranicama. mozda i ne treba covjek zaboravljati, mozda to nije poanta. mozda je uistinu velik korak biti svjestan svega, imati sve u glavi, nakon sto si pao- ustat se i krenuti dalje....
pozelim napisati sa strane- NE, OVO NIJE DEPRESIVAN BLOG. pozelim da sa sigurnoscu mogu reci da na ovim novim stranicama nece biti tuge, frustracija.. ali tko sam ja da to kazem. tko sam ja da to garantiram. nema garancija. sve je to zivot. sve su to crne i bijele kuglice koje se svakodnevno nizu o neku sudbinsku nit. ja sam samo igrac. kao i svi mi uostalom. igraci koji se trude zivjeti u bijelom svijetu, igrati se i nizati bijele kuglice. vrijedi pokusati. ali najvaznije je ipak- ostati svoj.... ne izgubiti se.

24.07.2007. u 16:56 • 6 KomentaraPrint#^

utorak, 27.02.2007.

KONCERT A NE KNJIGA!!!!!!!!!

i tako.. probudis se jednog dana....
ustanes iz kreveta , sve je lijepo normalno. Mislis si, prvo po kavu , pa se obuć, pa ajmo dalje...
dan kao svaki drugi.
Bauljas kao neki duh polupijan od spavanja, trazis cigarete, nema ih...
Divnog li rituala... svaki dan ista sranja, svaki dan iste lijepe stvari...
Mislis, otici ces u trgovinu.... sta je to jutarnja kava bez cigarete. Ah kako li ti samo ponekd nije teško ugroziti svoju hedonističku narav na trenutak , radi nečega...
Ponekad se stvarno pitam koliko često se tako šta događa?
Odricanje radi odricanja da bi na kraju balade imao malo para viška, dodatnu kvačicu u indeksu ili koji cuciflek na vratu.
Eh. Događa se. Događa se češće nego što si to usudimo priznat....
I tako, radi nekog cilja, spremni smo oprostiti se od svoje prirode, spremni smo otići i s neke sigurne distance mahati sami sebi, želeći si sve najbolje jer sada je taj tren, sada je taj trenutak kada je put ostvarenja ciljeva bitniji od nas samih...

Da li nas itko pita jesmo li u trenutku kada smo predavali prijemne ispite stvarno znali – da – ovo je to. To je to. Ako ovo upali, to je moj život. I na kraju- to sam ja.
Jesmo li tom trenutku uopće znali u šta se upuštamo i kakvu odgovornost nosimo u rukama, u olovci tj.
Jesmo li sa sigurnošću znali da smo spremni mahati si jednom iz daleka znajući da radimo pravu stvar.

Svaka čast. Svaka čast onome tko je znao.

I tako probudiš se jednog dana.....
Dan kao i svaki drugi....
Staneš pred ogledalo i ravno u oči s nekom pospanom blijedom osobom, prekrasnih ljubičastih kolutova oko očiju na kojima bi pozavidio i sam Neven Ciganović.
Stojiš i gledaš.
Poznata ti je ta osoba. Oooodaa... je... svjestan si tko je to, ali je slika toliko neralna da imaš dojam da je od plastike. Sintetski materijal stvoren tvojim odabirom onog ključnog dana kada si sav ponosan držao olovku (o kojoj ti budućnost ovisi) u ruci.

I onda u glavi- čuješ DOSTA!
Glasnije nego dubioza kolektiv uz sva pojačala... duže nego jeka bubnjeva odzvanja u glavi.
Dosta.


Shvatiš da si prošlu subotu prespavao, da ti u zadnje vrijeme više odgovara nikola sarcevic od millencolina, da imas izrast od dva cm na glavi, da se sva crvena boja isprala, da nisi bio na overflowu jer si morao učiti, da ti noki nisu nalakirani nego u želucu....

I opet čuješ... DOSTA JE!

Tražiš onu prokletu olovku da ju polomiš, vadiš bocu vina al ne nađeš otvarač , prolinješ sva druga vina osim venusa i vranca jer ih je teško otvoiti i sjećaš se....

