Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
29.10.2008., srijeda
Žrtva - Jesus died for somebody's sin but not mine
|
Od mene se očekivala žrtva. Bio sam začuđen što su svi moji prijatelji, koji su tvrdili da me vole, željeli moju smrt, makar iz altruističnih razloga. “Tvoja žrtva će spasiti naš grad.” govorili su mi. Grad je već deset godina bio pod opsadom mnogih frakcija u ovom anarhičnom trećem svjetskom ratu. Izmjenjivale su se svakih šest mjeseci, kako bi se same pokokale, ztato grad još nije niti pao. U tih deset gdoina ojačalo je praznovjerje pojavio se mladić koji je svojim snovima ljudima tumačio što trebaju učiniti kako bi si olakšali život. Ma koliko god njegovi prijedlozi bili besmisleni, poput – prije spavanja okreni vrh čizama prema sjeveru i dva mjeseca ćeš svaki dan nalaziti hranu- rezultati su stajali. Sve što je govorio, predviđao, proricao, pokazalo se istinitim. Više nitko nije sumnjao u njegovu metodu, niti u njegove bizarne zahtjeve. Mladić je svoje vizije dobivao u snovima. Sve što mu je dnevno trebalo osigurati bilo je deset pivi i tri jointa. Stoga su građani, zbog nedostatka robe uzrokovanog opsadom, sami sagradili pivovaru, zasadili polje ječma i marihuane. “A sada taj jedač lotosa traži da se ja žrtvujem. Ja glavni vođa obrane grada, jebeni heroj.” I svi me gledaju kao da to zbilja moram učiniti. Bizarna je stvar što on nalaže da se žrvtuje na način jednak Isusu Kristu. Tada, prema njegovom snu, će sve frakcije koje se izmjenjuju oko opsade našeg grada biti uništene. I svi frendovi su me gledali, a moj križ je već bio u izradi. Prijatelji su govorili: “Ne brini se, znamo da će boliti, ali tako je prorok rekao. A znaš da sve što on kaže djeluje.” A glavna fraza im je bila: “To je za opće dobro. Žrtvuj se. Tvoja patnja - naš spas.” Žrtvovanje se trebalo odviti sutra u zoru. Začuđujuće, danas je bio dan zatišja. Naši neprijatelji nisu previše bombardirali grad, valjda su slavili neki praznik ili imaju pogrebne svečanosti za nekog njihovog heroja kojeg smo, moguće koknuli. Zato sam se zaputio u šetnju gradom, posljednji put pogledati mjesto u kojem samo odrastao i kojeg se jedva više sjećam kao cijelog. Kao grada koji nije u ruševinama. Krenuo sam s idejom da se moram žrtvovati, jer ja jedan, umrjet ću, jasno uz patnju, za njih većinu. Oni će biti spašeni. Mene neće biti, neću sudjelovati u njihovoj pobjedi, ali ja ću biti odgovoran za pobjedu. Ja im donosim spas. Ali, kao što rekoh, neću sudjelovati u pobjedi. I...? Što onda ja dobivam od svega toga. U principu sve mi je jedno umro od granate neprijatelja ili od raspeća. Čak mi je draže umrijeti od granate jer neću patiti. A jesu li moji sugrađani zaslužili da ih spasim. OK, sigurno oni su mi prijatelji i vole me, mnogo puta su mi pomogli , ali čim su tako spremno prihvatili moje žrtvovanje i moju patnju na temelju NEČIJEG SNA!, onda to govori nešto o njihovoj sebičnosti. Nisu toliko nevini i zaslužni da ja sebe izmrcvarim za njihovu sreću. Osim toga naš grad opsjedaju jer smo izdali sporazum prvi napali. Iz navedenog razloga naši neprijatelji nas smatraju grešnicima, a sada bi moja patnja trebala odriješiti stanovnike grada njihova grijeha. Jesu li zaslužili? Jesu li zaslužili da ja, našto što mi je najvrijednije, moj