Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
01.03.2010., ponedjeljak
IDEJA vs TIJELO
|
U završnom obračunu filma V for vendeta, nakon što je primio kišu metaka i nije pao mrtav, na žačuđeno pitanje policajaca totalitarne države, maskirani anarho superheroj V kaže da je ostao živ jer su ideje otporne na metke. Na nekin način to mi je ukazalo na mogući razlog kada su neki pojedinci spremni žrtvovat svoj život za ideju. Naime, čini mi se kako osoba u tom trenutku prestaje sebe doživljavati kao tijelo, već kao esenciju svoje osobnosti ili svojeg ja doživljava ideju, a ne tijelo. Time, čak i ako izgubi život, osoba ne umire jer ona nije tijelo već ideja koju predstavlja. Zato im je i lako žrtvovati se, jer sve dok sebe poistovjećujemo sa tijelom podložni smo nagonu samoodržanja i pristat ćemo učiniti razne kompromise samo kako bismo preživjeli kao tijelo. Dok, ako se počnemo doživljavati kao ideja, odbijamo sve kompromise kojima bi osigurali opstanak tijela, jer ono više nije ja. Ja sam ideja, a one su vječne i neuništive, zato osoba sapravo niti nije svjesna da umire i zato tako V kaže da ne može umrjeti jer je on ideja,a ne tijelo. No on je superheroj, a oni su ultra jaki i pametni, no što je nama običnim ljudima? Obično svaka vlast kupuje pojedince tjelesnom koristi, bilo novcem ili statusom u društvu, što ponovno poput novca osigurava tijelu lagodan život. Ipak, budući sam započeo tekst s filmom V for vendeta, dodajmo kako V prilikom konačnog obračuna ispod odjela nosi neku metalnu ploču koja je zaustavila metke, čime je ipak pazio i na održanje tijela. Prema tome tijelo ne možemo baš u potpunosti odbaciti. Naime, kako bi obranio koncept masovne tjelovježbe od optužbi nekih suvremenih teoretičara da je ona svojstvena samo desnim, fašističkim društvima, slovenski filozof Slavoj Žižek tvrdi (ne sjećam se jesam li to vidio na nekom you tube filmu s njegovih predavanja ili pročitao u nekoj njegovoj knjizi) kako je koncept masovne tjelovježbe zapravo produkt ljevice, jer siromašni pripadnici radničke klase (pogotovo krajem 19. i početkom 20. stoljeća) nisu imali ništa s čim bi se poistovjetili osim vlastitog tijela. Nisu imali pristup u skupe škole i neku životnu perspektivu u vidu nekog mentalnog rada, stoga su morali razvijati samo svoje tijelo jer a) ono im je bilo izvor njihove egzistencije, rada b) to je bilo jedino u što su se mogli pouzdati i prema tome oni su svoju osobnost poistovjećivali s tijelom. Dakle sada imamo dvije suprostavljena shvaćanja sebstva, sebe kao ideje, čime je osoba spremna na žrtvovanje i sebe kao tijela, čime bi po početnoj tezi, osoba bila spremna učiniti sve da osigura svoj opstanak. Međutim, početkom 20. stoljeća kapitalisti nisu još uvidjeli da se ulaganjem u tijela i činjenjem tijelu ugodnog života, može kupiti socijalni mir, već su radnike prezirali i još im više uskraćivali prava i nisu im nudili nikakav komfor. Time je nastala čudna situacija kada su se tijelo i ideja udružili, jer ljudi nisu imali ništa osim svoga tijela pa su ga razvijali, dok u isto vrijeme nisu imali nikakvu perspektivu u sustavu koji ih prezire, pa nisu imali ništa za izgubiti i samim time su bili spremni podnijeti žrtvu. A pjesma kaže, sloboda je samo druga riječ za nemam veše ništa za izgubiti. To je rezultiralo uspješnim revolucijama budući je nosioc jake ideje bilo snažno tijelo, nešto poput V-ja u cijelom filmu, ali i u završnom obračunu, gdje se, kao što sam već spomenuo, osigurava od metaka metalnom pločom. No u drugoj polovici 20. stoljeća kapitalisti su se dosjetili i prestali su, barem otvoreno, prezirati svoje radnke i počeli ulagati u ugodnost njihovih tijela. Dakle, prezreni na svijetu su dobili bolje stanove, udobniji namještaj, sprave za zabavu poput TV i time je uništen njihov bunt, jer sada njihovo tijelo, s kojim se identificiraju, ima nešto za izgubiti, a to je komfor. Oni i dalje jesu robovi, ali trik je u tome da im se ropstvo učini ugodnim. Poslužit ću se još jednom filmskom poveznicom iz Matrixa kada Cypher, jedan od oslobođenih ljudi, izda svoje sudruge kako bi dobio život poznatog glumca u kompjuterski simuliranom svijetu, odnosno