Dana kad si skakao među ruljom i izazivao šutke, kad si pijan plesao cijelu noć , sutradan prespavao, kad si satima s legicama komentirala muške, kada si imao crvenu rokezu na glavi i gomilu bedževa na odjeći...
Sjetiš se dana kada si se izražavao. Kada si svakim svojim postupkom bio jedostavno ti.
Dana kada nije bilo bitno hoće li sutra padati kiša , niti je bilo bitno što će se dogoditi..
Jedostavno si bio ti.. dijete ti.

i opet čujem dosta je.... i smijeh u svojoj glavi . smije mi se ona ja, ona ja iz onog vremena KADA JE SVIJET BIO LOPTA KOJA SAMO ČEKA DA JU ŠUTNEŠ....

to više nisam ja. To je ona osoba kojoj sam mahala iz daljine , i ona je mahala meni s podsmjehom.

Tako je to valjda...čovjek se mora ponekad na tren rastati od sebe , da bi ostao fokusiran na stvarnost. Na svoj rast...
I svatko tko misli da djeca nemaju odgovornosti, gadno se vara, na njima je sve... cijeli svijet ih tek slijedi.lako je starijima- oni već imaju argumente, oni su prošli već ono što djecu čeka... oni već imaju objašnjenja na vlastite postupke, a djecu odabir tek slijedi.
I što je najbolje- nema kajanja.

Olovku, tu prokletu olovku nisam našla... tražila sam ju, da bi ju buntovno prepolovila, nisam ju našla... vajda sam ju već bacila u proteklih par godina..
A vino? Vino sam otvorila, bez otvarača. Na stari dobri način da upaljačem gurneš čep unutra.. eto.. tko kaže da čovjek ne nači ponešto čak i ako s ekipom pije u parku!!!

A ja? Opet ću ići na koncerte, naravno, gužva svira za dva tjedna, obojat ću kosu u sivo crveno i nokte u crno! Obući ću se šareno i pokačit bedževe ... skakat ću, pjeva ću, ubacivat se u šutku...
A onda opet za dva dana pogasit sve i uzet knjigu..

A ona nek pati ona kojoj sam nedavno mahala, jer čovjek može biti puno više, puno više od onoga što je bio i puno više od onoga što je mislio da treba bit.
Možeš biti oboje!
I TO SI TEK ONDA UISTINU TI!

27.02.2007. u 21:20 • 15 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 15.01.2007.

jutro bez jutra

Image Hosted by ImageShack.us

...............
Umorni zvuci
Topot nogu sa asfalta
Krevet još je topal
Još lice skriveno od pogleda
Miris kave u daljini
Tiho budi osjetila
Novi dan se gega
Svijetlu nova pobuda

Televizor šumi jutarnjim bojama
Glazba na njemu suptilno stišana
Još trenutak je ovo, samo tren,
Van svakih granica,
Još samo korak nas dijeli
Od svijeta drugog čovjeka

A nama se ne da, nama se ne žuri
Mi ne idemo nikamo
Čuvamo svoj dio svijeta skriven
Ispod jorgana
I kroz prozor gledamo
Ljude, aute,
Nebo boje jasmina
Želimo reći koliko smo sretni
Ali šutimo-
Svaka riječ je suvišna.......

15.01.2007. u 19:56 • 12 KomentaraPrint#^

nedjelja, 07.01.2007.

namjerno sama protiv svoje volje

ponekad se pitam što je sve čovjek u stanju napraviti da bi bio sam protiv svoje volje....
ne znam je li vama poznat taj osjećaj... meni je sve češći...
uvijek sam tu želju za smoćom povezivala sa nekakvom patologijom- depresijom, fobijomod ljudi.. a zapravo.. o nije ništa drugo doli slabost.
odgurivati ljude od sebe onda kada su najviše potrebni.
odbacivati sve iz nekave potrebe suludog samokažnjavanja.

iskreno, meni je već pun k.. toga da je 90% sadržaja u mom životu (kao i na blogu) deprimirajuće.
pun mi je k...toga da se svako malo mora dogoditi nešto što će me izbaciti iz takta..
a kako mi drugi kažu- kada nema problema ja ih pronađem, izmislim... i nikome nije jasno zašto...
zašto?
strah, slabost, nisko samopouzdanje u svoj izgled, svoje sposobnosti...
da. zato.

zašto sada pišem kada bi trebala učiti za ispit sutra?

slabost..
opet slabost..

zašto sam dečku poslala poruku a ne mogu više biti niti s njim niti s nekim drugim?
slabost...
strah...

zašto sam sad već lagano pijana?
slabost..
samo slabost...

zašto tako često plačem?
strah...
slabost...

