Whisky bar

To see a world in a grain of sand And a heaven in a wild flower, Hold infinity in the palm of your hand And eternity in an hour. William Blake (1757-1827)

27.02.2007., utorak

Obrnuta uzročnost

Kada bi mogli predvidjeti budučnost, bismo li mogli promjeniti događaje? Je li budućnost već zadana? Tada bi naše znaje o njoj bilo jednako našem znanju o prošlosti, znamo što je bilo i to ne možemo promjeniti, jednako tako znamo što će biti i to ne možemo promjeniti. Takvo viđenje se zave fatalizam. Drugim riječima, životni put, sudbina je rođenjem zadana i nikakav naš uvid u to što će se dogoditi je neće promijeniti, budući da će savaka akcija kojom mi želimo izbjeći budući događaj, upravo uzrokovati slijed događaja koji će rezultirati predviđenom i neželjenom budućnošću. Najbolji primjer je u mitu o Edipu, gdje su roditelji znali za proročanstvo i upravo iz razloga što su ga željeli izbjeći ono se ostvarilo. S druge strane, da su odgajali Edipa, prema fatalističkoj teoriji ista stvar bi se dogodila.
Postoje neka moderna znanstvemna objašnjenja. Suvremeni psiholozi i neurolozi su vršili eksperimente na mozgu, te su utvrdili da naš mozak procesuira informacije sa zakašnjenjem, te da događaj A koji se već dogodio uzrokuje našu tjelesnu radnju za koju se nama čini da se događa prije A, a zapravo je ta radnja takva jer je uzrokovana od događaja A. Primjerice, ako nogometni golman ne obrani neki udarac, to je iz razloga što je prije nego što je skočio za loptom lopta već bila u mreži, pa se zbog sporosti obrade informacija u mozgu njemu čini da je lopta ušla u mrežu jer se on nije dovoljn o protega, do se zapravo on nije dovoljno protegao jer je lopta već bila u mreži.
Dakle, to su nove spekulacije koje govore da uzročnost ide zapravo unazad. Drugim riječima budućnost nije uzrokovana od sadašnjih događaja, već ona uzrokuje sadašnje događaje.
Vratimo se na mit o Edipu. Zapravo prema navedenoj teoriji roditelji su bili uzrokovani, determinirani, od budućnosti da ostave Edipa na stijeni. Hipotetski, da su ga odlučili odgajati budućnost bi bila drugačija, ali budući da je budućnost već zacrtana, odnosno dogodila se, njihovo ostavljanja malog Edipa na stijeni je bilo uzrokovano. Dakle, uzrok - posljedica ne ide samo iz prošlosti u budućnost, već ide iz budućnosti u prošlost.
Takvim simetričnim uzrokovanjem, vidimo da je fizička stvarnost nezavisna od ljudskog mozga zapravo jedna sadašnjost. Nema prošlosti i budućnosti. Prošlost i budućnost je samo način kako ljudski mozak obrađuje informacije. Ljudski organizam, ljudski mozak je zapravo veo maje (za više kliknite TU), odnosno kao što je rekao Kant, svijet kako ga vidimo je samo proizvod kategorija ljudskog mozga.
Da li to znaći da ljudi zapravo žive unazad? Kao da smo u nekom filmu koji se vrti od kraja prema početku? Prema nekim teorijama ogovor je - DA! Psiholog Benjamin Libet tvrdi da mozak projecira informacije unazad u vremenu, zato što električni procesi obrade informacija u mozgu prethode svjesnom iskustvu, tako da nam se ono što se već dogodilo, čini da se tek treba dogoditi. Istina njegov eksperiment dokazuje da su naše voljne radnje uzrokovane fizičkim i negira slobodu volje, iako Libet tvrdi da naša volja može staviti "veto" na neku odluku koju je donio fizički mozak, time dajući malo nade "Slobodašima voljašima",ali to je druga priča.
Druga implikacija je ta da je svjesno iskustvo samo epifenomen fizičkog organizma, odnosno samo nišita ne uzrokuje, te da je neka vrsta RETROSPEKTIVE stvari koje su se već dogodile. Tako da svi mi zapravo cijelo vrijeme živimo u prošlosti.
A budući da teorije kvantne fizike potvrđuju da se čestice mikro razine mogu kretati naprijed i nazad u vremenu, spekulacija da živimo u prošlosti i nije tako nevjerojatna.

Filmić će dodatno pojasniti.

