Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
24.03.2007., subota
Antologijski albumi-epizoda 2. - Ugovor s Đavlom - The Cult - Electric
|
"O zlom demonu znamo da je mišljen kao suprotnost Bogu, a da ipak, stoji veoma blizu njegovoj prirodi. Njegova povest, svakako, nije tako dobro istražena kao božja, niti su sve religije prihvatile zlog duha, božjeg protivnika, pa je on kao uzor ostao u individualnom životu pretežno zatamnjen. No jedno je izvesno: bogovi se mogu pretvoriti u zle demone kada ih potisnu novi bogovi. Kada neki narod pokori drugi, tada se, ne retko, srušeni bogovi pokorenog pretvaraju, za pobednički narod, u demone. Zao demon hrišćanske vere, đavo u srednjevekovlju, bio je i po hrišćanskoj mitologiji, pali anđeo, prirode istovrsne s Bogom. Nije potrebno mnogo analitičkog oštroumlja, da bi se pogodilo da su Bog i đavo izvorno bili identični, jedan jedini lik koji će se kasnije raspasti na dva, sa suprotnim svojstvima."(Sigmund Freud, Psihoanaliza i telepatija, Grafos, Novi Sad 1987.str 87, 88) Pjesma grupe The Cult "King Contrary Man" s njihovog genijalnog albuma Electric objavljenog 1987. godine započinje sa osobom koja se nađe na raskršču na kraju duge ceste, gdje sretne ...Đavla. Tamo Đavao zatraži od osobe njezinu dušu. Osoba, odnosno pjevač Ian Astbury, prvo odbije ugovor sa Đavlom, ali nakon dubljeg razmišljanja konačno ga prihvati. Dakle, jedan mitski element u ovoj odličnoj rock pjesmi, prodaja duše đavlu koja je popularizirana negdje za vrijeme, odnosno karjem srednjeg vijeka u jeku progona na vješđtice potaknutog skolastičkom filozofijom i inkvizitorskim priručnikom Malleus Maleficarum. Taj mit se u detalje obrazlaže u Goetheovoj knjizi Faust koja svoje utemeljenje ima u staroj priči o dr. Johann Faustu. On se rodio u mjestu Roda u provinciji Weimar. Kaže se da su mu roditelji bili bogobojažljivi-pravi vjernici. Sam se školovao, tako da je savladao i sveto pismo i matematiku, fiziku, astrologiju, čarobnjaštvo i nekromanciju (prizivanje mrtvih). Navodno je na raskršču (poput lika iz pjesme grupe The Cult) u šumi Spesser, blizu mjesta Wittenberg prizvao Đavla između devet i deset sati uvečer. Đavo je stigao usred zelene oluje sav okružen munjama, vatrom i dimom.Nakon što je završio sa svojim dramatičnim uletom Đavao je zatražio od Fausta neka izloži što želi. Faust je zatražio neka mu Đavao služi sve dok je živ, da mu pruži svaku informaciju koju zatraži, te da nikada ne izgovori neistinu dr.Faustu. Dok je Đavo od Fausta zatražio također tri stvari da mu nakon dvadeset i četiri godine Faust da tijelo i dušu, da potpiše ugovor s svojom krvlju i na kraju, da se odrekne kršćanske vjere.Faust se složio s Đavlom i potpisali su ugovor. Od tada je Faustov život bio ispunjen pretjerivanjima u luksuzu, užitcima i preverzijom. Imao je sve najljepše žene na svijetu, uključujući i Helenu Trojansku. Vjerojatno je ta seksualna žudnja i slava koja donosi tjelesne užitke ono što je nagnalo pjevača grupe The Cult da na kraju pjesme kaže DA Đavlu. Nakon izricanja velikog DA u pjesmi Astbury spominje "starine Beat generacije koji se opijaju tuku i opiru konvencijama radi potrage za što boljom zabavom". Točno, Beat generacija kao jedna od najozloglašenije književne skupine koja je ikada postojala na zemaljskoj kugli je bila upravo toliko strastvena i u potrazi za užitcima, kao da su svi od reda prodali dušu Đavlu (je li to razlog što se Kerouac na kraju u potpunosti okrenuo krščanstvu, kao što Fausta pred kraj života anđeli doslovno vade iz vražijih pandža, što je pomalo licemjerno jer nakon što je kušao sve tjelesne naslade završava u raju zajedno sa najvećim svjetskim patnikom koji nije imao nikakva tjelesna užitka tijekom života). U svojoj potrazi za konačnim prosvjetljenjem u romanu "Na cesti" likovi ga nalaze u javnoj kući u zabiti Meksika u zagrljaju prostitutki, dok Burroughs svoje prosvjetljenje i konačnu zabavu traži u prašumama južne amerike gdje traga za idealnom drogom, kao što Kerouac traga za idealnim barom u svakom novom gradu do kojeg dotutnje on i Neil Cassidy akka Dean Moriarty. Opsjednuti nalaze boga u onome što bi malograđanski bogomoljac nazvao đavlom. Bog kao konačni porok. Ideal beat generacije i pjesme grupe The Cult. Bog i Đavo su jedno, samo je stvar kako ih percipiramo. Postoje zabilješke i ugovori s đavlom što se čuvaju u francuskim knjižnicama, a tiču se sličnih orgijastički opsjednutosti koje su se događale diljem samostana po Europi kroz 17. i 18. stoljeće. Razni lovci na vještice i demonolozi bi nalazili samostane u potpunom seksualnom razvratu. Bit će da je jako teško bilo održati