Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
26.10.2008., nedjelja
Rock and roll u službi srdžbe
|
Glupi ljudi samo uzurpraju moj prostor i vrijeme. A bez mojeg prostora i vremena ne bih niti postojao. Stoga, to je direktni napad na moje postojanje. Zato stalno izbijaju ti razni sukobi, jer se podsvjesno poistovjećujemo sa životnim prostorom I vremenom. Jer to nas čini. I onda tim “Antropocentiriziranjem” ili pogreškom supstantivizacije prebacujemo svoje postojanje na prostor i vrijeme koje mi ne zauzimamo, ali recimo da živimo na njemu I krećemo se njime, primjerice kvart, grad, regija, država..... Naime, naš prostor i vrijeme je samo trenutačan. Ona točka koju momentalno zauzimam, dok onda tu točku širimo na krajolik koji nam je poznat jer ga svojim kretanjem znamo zauzimat. Time proširujemo svoje jastvo, ipak neopravdano, jer država, regija, je apstraktan prostor i vrijeme , dok je naš prostor i vrijeme isključivo trenutačan. Jebi ga! To je logička pogreška, ali apriorna, urođena nam je, jer to jesmo mi. Našu svijest čini upravo prostor i vrijeme kojeg zauzimamo. I od toga se ne može pobijeći. I onda se sukobljavamo. Kao što je rekao Hegel, tko nametne svoju volju drugome, ostvaruje svoje jastvo. Žalosno! Smatram da bi se trebalo izdići iznat tog nametanja samog sebe drugome da bi se ostvarilo. Primjerice Nietzscheovim vječnim vračanjem, čime uživam u trenutku koji će se ponoviti u idućem životu i tako vječno, a ne da maštam o ostvarivanju plana kako drugog sjebat i tako ostvariti sebe. Ali opet mi se čini neizvedivim, jer ostavriti taj ideal zahtjeva i dalje da se cijeni i štiti i nameće svoj prostor i vrijeme. Hipici, odnosno bend The Doors imaju pjsmu “Universal mind”: Možda je to rješenje problema, da se svi stopimo u jedan um, u jedno prostor i vrijeme! Ali kako biti jedno s nekim tko me živcira!? Teško. To samo rađa daljne antagonizme. Kad vidim sve te glupe ljude teško mi je kontrolirati se. Sve liči na, recimo, teatar apsurda. Htio bih jedno, ali znam da je to neostvarivo, ali dalje želim baš to, iako, kada sam suočen s uzurpatorima osjećam srdžbu i mržnju! Rekao je njemački filozof Peter Sloterdijk u svojoj knjizi “Srdžba i vrijeme” da je srdžba prva riječ europske civilizacije. S rječju srdžba, naime, počinje Homerov ep Ilijada, kamen temeljac naše civilizacije I početak glasi: “SRDŽBU mi opjevaj muzo, Ahileja Peleja sina.” Prema tumaćenju Sloterdajka, ratnik je bio percipiran kao posuda u koju se srdžba taložila, a sama srdžba je bila neka izvanjska sila, koja po svojoj volji ulazi u čovjeka i u takvom ratničkom dobu od njega čini heroja. Naime, u to vrijeme još nije bio razvijen koncept jastva kao nečega što ima razne atribute, već samo posude koju u određernom trenutku pune afekti poput srdžbe koji postoje u svijetu nezavisno od nas. Što smo mi kao posuda kreirani tako da primamo srdžbu na najbolji način, to smo veći heroji, kao ludi Ahil. Da srdžba bi nas mogla spasiti, kao što je muziku spasio punk ili thrash metal. Naime, recimo da je svojom izjavom “Zvuci srdžbe nisu ugodni I melodični, a zvuci srdžbe su Sex Pistols” Johnny Rotten, forntmen Sex Pistolsa nsvjesno prikazao sebe kao modernog Ahila, (koliko god bi on umro od smijeha na ovu tvrdnju). Posude u koju se srdžba ulila I napravila kao u svijetu, odnosno razorila trojance muzičke industrije. Što se tiče srdžbe, imamo album St. Anger – to bi više bio bijes, ali srdžba I bijes kao pojmovi čini mi se da se preklapaju. Navedeni album je spasio jedan od najboljih bendova, Metallicu. I kao rezultat prihvaćene srdžbe je njegov nasljednik Death Magnetic. Oba albuma su proizvod srdžbe i propituju smrt. Uglavnom, rock and roll je vratio to mitsko poimanje srdžbe. Njegovi akteri, se također osjećaju superiorni nad drugima i kao takvi sasvim su odgovarajuća posuda za srdžbu, pogotovo iz razloga što tu svoju superiornost ne mogu ostvariti u svijetu, budući društvo ne želi kao vođe takve nestabile ljude. Stoga ih srdžba puni i...dobivamo super muziku. Naime, ovdje je svakako vidljiv moralni napredak ljudi, da osobe koje kanaliziraju srdžbu to više ne rade ubijanjem ljudi, već komponiranje, stvaranjem muzike, stvaranjem novih muzičkih pravaca, tako da oni koji služaju kanaliziraju svoju srdžbu skakanjem, pogo recimo. I tako koncerti punk i metal bendova postaju jedan pozitivan , kreativan način kako kanaliziranja srdžbe. A razlog je tom, smatram, taj što više ne živimo u ratničkom dobu nego muzičkom! Svi samo pjevaju I plešu, ali to j OK. I više, to je super, samo još da njih više svira rock jer....pa obrazloženje u idučoj rečenici. Zapravo, ne postoji niti jedan muzički pravac poput rock and rola koji je toliko prožet srdžbom njegovih izvođača i slušatelja. Srdžba, bunt je zapravo bit Rock and roll, prema tome u ontološkom smislu rock je srdžba. Nazvao sam članak Rock u službi srdžbe, a sad izjednačujem rock i srdžbu hmmm....imamo primjera rock bendova bez srdžbe ili bendova koje je srdžba napustila i oni naglo prestraju biti dobri ili naprosto prelaze u drugi, komercijalni žanr. Ipak, može se izbjeći esencijalistička priča (kako bi bio konzistentniji sa navedenom tvrdnjom Peter Sloterdijka koja je inspirirala pisanje teksta) i ustvrditi da je srdžba i bunt jedno od najvažnijih svojstva rocka, ali ne ono što ga određuje. Ipak, ostavši bez srdžbe čak I u neesencijalističkom svemiru, rock band postaje sranje ghm... Zato tvrdim da junaci našeg doba više nisu ratnici, iako relikti (generali, krščanska desnica) za tim žale, ali kao i neki, većina velikih junaka imaju tragičan kraj. Opet malo očito (al eto Kurt Cobaim, , Jim Morrison (unatoč univerzalnom umu, imao je više pjesama ispunjenih srdžbom i da ne idem u detalje)), umiru mladi I njihova srdžba zabilježena na vinilu, CD-u, kaseti zajedno s takvim tragičnim krajem daje pravi suvremeni mit. Zato, ima li smisla težiti stapanju u jedan um s osobama koje me živciraju ili prigrliti srdžbu kao jedini putokaz u životu, dok me na kraju smrt ne privuće? Neka vrsta herojskog života, nije me briga za sutra, živi se za trenutak, a produženje trenutka i heroizam omogućuje nam srdžba (prva riječ europske civilizacije). Srdžba kao saveznik u nečemu što nema plana, već se isključivo veže uz instinkt i momentalno nadahnuće. Destruktivna je, ali brani i daje smisao. A i stvaramo super muziku. |
