Whisky bar

To see a world in a grain of sand And a heaven in a wild flower, Hold infinity in the palm of your hand And eternity in an hour. William Blake (1757-1827)

28.05.2017., nedjelja

Zlatna zora

Bila jednom Helena Blavatsky
Magičarka stara
Vještica!!!

Imala je Meduzin pogled
Čarala je i kamenila
Vještica!!!

Čekala je svog Perzeja
kako bi se u Pegaza pretvorila
Drevne bogove je
intimno poznavala.

Stara vještica

I kad je došla
sjajna zlatna zora
otvorila je vrata percepcije, što nam stvarnost čini
i stvorila CIA i Jim Morrisona

Mojo risin hipnoza
oblikovala je naš svijet
Hej, hej vještice!
Zaludila si nas sve!


- 18:50 - Komentari (0) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

14.12.2015., ponedjeljak

The Zero Theorem VS Matrix

Iako su oba filma žanrovski cyber punk (znanstveno fantastični žanr koji se bavi kompjuterašima, obično niže srednje klase ili samog dna, koji ulaze u virtualne stvarnosti imaju kompjuterske implantate i slično), osim potpuno različite poetike, imaju i potpuno suprostavljenu poantu. Čak se autor filma The Zero Theorem, Terry Gilliam, u jednom trenutku humoristični osvrnuo na vezu između dva filma i predstavivši citat iz Matrixa kao vic, time je ukazao da je svjesno radio komičnu antitezu tome filmu.
Prvo o poetici.
O Matrixu svi sve znaju. Tamo su svi likovi frajeri i frajerice obučeni u industrijal gothic modne kožno/lateks komplete i sve je dinamično...kombinacija misticizma, kung fua i gothic industrijal rocka. Čak i pustinja stvarnosti izgleda frajerski, kad se usporedi sa svijetom Zero Theorema.
Svijet Zero Teorema je groteskan. Nema ništa frajerski, cool u njemu.
Zgrade se raspadaju, entropija je zavladala svijetom, glupe reklame su posvuda, a svakodnevni predmeti su na brzinu slijepljena kombinacija već postojećih.
Poput Nea, glavni junak filma Zero Theorem je neka vrsta kompjuteraša, samo, Gilliam opet izvođenje tog posla prikazuje grotesknim (mora pedalirati dok tipka) i nimalo poželjnim, kao što je Matrix napravio ekipu koja bi sjedila za tipkovnicama.
Kako je Matrix film o mesiji odabranom spasitelju, tako je i atmosfera sva uzvišena u Zero Theoremu atmosfera je tragikomična, kao i sam glavni junak ili bolje reći anti junak.
Qohen Leth je ime antijunaka koji je dobio zadatak da sa stopostotnom sigurnošću dokaže broj nula. Što nikako ne uspjeva, međutim, taj posao je gotovo nevažan za njegov život i za cijeli film.
Dok je kod Nea sve što je radilo vodilo do toga da ostvari svoju svrhu i postane spasioc ljudske rase, kod Qohena je ono što radi baš to što ga udaljuje od svrhe.

Drugo, o poanti

Naime, kao što sam već napisao na početku, postoji dio dijaloga gdje nakon što Qohen upita zašto je iizabran za obavljanje takvog nemogućeg zadatka, sugovornik mu počne odgovarati parafrazama iz Matrixa kako je Qohen on obečani spasitelj o kojem je Oracle govorila, kako bi onda zapao u ciničan smijeh i rekao da je izabran jer je "posebno" poslušan radnik koji će taj posao obaviti bez prigovora.
A da bi potvrdio svoju tezu, Gilliam kao crvenu nit kroz film povlači pjesmu Radioheada "Creep" u blues obradi Karen Souze. Jasno ta pjesma je poznata po riječima I wish i was special, so very special....but I'm a creep.
U filmskoj blues jazz senzualnoj verziji, pjesma više nije cmizdravi Radiohead, jer je uvodna glazba za porno stranicu, čime riječi pjesme opet postaju groteskne kao i cijeli fim Ta porno stranica je od prostitutke Bainsley, koju je šef korporacije dodijelio Qohenu.
Bainsley je Trinity ovoga filma. Ona kao vjeruje u Qohena i pomaže mu, jasno prvo po narudžbi, za razliku od Trinity, no kasnije se ipak zaljubljuje u Qohena...ali, ovaj nju odbija...no zanemarimo na tren to, krenimo na šefa, odnosno kako je u filmu prikazan kao neki kafkijanski menađment.