celibat, a kad jedno pukne, onda se ide do kraja, do totalno razvrata. Jadni demonolozi, s obzirom na kon tekst vremena i što je sve bilo znanstvena istina, nisu mogli zaključiti ništa drugo osim da su časne postale opsjednute đavlom, a ne da im je naprosto bilo dosadno. S druge strane Sigmund Freud u svojoj knjizi Psihoanaliza i telepatija donosi malo drugačije obajšnjenje ugovora s Đavlom kroz vrlo slikovit prikaz slikara Christoph Heitzmanna rođenog oko polovice 17. stoljeća umrlog 1700. godine. Heitzmann je tvrdio da je dva puta prodao dušu đavlu, te je posjedovao i ugovore (jedan potpisan krvlju drugi potpisan običnom tin tom) i uvjerljive uspomene na susret s Đavlom, kada mu se ovaj prvo prikazivao kao: "lik uvaženog starijeg građanina, sa smeđom bradom, u crvenom ogrtaču, sa crnim šeširom, oslonjen o štap desnom rukom i crnim psom pored sebe. Kasnije njegova pojava biva sve strašnija, moglo bi se reći sve mitološkija: rogovi, kandže orla, krila slepog miša spadaju u njegovu opremu. Konačno se u kapeli, on pojavljuje kao krilati zmaj" (Psihoanaliza i telepatija, Grafos, Novi Sad 1987.str 86) . U prvom Heitzmannovom ugovoru s Đavlom, potpisanom tintom pisalo je : "Ja Christoph Heitzmann, potpisom se obričem ovom gospodaru da njegov ropski sini budem na 9 godina.Godine 1669" a drugi ugovor potpisan krvlju glasi: "Christoph Heitzmanna , potpisom se obavezujem ovom Satani, da njegov ropski sin budem i na 9 godina da mu moje telo i moja duša pripadnu." (Psihoanaliza i telepatija, Grafos, Novi Sad 1987.str 83) Freud tumači ugovor s đavlom na svoj klasični način, kao loš odnos slikara s njegovim ocem za vrijeme mladosti, pa prema tome, đavo predstavlja figuru oca koja je autoritativna i zastrašujuća, a od koje je mali slikarčić želio priznanje, citat: "Mogućno je da se otac protivio sinovljoj želji da bude slikar. Sinovljeva nesposobnost da posle očeve smrti upražnjava svoju umetnost bila bi onda, s jedne strane, poznato "naknadno potčinjavanje", a - s druge - morala bi, čineći sina nesposobnim za samoodržanje, da uveća čežnju za ocem kao zaštitnikom od briga oko opstanka. Kao naknadno potčinjavanje, ona bi bila i ispoljavanje kajanja i veoma uspešno samokažnjavanje."(Psihoanaliza i telepatija, Grafos, Novi Sad 1987. str 90) Ipak, možda ima nešto istine u tome, jer kao što vidim i Faust i zvjer 666 A. Crowley potiču iz vrlo religioznih obitelji. Je li ih na pobunu protiv boga potakla upravo želja pobuna protiv oca s kojim nikada nisu uspostavili dobar odnos, te su sve njihove demonske vizije samo rezultat njihove poremečene psihe koja je takva zbog nesređenih odnosa s ocem? Kod Crowleya nije, budući je on bio jako privržen ocu, a krščanstvo i obitelj je zamrzio nakon što mu je otac umro dok je on imao 11 godina. Freud to objašnjava ovako "Da bi neko smrću svog oca postao melanholičan, mora svakako da je tog oca voleo. No, onda je veoma neobično da takvom čoveku može pasti na pamet ideja da đavola uzme kao zamenu za voljenog oca."(Psihoanaliza i telepatija, Grafos, Novi Sad 1987. str 84) Dakle nije krivo samo neslaganje, već i nagli gubitak oca, kao kod Crowleya tako i kod slikara, što rezultira lošim odrastanjem koje iskrivljava psihu. Ipak ono Beatničko objašnjenje mi se čini romantičnijim i privlačnijim. Mitologija raskršća na kraju puta (bordel u zabiti, tajanstvena droga u zabiti...nepoznato....skriveno) to je ono što vječno golica ljudsku maštu i za što bi mnogi prodali dušu, jer samo znanje nepoznatog će dati moć iz razloga što je znanje moć, a apsolutno znanje je moć i s tim apsolutnim znanjem osoba postaje gospodarom ovog svijeta. Novi Demijurg! A moćan poput kakvog smrtnika kojemu je Đavo pružio skriveno znanje je upravo The Cult-ov album Eletric. Od aviona B-52 koji nas bombardiraju ljubavlju (ja sam to u svojoj glavi zamislio kao desant seksualno napaljenih super zgodnih žena) do Električnog oceana u kojemo osoba pliva i osjeća sve strujne udare seksualnog čina, preko obrade Born to be Wild sa dimom i munjama (popratna događanja prilikom dolaska đavla) i Heavy metal thunder (također proglašene đavolskom muzikom) do pjesme Wild Flower, odnosno žene što muškarca pretvara u vuka koji urla od žudnje za pokvarenom zabavom obučen u afrodizijačku jaknu, ta ploča obiluje demonskim porukama da je naprosto grijeh ne poslušati je! Indikativno je da se ovaj album, kronološki nakon ploče nazvane Love, trebao zvati Peace i već je bilo snimljeno 12 pjesama, ali onda produkciju preuzima demonski Rick Rubin, mjenja se ime albuma iz miroljubivog Peace u nabrijani Eletric, a muzika napušta psihodeličnu nježnost i suptilnost i postaje oštra, agresivna i bučna. KING CONTRARY MAN I saw the devil The contrary man I saw the devil down the long, long road He said to me, boy I want your soul I said no You can't take my soul I took a while and thought about it Down at the crossroads temptin' fate I took a while and thought about it Down at the crossroads temptin' fate Yeah, yeah, yeah You can take my soul Take my soul I want it all, yeah Zany antics of a beat generation In their wild search for kicks Fighting, drinking, scorning convention Making wild love, making wild love I saw the devil The contrary man I saw the devil down the long, long road He said to me, boy I want your soul I said yeah I want it all |