- 19:58 - Komentari (16) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

20.02.2007., utorak

Muzika kao temelj ustava i privremena autonomna zona

Ovaj članak sam već objavio na stranici ri-rock.com



Vladvina talijanskog književnika Gabrela D'Annunzia u Rijeci od 12. rujna 1919. godine do siječnja 1921. ostala je zapamčena kao prvi eksperiment fašističke vladavine. Naime, nakon što se kao sudionik prvog svjetskog rata nije želio pomirit s činjenicom da Rijeka nije pripala Italiji, D' Annunzio sa nekolito stotina svojih dobrovoljaca okupira Rijeku.Međutim Italija nije željela anektirati Rijeku, pa D'Annunzio proglašava slobodnu državu Rijeku i objavljuje rat Italiji. Međutim talijanskom premijeru Giovanniu Giolitti je bilo dosta D'Annunzieve samovolje te šalje borbeni brod Andrea Doria neka bombardira Rijeku. Brod je ispalio par hitaca u smjeru guvernerove palače, što je bilo dovoljno da se zastraši D'Annunzia i da on odstupi s vlasti u Rijeci.
Za vrijeme svoje vladavine u Rijeci D'Annunzio je uveo po prvi put neka fašistička znamenja i «rituale». Naime, njegova privatna vojska Arditi je bila obučena u crno, što će kasnije fašistički crnokošuljaši preuzeti, naređeno je premlačivanje svih protivnika režima, pogotovo ih se željelo poniziti time što bi im se nasilu sipalo ricinusovo ulje, te bi jadni ljudi se uneredili usred grada. Osim toga, D'Annunzio je autoritarno vladao što je kasnije Mussolini preuzeo.
Međutim ima i drugačijih mišljenja o D'Annunzievoj vladavini. Američki mistik i anarhist Hakim Bey, predstavlja slobodnu državu Rijeku kao jedan od načina kako se ljudi mogu oduprjeti tiraniji društva i stvoriti slobodno drušvo. U terminologiji Hakim Baya takvo društvo i se zvala privremena autonomna zona. To su područja nad kojim država nema kontrolu. Uzmimo na primjer, sva područja svijeta su razdjeljena između država i kultura koje imaju svoje zakone i svoje društvene norme, a pojedinac se htio ne htio njih mora pridržavati. E, pa u slobodnim zonama ne treba!
One su kao neke privremene rupe unutar zida država.
Privremena autonomna zona jest je kada se zauzme jedan teritorij zemlje i makar privremeno ga se izključi izvan zakona države i normi društva. Jedan od prvih oblika takvih društava Hakim Bey vidi u piratskim otocima na Karibima i u «mitskoj» (ne baš tako mitskoj po njemu) piratske utopijske države na Madagaskaru. To su bila područja nezavisni od svake vlasti. On pirate ne drži za obične kriminalce ili plačkaše u službi neke države, već ih drži za one koji su se odmetnuli od zakona države i normi društva. Ista je stvar sa slobodno,državom Rijeka. Po Hakim Bayu ona nije bila protofašistička tvorevine, već privremena autonomna zona koja je simbol, kako je sam D'Annunzio rekao «moralnog, političkog i društvenog otpora cijelom političkom uređenju». U Rijeku su se zajedno sa D'Annunziom, kojeg Bay naziva crnim magom, dekadentnim pjesnikom, umjetnikom,muzičarem, estetom, zavodnikom, pionirom vratolomnog zrakoplovstva, genijem i huljom, spustili pripadnici Mornarice koju su sačinjavali dezerteri i mladi Milanski anarhisti. Poput pirata, ili uskoka, pljačkali su bogate talijanske brodove i omogućili budučnost državi Rijeci što je privuklo mnoge umjetnike, boeme, anarhiste, avanturiste, bjegunce, izbjeglice, homoseksualce da se nasele u Rijeci. Da bi ih povezao s Piratstvom i njihovom slobodarskom tradicijom Bey istiće kako su Arditi imali oznake s lubanjom i kostima koju su kasnije preuzele i zloupotrebile njemačke SS trupe. I cijela ta šarena ekipa je tulumarila u Guvernerovoj palači, pijančevale, svako toliko radila vatromete. D'Annunzio je svako jutro sa balkona palače čitao poeziju i manifeste, a svaku večer organizirao bi koncerte. Vrhunac svega i kuriozitet jest to što je temeljem ustava proglasio muziku. Svaka skupina ljudi po kojima je Rijeka bila podjeljena (medicinari i odvjetnici, poslodavci, industrijalci, pomorci, birokrati, učitelji i učenici i nadljudi koje su činili umjetnici, proroci, genijalci i ostali) morali su imati svoju himnu, molitve, rituale.
Cijela zabava je trajala dok je bilo vina, što samo potvrđuje Beyevu teoriju da ustanak i privremena autonomna zona mora biti hedonistička, poput neke paganske svetkovine.
Zanimljiv je način na koji Hakim Bey opisuje kako je D'Annunzio krenuo na Rijeku (citat uzet iz knjige Hakim Bey, Privremene autonomne zone, Jesenski –Turk, Zagreb 2003., str 42) «Nakon spiritističke ceremonije na venecijanskom groblju s ljubavnicom, D'Annunzio je krenuo u osvajanje Rijeke.». Mističnije i romantičnije ne može biti, zato ga Bey i uzima za primjer mistika anarhiste. Naime, po Bey-u da bi se čovjek oslobodio od društva, prvo mora shvatiti da je realnost u kojoj živimo iluzija nametnuta od strane vlasti, religija, korporacija i prevladavajuće determinističke znanstvene paradigme. Naša realnost je samo skup simbola (reklama, brendova i uporabnog jezika...) koje stvaraju već navedene institucije. Takvo viđenje Bey preuzima od francuskih postmodernista poput Baudrillarda. Kada to shvati, pojedinac će spoznati da postoji niz realnost (što kvantna fizika potvrđuje, pa i internet) te mističnim iskustvom može utjecati na promjenu stvarnosti. Ili što bi nadrealisti rekli «pustiti čarobno u svijet». I djelovanjem tog čarobnog na lažnu realnost ruši se veo iluzije i čovjek postaje slobodan.
Ukratko, Beyova teorija je kombinacija anarhizma, spiritizma i cyberpunka. Međutim, on ne odbacuje poput večine anarhista hedonizam i upada u askezu. Naprotiv, upravo zbog spoznaje da je ova svijet pretvaran on preuzima Nietzscheansku dionizijsku perspektivu uživanja u životu.
Poanta Hakim Baya je sljedeća: ne treba umirati i žrtvovati za neku vječnu i trajnu slobodu koja tek treba doći, već stvoriti si privremenu autonomiju i živjeti unutar te sadašnje aktualne slobode. Makar privremeno, ali bježeći iz jedne privremenu slobodnu zonu u drugo čovjek može biti vječno slobodan. To još potjeće od Nietzschea koji se zalaže za iskorištavanje trenutka, da se živi život takav da bi se isti ponovno želio živjeti, a to je takav život koji kaže da se uživa odmah i sada, a ne da se cijeli život trpi radi neke slobode koja neće doći, jer ne mogu željeti ponoviti život u kojemu sam samo patio.
Stoga neka poruka, vlasti se treba oduprjeti slavljem, i uživanjem, a ne askezom i žrtvovanjem.U praktičnom smislu to bi bilo poput organiziranja događaja koji se neprijavljuju vlastima i na kojima prisustvuju umreženi slobodni pojedinci.
Recimo...nešto kao festivali nezavisnih bendova.

- 16:35 - Komentari (3) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

Fu manchu - We must obey

Image Hosted by ImageShack.us

Grupa Fu manchu ima novi album, deseti po redu, imena "We must obey".
Fu manchu je jedan od predvodnika tzv. stoner rock pravca. Za razliku od druga dva stoner rock velikana, ugaslih Kyussa i aktivne Nebule (Brant Byork iz Kyussa i gitarista Eddie Glass i bubnjar Ruben Romano Nebule su svirali u Fu manchuu) koji su Sabbathovske nabasirane gitare kombinirali sa psihodelijom, Fu manchu su svoj Sabbathovski zvuk kombinirali s njeposrednošću i jednostavnošću rock riffova AC/DC-a. Što bi se reklo, čiste rock harme provučene kroz masne gitare.
To ih je učinilo jednim od najpopularnijih stoner bendova, a i njihovi tekstovi, za razliku od Kyussovih i Nebulinih svemirskih promišljanja, su se bavili svakodnevnicom-brzim autima, golim ženama, skejtanjem i surfanjem, pa se tako pjesma "Evil Eye" sa albuma "The action is go" našla na skejterskoj video igrici "Tony Hawk pro skater".
Ipak, nakon par slušanja najnovijeg albuma "We must obey" može se zaključiti da su se Fu manchu dosta "pomračili" i napustili AC/DC veselicu i preusmjerili se na disonantne i tmurne riffove Black Sabbatha. Također su primjetne i kontre u ritmu, što do sada nije bio čest slučaj u Fu-ovom "highway" pristupu ritmici. Najbolji primjer takve "promjene" je u pjesmi "Let me out".
Ali to ne znači da je album loš, naprotiv album je jebena rasturaljka. Grmi i sjeva kroz preplitanje nabasiranih distorziranih i fluidnih wah i slide psihodeličnih gitara, te fantastičnog vokala Scota Hilla, stvarajući dojam kod slušatelja istovremene euforije i melankolije.
Ovo je jedan od najboljih stoner albuma u zadnje vrijeme i mnogo je zabavniji od razvikanijih Queens of the stone age, koji su pomalo samozadovoljni i u želji da naprave što veći odmak od stoner furke postali monotoni u svojim repetativnom pristupu komponiranju i bolje nego što je Monster Magnet sa svojim odmakom od stonera, a približavanjem hard and heavy stilu, napravio u zadnje vrijeme (čitaj prosječnim albumom Monolitic baby). Jedini konkurtent su im Nebula, iako mi se čini da je "We must obey" možda za mrvicu bolji od posljednjeg albuma Nebule "Apollo", koji je zbog kratkoće pjesama pomalo nedorečen.
Meni je najdraža zadnja stvar na albumu "Sensei vs.sensei" koja kombinira intrumentalni psihodelični surf, s gitarama na slideu koje asociraju na Robby Kriegera iz The Doorsa u pjesmi "End of the night" i Sabathovskim distorziranim riffom preko koga ide tekst najvjerojatnije inspiriran trash kung fu filmovima. Od favorita bih još izdvoji "Shake it loose" neku vrstu kombinacije stonera i surfa, već spomenutu "Let me out", uvodnu - neurotičnu "We must obey", punkericu "Between the lines" i psihodeličnu "Lesson".
Album je producirao Andrew Alekel (Weezer, Rancid, Queens of the Stone Age), a izdan je pod etiketom diskografske kuće "Liquor and poker".
Cijeli album možete poslušati na njihovoj my space stranici.
- 16:12 - Komentari (2) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

16.02.2007., petak

Magijski i logički um Ernesta Sabata i mogućnost utopije

"Razdvajanjem magijskog i logičkog uma čovjek je izgubio svoju iskonsku prirodu i zauvijek prekinuo sklad čovjeka sa samim sobom i sa svemirom."

