Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
05.08.2009., srijeda
Kozmički plesač
|
(Prozna crtica) Sporedni likovi ljudske drame, prolaze cestom neopaženi. Postoje li oni, često sam se pitao i pitam se i sad. Vjerojatno da ih zaustavim i pokrenem neku priču, ako me ne bi smatrali ludim, mogao bih saznati nešto o njima. Njihova povijest bi ih odmah učinila živima i oni bi postali konkretna živa bića. Osobe s jastvom. No imaju li ga oni ili je to sve samo jedna velika zavjera lude zvjerke, divovskog pauka koji plete niti što čine moj život? Ti sporedni likovi, kao i zgrade, priroda, društveno uređenje, su samo titraji paukovih niti, dok su sjecišta niti sudbonosni događaji. Mogu se manifestirati kao sinkronicitet ili pak kao nešto što mi dovodi život na višu ili, nažalost, nižu razinu. No, malo o Bogu. Bog je divovski pauk! To je zastrašujuća misao koja ipak mijenja antropocentričnu viziju Boga kao starog, bradatog čovca te se ujedno možemo zapitati "Je li Bog dobar ili je smisao njegovih niti samo moje zarobljavanje, kako bi me na kraju proždro?" I ako je tako zao, kako mu izbjeći ili sam samim svojim rođenjem i dobivanjem jastva ja već zapleten u mreži, odnosno, jastvo je indikator zapletenosti u božiju mrežu. Znači ako imam jastvo već sam zapetljan i ne mogu mu izbjeći. Što više živim, više se petljam. Što više senzacija, Bog je sve gladniji. Sa svih strana me gledaju njegovih milijun ogromnih očiju, a na njima vidim svoje lice, popravljam si frizuru i sve više se petljam. Naime, Bog mora imati toliko očiju kako bi naoko sva ta kaotična životna događanja držao u točno određenom redu, koji fatalistički dovodi do proždiranja mene i jasno, uništenja jastva. E da mi je jedan pips, sprej protiv kukaca, da pošpricam tog zlog Boga. No s druge strane, možda nije zao, već ja samo preslikavam uobičajeni ljudski strah od pauka na ovog "bogopauka", koji svojim nitima delikatno upravlja mojim životom kako bi mi život bio što ugodniji. I on pleše po tim nitima ljepše nego kozmički plesač Šiva. Bogopauk je pravi kozmički plesač s milijun nogu i milijardu zvonaca na njima, koja od mog života stvaraju muzičko remek djelo. Božanstvene harmonije, kojima bi i Platon zavidio! Tada bih mu trebao biti zahvalan na brizi, iako zapravo nisam niti tražio život. No uvijek na kraju ostaje opcija da su sporedni likovi u mom životu ljudska bića kao i ja te da nema nikakvog pauk boga, već je sve samo rezultat mojih izbora koji su takvi kakvi jesu s obzirom na okolnosti i imanja hrabrosti za bacanje u nepoznato. |
