Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
13.07.2009., ponedjeljak
Rock pjesme o smrti...
|
Uf ima ih jako mnogo. Posebice od kada je rock "odrastao" i pjesme o prvim ljubavima, držanja za ruku zamijenio pjesmama koje propituju stvarnost, pogotovo kada je krenuo muzički u hard, heavy, punk i psihodelične vode. Da pojasnim, neki filozofi tvrde (najviše egzistencijalisti) da nas upravo ta spoznaja da smo smrtni razlikuje od životinja i zbog toga mi razvijamo samosvijest. I ta spoznaja konačnosti nas onda tjera na razmišljanje koje nam obogaćuje (bilo praktičnim proizvodima nastalim od njega ili bogatstvom mentalnog života, kojim stvaramo umjetnička djela) jeli, život. Tako je i Rock and roll svoje vrhunce dostignuo propitivanjem stvarnosti. Krenimo od epske pjesme Led Zeppelina "In my Time of Dying" s njihova albuma Physical graffiti. Ona je po svojoj muzičkoj strukturi neka vrsta povijesti Rock and rolla, od blues slide gitare, do disonantnih heavy distorziranih gitara. Govori o čovjeku koji se oprašta od života i propituje ga, odnosno svoj moral, jeli učinio nešto loše, odnosno tvrdi u pjesmi "I'v newer did no wrong" i kao moli Svetog Petra neka ga pusti u raj, a kako sve ne bi bilo sve tako dobro i pomalo patetično imamo trunku humora kada taj karakter u pjesmi Isusa poziva neka mu njegovim stolarskim umijećem napravi umirući krevet. Jasno još prije njih su The Doors napravili također epsku posvetu smrti kroz stvar "The End" koja obrađuje više njezinih aspekta, od uvoda koji je kao opraštanje od prijatelja, preko metafore putovanja na zapad, budući je zapad u prvim civilizacijama predstavljao simbol smrti zbog "umirućeg sunca" odnosno zalaska sunca na zapadu. Onda imamo trenutak koji se bavi edipovim kompleksom i iskazuje tvrdnju da je naš život ipak fatalistički (već određen poput Edipove sudbine), ako ničim drugim, barem samom neminovnošću smrti, da bi se stvar zaključila nerazumljivim Morrisonovim mrmljanjem "Kill, kill!". Osim "The Enda", Doorsi su se pozabavili temom smrti u mnogim njihovim pjesmama, poput "When the Muisic's Over", "Riders on the Storm", u kojoj se upravo propituje ta bačenost u konačni svijet i pokušaj egistiranja iako smo svjesni smrti i "End of The Night". Tema smrti je zanimljivo zastupljena i u pjesmi garage rock skupine Flaming Groovies "Slow Death". Naime, pjesma se bavi narkomanom koji se za pomoć obrača liječniku i svečeniku, ali oni mu ne mogu pomoći i na kraju se vrati na put fiksanja za kojeg zna da je spora smrt, ali tako je to. Osim toga sama stvar ima odličan rock and roll riff koji dočarava to u isto vrijeme zastrašujuće ali i stanje puno užitaka balansiranja između života i smrti, bolje reći izazivanja smrti. Možda pjesma koja najbolje održava tamniju stranu fraze seks, Drugs and Rock and Roll. Onda se pojavom Nick Cavea smrt ustoličila kao jedna od glavnih tema alter Rocka. Smrt je Caveova osnovna tema koju obrađuje kroz biblijske metafore, kroz ljubavne odnose ("Do you Love Me") ili jednostavno poetske opise ubojstava ("Jangeling Jack" u kojoj jedan veseljak biva ubijen u baru i "O'malley's Bar" u kojoj jedan mračnjak pobije cijeli bar, ali na kraju kao i Sartreov Herostrat nema snage ubiti sebe i policiju moli za milost). Osim toga album s kojeg je posljednje naevedena stvar se zove Murder Ballads i svaka pjesma govori o različitim načinima ubojstva. No, kako se kaže, nemojte to probati kod kuće, jer lišeno nekog poetskog opisa ubojstvo je naprosto grozno, ali to ne znači da se ne može uobličiti u pjesmu