..... mogla bi tako nabrajai u nedogled...
jer sve moje greške samo stvaraju neke nove...
sve moje slabosti svakim danom sve više rastu....
zašto?
jer s dopuštam..
zašto?
slabost!
ne znam si reći ne. ne znam prestati kada se vrtuljak počne vrtjeti, ne znam iskočiti iz začaranog kruga...

volim ga. dečka jel. volim ga. volim ga u svojoj glavi ali ne znam ga voljeti u stvarnom svijetu. pitam se , znam li ikoga?

a sve je počelo danas kad mi je leica javla da joj je baka umrla da drugoj legici tata boluje od istoga od čega je moj tata umro....
sve je počelo tako...
moja previranje o nepravdi u životu, o tome da stvari koje se događaju nemaju logike jer očito se užne stvari događaju dobrim ljudima...
kako da ja sebi objasnim da je u pola godine umrla baka mog dečka, baka mog polubrata, jedne od najboljih legica, moj djeda, moj tata...
kako da si to objasnim?

samoćom...
moj glupi odgovor na sve to je potreba za samoćom.
potreba da van svog nadzora, svog izbora ne izgubim više nikoga tko mi je važan....

ako to znači oterati od sebe sve ljude koje volim... ipak...
ako to znači bitiskroz sama u svom stanu...
neka...
ne mogu sada drugačije.
ne mogu...
to je moja slabost...

I tko sebi daje za pravo da sve zaustavi???

Pristajem samo na jedno...
Da netko nekoga na kraju ostavi...


a sutra? sutra će mi biti žao....
žao što sam otjerala nekoga koga volim...( a vjerojatno mu je dosta svega vezano uz mene i neće postojat rješenje)
žao što nisam izašla na ispit...
žao što sam se napila...
žao...

sutra... kada svi podaci ispravno dopu do moje glave..
sada nije..
tugom sam zamaskirala lice razuma.
ne funkcioniram..
sjedim sama u svom stanu s bocom vina i čekam...
čekam logiku...
čekam razum...
čekam.. sutra..
kažu- uvijek sutra donosi riješenje...

sutra je novi dan....

07.01.2007. u 20:26 • 4 KomentaraPrint#^

nedjelja, 31.12.2006.

sretan Božić... sa zakašnjenjem!!



Opet dugo nisam pisala... nekoliko puta sam započela, napisala par redaka.... i sve obrisala. Ne zato što mi se nije dalo pisati,ne zato. Imala sam previše toga za reći. Previše sam toga osjećala. I previše je toga bilo za pisati... stvari o kojima sam htjela, o kojima nisam htjela, o kojima nisam mogla....
Kad je tata umro svi su rekli- sad je najgore, pusti, vrijeme liječi.... na kraju će ostati samo lijepe uspomene i one će tjerati na osmjeh, ne na tugu. Sjećam se dana kad mi je to netko rekao. Stajala sam na ulazu u veliku dvoranu u kojoj je bila komemoracija, obučena u crno i okružena desecima tatinih kolega... pogledala sam u tu ženu jedva se nekako kiselo nasmiješila- lice je bilo previše kruto za neke druge izraze osim plača no nekako, povjerovala sam joj. Željela sam joj vjerovati. Zato mi valjda i jesu te riječi ostale tako duboke u sjećanju. Ali eto sad. Prošlo je preko pola godine a meni, meni su slike svježije no ikad, tuga još uvijek raspakirana ... samo snova više nema... više ga ne sanjam da mi u istoj noći desecima puta umire u naručju a da ga ja samo bespomoćno gledam i plačem.. ne sanjam više to.. prestalo je... mislila sam da mi je najgore bilo buditi se uz te misli, slike...mislila sam da će mi najteže biti prihvatiti činjenicu da ga više nema, da se neće vratiti od tamo ... mislila sam da je stvarno najteže bilo u tom periodu rastanka s njim.... nisam ni bila svjesna, onda, kakvo vrijeme tek slijedi....

U mojoj su obitelji rituali svetinja... vjerojatno jedina svar koja nas je sve , ali baš sve spajala... kada smo skupa bili i mama i tata i mala braća i veliki brat... blagdani. Blagdani su naš ritual. Stol u kuhinji... mama kuha, pomažem joj peći kolače... brat je došao iz Rijeke za praznike, tata ne radi, klinci su doma.... i uvijek strka... tata iz sobe dovikuje i ispituje mamu hoćemo li i za ovaj badnjak imati bakalar za ručak, braća se ne mogu dogovoriti tko će otići po bor, na radiju sviraju božićne pjesmice i mama tiho pjeva,cijela kuća miriši na toplinu, na cimet.... to je naš ritual... to je vrijeme kad smo obitelj, prava obitelj.... nas šest na okupu....