18.03.2007., nedjelja
Sloboda volje i moralna odgovornost
|
Osoba je odgovorna za zločin zato što je svojevojlno odlučila počiniti ga. Međutim, da li je ljudska volja uopće slobodna? Ako nije, kako onda ljudi uopće mogu odgovarati za zločine i druga kaznena djela? Ljudi vjeruju da imaju slobodu izbora. Smatraju da je njihova volja slobodna da izabere između izlaska u kino ili na koncert, između pizze ili pašte, između HDZ-A ili SDP-A ili neke druge političke stranke. Budući da smatraju da im volja prilikom navedenih izbora nije ničime određena (u daljnjem tekstu ću koristiti rijeć determinirana) niti je ičime uvjetovana ljudi smatraju da imaju slobodu volje. Determinizam Međutim svaki izbor je ipak determiniran i uvjetovan nekim interesima pojedinca koji bira. Tako će osoba koja izabere pizzu to učiniti iz razloga što je dan prije jela paštu ili će netko ići na koncert radije nego u kino zato što smatra da se film ne može mjeriti sa reality show-ovima ili netko bira HDZ ili HSP, a ne SDP ili SRP zato što je nacionalist. Prema tome, ako je naš izbor determiniran i uvjetovan, mi nemamo slobodu volje. Naša volja slijepo sluša naše želje, koje su pak posljedica vanjskih okolnosti na koje mi nemamo utjecaj. Primjerice netko postaje nacionalist zato što ne može dobiti posao, a vidi da su njegovi susjedi druge i manjinske nacije zaposleni, pa zaključuje da je vrijeme da se njegova država oslobodi «stranog elementa», a da je dobio posao, nikada ne bi postao nacionalist. Takva pozicija se naziva determinizam. Prema determinizmu, čovjek je poput padajućeg lista. Padajući list ne upravlja svojim padom, niti ima utjecaja na njega, več njegovim padom upravljaju vanjske okolnosti, a to je vjetar koji je determiniran prirodnim zakonima. Tako je i slučaj s našim nacionalistom. On je postao nacionalist zbog nečega na što nije mogao utjecati, te će onda takvo njegovo determinirano i uvjetovano vjerovanje tjerati njegovu volju. Takva osoba nije mogla izabrati SDP umjesto HDZ-a, iako joj se to čini jednostavnim (samo potez kemijskom na papiru).Volja te osobe je uvjetovana gospodarskim i sociološkim prilikama u društvu kao što je pad lista uvjetovan vjetrom. Kompatibilizam Ipak, netko će reći, dobro, sve navedene determinističke teze su istinite,međutim ono što nas čini slobodnim je to što me nitko nije fizički prisilio na neku radnju. Nitko mi nije prijetio da će me ubiti ako naručim pizzu umjesto pašte ili glasam za SRP umjesto SDP-a. Dakle moje želje i vjerovanja mogu biti određeni nekim vanjskim okolnostima koje su nezavisne od mene, pa unatoć tome ja imam slobodnu volju jer me nitko ne prisiljava na činjenje određene radnje. Ipak, bez obzira što me nitko ne prisiljava, moje želje, vjerovanja, sudovi nisu nastali mojom slobodnom voljom već kao posljedica vanjskih okolnosti na koje ja nemam utjecaj. Drugim riječima, bez obzira što me nitko ne prisiljava na neku radnju, ja i dalje nemam slobodnu volju. Mozak = um Deterministi prihvačaju istinitiom tezu da su mentalna stanja (naša vjerovanja, želje, sudovi) jednaka fizičkim mikro česticama (atomima, molekulama etc...) . Oni izjednačuju um (kao nešto što se smatralo nematerijalnim, sa mozgom, onosno neuronskom mrežom, kao nečim što se smatralo materijalnim) Budući da su materijalni predmeti determinirani prirodnim zakonima , iz navedenog se da zaključiti da mentalna stanja funkcioniraju po jednakim prirodnim zakonima, kao i vjetar ili udarac kamena. Ako bacim kamen određenim intenzitetom u staklo, staklo će se razbiti, također ako imam želju pojesti Pizzu i imam dovoljno novaca za pizzu, pojest ću je. Kant Za razliku od determinista, zastupnici slobode volje (najpoznatiji je njemački filozof Immanuel Kant) tvrde da su naša mentalna stanja nezavisna od prirodnih zakona. Kada sam već spomenuo Kanta 'ajmo malo o njemu. Samo se fizički (pojavni )predmeti ravnaju prema prirodnim zakonima, dok je naša volja i um (mentalna stanja) nezavisna