i možda je upravo to dokaz Caveove kreativnosti kako nešto grozno može prikazati lijepim. Osim kod Cavea, smrt je glavna tema u rocku postala i u žanru Heavy metala. Ipak, za razliku od navedenih izvođača, opsesija metalaca sa smrću u tekstovima više služi strašenju ljudi, nego propitivanju filozofskih problema koji izviru iz spoznaje naše konačnosti. Black Sabbath, pioniri metala, su odlučili svirati mračnu muziku i pisati mračne tekstove upravo po uzoru na horor filmove, koji, baš zbog toga što plaše privlače velik broj ljudi na projekcije. Stoga su metalci izmišljali što brutalnije tekstove i prikaze smrti, što je svoj vrhunac dostiglo u death metalu, dakle žanru koje je uzeo ime smrti i sastavom Death, dakle smrt. No krenimo od Black Sabbatha. Bend je uzeo ime prema horor filmu u kojem glumi horor ikona Boris Karlof, najpoznatiji po ulozi Frankensteina. Njihove pjesme koje se najočitije bave temom smrti su "Electric Funeral" i "Hand of Doom". U tim pjesmama se podsjeća kako se od smrti ne možemo izvući, jer njome upravlja "ruka usuda" i postoji samo bolji ili gori način umiranja. No ima i tu referenci i kritike na uništenje atomskom bombom, vijetnamski rat i napalm bombe, koji daje određenu dozu kritičnosti tim pjesmama čime one ne ostaju samo na opsiu smrti kako bi se ljude prestrašili i dovelo privuklo na nastup. Osim toga Hand of Doom je prema tekstu pjesme zapravo narkomanska igla, čime, jeli bend koji se kasnije navukao na sve živo, upozorava na opasnosti od droge. Ali, ostanimo na trenutak na toj činjenici da unatoč tome što se plaše smrti, ljude privlače horor filmovi i muzika koja u prvi plan postavlja smrt. Dakle, Kant bi to interpretirao njegovim dinamičkim uzvišenim gdje mi beskoinačnost tek počinjemo spoznavati suočeni s nekim velikim prirodnim fenomenima poput planina ili oceana, budući je sami ne možemo spoznati, pa nam te prirodne pojave u isto vrijeme izazivaju divljenje zbog beskonačnosti, ali i strah jer smo mali i nemoćni spram nje. Samo Kant kao primjer nije koristio smrt, ali upravo ta naša spoznaja konačnosti može u nas izazvati ideju njezine suprotnosti, dakle beskonačnosti. Time se kod nas osim straha javlja i ta fascinacija izazvana beskonačnošću kao alternativi smrti. No vratimo se još Heavy metal tematiziranje smrti. Dobar primjer Metal viđenja smrti je pjesma Metallice "Creaping Death" s njihova drugog albuma Ride The Lightning. Uzimaju starozavjetnu priču o Jahvinom gnjevu prema faraonu koji je židove držao u ropstvu, pa onda, recimo to tako, Jahvine perspektive, članovi Metallice, opisuju doživljaj kažnjavanja putem najezde skakavaca, kuge i slično. Tu je važno napomenuti kako je dosta članova metal bendova bilo iz ortodoksnih krščanskih obitelji, poput metaličinog frontmena te se njihova adolescentska pobuna protiv roditelja manifestira tekstovima o sotoni, tekstovima koji se protive krščanskom moralu ili korištenjem starozavjetnih priča koje su vrlo brutalne u opisivanju smrt. Zanimljiv je fenomen da se u starosti mnogi metalci vraćaju bogu kojeg su u mladosti napustili, poput osnivača Megadeth Dave Mustaine, ali o njemu malo kasnije, a sada Slayer. Njihov treći i najhvaljeniji album Reign in Blood je tekstualno, ali i zbog muzičke brutalnosti i agresivnosti između punka i thrash metala, zapravo prikaz raznih načina ubijanja koja idu od serijskih ubojica, konc logora i sotonističkih žrtvovanja. No to ne znači da se oni zalažu za to, već se radi o muzičkom pandanu krvavim horor filmovima. A osvrnimo se na Mustainov Megadeth. Njihov