život i sreću, žrtvujem za njihov, koji mi ionako neće ništa značiti kada budem mrtav, kada postanem ništa. No, je li moje odbijanje žrtve kukavički čin? Strah od boli od patnje? Ali kako opravdati patnju nečijim snom? Da me uhvate na frontu i muče, jebi ga, dogodilo se. Ali da me iz sigurnosti mogu života makne san nekog najvjerojatnije poremečenog tipa, koji je nekakvim podlim mađioničarskim uvjerio stanovnike grada da je prorok, to neču dozvoliti. Iste večeri sam se iskrao iz grada, a svojim prijateljima ostavio sam prouku starog rock hita “Jesus died for somebody's sin but not mine.” Pa nek malo kontempliraju i možda konačno prihvate odgovornost za svoje postupke i prestanu sakatiti druge kako bi oprali svoju savjest. |
26.10.2008., nedjelja
Rock and roll u službi srdžbe
|
Glupi ljudi samo uzurpraju moj prostor i vrijeme. A bez mojeg prostora i vremena ne bih niti postojao. Stoga, to je direktni napad na moje postojanje. Zato stalno izbijaju ti razni sukobi, jer se podsvjesno poistovjećujemo sa životnim prostorom I vremenom. Jer to nas čini. I onda tim “Antropocentiriziranjem” ili pogreškom supstantivizacije prebacujemo svoje postojanje na prostor i vrijeme koje mi ne zauzimamo, ali recimo da živimo na njemu I krećemo se njime, primjerice kvart, grad, regija, država..... Naime, naš prostor i vrijeme je samo trenutačan. Ona točka koju momentalno zauzimam, dok onda tu točku širimo na krajolik koji nam je poznat jer ga svojim kretanjem znamo zauzimat. Time proširujemo svoje jastvo, ipak neopravdano, jer država, regija, je apstraktan prostor i vrijeme , dok je naš prostor i vrijeme isključivo trenutačan. Jebi ga! To je logička pogreška, ali apriorna, urođena nam je, jer to jesmo mi. Našu svijest čini upravo prostor i vrijeme kojeg zauzimamo. I od toga se ne može pobijeći. I onda se sukobljavamo. Kao što je rekao Hegel, tko nametne svoju volju drugome, ostvaruje svoje jastvo. Žalosno! Smatram da bi se trebalo izdići iznat tog nametanja samog sebe drugome da bi se ostvarilo. Primjerice Nietzscheovim vječnim vračanjem, čime uživam u trenutku koji će se ponoviti u idućem životu i tako vječno, a ne da maštam o ostvarivanju plana kako drugog sjebat i tako ostvariti sebe. Ali opet mi se čini neizvedivim, jer ostavriti taj ideal zahtjeva i dalje da se cijeni i štiti i nameće svoj prostor i vrijeme. Hipici, odnosno bend The Doors imaju pjsmu “Universal mind”: Možda je to rješenje problema, da se svi stopimo u jedan um, u jedno prostor i vrijeme! Ali kako biti jedno s nekim tko me živcira!? Teško. To samo rađa daljne antagonizme. Kad vidim sve te glupe ljude teško mi je kontrolirati se. Sve liči na, recimo, teatar apsurda. Htio bih jedno, ali znam da je to neostvarivo, ali dalje želim baš to, iako, kada sam suočen s uzurpatorima osjećam srdžbu i mržnju! Rekao je njemački filozof Peter Sloterdijk u svojoj knjizi “Srdžba i vrijeme” da je srdžba prva riječ europske civilizacije. S rječju srdžba, naime, počinje Homerov ep Ilijada, kamen temeljac naše civilizacije I početak glasi: “SRDŽBU mi opjevaj muzo, Ahileja Peleja sina.” Prema tumaćenju Sloterdajka, ratnik je bio percipiran kao posuda u koju se srdžba taložila, a sama srdžba je bila neka izvanjska sila, koja po svojoj volji ulazi u čovjeka i u takvom ratničkom dobu