Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
26.02.2010., petak
Harmonija iluzije
|
Svi su se pravili važnima, iako su bili okovani željeznim lancima. Mislili su da je najveća faca onaj tko najviše zveči lancima. I zaista, to im je davalo status i oni s manjim zvečanjem bi tresli svoje udove pognute glave sve dok njihovo zvečanje nije utihnulo i čulo se zvečanje dvojice trojice što su se natjecali. Natjecanje je postalo intenzivno, tako da su nakon početne buke počeli stvarati melodije. U početku su bile primitivne s mnogo greški, međutim s praksom su počeli shvaćati obrasce kreiranja tonova, tako da su zatvorenici s najvećim statusom stvarali prekrasne i složene melodije. Postepeno su počeli se zajedno nadopunjavati i pozivati one klonule da im se pridruže. Nakon što bi ih podučili kreiranju tonova željeznim lancima kojima su okovani počeli bi stvarati simfonije. I pognuti su polako dobivali hrabrost i shvatili bi da iako nemaju snagu za konstantno zvečanje, imaju sposobnost proizvesti bolje tonove i smisliti ljepše melodije. I to im je poboljšalo status, toliko da su u primatu smjenili one što su na početku kada je vladao kaos bili vodeći u skupini. Sila više nije bila važna, već kreacija. Kreativni više nisu niti morali zvečati već bi samo izdavali naredbe ili bi tu i tamo izveli solo numeru na zadovoljstvo svih zarobljenika. Bili su toliko puni sebe da su zaboravili zašto su uopće u ovoj pećini, zaboravili su da su zarobljeni i da je sva ta muzika koju stvaraju samo zamjena za slobodu. Tako su si stvorili svijet privida i u potpunosti zaboravili svijet iz kojeg su izgnani gdje su se mogli slobodno kretati. No, ponekad, jutrima nakon buđenja, umorni i izgladnjeli prisjećali bi se života u kojemu su se mogli slobodno kretati i stvarati bogatije melodije koje nisu ovisile samo o željeznim karikama lanaca kojima su okovani i čak bi im prvi zvuk njihove simfonije bio zvuk koji para uši i s vremenom im je postalo dosadno. Počeli su žuditi za drugim osjetima, drugačijim tonovima, dodirima...uglavnom raznovrsnosti koju pruža slobodno stanje. Stoga su neki od njih prestajali zvečati lancima bez obzira što im je to smanjivalo status. Počeli su prezirati one s velikim statusom, ne zbog zavisti, već zato što su toliko glupi da ne vide da su zarobljeni, okovani u ovoj spilji i da je ta muzika što je proizvode lancima samo privid, samo sjena zadovoljstva kojem mogu imati. Osim toga, ta muzika je sputana lancima, a to što je sputava je i proizvodi i sigurno, mislili su, može se stvoriti još bolja muzika koju ne proizvodi ono što sputava. Pojedinci su se počeli namjerno izgladnjivati, tako umirati kako bi prekinuli iluziju, dok su drugi svim silama nastojali razbiti lance, ali to je izazvalo samo zvečanje. Ipak to zvečanje koje je težilo slobodi je remetilo harmoniju ostatka zarobljenika, koji su počeli pljuvati po onima što su remetili. No oni se nisu dali i remetili su i neki najizdržljiviji su uspjeli slomiti karike i pobjeći iz spilje u slobodan svijet, dok bi drugi slinavi klonuli i umrli ili se ponovno pridružili harmoničnoj iluziji koji su proizvodili oni s najvećim statusom. Ali oni što su uspjeli slomiti lance su izlaskom iz pećine ugledali svijet krcat slobode i shvatili da je jedini razlog njihova zatočeništva bio taj što su sumnjali da je apsolutna sloboda moguća. Ovako bi mogla zvučati nesputana muzika |
05.02.2010., petak
Treće oko umjetnosti
|