od prirodnih zakona . On iznosi sljedeći primjer slobode volje; Ja sjedim na stolici ili klupici i gledam...recimo valove.Sve dok ja sjedim na stolici svjet je determiniran prirodnim zakonima.Međutim, onda donosim odluku da se dignem sa stolice i prekidam deterministički lanac svojim dizanjem sa stolice. Jasno, determinist bi odmah prigovorio Kantu da je osoba imala neke svoje razloge za dizanje sa stolice, budući da je imala razloge osoba nije donjela odluku slobodnao, prema tome osoba nema slobodu volje. Međutim, takva je argumentacija cirkularna, jer deterministi zaključuju da je osoba imala neke razloge za dizanje sa stolice time što se digla (tu ne mislim o erekciji koja je porilično determinirana), a dizanje sa stolice opravdavaju nekim razlozima. Ipak ako se osoba odlučila dići sa stolice bez razloga onda je radnja slučajna ili luda, a ludost ne može biti dokaz slobode volje. A slučaj? Kvantna fizika kao dokaz slobode volje Dostignuća na polju kvantne fizike su pokazala da se čestice na sub atomskom nivou (mikro razina) ne povezuju po nekoj pravilnosti. Odnosno ne može se utvrditi pravilnost između njihovih veza. Pa su se fizičari podjelili u dva tabora; 1.Deterministički (vjeruju da se može utvrditi pravilnost na mikro razini, samo naža znanost još nije napredovala do tog nivoa) 2.Slučaj (vjeruju da su veze na mikro razini slučajne, dok su na makro razini (svijet kakav mi vidimo) determinirane Zastupnici slobode volje se koriste analogijom između slučajnosti u kvantnoj fizici i slobodne volje. Jer kvantna fizika pokazuje da nema determiniranosti u priodi i prirodnim zakonima, prema tome ako se naša volja ravna u skladu sa prirodnim zakonima, ona nije determinirana. Tvrde da je naša volja slobodna, budući da je mikro razina slobodna. Kako bi svijet izgledao da grupa «The Beatles» nije imala volje otići u Hamburg? Možda statistički postoje mogučnosti sigurnijeg predviđanja, ali ako postoji i najmanja vjerojatnost da se nešto ne dogodi, znaći da postoj prostor za slobodu. Psihološki zakoni Kada bi mentalna stanja bila nezavisna od fizičkih zakona, kao što tvrdi Kant, da li bi onda mentalna stanja imala svoje psihološke zakone po kojima se ravnauju?Svaki psiholog, psihoanalitičar i psihijatar će reći da. Prepostavlja se da ako su ti zakoni nezavisni od prirodnih, onda nisu determinirani. Ali kakvi su to ne determinirani zakoni. Meki? Meni se ipak čini da je to proturječje, jer pod pojmom zakon se prepostavlja da se stvari odvijaju po određenom obrascu. Prema tome, čak i da postoje psihološki zakoni, mi nemamo slobodu volje. Problem kazne Ako je determinizam istinit, kako onda kazniti zločince. Kako prihvatiti da je neka osoba učinila ratni zločin samo zato što je našla u tom nasilnom kauzalnom lancu? Ako su radnje osobe određene, onda osoba nije kriva za ništa. Tu nam u pomoć može doći već navedeni kompatibilizam. Iako sa ontološkog stajališta kompatibilizam nije istinit ( takvo tumačenje nam ne može dokazati slobodu volje), kompatibilizam je koristan sa etičke strane. Zašto? Zato što tvrdi da je osoba odgovorna za svoje postupke sve dok je netko fizični ne prisiljava na određenu radnju. Prema tome, ako neku osobu nitko nije fizički prisilio na masakr civila, ta osoba je odgovorna za ratni zločin, prema tome i kriva za njega. Uzmimo, primjerice situaciju gdje zapovjednik vojske plemena ili nacije A prijeti fizičkom likvidacijom sve djece civila plemena ili nacije B, ako ne izabere jedno djete i vlastoručno ga ubije. Tko je u takvoj situaciji odgovoran za zločin? Jasno, zapovjednik plemena ili nacije A. Bez obzira što je njegova krvoločna narav uzrokovana, recimo teškim djetinjstvom, tog zapovjednika nitko nije fizički prisilio na zločin. Dok civil plemena ili nacije B čak i ako je vlastoručno ubio svoje dijete nije odgovoran za zločin, budući da je bio fizički prisiljen na tu radnju. Dakle, prigrlimo kompatibilizam. Epilog Zato što smo moralno odgovorni, moguće je da imamo slobodu volje. PS-Jučert sam gledao na netu predavanje Slavoja Žižeka u kojem kaže da se sloboda ne očituje u izboru između pite ili pizze, već u bitnim odlukama, hoću ili neću ići u rat, koje su po njemu determinirane, odnosno nisam m ogao odlučiti drugačije, ipak u isto vrijeme su odraz najveće slobode naše volje, jer je to naša čvrsta odluka. Takvo viđenje slobode volje se u potpunosti razlikuje os svega što sam gore naveo, međutim, iako se u potpunosti ne slažem, čini mi se da pomalo dodiruje srž problema. Naime, ne opterečuje se razlozima koji stvaraju naše misli i želje, već se bavi samom odlukom volje koja je spremna napraviti ono što želi i ništa je ne može spriječiti, a tim voljnim čin om naša osoba se u potunosti ostvaruje i tako postaje slobodna. U isto vrijeme smo gotovo fatalistički određeni (predestinirani) jer nešto se nije trebalo dogoditi, ali kada se dogodi retroaktivno se pokazuje da je sve što je prethodilo tom činu bili sa svrhom da se upravo taj čin dogodi. Po žižeku smo u isto vrijeme predestinirani i slobodni. Odnosno u isto vrijeme se opravdavaju dvije suprotne pozicije sloboda i fatalizam. (za fatalizam vidi tekst i komentare OVDJE). Slavoj Žižek o istovremenosti slobode i predestinacije |