Puno nas je... uvijek sam bila zavidna klincima u školi koji se imali jednog brata ili seku... uvijek sam mislila da sam zakinuta što ih ja imam troje.. mislila sam, da sam jedinica ,dobivala bi za božić više darova, mama i tata bi bli posvećeniji više meni, ne bi morala biti ljubomorna kada je netko od nas dobio nešto što dugi nije.... bila sam dijete uvjereno da je moja velika obitelj nepravda prema meni...

Možda sam tek ovaj Božić shvatila koliko sam uvijek bila u krivu....

U dnevnoj sobi je okićen bor. Prozori svijetle lampicama... mama u kuhinji kuha ručak u tišini. Kolače smo naručili. Braća su u svojim sobama. Dnevna soba... dnevna soba je prezna. Nikakvi zvukovi ne dopiru iz nje.... mama pravi bakalar.... ali nitko se uistinu ne raduje tom ručku.... čak je radio stišan... čak ni mama ne pjevuši.... sve je ako umjetno.... svako sjećanje na prošle Božiće samo unosi još veću tišinu u ovaj...

I sjetim se....ja sam mislila da je najgori perod za nas prošao.... sjetim se riječi da vijeme liječi rane.. da vrijeme donosi samo lijepa sjećanja..... no zašto onda ta lijepa sjećanja stvaraju taku ogromnu tugu? Zašto nitko nije ni spomenuo da najgore tek slijedi? I to baš onda kada ostanu samo lijepa sjećanja.... rekla sam već da sam prestala sanjati ružne snove u vezi njega... sada sanjam da je zdrav, da mi se smiješi, da me zove nadimcima koja mi je dao kad sam bila beba.... sada sanjam lijepe snove.... imam lijepa sjećanja... a tata mi nedostaje više nego ikad....

On kao da je ona karika u našem lancu zbog koje i jesmo bili obitelj. Jer s njim- s njim smo bili „svi“.... a sada, bez njega.... neznam kako uopće reći da smo svi na okupu... kako uopće reći da smo prava obitelj.....

Najgore nije prošlo.. najgore tek slijedi.... bojim se.

BOJIM SE DA JE NAJGORI DIO RASTANKA S NEKIM PRAZNINA KOJU TAJ ČOVJEK OSTAVLJA ZA SOBOM....

A praznia koju je tata ostavio za sobom najviše se osjeti sada. Za blagdane. Kada bi cijela obitelj trebala biti na okupu. Kad je inače cijela moja obitelj bila. Praznina je gotovo opipljiva... kraj bora, za stolom, ... ma svugdje... u cijeloj kući.. u svima nama.... i ovo je prvi Božić kada se nitko uistinu ne raduje.... nitko ne može... svi se smiješimo.... svi pričamo glasno kao i inače.... ali onog trena kad se rastanemo čuju se jecaji.... i nitko se nikome ne približava... svi smo na distanci.... na sigurnoj udaljenosti.. kao da želimo pobjeć iz ovog vremena i iz nastale situacije...

Da. Sad mi je draže nego ikada što nas je tako puno... jer nitko, uistinu nitko ne mora biti sam... i znam a možda griješimo što ne plačemo jedni pred drugima, što ne dijelimo tugu kao i sreću....
Al tako nevjerojatno puno znači kada nakon našeg razgovora o tati, iz susjedne sobe čuješ kako netko od njegove djece priča s njim nasamo... kao da je još tu... kao a nikada nije ni otišao...
tek onda shvatim koliko ljubavi je bilo podjeljeno među svima nama... i koliko god djece bilo u kući, svi su uvijek dobivali jednako, svi su dobivali jako puno....

i kada mi ponovno netko kaže da vrijeme liječi rane, neću se ustručavati reći mu da to nije istina.... rane ne nestaju, ljudi samo nauče živjeti s gorkim okusom nekog sjećanja... i stvaraju nova, nadomještaju, pronalaze načine kako zadržati drage ljude.... baš tako kako smo mi naučili zadržati tatu- ljubavlju. Jer zbog silne ljubavi koju osjećamo prema njemu i sad i za svaki drugi blagdan, tata će biti s nama. U našim mislima i srcima.