Navedeni citat je iz memoarske knjige mog omiljenog pisca Ernesta Sabata "Prije kraja - Sjećanja". Prije nego što obrazložim zašto sam izabrao baš ovaj citat za početak ovog teksta osvrnut ću se malo na samu knjigu. Počet ću od kraja (budući sam je upravo pročitao).
Dakle knjiga završava jakom vjerom da je utopija moguća, čak Sabato kaže da čovjek pripada jedino utopiji. To me toliko razveselilo, te sam se prisjetio jedne svoje rasprave s postmodernističkim umjetnicima, kada sam na kraju rasprave povikao (pomalo iz šale, a pomalo iz uvjerenja) da je potrebno vratiti vjeru u utopiju, da je dosta performansa, instalacija i glazbe čiji je smisao moiže isčitati jedino kontekstom vremena. Potrebno je nešto univerzalno, vječno,a ono što je vječno kod čovjeka je težnja nečemu nemogućem, odnosno utopiji.
Dakle po definiciji Sabata čovjek uvijek teži nečemu što se čini neostvarivom i na kraju uspjeva to ostvariti. To su jedinstvene vrste ljudi, koji, kako kaže Sabato "...su znali hodati po mraku..." i "Svojom su nam smrću pružili najuzvišeniju vrijednost života i pokazali da čovjek pripada jedino utopiji". Ta utopistička težnja se očitava i u Sabatovom podsjećanju da su mnoge stvari nekada izgledale poput utopije, primjerice ukinuće ropstva. Kao primjer osoba koje su zadužile čovječanstvo navodi svojeg sunarodnjaka Ernesta Guevaru poznatijeg kao Che, kojeg je imao prilike ugostiti za vrijeme Cheovog puta motociklom kada je krenuo liječiti bolesne u južnoj americi. Njega i njegovu žrtvu Sabato uspoiređuje sa Kristovom, utvrđujući (da li zbog poznih godina kada ljudi u strahu od smrti se okreću nadnaravnom, što sam Sabato u knjizi priznaje) da budućnost svijeta vidi u anarho kršćanstvu, jasno ne institucionalnom, već se često poziva na Sv. Augustina. Uostalom bez Chea kao simbola novog Krista teško da bi u Južno američkim državama tako ojačala ljevica. Njegova žrtva je postala simbol i uzor svim južnoamerikanicma kojima je dosta SAD-ovog tlaćenja. Che je postao neka vrsta arhetipa žrtve za bolje društvo, poput Krista, stoga i nakon smrti ima još veću snagu uvjeravanja ljudi u ispravnost svoje ideje. Osim toga, za razliku od Europe, svećenici su u Južnoj Americi stajali na strani radnika i ljevice, stoga je južnoamerički komunizam povezan s krščanstvom, pa je to i razlog Sabatove tvrdnje o anarho krščanstvu (iako je meni draži anarho okultizam-op.a.).
Zanimljiv je članak Marinka Čulića iz prošlog broja Feral Tribunea u kojem tvrdi da jačanje ljevice u Južnoj amrici dokazuje da nisu u pravu postmodernistički intelektualci koji tvrde da je završilo doba Ideologija i tako opravdavaju tržišni kapitalizam kojem nije bitna neka velika ideja društva već jedino profit...možda bolje da citiram "Na isti način, i velika priča tzv. postmoderne o kraju ideologija vrlo brzo bi se mogla pokazati kao veliki mućak. Jer, ako su nakon pada komunizma, u Evropi i Sjedinjenim Državama sve sporove kapitala i rada deideologizirali i prepustili sindikatima – drugdje nisu.U Latinskoj Americi ideologije doživljavaju novi procvat baš na toj sve zaoštrenijoj suprotnosti rada i kapitala (istina, često u obliku primitivne ljevice)."
Uz Chea, Sabato kao utopiste spominje Alberta Camusa, Van Gogha, Nietzschea, Bertranda Russella, Oscar Wildea.
Cijeli memoari su prožeti jakom društvenom osvješćenošću. Tako Sabato Boga prepoznaje u svim potlačenim ljudima koji su u svakodnevnoj potrazi za poslom da bi prehranili obitelj, a spavaju na cesti i kako kaže zapravo ne žive, već životare jer su izbačeni iz života kao da su bačeni s broda nasred oceana.
Korjen Sabatove društvene angažiranosti se nazire još u njegovoj ranoj mladosti kada kasnih 20 ih i 30ih godina postaje članom prvo komunista pa zatim anarhista u Argentini. Čak je za njim tragao odred Argentinske policije koji je bio ozloglašen po svojim torturama. Sabato im je uspio pobjeći, jedanput doslovno skakanjem kroz prozor, međutim mnogi od njegovih prijatelja nisu uspjeli izbjeći torture. Ta sjećanja na njegove prijatelje će se odraziti u njegovim romanima kada će žestoko kritizirati Argentinsku vojnu huntu sedamdesetih koja je sprovodila mućenja studenata ljevičara, a u čemu su stradali mnogi nevini. Kao protivnik takvog režima Sabato je bio predsjednik komisije CONADEP, odnosno Nacionalnog odbora za nestale osobe, koji se bavio prikupljanjem podataka, svjedočanstvima ljudi o torturama koje sprovodi režim i potragom za nestalim osobama.
Drugi važan aspekt za Sabaotvo stvaralaštvo jet taj što je on započeo kao talentirani prirodni znanstvenik koji je radio kasnih tridesetih u laboratoriju Marie Curie u Parizu, kamo se započinje družiti s nadrelaistima poput Andre Bretona (nikako ne sa Daliem kojega prezire jer smatra da je trivijalizirao nadrealizam). U druženju s njima Sabato poćinje prihvaćati vrijednosti iracionalnog i gubiti vjeru u logična opravdanja ljudskog ponašanja i funkcioniranja svijeta i svemira (Eto zato onaj citat).
Važno je napomenuti da je Berton smatrao da čovjek traba vjerovati u snove kao što vjeruje u svakodnvni život i dopustiti snovima da usmjeravjau ljudske radnje. Time povođenjem za snovima čovjek poćinje zahvačati stvarnost u cjelini.
"Zaražen nadrealističkim virusom" Sabato odlučuje napustiti svijet znanosti i postati umjetnik, slikar i pisac.
Međutim za vrijeme tog njegovog previranja, Sabato postaje paranoičan (što vjerojatno nasljeđuje još od progona za vrijeme svoje komunističke djelatnosti) i otvara mu se cijeli kafkijanski pakao kojeg će Sabato izvrsno pretočiti u djelu svojeg romana "O junacima i grobovima", a taj dio se naziva Izvještaj o slijepima. Time djelom se propituje o razlogu postojanja zla i njegovim oblicima, po mom sudu Izvještaj o slijepima je vrhunac književnosti, u sebi u potpunosti sadržava karakter uzvišenog - strah i ugoda u isto vrijeme. Svakako pročitajte!