16.03.2007., petak
Metasmisao II
|
Divlja sloboda. Bez kontrole. Sunce prži. Enrgija, napredak, sukob. Stari bogovi ljudske rase žive nesvjesno u nama. Stisnuti u mom potiljku proklinju. Traže moć. Moć im nudim bez namjere. Vidim svijet i uzimam ga. Sam mi se nudi. Nisam zahvalan, jer znam da bi mi zahvalnost uskratila napredak, a ja ne želim stalnost sadašnjosti. Ja želim budućnost i nadu koju moram dohvatiti, cilj koji moram ostvariti. Zajedno Krist i Che, Ivan Krstitelj i Lenjin. Eshatologija. Dijalektika, spirala zla. Ostavruje se u asolutnom duhu zla koji konačno dobiva moći prajednog i cementira cijeli kozmos. Supermarket na Saturnu, Robna kuća na Jupiteru, Klizalište na Alfa Centauri i javna kuća na Orionu. Proces Globalizacije je nesalomljiv. Metastazira.- Nema mira među antimaterijom. Grči se od straha. Galaktički vojnici sjajnih kromiranih šljemova stoje izgubljeni u svemirskoj nebuli. Njihov brod ostaje bez goriva. Odbacuju balast. Mrtvi konji u vakuumu. Njihovo rzanje se ne može čuti. Tišina! Smrt muzike u inspirativnom okolišu. Totalno neočekivano. Iznenađenje. Skriven u kiši meteora jedan arhaični bog se buni. Dao sam mu moć. To sam ja. Gledam se. Ulazim u letjelicu i dajem joj osobnost. Mijenjam oblik, postajem razvučen u beskonačnost. Radim pukotine na cementnom svemiru. Sjajnošljemci uzimaju krampove i oslobađaju kozmos njegove uvjetovanosti. "Kaos!" viču oni, ja se smijem. (za prvi dio klikni TU) |
13.03.2007., utorak
The Stooges-novi album "The Weirdness"
 Povratnički album The Stoogesa nazvan The Weirdness donosi, osim povratka Rona i Scota Ashetona, uvodnu rockericu Trollin, koja daje do znanja kakav će album generalno izgledati. Nabrijane gitara, čvrsti ritam, uz Iggyjevo pjevanje u laganom falšu, koje je počeo prakticirati od albuma Naughty little doggie. Dakle, muzički album rastura, problem je međutim upravo Iggy. Njegov glas konstantno ispada iz harma, što ne bi bilo loše da koristi repetitivne fraze kao na prva dva albuma "The Stooges" i "Funhouse", međutim on na nabrijane riffove nabacuje gomilu riječi, najčešće sa seksualnom tematikom, koje ne može kontrolirati i time ubija trud i groove što brača Aseton ulažu u svirku. Tipičan primjer takve propale pjesme je već druga po redu "You can't have friends". Jasno, teško je očekivati povratak na staru buku i filing, ali Iggy je barem mogao skužiti da je od svih preživjelih članova Stoogesa on u najmanjoj formi, stoga je trebao skulirati svoj monumentalni ego i dozvoliti brači Asheton, kojima ovaj album vjerojatno više znači nego Iggyju već iscrpljenom od mnoštva svojih poluuspješnih solo albuma, neka preuzmu vodeću ulogu na albumu. Pjesma po kojoj je nazvan album je neka vrsta bluesa srednjeg tempa i ona pomalo iskače iz obrasca nabrijanih gitara. Ima i kratki solo na saxofonu. A nakon tog blagog osvježenja slijedi najgora stvar na albumu "Free and freaky in the USA" koja je muzički i tekstualno toliko loša da na nju ne vrijedi trošiti riječi . Poslje ipak kreće na bolje pa pjesma Greedy awful people donosi wah-wah gitaru, jedno od nekadašnjih obilježlja Ron Ashetona koje nije previše iskoristio na "The Weirdnessu". Saksofon se ponovno pojavljuje na jednoj od boljih (možda čak i najboljoj pjesmi na albumu) Passing cloud, skuliranoj rockerici koja pomalo asocira na Doorse iz faze Soft Parade, a agresivniji dio pjesme u kojoj se prepliću gitarska wah solaža i sax na momente podsjeća na album Funhouse, tim više što je saksofon na The Weirdnessu svirao upravo ludi saksofonist sa Fun House albuma Steve Mackay. Takvo preplitanje se pojavljuje i na posljednoj pjesmi albuma I'm fried i to su jedine reminiscencije na taj antologijski album Stoogesa. Ipak, sve u svemu, stvari su žestoke i pogodne za brutalno poganje i dobru alkoholiziranu zabavu, pogotovo pjesma My idea of fun koja slušatelja pomalo vraća u vrijeme prvog albuma. Također trajanje pjesama je negdje od dvije do tri minute i samo se time vidi da se novi CD Stoogesa nije previše naslanjao na Funhouse i njegove kompozicije temeljene na