31.12.2006. u 16:20 • 9 KomentaraPrint#^

četvrtak, 14.12.2006.

ja nisam dobro. ja sam bolje!



Naša su lica umorna... stalno iste slike, ista glazba, ista potjera....
Ruke su hladne od čekanja.. nekih drugih ljudi, boljeg vremena....
Stojimo na raskrižju više svjetova, prekriženih ruku....nestali u mislima...

A ovo je vrijeme... ovo je mjesto.... ovo se događa nama....
Ovo su naše ruke, naša lica.....
Ispod svega drugoga, bez ičega dodanog, bez srama....
To smo stvarno mi....

Svima šapćemo svoja nadanja, raznim krinkama maskiramo jadanja....
Spuštamo glavu na svaku ružnu riječ...
Ili pak planemo bez razloga.....

Okrećemo lice na drugu stranu kada na drugom vidimo svoja maštanja...
Kažeš, ne želiš to više, to si prerasla..
Zar sad tako zovemo svoja odustajanja?
Zar svakom neuspjehu kriva je prilika?

A ovo je to vrijeme... ovo je to mjesto...!!!!!
Tu gdje jesmo, sada!!!!!

Ovo je taj tren kao stvoren za – dosta!!!

-----------------
Bez prekriženih ruku...
Bez tužnih raskrižja..
Tren za korak dalje....
Za skinuti masku tuge što stoji nam na licima...

Tren za vlastitu buku,
Kreativan nerad ,ako treba, u riječima...
Za tonove visoke i niske,
Tonove odluka....

Jer sve dok mislimo- što drugima se događa....
Sve dok gledamo tuđe mane,
Nama neka nova se stvorila...
Sve dok naše oči samo prate tuđe osmjehe
Tuga postaje lakša-
Bezbolnija...
---------------

Oslobodi tijelo viška maštanja..
Raširi ruke,
Osjeti vjetar kako plovi po njima...
Pogledaj nebo-
Nek beskraj te hipnotizira-
Izgubi se u njemu..
Tren, dva...
i naći ćeš svijet koji ti pripada.....

naći ćeš- tko si ti!


sve mi se više čini da kad god sam tužna, postajem zavidna.
kad god se ne osjećam dobro- postajem objesna...
nisu mi dovljni ni prijatelji,ni ljubav, ni obitelj, ni ocjene....
nije mi dovljna tjelesna težina, pas mi postaje dosadan...
glazba me živcira...
želim nešto novo. neki drugi život.
postat druga osoba...

sve zbog nekog polomljenog komadića slike života koju ne mogu popraviti....

to nije u redu. nije dobro. nije zdravo.nije pametno.

to nije patologija.
to je ljudskost!!


postavljanje problema kao centra svega.
nekog malog problema kojeg sa sobom ponijet će druga događanja, ponijet će vrijeme. - u prošlost.
i zato.
i zato sam odlučila slabosti reći ne. sebi reći ne.
reći si ne kada zbog nekog nespjeha počnem vikati na brata.
kada zbog raznih stresova psa izbacim iz sobe jer me živcira njegovo skakutanje.
kada sam preživčana da bi nekome normalno objasnila što me zapravo muči...

ne....

sama sebi..


kad shvatim da zbog nekog lošijeg aspeta svog života postajem netko tko ne želim biti...
u suštini svega- netko- a da to nisam ja.

14.12.2006. u 18:31 • 10 KomentaraPrint#^

subota, 09.12.2006.

gledala sam jučer slike naše obitelji... vidjela sam te kako se zajebantski smiješ na njima. znam od koga sam naslijedila takav smijeh.
bila sam na vježbama jučer.. nosila sam tvoj stari stetoskop. onaj koji si dobio na poklon za vrijeme studiranja.
imala sam najstariji stetoskop na godini.
pitala sam voditelja vježbi. pitala sam ga stotinu pitanja- zašto? kako? na koji način? jel postojao neki drugačiji način liječenja? jel postala kakva terapija koja bi pomogla? jesu postojale kakve šanse?
nije mi znao reći.
na zid sam napisala velikim ljubičastim slovima. ravno iznad kreveta.svoje obećanje tebi.
sjedim, gledam u slova.
čekam odgovor. nema ga.
zamišljam tvoje lice i riječi kako ti izlaze iz usta. gotovo da čujem kako mi šapćeš- srest ćemo se jednom...