Inače sami memoari su prožeti jakim antitehnološki stavom. On smatra da civilizacija ne napreduje već sa sve većim razvojem tehnologije propada, čineći od čovjeka roba i poslušni stroj vladajuće klase. U prilog tome čak navodi oduševljenje Kusturičinim filmom Underground, odnosnom metaforom kako neosvješteni ljudi u podrumu (siromašni na dnu) održavaju one na vrhu (bogate na vlasti), ipak ostaje čudno što se nije zapitao kako to da je autor poput Kusturice, koji je izbrijao takvu zbilja dobru metaforu, podržavao režim koji je bio jednim od uzroka velikih patnji u ovim krajevima, a protiv čega (protiv patnje i torture) je Sabato posvetio svoj život. No sve u svemu, Sabatovo viđenje tehnologije je potpuno negativno i momentalnu prevlast tehnologije u društvu uzima kao jedan od primjera razdvajanja i gubitka magijskog iz čovjeka. Po njemu pozitivizam u znanosti je isto što je u ekonomiji korporativni kapitalizmam koji potlačuje ljude. A i jedno i drugo su današnja prevladavajuća društvena paradigma koja je otuđila ljude same od sebe i od svemira.
Međutim u zadnja dva tjedna Sabato je već treći autor koji raspravlja o temi logičkog protiv magijskog i bori se s nedoumicama da li ih je moguće spojiti i kako se othrvati pretjeranom realizmu i racionalizmu ili opet citat, kako bi rekao Sabato "Zbog semantičke inverzije koja postoji u jezicima, riječ realist se koristi za imenovanje onih pojedinaca koji, zapravo, uništavaju svaki oblik realnosti, od najčišće prirode do duše ljudi i djece". Dakle ti autori koji pišu o sukobu logičkog i magijskog su Mircea Eliade, William Burroughs, Arthur Schopenhauer i Ernesto Sabato. Eliade sa tumačenjem da su religije proizvod simbola koje posjedujemo u kolektivnom nesvjesnom, Burroughsova interpretacija rock muzika kao rituala koji će vratiti magiju u bezdušni kršćanski svemir, Schopenhauerova uvjeranja da je sve što vidimo samo predstava, odnosno subjektivna pojava dok je jedina stvar sama po sebi, prava stvar volja i Sabatov već naveden citat na početku ovog članka.
Najvjerojatnije se ta podudarnost može interpretirati mojem interesu za temu iluzornosti vanjskog svijeta kojeg pogrešno nazivamo stvarnost, ali budući da ne čitam sustavno moguće je da je to preklapanje dokaz sinkroniciteta, odnosno uzročnosti koje nema unutar prirodnih zakona, već je posljedica našeg kolektivnog nesvjesnog po Jungu, podsvjesti po Freudu ili snova po nadrealistima. A uzročnost u toj "protuprirodnoj kauzalnosti" je svrhovita, a ne mehanička.
Stoga sam se zapitao na što mi zapravo svi ti tekstovi i knjige koje sam u zadnja dva tri tjedna pročitao, a sadržajem se poklapaju, žele ukazati? Da li mi želi ukazati da u potpunosti prihvatim mistiku i iracionalno? To me pomalo plaši. Naime, danas sam se prisjeti mnogih magova i proroka koje sam sreo za vrijeme svojih boravka u Palachu i na koncertima svoje muzičke grupe. Uvjek su mi se ti ljudi činile kao osobe koje su prihvatile magiju i iracionalno zbog nekog neuspjeha u životu ili traumatskog iskustva pa im je iracionalnost bila obranbeni mehanizam od hladnog logičkog i mehaničkog svijeta. Ali ipak ih poštujem jer je njihov sustav vjerovanja kako svemir funkcionira zajedno sa sustavom vrijednosti, koji su toliko različiti od prevladavajuće racionalne paradigme toliko koherentan i oni zbilja žive to što vjeruju. Kada bi napisali knjigu to bi bio pravi filozofski sustav kojemu Hegelova trabunjanja ne bi bila ni do koljena, a Kant bi bio zanimljiv kao što je telefonski imenik. Na žalost životi im nisu posve sređeni da bi skupili vrijeme i energiju za takvo nešto jer ti ljudi najćešće žive na rubu, poput onih Sabatovih što su bačeni s broda usred oceana. Izuzetak je jedino prorok Iliah koji je napisao cijelu knjigu proročanstva i organizira izložbe.
Međutim možda sinteza racija i magije kao što čine Eliade, Burroughs i Sabato ne bi bila loša. Neka vrsta spoznaje da ovaj svijet nije jedini moguć i da treba težiti do kuda mu sežu granice (poput Kantove kritike čistog uma ili Burroughsovog Golog ručka), ali onda, za razliku od Kanta, a po uzoru na Burroughsa, skupiti cojones (Hr. muda) i prepustiti se istraživanju onoga što je iza te granice mogućeg, utopiji, astralu, apsolutu.
Ovi članci mi ukazuju put prema tome. Posvetiti se istraživanju nesvjesnog i arhetipskih simbola koji se tamo skrivaju, dozvoliti snovima neka uzrokuju na moje svakodnevne odluke. Doživjeti ono što sam u jednoj raspravi na blogu nazvao "implozijom svijesti". Spoznaj sebe i tada razbijaš veo iluzije. Odbiti tvrdnje da je sve uvjetovano povjesnim kontekstom i shvatiti snagu simbola koji su nam od arhaičnih doba prapovijesti usađeni kao kolektivno nesvjesno i stalno motiviraju naše postupke, odnosno kreaciju umjetničkih djela, mitova, religija koje onda zavode ljude i posebne pojedince koji svojim djelovanjem omogućuju da se utopija ostvari (poput već navedenog Chea koji se u umovima južnoamerikanaca spojio s arhetipskim simbolom spasitelja koji se žrvuje za dobrobit ljudi).
Ali nikad zaboraviti pravilnosti koje vladaju pod velom Maye (logika, mehanika), da ova ne bi poslala svoju "policiju" na nas i strpala nas u ludnicu prije nego što obavimo svoju misiju, odnosno napravimo dovoljno rupa na njezinom velu i pustimo svjetlost utopije, apsoluta slijepim i usnulim ljudima i tako ih probudimo i otvorimo oči.
- 16:16 - Komentari (6) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