višeminutnoj improvizaciji i nekontroliranom vrištanju. Upravo je glavni problem ovog albuma pretjerana kontrola. Da su si dozvolili veći raspašoj Stoogesi bi sigurno napravili sto puta bolji album. Ovako to je jedna zabavna rokerica sa neiskorištenim potencijalom koja više podsjeća na Iggyjeve solo albume poput American Caesar ili već spomenutog Naughty little doggie, nego na bilo koji The Stooges album. Usput, album je producirao Steve Albini, a na bas gitari se nalazi Mike Watt iz Minutemena. PS-najviše me iživciralo što svaki početak pjesme sa uvodnim agresivnim riff & drum napadom obečava mnogo, ali kada se pjesma razvije dobije se samo 20% od očekivanog. Ponovno okupljeni Stoogesi izvode "No fun" |
11.03.2007., nedjelja
Simulacija stvarnosti je postala objektivna stvarnost (prvi papa spektakla)
|
Povodom smrti Jean Baudrilliard-a stavljam ovaj tekst koji je već bio objavljen u listu "Val" nakon smrti Ivana Pavla II čiju sam popularnost povezao sa Baudrillardovom teorijom. Nakon što je umro papa Ivan Pavao II, svi mediji ga proglašavaju jednim od najvećih papa, a kao glavni argument toj tvrdnji uzimaju broj ljudi koji su mu došli na ispračaj. Je li zbilja Ivan Pavao II bio tako «super»? Nije. Zašto? Zato što on duguje svoju popularnost spektaklu koji je danas postala glavna realnost. On je shvatio da u današnjem svijetu nisu važne stvarne vrijednosti, već način na koji se nešto prezentira. A prezentacija mora biti spektakularna. Stoga je papa putovao po svijetu i organizirao spektakularne govore na pozornicama kojih se ne bi postidjeli niti satanina čeljad «The Rolling Stones». Papa Ivan Pavao II nije poduzimao svoja putovanja da bi širo dobru vijest, on je naprosto koristeći spektakl samo širio katolicizam. On je spoznao da realnost nije nešto sasvim nezavisno od nas, već je u današnje vrijeme realnost izgrađena od vijest TV-a i novina, a pogotovo reklama . Ono što je počelo kao opis stvarnosti (mediji i reklame) počelo je stvarati stvarnost: «Simulacija opisuje najnoviji razvoj u komunikacijama, kibernetici i sistemskim teorijama koje ne služe samo poimanju stvarnosti nego njezinoj proizvodnji na osnovi modela ili kodova masovnih medija, političkih procesa, genetike i digitalne tehnologije:» (Christopher Horrocks «Baudrillard i milenij») Drugim riječima Znak (kod,logo itd...) je prestao opisivati stvarnost i počeo je stvarati simulaciju stvarnosti koja preko masovnih medija postaje objektivna stvarnost. Papa je zaključio da ako se dobro reklamira, ako od sebe stvori znak (brand ili logo), pomoću masovnih medija medija popularizirati će sebe i katoličku vjeru. To je i učinio. Dakle, njega bi mogli nazvati prvim papom spektakla. Ipak, spektakl nije nešto bezopasno. Naime, ako stvarnost danas nije više neovisna od nas, već je stvarnot postala proizvod vijesti, reklama, filmova, tada mi niti ne živimo u stvarnosti, već u simulaciji stvarnost. A tu simulaciju stvarnosti proizvode najjači mediji poput CNN koji su vlasništvo velike korporacije Time Warner. Da citiram francuskog filozofa Jean Baudrilliard-a: «Mediji ne uređuju društvene odnose kao prijenosnici nekog sadržaja, nego svojim oblikom i djelovanjem....Mediji nisu koeficjenti nego efektori (prenositelji) ideologije» (Jean Baudrillard, «Simulacija i zbilja») Oni (korporativni mediji) naštimavaju stvarnost, odnosno simulaciju stvarnosti na način koji odgovara njihovim ciljevima. Ljudi postaju samo marionete velikih korporacija kreatora simulacije stvarnost i kao marionete ljudi nisu slobodni. Mi smo zarobljeni unutar simulacije stvarnost, a ne možemo se osloboditi te simulacije iz razloga što je simulacija postala stvarnost, ili kao šet sam već naveo, simulacija stvarnosti je postala objektivna stvarnost. Ovakva stvarnost je još gora od simulacije stvarnosti u filmu Matrix, jer bi se u kompjuterskoj matrici moglo letjeti i činiti čudesa, dok u ovoj korporativnoj matrici izgrađenoj od reklama za detrđente, crnih kronika i skandala s estradnim zvijezdama ne možemo letjeti već nam je sloboda ograničena na kupovinu i rad za istu kupovinu. Drugim riječima prisljeni smo kupovati ono što nam se reklamira i raditi da bi opet mogli kupovati ono što nam naša omiljena estradna zvijezda reklamira. Jedini način borbe jest prestanak kupovine onoga što nam se reklamira, ali to je teško budući da se zbog izloženosti reklamama kod ljudi razvio uvjetovani refleks za kupovinom određenog proizvoda. Primjerice, kada dođe ljetoljudi kupuju cole, fante zato što su u reklamama sunce i fanta povezane, pa čim sunce jače zaprži javlja se uvjetovani refleks za pijenjem fante (kao kod pasa koji čuju