09.12.2006. u 10:46 • 9 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

< kolovoz, 2007  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

The world steps aside to let any man pass..
If he knows where he's going..




blogići u koje zabadam svoj nos :)


felicitas
boy from mars
annabelle lee
zvonjava
portret ljeta
everte

statistikica....
Free Site Counter
Free Site Counter

arhiva postova...
vulgarno depresivno optimističan post
sukob dvaju paralelnih svjetova
ponovi još jednom da ne bi zaboravila
beskraj u meni/izgubljena u beskraju

GLAZBA....

glazba je moj drugi oblik sjećanja...

Image Hosted by ImageShack.us



Zaista-Flare

opusti se...ja sam vjetar
koji ti donosi svjezi zrak
jos jucer sam se pretvorila...u bijeli oblak
spajala kapljice koje padaju na tvoje lice

otvorio si prozore...i pogledao prema suncu
udahnuo duboko...
kihnuo potiho...
i gledao me ravno u oci...te se nasmjesio
gledao me ravno u oci...pa me upitao

tko si ti zaista?

ja sam vjetar sto ti daje krila
ti budi ptica koja vratit ce mi mir

tako sam umorna od trazenja ljubavi
u ovoj sumi betona celika
samo rijetki snivaju...zaista...

zaista.. to je carolija ...
kad osmjeh tvoj me doziva
u sutone i svitanja...to je moja utjeha
zaista...bit cu tvoj hram sa tisucu svijeca
da te griju dok si sam

ja sam vjetar sto ti daje krila
ti budi ptica koja vratit ce mi mir

tako sam umorna od trazenja ljubavi
u ovoj sumi betona celika
samo rijetki snivaju...

zaista...


Image Hosted by ImageShack.us

VERTICAL HORIZON- "Children's Lullaby"

Little girl was down by the waterside
The sun so hot and the roses so red where she lie
As little boys sit and watch as she twirls all around
Sunny smiles not a raincloud could bring that girl down
But now....

What's behind those big brown eyes
Do you dream at night
Without your lullaby

Little boy sits alone as he sin
gs in the dark
Wondering if his own dreams had pulled them apart
He sings a song of tomorrow he never can see
Mostly sings of a lost little girl's memory
And Now...

As his dreams go flashing by
He begins to hear
A lonely lullaby

Well now
We used to sing
And we used to cry
Through everything
In our children's lullaby

Little girl on the street with nobody around
Has her head in the air dirty feet on the ground
She shuts her eyes and she wonders is this a mistake
Now she's gone from the warmth of her little boy days
And still...

She believes that she'll get by
On her own without
Her little boy's lullaby

Little boy prays to God to answer his song
To hold her hand when everyone else's are gone
Time goes by and the wounds slowly turn into scars
So he makes his final wish on the midnight stars
And he screams...

Little girl won't you hear my cry
Won't you come back home
To your lover's lullaby

Little girl down by the waterside
Goodbye


Image Hosted by ImageShack.us


Embrace- Looking as you are

I told the Devil and the deep blue sea to hide
I thought that you were after them
I was right
But it's a picture I'll always keep in mind
Where you say I've never been even liked
For anything truly mine

And you did it - looking as you are
Looking as you are

Love enters, and leaves you through your eyes
You threw away the only thing that I like
And ought tell ya, that things will be alright
It never really seems that way, late at night

When you did it looking as you are
Looking as you are

Now I know, that the world's not waiting for you, nor for me
And I know that the world gets heavy, will change?

'Cause you did it looking as you are
looking as you are

Now you're gone, I stand on my own

music speaks enough....



LAGWAGON- VIOLINS

I am just another fool, and I have to, keep telling myself that
I am just a hypocrit, and I have to, keep calling you one
And I forgot to bite my tongue, as my assumption, is the mother of all mistakes
So I assume the role, open my mouth, and clumsy words escape

So why you, wanna to be there, when you could be here, you are slipping away

I awake with your replacement, a bottle in my grasp, in an unfamiliar place
Because you put me out, the butt of a sick joke, into this ashtray life
As you come and go, cause I forgot to service you, and we broke down
And you can't live with my mistakes, but I assume false grace
Open my arms and grasp at something true


How are you, how have you been, girl I miss you, wanna see you again
So why you, wanna to be there, when you could be here, you are slipping away