12.02.2007., ponedjeljak

Stairway to heaven

Image Hosted by ImageShack.us
Pjesma grupe Led Zeppelin "Stairway to heaven" koja je izašla na njihovom albumu Led Zeppelin IV 8. prosinca 1971. godine jedna je od najpopularnijih rock kompozicija. Iako ne zadovoljava formu singla, traje 8 minuta i četiri sekunde, niti nema refren ona je ujedno i najviše svirana pjesma na SAD FM radio stanicama. Sama muzička kompozicija je kombinacija tri muzička žanra srednjevjekovne muzike (čemo doprinosi zvuk meltrona kojeg je svira Jon Paul Jones koji daje taj arhaični ugođaj), bluesa i konačnog rock finala. Upravo je lagana gradacija pjesme od srednjevjekovne pastorale do eksplozivnog rock svršetka ono nešto zašto se ta kompozicija uvlači ljudim a pod kožu i razlog njezine velike popularnosti i dugovječnosti. Čak se u nekim prvim recenzijama albuma pjesma Starirway to heaven proglašavala za najbolju muzičku interpretaciju orgazma. Da...crescendo čuda radi!
Komponiranje pjesme je započeto na Headly Grangu, studiju kamo su snimali razni rock sastavi. Prema legendi Robert Plant neraspoložen te večeri, sjeo je uz kamin ili peć i odslušao Pageovu melodiju na gitari. Po Plantovom priznaju počeo je zapisivati riječi pjesme kao da ih sam nije stvarao, već mu je neki glas u glavi diktirao. Prije nego što se okrenemo sotonističkim aluzijama u vezi te legendarne pjesme i odbacimo ih kao još jedan napad krščanskih puritanaca, važno je prisjetiti se (opet) Nietzschea i njegovog ranog rada Rođenje tragedije. Tamo on objašnjava način na koji genij stvara umjetničko djelo. Po Nietzscheu genij je zapravo samo medij od boga ili prajednog preko kojeg se u formi umjetnoičkog djela prikazuje ljudima. Nakon što medij prenese samu bit kozmosa (odnosno boga, prajedno) u svom umjetničkom djelu, ljudi koji poslužaju, pročitaju ili vide to umjetničko djelo transcendiraju pojavni svijet i postaju jedno sa samim svemirom. Odnosno muzika (općenito umjetnost, ali najviše muzika) ima magijsku i transcedentnu ulogu.
Možda upravo u tom jedinstvu sa svemirom i transcedenciji i cjelini leži trik popularnosti te pjesme koja, kao što sam već naveo, svojom dužinom nipošto ne odgovara standardu radijskog hita. Ipak Plant je ironično utvrdio da je nježnost teksta najvjerojatnije posljedica marokanske droge.
Kako god, u intervjuu sa legendarnim piscem beat generacije Williamom Burroughsom (autorom Golog ručka) Page je priznao da za vrijeme nastupa, pogotovo izvedbe stairwaya, oni na magični način kanaliziraju, posreduju muziku (ne znam kako bih u potpunosti preveo riječ chanelling a da iznesem njezin cjelokupni smisao) . Time su posjetitelji Zeppelinova koncerta bili u direktnoj vezi s prajednim. Evo što je Burroughs zaključio nakon odgledanog koncerta Zeppelina:
"Ključni sastojak za bilo koju uspješnu rock grupu je energija -- sposobnost da se pruži energija, da se primi energija iz publike i da se vrati ta energija nazad publici. Rock koncert je zapravo ritual koji uključuje prizivanje i transmutaciju (pretvorbu) energije. Rock zvijezde se mogu usporediti sa svečenicima...Nastup Led Zeppelina temelji se na volumenu (glasnoći), repetitivnosti i bubnjevima. Posjeduje sličnost sa trans muzikom iz Maroka (opet taj Maroko op.a.) koja je magična u nastanku i svojoj svrsi -- i kojom se prizivaju i kontroliraju duhovne snage. U Maroku muzičari su također i magovi...Važno je prisjetiti se da je začetak svih umjetnosti, muzike, pisanja, likovnosti bio u magiji i prizivanju duhova i ta magija se uvijek koristila da bi se dobio neki rezultati. Na koncertu Led Zeppelina rezultat na koji se cilja je stvaranje energije kod izvođača i publike. Da bi takva magija uspjela, treba se nagaziti u magične izvore, što može biti opasno.".
A sad na satanističke implikacije. Naime, ako nije brutalno nego nježno, onda je sotonina poruka skrivena, a otkriva se puštanjem pjesme u nazad, tvrde neki kršćani. Neću navoditi koja se poruka može čuti ako se vrti unazad, jer to smatram besmislenim (uostalom imate je na wikipediji), a čak i ako je netko čuo nešto vrteći starway unazad, kao što sam ja jedne noči, puno mlađi, vrteći stairway unazad čuo nešto poput "sssataaan" i živ se usrao, to ću pripisati autosugestiji, odnosno jakoj želji da se čuje nešto što se očekuje i tom nerazgovjetnom zvuku prida sotonističko značenje (jasno, zbog očekivanja).
Ipak, Zeppelini, odnosno Jimmy Page su imali veze s okultizmom. Naime, Page je bio veliki sakupljač predmeta koji su pripadali magu i smoproglašenoj zvijeri 666 Aliesteru Crowleyu. Čak je i kupio Crowleyevu kuču na jezeru Loch Ness (možda je Nessie biće iz četvrtog ili drugog denziteta? Page je priznao Burroughsu da vjeruje u Nessino postojanje!). Page nije poricao da se interesira za okultizam i da ga prkticira. On je to smatrao svojim osobnim razvojem, bez želje da se ikome čini zlo, budući da korištenje magije (magike) u dobre ili loše svrhe ovisi od pojedinca. U već navedenom intervjuu s Williamom Burroghsom Page je rekao da magija nije niti crna niti bijela već je živa odnosno da je prava stvar, ono što ljudi jesu i ono što zbilja osjećaju. Rock muzika prema tome može biti medij koji će od mrtvog bezdušnog krščanskog svemira ponovno stvoriti svemir magije, zaključio je Burroughs.
Postoji zanimljivost da je Page 70-ih došao na crnu listu britanskog režisera Kenetha Angera sotoniste koji je radio igrani film o Crowleyevom životu "Lucifer Rising", jer nije na vrijeme komponirao soundtrack za navedeni film. Tada je taj režiser bacio kletvu na Pagea. Page je još živ, dakle kletva se nije ispunila, ali Page je dugo vremena bio ovisnik o heroinu (posljedica kletve?).
Na kraju anegdota, kada je Page svirao s Black Crowsima i snimio live album, jedan novinar je upitao braću Robinson (The Black Crows) što misle o Pageu sada kada su ga upoznali, oni su odgovorili da je mnogo manji okultist nego što su mislili, na što je Page samo dodao da još nisu vidjeli sve od njega.
A Stairway to heaven me i dalje prožima trncima ugode svaki put kada je čujem. To je toliko jedinstvena pjesma da niti jedan pokušaj obrade nije uspješan. Zapravo svaki pokušaj obrade je ljigav. Primjerice danas sam čuo obradu Stairwaya od Dolly Parton, koja je toliko kičasta, da bi jadnu Dolly trebalo tužiti, kao što kaže jedan moj poznanik, Haškom sudu za muzičke zločine. Kazna bi vjerojatno bila dvoznamenkasta. Ipak troznamenkastu kaznu bi dobila bossanova obrada Stairwaya od nepoznate izvođačice, koja je toliko grozna da osim teksta pjesme ništa drugo nije isto, sviraju se sasvim druge harme!
Dakle, na Led Zeppelinovoj snimci Stairwaya s albuma četvorke zbilja je uhvaćena magija, zbilja se čini da se sam svemir kanalizirao u tu snimku. I da budem malo patetičan, slušajući je zbilja se stvaraju stepenice za nebo, jer za tih osam minuta čovjek transcedira. Putuje u svemir, ali ne raketnim pogonom, već pogonom muzike.


Image Hosted by ImageShack.us
Jimmy Page & William Burroughs
- 18:31 - Komentari (8) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

10.02.2007., subota

Teorija zavjere vs institucionalna teorija

U svijetu nema tragičnog događaja, a da za njega neki ljudi ne tvrde da se dogodio upravo suprotno nego što se prikazuje, dok se prava istina ne želi otkriti jer bi se ugrozili interesi tajne skupine koja zapravo vlada svijetom. Ide se toliko daleko da se kaže da svijetom vladaju reptiloidni vanzemaljci, te David Icke tvrdi da su George Bush stariji i Engleska kraljevska obitelj ti vanzemaljci, te da postoje svjedoci koji su vidjeli metamorfozu Busha u reptila!!??
Postoje i "znanstvena" opravdanja iz kvantne fizike koja tvrde da su to bića iz četvrtog denziteta koja se hrane ljudskim strahom.
S druge strane teorije zavjere se objašnjavju kao pokušaj vlasti da nam prikaže neki neuspjeh ne kao neuspjeh vlasti, već neke paralelne vlasti koja je radila nezavisno od institucija. Time se žrtvuju pijuni (poput Olivera Northa u aferi Irangate) koji je žrtvovan i prikazan kao glavi i jedini krivac, dok su zapravo institucije te koje su krive. Da nije bilo Northa, netko drugi bi bio na njegovom mjestu.
Ipak, u svijetu «Big Brothera» gdje nas sigurnosne kamera prate na svakom koraku, a ljudi postaju poznati zato što žrtvuju ili svjesno i radosno otkrivaju svoju privatnost zbilja se možemo zapitati postoji li neka bogata elita koja si može priuštiti skupu opremu i kontrolirati naše živote bez našeg znanja i voditi državu bez znanja legalno izabrane vlasti. Ali ovima se još kako tako možemo oduprijeti i to je bolji scenarij.
Gori scenario bi bio da smo hrana bićima iz druge dimenzije. Kako se oduprjeti nečemu što ne možemo vidjeti. Valjda meditacijom...možda....
Ipak koji su glavni nedostatci teorije zavjere. Naime, američki ljevičari poput Michael Alberta tvrde da su teorije zavjere pogrešne jer krivo interpretitraju razvoj povijesti. Naime, po teoretičarima zavjere povjest usmjeravaju jaki pojedinci, a u svim zavjerama klika djeluje izvan institucionalno. Time žele reći; «Maknimo ove zle pojedince i vratimo moć institucijama pa ćemo imati skladno društvo». Međutim ono prema prtoivnicima teorija zavjere poput već navedenog Alberta i Noama Chomskog, povijest razvijaju institucije u kojima je pojedinac samo kotačić u mehanizmu i bilo tko ga može zamjeniti i preuzeti njegovu ulogo. Ono što protivnici teorije zavjere žele reći da su za nepravdu u svijetu krive i odgovorne institucije vlasti (posebice vlade SAD-a), a ne nekakva tajna društva, primjerice Iluminati. Prema njima svijet će postati skladan i slobodan kad promjenimo način funkcioniranja instucija. Nikakva smjena nekog pojedinca (pa čak i predsjednika) neće promjeniti stanje u svijetu ako se vanjska politika američke vlade temelji na iskorištavanju resursa. Jer se pojedinac ne rađa već predodređen za neku sudbinu koju treba ostvariti (to su romantičarska mišljenja koja se mogu naći u RPG igricama), već ga društvo i kultura oblikuje, a društvo i kultura su oblikovane od institucija.