Ne tiču me se male stvari, pravim vremenski stroj. Stroj funkcionira tako što oslobađamo treće oko umjetnosti od kontrole dva oka pragme. To se postiže metaludilom! (Ludilo koje je takvo da promišlja o vlastitom ludilu) Nakon što oslobodimo treće oko umjetnosti ono počinje percipirati svijet. Njegova percepcija nije ista kao kod dva oka pragme, već percepcija trećeg oka stvara crvotočinu u umu u koju ulazi samosvijest osobe i odlučuje u koje vrijeme će se transportirati. Put je jednostavan i neuvjetovan fizičkim zakonima vanjskog svijeta, jer samosvijest je ta koja putuje, a ne tijelo. Nakon što otputuje samosvijest ulazi vlastito tijelo samo u bližoj prošlosti i budućnosti ili u neku od svojih inkarnacija u daljnjoj prošlosti ili budućnosti. Također, moguće je izmijeniti povijest i sve radnje koje samosvijest vremenski putnik učini imaju utjecaj na sadašnjost iz koje je ta samosvijest otputovala. Tako ako otputuje u prošlost i uđe u vuka koji ubije pradjeda originalnog tijela, samosvijest se više neće moći vratiti u sadašnjost, ali će moći otputovati u prošlost ili budućnost u neke nove inkarnacije. Za povratak nazad u sadašnjost osoba mora stati, jasno, u krug s upisanim pentagramom i izgovoriti inkantaciju: "Ponoćni sprovod, lubanja leša proždire kožu". Dakle, iz navedenog se vidi da se ovakvo putovanje kroz vrijeme temelji na dualizmu uma i tijela. Samosvijest koja putuje, ako želi mijenjati prošlost ili budućnost, mora imati određeno znanje o činjenicama, tako da ako putuje obično jastvo ispražnjeno od znanja, samosvijest može ponoviti identične stvari i nema mijenjanja prošlosti jer je već određena mentalnim i fizičkim stanjima tog trenutka i tijela. No ako uzmemo u obzir tzv. "kvantnu slučajnost" može se dogoditi da, hhehehehe, nesvjesno samosvijest promijeni prošlost ili budućnost. No budući da je za povratak potrebno izreći inkantaciju "Ponoćni sprovod, lubanja leša proždire kožu", ta svijest ipak nosi i neko znanje, pa se ipak radi o klasičnom dualizmu uma i tijela. Sad, budući je ovakvo putovanje kroz vrijeme moguće, onda, hehehe, dualizam uma i tijela je istinit. A sve to nam omogućuje treće oko umjetnosti. Oko koje otvaramo dostizanjem na meta razinu vlastitog ludila i propitivanjem o njemu. To, zatim, oslobađa našu umjetničku kreaciju uvjetovanosti od strukovnih udruga, koje u današnje vrijeme, kada umjetnost ne mora biti u fizičkom obliku, već običan koncept, ne vladaju samo našim proizvodom, već i našim idejama. Kada oslobodimo naše ideje uvjetovanosti od strukovnih udruga,raznih akademskih šablona i salonskih ogovaranja spremni smo osloboditi treće oko umjetnosti i započeti naše putovanje. Strukovne udruge su novi feudalci mecene umjetnosti. Naći će nam lovu iz raznih državnih, europskih, zakladnih i ostalih fondova, ali moramo stvarati kako nam narede. E neće ići!!! Ali to zahtjeva principijelnost! O da! Jer će nas u suprotnom voditi samo dva oko pragme, koja ne dozvoljavaju oslobađanje trećeg oka umjetnosti. Gledat ćemo na svijet samo na način da si ostvarimo mala zadovoljstva, a to je moguće jedino ako zaradimo koju kintu, što jasno zahtjeva od nas podvrgavanje zakonima društva koje je kapitalističko i ljude tretira samo kao sredstva. Da bi ostvarili mala zadovoljstva morat ćemo žrtvovat naše ideale i time nikada nećemo biti u mogućnosti otvoriti treće oko umjetnosti i putovati kroz vrijeme. Nekima je to sasvim OK i onda se izruguju svakom tko to pokušava ostvarit. Proglašavaju ga borcem protiv vjetrenjača. Ali oni ne znaju koja velika zadovoljstva propuštaju, jer su zadovoljni svojim malim zadovoljstvima, kao žaba koja ne vjeruje u postojanje oceana, jer joj se njezina bara pričinjava ogromnom. Stoga otvaranje trećeg oka umjetnosti zahtjeva principijelnost. Eto, zato me se ne tiču mala zadovoljstva, radim vremenski stroj! |