od njega čini heroja. Naime, u to vrijeme još nije bio razvijen koncept jastva kao nečega što ima razne atribute, već samo posude koju u određernom trenutku pune afekti poput srdžbe koji postoje u svijetu nezavisno od nas. Što smo mi kao posuda kreirani tako da primamo srdžbu na najbolji način, to smo veći heroji, kao ludi Ahil. Da srdžba bi nas mogla spasiti, kao što je muziku spasio punk ili thrash metal. Naime, recimo da je svojom izjavom “Zvuci srdžbe nisu ugodni I melodični, a zvuci srdžbe su Sex Pistols” Johnny Rotten, forntmen Sex Pistolsa nsvjesno prikazao sebe kao modernog Ahila, (koliko god bi on umro od smijeha na ovu tvrdnju). Posude u koju se srdžba ulila I napravila kao u svijetu, odnosno razorila trojance muzičke industrije. Što se tiče srdžbe, imamo album St. Anger – to bi više bio bijes, ali srdžba I bijes kao pojmovi čini mi se da se preklapaju. Navedeni album je spasio jedan od najboljih bendova, Metallicu. I kao rezultat prihvaćene srdžbe je njegov nasljednik Death Magnetic. Oba albuma su proizvod srdžbe i propituju smrt. Uglavnom, rock and roll je vratio to mitsko poimanje srdžbe. Njegovi akteri, se također osjećaju superiorni nad drugima i kao takvi sasvim su odgovarajuća posuda za srdžbu, pogotovo iz razloga što tu svoju superiornost ne mogu ostvariti u svijetu, budući društvo ne želi kao vođe takve nestabile ljude. Stoga ih srdžba puni i...dobivamo super muziku. Naime, ovdje je svakako vidljiv moralni napredak ljudi, da osobe koje kanaliziraju srdžbu to više ne rade ubijanjem ljudi, već komponiranje, stvaranjem muzike, stvaranjem novih muzičkih pravaca, tako da oni koji služaju kanaliziraju svoju srdžbu skakanjem, pogo recimo. I tako koncerti punk i metal bendova postaju jedan pozitivan , kreativan način kako kanaliziranja srdžbe. A razlog je tom, smatram, taj što više ne živimo u ratničkom dobu nego muzičkom! Svi samo pjevaju I plešu, ali to j OK. I više, to je super, samo još da njih više svira rock jer....pa obrazloženje u idučoj rečenici. Zapravo, ne postoji niti jedan muzički pravac poput rock and rola koji je toliko prožet srdžbom njegovih izvođača i slušatelja. Srdžba, bunt je zapravo bit Rock and roll, prema tome u ontološkom smislu rock je srdžba. Nazvao sam članak Rock u službi srdžbe, a sad izjednačujem rock i srdžbu hmmm....imamo primjera rock bendova bez srdžbe ili bendova koje je srdžba napustila i oni naglo prestraju biti dobri ili naprosto prelaze u drugi, komercijalni žanr. Ipak, može se izbjeći esencijalistička priča (kako bi bio konzistentniji sa navedenom tvrdnjom Peter Sloterdijka koja je inspirirala pisanje teksta) i ustvrditi da je srdžba i bunt jedno od najvažnijih svojstva rocka, ali ne ono što ga određuje. Ipak, ostavši bez srdžbe čak I u neesencijalističkom svemiru, rock band postaje sranje ghm... Zato tvrdim da junaci našeg doba više nisu ratnici, iako relikti (generali, krščanska desnica) za tim žale, ali kao i neki, većina velikih junaka imaju tragičan kraj. Opet malo očito (al eto Kurt Cobaim, , Jim Morrison (unatoč univerzalnom umu, imao je više pjesama ispunjenih srdžbom i da ne idem u detalje)), umiru mladi I njihova srdžba zabilježena na vinilu, CD-u, kaseti zajedno s takvim tragičnim krajem daje pravi suvremeni mit. Zato, ima li smisla težiti stapanju u jedan um s osobama koje me živciraju ili prigrliti srdžbu kao jedini putokaz u životu, dok me na kraju smrt ne privuće? Neka vrsta herojskog života, nije me briga za sutra, živi se za trenutak, a produženje trenutka i heroizam omogućuje nam srdžba (prva riječ europske civilizacije). Srdžba kao saveznik u nečemu što nema plana, već se isključivo veže uz instinkt i momentalno nadahnuće. Destruktivna je, ali brani i daje smisao. A i stvaramo super muziku. |