Citiram: "U institucijskoj teoriji pojedinci i osobne motivacije postaju dio rasprave samo kao rezultat mnogo osnovnijh čimbenika. Pojedinačne radnje koje kulminiraju u nekom događaju nam ne služe kao objašnjenje. Institucionalna teorija objašnjava događaje kroz uloge, poticaje i dinamiku institucije. Institucionalna teorija ne zanemaruje ljudske radnje, ali bit institucionalnog objašnjenja jest da se odvoji od osobnih čimbenika ka institucionalnim. Drugim riječima, da određeni ljudi nisu bili tu da obave neku radnju, netko drugi bi to obavio umjesto njih...Organizacijske, motivacijske i bihevioralne implikacije institucija dobivaju najviše pažnje. Pojedinačni ljudi se ne smatraju kao glavni uzročnici radnje." - Michael Albert "Conspiracy theory"

Ako se prihvati takav intiutucionalni razvoj povijesti onda se nikakav zločin više neće moći pravdati samovoljom pojedinca, već planskom politikom jedne vlade. Time i ljudi koji ne participiraju u vlasti, ali su je izabrali na izborima imaju dio odgovornosti i kao odgovorni imaju legitimno pravo od institucija vlati zahtjevati da promjene svoj način djelovanja. Jer nije rješenje maknuti nekoga poput Busha s vlasti ako će njegov nasljednik samo nastaviti djelovati u skldu sa politikom institucije vlasti, cilj je promjeniti institucije, odnosno cilj je izmjeniti sustav. Drugim riječima revolucija.
- 15:15 - Komentari (1) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

06.02.2007., utorak

Paralelni životi

Mircea Eliade u svojoj knjizi "Slike i simboli" spominje indijski mit o isposniku Naradi i bogu Višnuu. Budući je Narada mnogo trpio, drugim riječima bio pravi asket, stekao je naklonost Višnua. Stoga bog odluči ispuniti bilo koju isposnikovu želju. Naradu onda kaže bogu "Pokaži mi čarobnu moć svoje maye (iluzije)!". Višnu prihvati želju i kaže Naradi neka ga slijedi. Našli su se na pustom putu pod jakim suncem. Višnu zamoli Naradu neka mu iz obližnjeg sela donese vode. Narada ode u selo i tamo sretne prelijepu djevojku zbog koje zaboravi po što je došao...i tako, kako ide u pričama, on je oženi, dobije troje djece...No, nakon dvanaest godina što je proveo živeći na selu sa svojom obitelji dogode se poplave koje mu unište posjed, ubiju ženu i djecu i na kraju bujica ponese i Naradu. On se tada osvjesti na pustom putu iz koga je krenuo u selo, a Višnu ga upita "Dijete moje! Gdje je ona voda što si mi trebao donijeti? Više od pola sata te čekam!"
Dakle, ono što je bitno za ovaj članak jest da je Narada oženjen proveo dvanaest godina, dok ga je Višnu "istovremeno" čekao samo pola sata da donese vodu. Drugim riječima Narada je proživio skoro cijeli jedan život unutar pola sata. Dva paralelna života, koja su moguća zbog moći maye (iluzije).
Naime, prema hinduskoj tradiciji maya (iluzija) se jedino može dogoditi unutar vremena ili kako Mircea Eliade piše, "Višnuina kozmička maya se očituje kroz vrijeme.". Mogućnost življenja cijelog života unutar trenutka drugog života, otkriva nam da je sve što vidimo oko nas iluzija. Kada čovjek konačno razbije veo maye odnosno iluziju vrijeme se ukida, sve postaje sadašnjost. Postojanje prolaznosti vremena je indikator iluzije, a onaj tko može manipulirati vremenom, poput Višnua, je nadišao iluziju, dok se spoznaja iluzornosti svijeta, odnosno prosvjetljenje u indijskoj tradiciji prikazuje kroz proturječne situacije, poput navedenog primjera življenja cijelog života unutar malog trenutka drugog života.
Između ostalog vrijeme je ono što uništava svemir, ili kako kaže Krsna Aryun i: "Ja sam vrijeme koje, kako napreduje, tako uništava svijet.". A nakon uništenja svemira sa svim svijetovima, dolazi ponovno do stvaranja svemira i vremenski ciklus podijeljen u četri yuge: krta yuga (zlatno doba) pa treta yuga, dvapara yuga i na kraju doba u kojemu mi živimo, najgore i najlošije doba od svih kali yuga, se ponovno odvija. Osim je svaka naredna yuga sve gora, svaka naredna je sve kraća, što pokazuje kako vrijeme, glavni znak iluzije, razara svemir.
Jedini način kako se može izbjeći vječno ponavljanje i postojanje unutar tih ciklusa jest spoznaja i razbijanje vela maye.
Dat ću još jedan primjer da još pobliže objasnim što želim reći.
U filmm Martina Scorsesea "Posljednje Kristovo iskušenje", nakon što Isusa pribiju na križ i on u agoniji pomalo klone, dolazi mu Sotona u formi djevojčice, vadi mu čavle te ga skida s križa. Važno je napomenuti da Isus ne zna da je djevojčica Sotona i odlazi s njom sa križa. Djevojčica ga vodi (opet selo i lijepa djevojka) kod Marije Magdalene, koju Isusu oženi, ona mu rodi djecu, a djeca mu rode unuke. Nakon što je Isus proživio miran život poljoprivrednika, na samrti mu dolazi Juda koji mu objašnjava da je cijeli njegov život bio iluzija koju mu je stvorio Sotona, samo da se Isus ne bi žrtvovao i spasio ljude. U trenutku kada Isus spozna prevaru budi se ponovno na križu u boli, spoznajući da se othrvao posljednjem iskušenju kojeg mu je pripremio Sotona.
Ovdje ponovno imamo situaciju da je jedna osoba u jednoj sekundi života proživjela cijeli drugi život. Opet nam se pomoćo relativnosti i iluzije vremena razotkiva nestvarnost ovog svijeta u kojem živimo. A ako je moguće proživjeti jedan cijeli život u jednom trenutku drugog života, zašto ne bih u jednom trenutku preživio stotinu života i unutar trenutaka tih života proživio još stotinu i tako bezbroj. A ta mogućnost življena bezbroj života u jednom trenutku nam ukazuje na nestvarnost onoga što inače nazivamo "stvarni svijet, stvarni život". Taj naš "stvarni svijet" je samo varka koju mi primamo svojim osjetilima. Prava istina, odnosno apsolut, je u potpunosti bezvremenska, a izlaženjem iz vremena mi ostvarujemo prosvjetljenje.
Da svi primjeri ne budu svedeni samo na mitove i filmove, pobrinuli su se ljudski snovi. Mi u nekoliko minuta našeg života možemo odsanjati priču koja traje nekoliko sati. I što nam to govori o našem životu? Da je sve što vidimo oko sebe iluzija. Ako je moguće paralelno živjeti dva života onda ova stvarnost koju vidimo nije jedino što postoji, nije sve što postoji, nego tek kulisa iza koje se krije...što? Jedino što iz svega što sam napisao mogu zaključiti jest da iza te kulise nema vremena. Sad teško je s mozgovima uvjetovanim od vela maye uopće zamisliti kakva je ta egzistencija, ali jedino što približno možemo zamisliti jest nestanak protoka vremena. Jedna vječna sadašnjost.
A da ne bude sve tako mistično obojano, u prilog dokazivanja iluzornosti postojanja možemo se poslužiti jednom izjavom engleskog filozofa Bertranda Russella. On je izjavio, "Možda je cijeli svijet sa svojom povijesti nastao prije pet minuta.".
Što to zapravo znači? Da nam nikakvo znanje o svijetu oko nas, bilo iz fizike ili iz povijesti ne može sa sigurnošću tvrditi da ovaj svijet zbilja postoji, jer možda su sve povijesne knjige falsifikati koji su usklađeni s lažnim memorijama koje nam je stavio neki....možda Descartesov zli demon. Dakle, ova priča se na kraju vraća uvijek Descartesu i njegovoj sumnji da je možda ovaj svijet kreacija jednog zlog demona koji eksperimentira sa nama, (vara nas jer je zao). I kako demona pobijediti? Descartesov recept je mislim, dakle jesam, što znaći, može me demon varati i sve oko mene može biti iluzija, ali to što ja mislim, mi dokazuje da ja postojim. I ta samospoznaja je prvi korak u cijepanju vela maye.
- 21:14 - Komentari (17) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