prvi album nosi ime Killing is my Buseness...and Buseness is Good, a istoimena stvar donosi perspektivu plačenog ubojice prema njegovom poslu, čiji je rezultat, jeli, smrt. Megadeth su i na kasnijim albumima nastavili sa korištenjem teme smrti u njihovim pjesmama, posebice se to odnosilo na prijetnje nuklearnim ratom, svete ratove i slično, a album koji je najbolja kombinacija društvene kritike hladnog i vjerskog rata i znanstvene fantastike je Rust i Peace. Što se tiče punka, tu je manja preokupacija smrću, jer ih više brinu društvene nepravde, nego privlačenje publike horor tekstovima. No kako je rezultat društvenih nepravdi ili borbe protiv nje smrt i tu možemo naći pjesme koje se bave ovom konačnom ili vječnom, kako god, temom. Najočitiji primjer je u pjesmi "Anarchy in UK" gdje Rotten kaže kako bi uništio slučajnog prolaznika, dok bi Ramonesi u pjesmi "Beat on The Bratt", gada razbili baseball palicom. Prvi to čini iz cilja ostvarivanja Anarhičnog društva, drugi više iz zabave. Osvrnimo se malo i na novije primjere. Imamo pjesmu Four Rusted Horses s posljednjeg albuma Marilyn Mansona. U noj se bavi privlačnom temom zamišljanja vlastitog sprovoda, za koji kaže kako će biti jako posjećen jer će svi doći kako bi se ovjerili da će ostati mrtav. Dobro otklanaje patetike iz tog čestog zamišljaja, ali s dodatkom njegova prevelikog ufura u vampira, pa sad će valjda ljudi misliti kako će ustati iz kasele i počti piti krv. Opet ego trip, bez patetike, ali ego trip. Spomenimo i stav Mansona kako ukazivanje na smrt preko crne kronike povečava potrošnju, kojem moramo dodati, da, ali im se smrt predočuje kao nešto čega se možemo osloboditi ako kupimo taj i taj proizvod, primjerice određeni lijek, alarm ili pušku. Time smo se osigurali od smrti i ne muči nas konačnost jer nam taj proizvod daje privid besmrtnosti, čak ne ni to, nego samo otklanja neugodnu misao o smrti. Dakle, svako toliko neugodna misao izviri iz crne kronike, ali koju na idućoj stranici prati reklama za proizvod koji će je, tobože, ukinuti. Zato, možemo igrom asocijacija izreći i jednu općenitiju tvrdnju; Rock and roll je toliko strašio ljude i budio se iz mrtvih kao vampir bez nekog proizvoda poput glogovog kolca koji bi ga ukinuo, da svi koji profitiraju od konzumerističkog društva jedva čekaju nekog Van Helsinga, odnosno proizvod, koji bi usmrtio rock muziku, odnosno tu neugodnu misao po njih koju ta muzika proizvodi. Onda slijedi masovni dolazak na sprovod , da bi se uvjerili kako se taj strašni muzički pravac, jeli rock,(koji ih je osvještivao o njihovoj konačnosti i time ih izvlačio iz neznanja) više neće ustati iz mrtvih. Tada će ljudi početi živjeti kao sretni magarci ili robovi što uživaju u svom robovanju sa trgovačkim centrima, zabavnom glazbom, sportskim programom i serijama, neopterečeni pitanjem o konačnosti, jer bi ih to učinilo lošim konzumentima budući bi svoj život više provodili u svom umu iz kojeg crpe ideje koje ih čine kreativnima, nego po trgovinama. Jer, ako smo svjesni konačnosti onda iskorištavamo to kratko vrijeme stvarajući a ne samo konzumirajući. izgleda kako je svjesnost o konačnosti loša za konzumerističko društvo, stoga se sve više uspavljujemo lakim temama i surogatima ili kao što Žižek kaže, pije se kava bez kofeina, dime cigarete bez nikotina, jede meso bez masti, kola bez šećera i piva bez alkohola. Ili jasno, za neugodnu misao postoji ugodna pilula i pozdravi se s mozgom. Dakle smrt i nije uvijek baš tako loša, barem dok nije u blizini već samo u mislima. |