03.10.2008., petak
Svemirski pirati
 Sjedim u kokpitu leltjelice, namijenjene galagtičkim kadetima, cigare su mi poispadale I lete mi pred nosom. Bestežinsko stanje nije toliko zabavno kada si vezan za sjedalo I dok čekaš uputstva za iduću vježbu svog školovanja. Ili let kroz hologramske krugove ili opasnije, gerilski prepad na konvoje naftaša. Divovske međuzvijezdane cisterne, temelj ekonomije svijeta kojeg želimo razoriti, ali i našeg. Iako cisterne imaju pogon koji razvija brzinu svjetlosti, treba im vremena za aktivaciju pogona. U tom trenutku one su naš plijen. No, prvo je potrebno razoriti njihovu pratnju lovaca, opasnih letećih tvrđava načićkanih laserskim topovima i sličnim sranjima. Iznenada ih napadamo malim okretnim letjelicama, par laserskih punjena što kreiraju mrežu kroz koju se teško prolazi i bezvučna eksplozija se preljeva ništavilom. Pričali su mi stariji kolege o nekakvom osjećaju istovremenog divljenja i zastrašenosti tom pojavom. Ja ću prvi put to doživjeti, ako je to misija. U slučaju mojeg uspjeha, vjerujem da posada cisterna neće imati vremena za fascinaciju kozmičkim eksplozijama. Bit će to ujedno jedan korak više u mom školovanju te još jedna bitka koju su dobili svemirski pirati! Jasno, samo ako ih uspijemo iznenaditi. Naime autonomna slobodna zona, čiji sam pripadnik obuhvaća tri planeta i šest njihova satelita, je odlučila jadnom zauvjek u povijesti stati na kraj nejednakosti među ljudima, kapitalizmu koji je svoje najmoćnije otjelovljenje našao u korporacijama. “Konačni cilj je uništiti korporacije!” pisalo je na prvoj stranici udžbenika za galaktičke kadete. To me je motiviralo da se pridružim svemirskim piratima. Stigla je naredba. Uočen je konvoj od dvije cisterne sa slabijom pratnjom. Pet lovaca. Brine me budući su njihovi lovci mnogo jači nego ove naše gerilske, školske letjelice. Ali nas je bilo trostruko više, što znaći da najvjerojatnije netko od nas petnaestorice neće završiti svoju obuku za svemirskog pirata. Ove opasne obuke su se vršile jer je piratski život bio zbilja surov. Naše društvo slobodne zone je bilo isprepleteno špijunima korporacija, budući nije bilo prevelike kontrole ulaska, kako se nebi kršile ljudske slobode. U isto vrijeme gomilao se broj izdajnika, često osobe koje su bile suviše ambiciozne ili naprosto suviše zaigrane s romantičnim pojimanjima dvostrukih agenata špijuna ili ljudi ....znaju pridružiti se piratima, ne zbog slobode, već zbog pljačke i bogatog plijena, pa su potkupljivi....stoga, bilo je njužno da obuka uključuje i prave ratne sukobe. Uočio sam konvoj na svom skeneru ugrađenom u oku. Mentalnim podražajem izoštrio i povećao sam si sliku tako da sam sada vidio samo što mi je slano preko kamera u mozak, dok su razbacane cigarete potpuno nestale iz mog vidnog polja. Ipak, prije