03.02.2007., subota

Patokracija

Na netu sam naletio na jednu teoriju koja pokušava objasniti postojanje zla i objasniti sve veću nejednakost između ljudi u današnjem društvu. Ime teorije je Patokracija, a smislio ju je poljski psiholog Andrew Lobaczewski.
On tvrdi da je uzrok svem zlu činjenica što svijetom vladaju Psihopate! Ništa novo?
Po čemu su ti psihopate tako posebni? Naime, iako fiziči u svakom pogledu identični ljudima, oni su sasvim različiti od svih ostalih ljudi budući da nemaju emocije ili su im slabo razvijene, te najvažnije, nedostaje im empatija, što im onda omogućuje da lažu, kradu i ubijaju bez ikakvog osjećaja grižnje savjesti i suosjećanja s onim koga su preveslali, pa se zbog toga uspjevaju dokopatih visokih pozicija u ovom današnjem kapitalističkom socijal darvinističkom društvu koje beskrupuloznim osobama omogućuje brz materijalni probitak.
Upravo me ta sličnost Patokracije sa socijaldarvinizmom privukla temi Patokracije. Naime, kao što sam već pisao u nekom članku na blogu, socijal darvinizam je zloupotreba Darwinove teorije evolucije od strane vladajućih korporacija i njihovih "intelektualaca" apologeta koji tvrde da je opravdano biti beskrupulozan, pragmatični lažljivi gad jer se u današnjem društvenom kapitalištičku sustavu, kroz đunglu menađerskih zvijerki jedino tako može preživjeti, odnosno opstati. Isključuje se bila kakva solidarnost i gleda se isključivo na to kako zgaziti svog konkurenta.
Međutim postoji razlika. Socijal darvinisti opravdanje svoje teorije nalaze u društvenim odnosima među ljudima, no ne tvrde da neki beskrupulozan tip nije ljudsko biće i nema empatije, nego je naprosto skužio kako stvari funkcioniraju i prilagodio se i zato opstao, dok Lobaczewski i zagovornici patokracije tvde da takvi beskrupulozni tipovi nisu ljudi jer su, kao što sam već naveo, rođeni bez empatije i ne poznaju emocije.
Sad, nije to ni toliko suluda ideja budući da je utvrđeno da su samozrcaleći neuroni u mozgu odgovorni za posjedovanje empatije. Zbilja je moguće da se rađaju bića bez tih samozrcalećih neurona i samim time bez empatije. Lobaczewski kaže da ih ima oko 6% u našem svijetu. Oni svaku ljudsku emociju koja uzrokuje sažaljenje nad drugom osobom, solidarnost i ostale ljiepe stvari drže za slabost, budući da je ne mogu shvatiti, jer je ne posjeduju, odnosno ne mogu je iskusiti. (ovo me malo podsjetilo na Nietzschea i njegovo kritiziranje suosjećanja zbog kojeg je čak i Bog umro)
Te psihopatske osobe (Lobaczewski ih baš naziva psihopatima) nisu previše kreativne ili inteligentne, ali su dobri glumci stoga najčešće uzimaju poslove poput menađera, psihologa i sličnih poslova gdje se može dobro muljati.
Tada kada shvate da su drugačiji od ostalih ljudi, takvi psihopate počinju prepoznavati slične osobe u svijetu i počinju se udruživati s njima, ali ne zbog nekog ideološkog cilja, već isključivo iz razloga da opstanu u svijetu normalnih emotivnih ljudi. Udruženi i na dobrim pozicijama (jer sve današnje visoke političke ili ekonomske funkcije ne zahtjevaju kreativnost već do savršenstva dovedenu umjetnost muljanja, što psihopate znaju savršeno) oni žude vlasti, a kao dobri glumci počinju druge normalne ljude, koji su nezadovoljni društvenim uređenjem, privlačiti svojim beskrupuloznim teorijama. Ekonomske krize su najplodnije tlo za tako nešto, a dolazak nacista na vlast je najbolji primjer.
Malo po malo stvaraju svoje sljedbeništvo i kada dođu na vlast propagandom i cenzurom počinju indoktrinirati ljude, stvarajući od njih polupsihopate tvrdeći im da empatija ne postoji i da je svako suosjećanje slabost.
Ipak Lobaczewski tvrdi da njihova vlast nije svemoguće, već da će se nužno urušiti budući, kako je već navedeno, takve osobe nisu kreativne te nemogu razvijati svoju vlast i upropaštavaju je primjerice ubijanjem i micanjem kreativnih ljudi iz vlade jer ima prestavljaju prijetnju, a takve kreativne inteligentne osobe prepoznaju takvu vlast kao trulu (malo kasnije ću prićati kako se inteligencijopm može obraniti od psihopata), te iz razloga što psihopate na vlasti stalno rade rade za kratkoročnu dobit, a ne dugoročnu, jer su pohlepni (primjer današnje SAD administracije koja je uništila cijeli Irak za deset godina normalne opskrbe naftom, ne želi potpisati Kyoto protokol i time smanjiti zagađenje zemlje da ne bi ugrozila proizvodnju nekih korporacija na dvije godine dok one ne promijene način proizvodnje). Stoga Lobaczewski tvrdi da je jedini način kako se obraniti od njih inteligencijom i odbbijanjem indoktrinacije (što bi valjda značilo manje gledanje TV-a i čitanja državnih i korporativnih medija).
Problem koji se javlja što su po njegovoj teoriji i inteligentni ljudi i psihopate takvi rođenjem, pa onda dobivamo neku zoroastrističnu ili manihejsku sliku svijeta u kojem vlada vječna borba između intinzičnog dobra i zla, kao borba između krsnika i štriga ili Ormuzda i Ahrimana.
"Hej pa oni su rođeni takvi !" vrišti Lobaczewski.
Već je poznati pisac znanstvene fantastike Philip K. Dick u romanu "Sanjaju li androidi električne ovce" nedostatak empatije kod androida (koji posjeduju sve fizičke karakteristike ljudi poput Lobaczewskovih psihopata) postavio kao glavnu razliku između njih i ljudi, pa je upravo zbog toga što roboti nemaju empatiju opravdao njihovo istrebljenje. Tako i Lobaczewski i njegovi sljedbenici opravdavaju ubojstvo psihopata jer smatraju da ih nikakav zatvor neće predogojiti, već će ih učiniti još luđima, pa je jedini način kako zaustaviti zlo u svijetu ubojstvo svih takvih bezempatičnih psihopata. Stoga bi po njima valjda kao u Bladeruneru, odnosno Dickovom romanu, trebalo imati neku vrstu empatija testa i onaj tko ga ne položi dobije od Bladerunera metak u čelo.
Na znam, pomalo diskriminirajuće i čini mi se banaliziranje problema zla tako što ga se svodi na urođeno. Tvrditi da su neke osobe rođene zle, a druge dobre je povratak u inkviziciju kada su znanstvenici toga doba, skolastički filozofi, tvrdili da se vještica može prepoznati po znaku kojeg joj je ostavi đavo, odnosno madežu, stoga su revni i često nastrani lovci na vještice redovito mučili, brutalno silovali i spaljivali žene samo zato što imaju madež. A koliko samo žena i muškaraca imaju madeže? Bolje pitati koliko ih nema, He, svi smo satanina čeljad, ha, ha!!!
Osim toga tvrdnja da se psihopate udružuju u zavjereničke klike totalno smrdi na jeftinu teoriju zavjere kojim se zamućuju realni problemi nepravednosti i štetnosti korporativnog kapitalizma. A da ne spominjem kako prezirem podjelu ljudi na normalne i lude.
- 11:54 - Komentari (42) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