I bring out the worst in you, and you try to let me know
You bring out the worst in me, anxiety, anxiety
I'm trying to let you go, you say I'm giving you the creeps
So I assume the role, open my claws and grasp for your heart

Into you like a mortal stake so vindictive
Your love's slipping away

Violins, into this ashtray life
Violins, the butt of your sick joke
Violins, I'm trying hard to let you go
Violins

Image Hosted by ImageShack.us

YELLOWCARD- EMPTY APARTMENT

Call me out
You stayed inside
One you love
Is where you hide
Shot me down
As I flew by
Crash and burn
I think sometimes
You forget where the heart is

Answer no to these questions
Let her go, learn a lesson
It's not me, you're not listening
Now, can't you see something's missing
You forget where the heart is

Take you away from that empty apartment
You stay, and forget where the heart is
Someday if ever you loved me you'd say, it's okay

Waking up from this nightmare
How's your life?
What's it like there?
Is it all what you want it to be?
Does it hurt when you think about me?
And how broken my heart is

Take you away from that empty apartment
You stay, and forget where the heart is
Someday if ever you loved me you'd say, it's okay

It's okay to be angry and never let go
It only gets harder the more that you know
When you get lonely if no one's around
You know that I'll catch you when you're falling down
We came together but you left alone
And I know how it feels to walk out on your own
Maybe someday I will see you again
And you'll look me in my eyes and call me your friend

Take you away from that empty apartment
You stay, and forget where the heart is
Someday if ever you loved me you'd say, it's okay

It's okay
It's okay
Image Hosted by ImageShack.us

When I Hear Your Name-Teen Idols

Someone spoke your name again
And it took me back to a time when we
We were more than friends
I realized I was staring at the floor
And all my friends keep telling me
I do it more and more

I try so hard push you from my mind
And get a grip on life and then it's
Slowly slipping away
But in my room I sit by the window in a chair
And remember you sitting there
With your picture in my hand

It brings me back when I hear your name
Remembering childhood games and playing in the rain
I sometimes wonder if you feel the same
Because I think of us when I hear your name

I lose myself in memories
Of pleasant times because in all my dreams
You're always by my side
Things aren't what they used to be
And I wonder if it's destiny for me
To wake up alone


Image Hosted by ImageShack.us
(citat slika iz mog najdražeg spota LEUCHTTURM - NENA )

jako dragi citati.....


"...An extraordinary guy
Can never have an ordinary day..." OASIS- MAGIC PIE

" when i counted up my demons,
saw there was one for every day,
with the good ones on my shoulder
i drove the other ones away..." COLDPLAY - EVERYTHING`S NOT LOST

"...But I’m a million different people from one day to the next..." THE VERVE-BITTERSWEET SYMPHONY

"...Love is just my fantasy disguised..." VERTICAL HORIZON- ANGEL WITHOUT WINGS


Image Hosted by ImageShack.us


¨ The world steps aside to let any man pass, if he knows where he`s going….
¨ Dream as if you`ll live forever, live as if you`ll die today….
¨ Čovjeka određuje svaki njegov sljedeći postupak…
¨ ….when i look at you, i see two men ;
¨ the one you are and the one you should be.
And one day, they two will meet
and you`ll become one hell of a men…
¨ The trouble is, if you don`t risk anyrhing, you risk even more.




Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us




JIMMY EAT WORLD - THE MIDDLE


Hey, don't write yourself off yet.
It's only in your head you feel left out or
looked down on.
Just try your best, try everything you can.
And don't you worry what they tell themselves when you're away.

It just takes some time, little girl you're in the middle, it'll up the ride.
Everything will be just fine, everything will be alright.

Hey, you know they're all the same.
You know you're doing better on your own, so don't buy in.
Live right now.
Yeah, just be yourself.
It doesn't matter if it's good enough for someone else.

It just takes some time, little girl you're in the middle of the ride.
Everything will be just fine, everything will be alright.
It just takes some time, little girl you're in the middle of the ride.
Everything will be just fine, everything will be alright.
Hey, don't write yourself off yet.

It's only in your head you feel left out or
looked down on.
Just do your best, do everything you can.
And don't you worry what the bitter hearts are gonna say.
It just takes some time, little girl you're in the middle of the ride.
Everything will be just fine, everything will be alright.
It just takes some time, little girl you're in the middle of the ride.
Everything will be just fine, everything will be alright.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se