nego što je stigla naredba zapalio sam jednu i tako s cigarom u lijevom kutu usne krenuo sam u napad svojom trokutastom letjelicom Sručili smo se na njih kroz crnilo svemira kao roj otrovnih pauka! U prvom valu smo lovce uhvatili ljubićastom lasernom mrežom. Iako su bili moćniji, nisu imali manevarskog prostora unutar naše mreže. Zapleli su se kao muhe, bolje reći eksplodirali. Žarke boje su punile crnu pozadinu. Kao s onih filmova o hipi bendovima iz naše arhajične povijesti što smo ih gledali u školi. Naši praoci su u vizijama potaknuti psihodelicima možda viđali budućnost, ovo što mi sada stvaramo. Nakon toga smo navođenim projektilima, za koje mogu reći samo da funkcioniraju po principu toliko kompliciranom da mi se čini kako se radi o magiji, cisternama onesposobili nadsvjetlosni pogon i polako ih usmjerili prema satelitu našeg glavnog planeta Madagaskar. Na satelitu su sa nalazile ogomne rafinerije. Zrak je bio toliko zagađen da se nije moglo disati bez gas maske, a nebo je konstantno bilo sivo, sivi dan siva noć, bez razlike. Siva prašina je sve pokrivala. S druge strane, planet Madagaskar je bio u potpunosti suprotan. Svjetlo plavo more, zelenilo,....ma super! Takva je bila politika naše autonomne slobodne zona, da se sva prljava industrija prebaci ili na prirodne ili na umjetne satelite. Nafta je I dalje bila neophodna kao pogon za proizvodnju energije, ali nije bilo razloga kako bi se zbog nje ugrožavao razvoj života na planetu ili ljudsko zdravlje. Stoga su djelatnici rafinerije na satelitima provodili po tri mjeseca, nakon čega su im se mijenjala pluća. Dobro, ipak bilo je stalnih stanovnika satelita, a to su uglavnom bili zarobljenici, jebi ga.....osim toga tu smo bili i mi galaktički kadeti. Centar za našu obuku nalazi se upravo na ovom crnom prištu, umjetnom satelitu. Najvjerojatnije je ostatak vremena kada su korporacije opsjedale Madagaskar. Ta opsada je po korporacije neslavno završila, a dozvolila je piratima da zablistaju u punom sjaju i prošire riječ galaksijom o Slobodnim autonomnim zonama. Prema onome što sam čuo i slušao u školi, probijanje opsade je bila epska bitka. Ima par filmova, sve ih gledao, jasno. Ovako se približno odvilo. Naši kapetani puni X ruma, koji služi, jeli, za ublažavanje boli i ukazavanju mogućih pravca budućnosti, nisu štedjeli svoje sinapse samo da bi ubrzali um i tako strateški razjebu protivnika. A tako se i dogodilo. Zbog svih droga i mehaničćkih implantata naša mala piratska družba je uspjela probiti blokadu ogromne korporacijske vojske, čiji su brodovi sagorjevali u atmosferi Madagaskara. Ipak, nakon bitke nije se moglo razlikovati naše kapetane od robota. Sve sagorjele neuronske mreže bile su im zamijenjene silikonskima. Važno je napomenuti da nam je tolerancija prema mehaničkim nadomjestcima dala slobodu . Također nas je osigurala u ratu protiv tih fašističkih asketskih atleta korporacijske vojske. Oni ništa ne piju, ne uzimaju drogu, ne koriste mehaničke implantate, ali zato je njihov režim treninga nešto neizdrživo za hedonističke cyborge s piratskih planet republika, galaktičkih slobodnih autonomnih zona. Zato smo mi pirati, zapravo Cyborzi, jer ih jedino tako možemo nadvladati, a da se ne odreknemo užitaka. I zašto bi ih se uopće željeli odreći? |