< veljača, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Komentari On/Off

Opis bloga

Priče, pjesme, filozofski i rock and roll eseji.



Image Hosted by ImageShack.us

Linkovi

o meni

Ime: Marin Tomić

Sviram u grupi: Gerila, Družba bijesnih lisica

Svirao: Ventil inc., Eksplozija, Mario Furka & Štićenici, OŠ Sulud III


Image Hosted by ImageShack.us

Moji romani

Cyber Joint

John Buddha, vječno putovanje heroja





Potpuni opis stanja svemira podrazumjeva smjesu (superpoziciju) svih mogućih njegovih stanja......Jednostavno govoreći, u modelu mnogo svjetova, ako se nešto može dogoditi, onda će se i dogoditi, a najbolje uporište ima u činjenici da svjesni život postoji životom svakog čovjeka.

(Werner Heisenberg, Promjene u osnovama prirodne znanosti...Kruzak, Zagreb, 1998. str 136)







"Zar može poginuti zmaj od zmijskog otrova? reče. - Nego uzmi natrag svoj otrov. Ti nisi dosta bogata da bi mi ga mogla pokloniti." Na to mu guja pade ponovno oko vrata i lizaše mu ranu.

(Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, Grafos, Beograd, 1987. str 70)





Osnovni alat za manipulaciju sa stvarnošću su riječi. Ako možete kontrolirati značenje riječi, onda možete kontrolirati ljude koji moraju koristiti riječi. (Philip K. Dick)






Svaki dio materije može biti shvaćen kao vrt pun biljaka i kao ribnjak pun riba . Ali svaka grančica biljke , svaki ud životinje , svaka kapljica njihovih sokova još je jedan takav vrt ili jedan takav ribnjak.
(Gottfried Wilhelm Leibniz , izabrani filozofski spisi , Monadologija ,Naprijed , 1980. Zagreb , str 272)



Image Hosted by ImageShack.us




"Središte" je, dakle, područje svetoga u pravom smislu riječi, područje apsolutne stvarnosti.Isto tako, svi ostali simboli apsolutne stvarnosti (Drvo života i Drvo besmrtnosti, Vrelo mladosti itd.) također se nalaze u nekom središtu. Put koji vodi do središta je težak put (durohana) i to se potvrđuje na svim razinama stvarnosti: tegobno obilaženje oko hrama, hodočašće na sveta mjesta, herojski pohodi puni opasnosti u potrazi za Zlatnim runom, Zlatnim jabukama, Travom života itd., lutanja labirintom, teškoće onoga koji traži put do samoga sebe, do "središta" svoga bića itd. Staza je strma, zasjana opasnostima, jer ona je zapravo ritual prelaska iz profanog u sveto, iz kratkotrajnog i iluzornog u realnost i vječnost, iz smrti u život, od čovjeka k božanstvu.
(Mircea Eliade, Mit o vječnom povratku, Jesenski i Turk, Zagreb, 2007., str 32)







"Razdvajanjem magijskog i logičkog uma čovjek je izgubio svoju iskonsku prirodu i zauvijek prekinuo sklad čovjeka sa samim sobom i sa svemirom." (Ernesto Sabato, Prije kraja - Sjećanja, VBZ, 2006. Zagreb, str 100)





ARHIVA


FILOZOFIJA
Stvarnost i iluzija:
*Melancholia i Tristanov akord
*Točka omega i teorija kaosa
*Tko je Antikrist? (gnosticizam i paranoja u filmu Antichrist Larsa Von Triera)
*Tiamat vs Marduk – materija vs forma u filmu Prometheus
*Obrnuta uzročnost
*Paralelni životi
*Paralelni svijetovi
*Ima li razlike između stvarnosti i iluzije
*Suprotnosti i totalitet
*Rad ili nerad?
*Fire walk with me
*Preobrazba ribice prevoditelja u Levijatana strašnog
Svijest i samosvjest:
*Smrt i samosvjest
*Samosvjesni strojevi
*I'm Not There - tko sam i što sam?
*Zen oranje
*Fontana mladosti i univerzalni um
*Utjecaj voodoo religije na rock muziku i suvremenu filozofiju (zombie argument)
*
Nastavljamo na temu zombija u filozofiji
*Filozofija i tehnološke inovacije
*Promatran sam, dakle jesam
*Zabavni park Zemlja, transhumanizam i identitet (kritika)
*IDEJA vs TIJELO
Zlo:
*Gnosticizam, fatalizam, paranoja u Izvještaju o slijepcima Ernesta Sabata
*Moralna stvarnost u filmu "Fire walk with me"
*ART & RAT – It's a Yin Yang thing
*Malleus maleficarum ili o uzvišenosti skolastike
*Zlo
*Crna kronika i dobre vijesti
*Herostrat
*Vodite ljubav a ne rat
*Empatija kao osjetilo za dobro i zlo
Sloboda volje:
*Crowley vs. Kant
*Velvet Underground i mazohizam
*Antinomija ljudskosti
*Sloboda volje i moralna odgovornost
*Automati dužnosti
POLITIKA
Utopija, antiutopija, globalizacija:
*Antiekspertizam
*Antiutopija kao dokaz slobode volje
*Ganja & beyond
*Knjiga-Cyber Joint
*Muzika kao temelj ustava i privremena autonomna zona
*Magijski i logički um Ernesta Sabata i mogućnost utopije
*Patokracija
*Prvi Papa spektakla
*Tolerancija i religije
*Luđaci
*Ideja jednakosti i žrtva
*Individualizam i socijaldarvinizam
*Antitehnološka predavanja s Liburnicona
Terorizam:
*Meki terorizam
*Meki terorizam II
*Žrtvovanja
*Napadi i posljedice 11. rujna
Teorija zavjere:
*Teorija zavjere vs. institucionalna teorija
*Bohemian grove i maškare
PRIČE
*Metaludilo
*Sun dance
*Artemesijanci
*Monumentalni dan
*Kod duhova
*Put kroz vrijeme
*Žrtva - Jesus died for somebody's sin but not mine
PJESME
*Epska pjesma John Buddha
*Tarot karte
*Tamni osvit crnog sunca
*Komet sonet
*Priroda i društvo, sile i reakcija
ROCKERICA
Antologijski albumi:
*Epizoda 1.- Jon Spencer Blues Explosion "Now I Got A Worry"
*Epizoda 2.-Ugovor s Đavlom-The Cult "Electric"
*Heroj kulture
*Rock n' roll suicide
Beyond the song
*David Lynch & Roy Orbison
*Stairway to heaven
*Rock pjesme o smrti
*Rock and roll u službi srdžbe
*Utjecaj mitologije na pjesmu «The End» grupe «The Doors»




Free Counter
Free Counter

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se