virtualnoj realnosti. To čini iako zna da je takav život privid i da je rob strojeva, ali hrana i život u Matrixu je ukusniji i ugodniji nego onaj na slobodi. I upravo je to način kako se danas ljudima otupljuje bunt i uspavljuje ih se. Jer, mogu se pobuniti, ali onda gube sve one stvari koje im ropstvo čini ugodnim. Ne samo to, gube sve uvjete preživljavanja unutar društva. Sad, netko bi rekao da ako ne vole takvo društvo, onda niti ne moraju živjeti u njemu. Međutim, ne postoji alternativa ovom društvu, ne postoji neko drugo društvo u koje bi mogao otići (jedino ako se baš ne emigrira u neku drugu zemlju, ali sada ne pričam o emigriranju, već pokušaju ostvarivanja unutar jedne zemlje ili regije). Sustav se osigurao tako da tko odbije njegova pravila umire, ali ne u logorima, već od gladi jer je sve resurse prisvojio sebi i dijeli ih svojim podanicima. Alternativa onome kome se ne sviđa društveno uređenje i nije spreman se konformirati je smrt, a neki budu izbačeni iz društva protiv svoje volje samo kao primjer drugim članovima društva samo kako bi se više raširio strah o gubitka članstva u društvu. Stoga je jedina moguća pobuna u ovakvoj situaciji to da se osoba sebe počne percipirati kao ideju, a ne kao tijelo i onda može odbaciti komfor i žrtvovati sebe bez straha za potpuno slobodan život. I tu mi se javlja konačni problem. Iako većina ljudi poštuje osobe koje su se kroz povijest žrtvovale za neku ideju i koji su bili principijelni, poput Isusa ili Chea, većina ljudi ne živi po načelima po kojima su te osobe živjele. Takav način života većini ljudi se čini preteškim, pa umjesto što oponašaju svoje uzore po ponašaju, oni ih samo obožavaju kao neki fetiš. Od njih prave mitske osobe i božanstva te molitvom pokušavaju sebe i božanstva uvjeriti kako žive život ispunjen vrlinom, te na kraju molitva tom fetišiziranom liku postaje veo privida ispravnog života iza kojega se krije konformizam i ropstvo. Jedino što me muči jest što ne znam što je došlo prije, da li prvo ljudi od junaka prave svece, koji gotovo nisu ljudi pa mi niti ne trebamo pokušavati živjeti kao oni, već je molitva dovoljna za vrli život pa se tek onda život junaka doima preteškim ili se ta sakralizacija junaka događa naprosto što je ljudima preteško živjeti poput tih junaka, jer još nisu sebstvo počeli doživljavati kao ideju, već se još uvijek doživljavaju kao tijelo, pa stoga naknadno od junaka čine bogove kojima se treba jedino moliti, a ne oponašati ih? A ima, opet Žižek, tumačenje da ljudi uvijek moraju imati neku treću osobu koja će biti dobra za njih kako bi se mogli loše ponašati. Recimo u zapadnoj civilizaciji bi takva osoba mogao biti Isus. "Sve dok njega imamo, koji je bio principijelan i spreman se žrtvovati za ideju, mi možemo živjeti u ugodnom ropstvu. Neka, sloboda je samo za takve frikove, mi ćemo ga cijeniti i sve takve koji to učine, ali, ej pa mi smo samo ljudi, ne možemo svi biti tako ludi!" bio bi nekakav većinski stav. Zato se i on zove spasitelj, jer dok on postoji kao kip, slika, dakle neki fetiš vrlog života, mi se možemo ponašati suprotno vrlini, a da uvijek imamo dojam da smo u vrlini. I sad sumirajmo – ja kao Ideja – dobro je što nam olakšava borbu za slobodu i ideale čini nas nepotkupljivim, loše je to, ah pomalo predvidljivo, ali ajde, nečiji borac za slobodu je drugome terorist, ali ja sam ipak i dalje mišljenja da Che i Hitler ne bi istog statusa i da su neki ideali vrjedniji od drugih, ali to nije tema ovog teksta. Ja kao tijelo – dobro daje snagu prilikom sukoba tijekom pobune, loše, potkupljivo je komforom. Na kraju da zaokružim tekst s likom V-a iz spomenutog filma V for vendeta. Taj film je bio napravljen prema istoimenom stripu i radi se o jednom od rijetkih superheroja, ako ne jedinom, koji se bori protiv režima. Čak i famozni crni vitez Batman pomaže režimu i podilazi mu, iako režim baš na početku ne želi njegovu pomoć, a ista je stvar i kod Spidermena. Zapravo Batman i Spidermen su veći ljubitelji režima, nego što njegovi birokrati, predsjednici i direktori jesu, dok je V vjerojatno jedini superheroj anarhist kojemu je upravo cilj uništiti režim. |