zvonce počnu sliniti jer su navikli da uvijek kada dobiju zvono dobiju i hranu) ili kada dođe neka utakmica ljudi kupuju pive, budući da su u reklamama pive i nogomet povezane.Ako nemaju apra za pivu, a gledaju utakmicu misle «Mmmm kako bi bilo dobro da sad imam jednu pivu....». Osim toga, onaj tko odbije kupovinu biva pomalo potisnut iz društva iz razloga što nema one stvari koje imaju pravi «frajeri i frajerice», pa čak i oni koji odbijaju kupovinu imaju kompjutere. A za kupiti kompjuter treba se raditi, a ako se ne radi ne može se živjeti u svijetu simulacije. Sad da li je smrt jedini način bjega iz tog svijeta. Ne bi smjela biti, treba se boriti protiv sustava, ali kako kad je ta «simulacija što je postala stvarnost» jedno začarano vrzino kolo iz kojeg se ne može izaći. Ako ne radiš umireš, ako radiš kupuješ, ako kupuješ postaješ rob. |
08.03.2007., četvrtak
Antologijski albumi-epizoda 1. (možda i zadnja?)-Jon Spencer Blues Explosion - Now I Got Worry
 Nakon dugo vremena ponovno slušam album Jon Spencer Blues Explosion "Now I Got Worry" snimljen još 1996. godine i tako se prisječam oduševljenja koje me je strefilo prvi put kada sam čuo taj album. Dvije totalno raštimane gitare, koje se ipak nekako poslože u luđačku harmoniju voze stare rock and roll fraze na sasvim nov način. Sa svih strana krče zvučnici, sve ide u pikove čineći od albuma pravu nočnu moru za "ozbiljne" tonske snimatelje, ali ta buka je baš ono što daje filing muzici. Baš ta neispoliranost pojačava samu energiju tih šizofrenih rock pjesama za koje čovjek svaki trenutak očekuje da će se raspršiti na sto sitnih komadića, no pjesme začudo ostaju stalno na okupu dajući slušatelju energijski poticaj više nego bilo koji bonbon ili baksa pive. Spencer urla, ali opet spoj suprotnosti, to urlanje ne tjera osobu da prekine se slušanjem, nego još više navlaći na album. Posebna vrijednost svirke Blues Explosiona su slide gitare. Koliko god se Ry Cooder trudio biti perfekcionist u toj tehnici sviranja i tako stvoriti užitak slušanja kod ljudi, Jon Spencer i Judah Bauer svojim jednostavnim pristupom postižu sličan efekt Bleng, bleng, tveng..."ma kako to....svira???" najbolji primjer je pjesma Love all of me. Pjesma Rocketship je jedna od kompozicija koja me je inspirirala da preko šestožičane gitare uspijem dobiti zvuk bas gitare. To sada često koristim i mogu reći da je dobra fora za obogaćivanje zvuka benda, podizanje dinamike pjesme i samim time kompozicija postaje zanimljivija slušateljima. Neupućene je važno upozoriti da Jon Spencer Blues Explosion nemaju bas gitaru, već da se ta sličnost postiže kombinacijom jedne jako nabasirane distorzirane gitare i jedne clean gitare, koja tu i tamu zakrči pojačana nekom overdriwe ili fuzz pedalom. Inaće "Now I Got Worry" je po mom mišljenju vrhunac Spencerove karijere. Nikada više na jednom albumu nije uspio objediniti svoje bučne Lo-Fi početke, s kasnijim elektro eksperimentima i približavanjem konvencijalnom rock zvuku. Pjesme poput Dynamite Lover i Firefly Child su mi zvučale, a i sada mi zvuče, poput nekog novog Hendrixa. Naime, nikada nisam zamišljao da bi se Hendrix, kada bi preživio razvio u nekog sterilnog jazzera ili podbuhlog bluesera, već jedna divlja neman koja nekontorliranim mikrofonijama proizvodi tonove, čupa žice, vrišti dok sve ide u pikove, poput Hendrixa bi to nastavila raditi samo u još radikalnijem obliku, kakav se upravo može čuti na Spencerovom albumu "Now I Got a Worry" . Sad na kraju da zaokružim priču, rekoh da pjesme na albumu zvuče kao da će se raspasti svakog trenutka, ali da se nikad ne raspadnu...hm...posljednja pjesma Sticky donosi potpuni raspad sistema. Naime ona je zamišljena kao nekakva tužna ljubavna pjesma, zapravo to i je jer donosi totalno rastrojstvo osobe koja se nađe u ljubavnim nevoljama. Spencer vrišti, gitare su u totalnom raštimu škripe, back vokali tule u potpunoj disharmoniji, ali sve to zvuči kao grandfinale, ovog, pa skoro i najperverznijeg i jednog od najuzbudljivijih rock albuma u povijesti. Za zaključiti; ovaj album donosi potpuno razbijanje rock forme, tako da se bit rock and rolla u potpunosti oslobađa i ta bit se preko močnog zvučnog zida buke zabija slušatelju u lice, uši, odnosno svih pet, šest čula, tako da nakon kraja albuma osoba ostaje ošamućena i odlazi po još jednu porciju rock esencije. |
04.03.2007., nedjelja
David Lynch & Roy Orbison
|
U ovom ću se članku osvrnuti na vezu između režisera Davida Lyncha i pjevača Roy Orbisona. Naime, Orbisonove pjesme se mogu čuti u dva Lynchova filma "Blue Velvet" i "Mulholland drive", dok je u ostalim Lynchovim filmovima preko njegovog stalnog muzičkog suradnika u filmovima Angela Badalementia prisutan stil Orbisonovih nježnih balada. Između ostalog Lynch je režirao Orbisonov Best off album, odnosno odredio način na koji će Orbison ponovno snimiti svoje hitove. U filmu Blue Velvet centralni dio zauzima upravo Orbisonova pjesma "In Dreams", koja prikazuje dva elementa, uobičajni muzički ukus američkog predgrađa, ali u čijoj se pozadini (pozadini predgrađa, ne muzičkog ukusa) kriju mračne i zastrašujuće stvari, pa pjesmu kao svoju prijetnju koristi glavni negativac kojeg utjelovljuje Denis Hopper. Posjeta u snovima kao neki željno očekujući događaj, kroz prijetnju glavnog negativca postaje upozorenje da osoba više nije sigurna niti u stalnom životu niti u snovima. Drugim riječima nema kamo pobjeći. Da bi dodatno to potkrijepio glavni negativac prijeti osobi tako što joj govori da će joj poslati ljubavno pismo, a njegovo ljubavno pismo je metak iz pištolja i ako dobije ljubavno pismo od njega sjeban je zauvijek. Važan element, kojeg sam već napomenuo, jest taj da kao što Lynch u prikazuje dvostrtuko lice američe suburbije-prividno miroljubiva, a ispod te ružičaste površine nalazi se pravi horor (klasičan i najpoznatiji primjer je Lynchova serija Twin Peaks), tako se odnosi i prema Orbisonovim pjesmama. One su prividno ljubavne balada, ali koje u sebi donose neku tmurnu melankoličnu atmosferu, koja nije mogla nastati iz pukog osjećaja zaljubljenosti, već iz neke traumatične proživljene situacije (Orbisonu su u požaru stradala dva sina, žena u prometnoj nesreći, a on sam je svojim stilom - vječno obučen u crno i s tamnim naočalama, davao dojam pomalo zastrašujuće osobe koja se skriva iza ljubavnih balada). Lynch taj horor u potpunosti otkriva u svojim filmovima. Tako u Blue Velvetu vidimo pjevačicu koja u nočnom klubu pjeva Orbisonovu romantičnu baladu "Crying", a tek kasnije saznajemo da je ucijenjena i da joj je dijete oteto, a muž najvjerojatnije mrtav. Tada počinjemo njezin afektivan nastup promatrati iz sasvim drugačije perspektive. Orbisonovu pjesmu "Crying" Lynch koristi i u film u Mulholland drive, kada u klubu Silencio pjevačica Rebekah del Rio, pjeva tu pjesmu acapella, na španjolskom jeziku. U jednom trenutku ona pada mrtva, a pjesma i dalje ide. Ono što se činilo pravim pjevanjem i jako emotivnim iskazivanjem njezinog bola postaje iluzija. Odnosno Lynch nam opet kroz tu pjesmu prikazuje da stvari nisu onakve kao što nam se to naprvi pogled čini. Iza tog površinskog omota krije se nešto dublje, mračnije, zlokobnije. Tome u prilog ide i to što pjesmu In Dreams u filmu Blue Velvet svodnik također izvodi na play back. In Dreams i iluzija. Iluziija, odnosno sa sretnog života u predgrađu kojeg Lynch svojim filmovima razara i suočava sa zlom koje je u pozadini tog lijepog sna. Osim zbog razbijanja iluzije, Lynch korištenjem Roy Orbisonovih ljubavnih pjesama u horor kontekstu (kao što je Blue Velvet kada Orbisonovu ljubavnu posjetu kroz snove Denis Hooper preokrene u prijetnju smrću) postiže osjećaj istovremene ugode i straha, što odgovara najjaćem mogućem ljudskom doživljaju, odnosno onome što Kant naziva uzvišeno. Čini mi se da sam u nekim tekstovima već govorio o Kantovom uzvišenom. To je jedin i trenutak kada čovjek može doći u doticaj s apsolutom i recimo spoznati boga i donekle prodrjeti u noumenom. To se ostvaruje preko matematičkog i dinamički uzvišenog. Matematički uzvišeno jest situacija kada suočeni sa beskonačnim nizom brojeva mi uviđamo beskonačnost, dok je Dinamički uzvišeno kada se suočimo s nekim monumentalnim prirodnim fenomenom poput ogromnog oceana ili velike planine i spoznamo kako smo mi mali u odnosu spram tako nečega velikog. Naša imaginacija se tada počinje protezati preko granica razuma, odnosno njegovih kategorija koje nam omogučuju poimanje pojavnog svijeta, tako da mi prekoračujemo fenomenalni svijet, ali samo malim dijelom da bi spoznali apsolut. Kako ništa razumsko ne slijedi to širenje imaginacije ta naša apoznaja nije potputna. Jedino što dobivamo shvaćanjem apsoluta i našim suočavanjem s beskonačnim jest osjećaj istovremenog divljenja spram tog predmeta koji simbolizira beskonačnost (brojki, oceana, planine) ali istovremeni osjećaj straha zbog nesrazmjera čovjeka prema apsolutu. To je osječja uzvišenog. Čini mi se, kao što sam već naveo, da Lynch kombinacijom horora i romantičnih balada kroz svoje scene koje upravo zbog poznate Lynchovske nedorečenosti stvaraju osjećaj apsoluta, daje promatraču filma upravo taj osječaj uzvišenog. Po mom mišljenju to je najveća vrijednost Lynchovih filmova. Blue Velvet - In Dreams |