Prvo je neka neodređena figura poput vlasnika dvorca iz kafkina romana do koga se ne uspjeva doći, no naš antiheroj ga sureće, opet u nekoj kafkijanskoj sceni, na najbizarnijim mjestima.
Na kraju filma imamo komičnu parafrazu Neovog razgovora s arhitektom, gdje mu ovaj pokušava prikazati da je još samo jedan u nizu anomalia.
Arhitekta Zero Theorema je famozni menađment. On pokušava uništiti primitivnijom, jednostavnijom tvrdnjom. Potpuno negira bilo kakav smisao života.
Naime, Qohen je prihvaćao raditi mehaničke poslove jer je čekao poziv na telefon koji, kako je smatrao, bi mu trebao reći koji je baš njegov smisao života.
Kad je menašđment saznao za ovu Qohenovu "nit vodilju" odlučio je iskoristiti takvu osobu za najbesmisleni posao.
Menađment mu to priznaje u razgovoru te dodaje kako ljudi koji čekaju na ostvarenje svrhe ili se pitaju o svrsi na vlastiti život gledaju samo kao na nšto prelazno, nešto što se može žrtvovat za veći smisao koji ima doći. Drugim riječima svoj život doživljavaju bezvrijednim u odnosu na svrhu koja tek treba doći.
Stoga, tvrdi menađment, žive besmislene i neispunjene živote.
To je antiteza Matrixa u kojemu većina živi neke lijepe živote, da bi nakon života bili pretvoreni u bateriju, protiv čega se Neo buni (odnosno imaju iskustvo lijepog života iako su zapravo uspavani u nekoj vrsti kade). U Zero Theoremu menađment tvrdi da je svrha upravo težnja ka ugodnom životu. Uživanje u pojedinačnim trenutcima. Jer čak i ako je svrha na kraju puta krasna, ipak je cijeli put (život) ako je žrtvovan za nju, bio uzaludan.
Također, sama ta svrha može biti laž ili glupost ili neka luda fiksacija, poput Qohenovog telefonskog poziva o smislu života, zbog kojeg je odbio i ljubav Bainsley. Drugim riječima, kao što iskustvo života može biti varka nekog zlog demona, tako i svrha može biti varka zlog demona ili šaljivđije.

Na kraju, Qohen umire u virtualnom svijetu (obukao je odijelo koje ga spaja sa dušom i stvara svijet prema obliku njegove duše) te se nakon toga budi na plaži s kojom je, također u virtualnom svijetu, provodio vrijeme s prostitutkom Bainsley koja ga je jedina zavoljela, a on ju je zbog svoje svrhe odbio.
Na kraju smo suočeni s dilemom, zastupa li autor tezu menađmenta da je put cilj ili Qohenovu, da tko je bio dobar i vrijedan na kraju dobiva svoj raj?


- 18:36 - Komentari (3) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

05.08.2015., srijeda

Zaljubljeni đavao - Alvaro i Biondetta

Nekako mi se u rukama stvorio okultistički roman iz 18. stoljeća "Zaljubljeni đavao" francuskog pisca Jacquesa Cazotte-a. Zapravo, dospio mi je u ruke baš onako romantično, pretraživanjem antikvarijata. Dok sam tražio knjige dogodio se niz sinkroniciteta, tako da je ta knjiga već od početka bila povlaštena te predodređena za detaljniju analizu. Osim toga omot je odličan!
Kao takva privilegirana knjiga, brzo je pročitana i prvo na što me je asocirala je platonska (udvorna) ljubav. Samo ipak malo mračnija, demonska udvorna ljubav.

PRIZIVANJE ĐAVLA

Dakle, ka što naslov kaže u knjizi se radi o đavlu koji u obliku lijepe žene želi zavesti španjolskog plemića Alvara, koji ga je, uz pomoć dva nekromanta, prizvao u jednoj mračnoj spilji kraj Napulja.
Demon je posta opsjednut za Alvarom, budući, kad mu se prvi put objavio u obliku groteskne devine glave riječima "Che voi?" , što želiš, Alvaro se nije prestrašio, već je zatražio od demona neka preuzme neko ljepše obličje. Demon, odnosno đavao, će kasnije priznati Alvaru da ga je ta neustrašivost privukla njemu. Ja dodajem, da je Alvaro više vezao demona za sebe, nego obratno iz razloga što nije niti znao što želi. Da je znao, rekao bi želju, demon bi mu je ostvario i bio bi vječno proklet u paklu, a do kraja života sluga sotonin, poput dva nekromanta, Alvarova pratioca. Ovako, pomalo "jebivjetrovski", Alvaro je natjerao đavla da postane krasna žena te da mu kao paž ili harfistica služi. Nazvao ju je Biondetta.

NEDOSTIŽNI IDEAL

A sad dolazimo do platonske ljubavi. Dakle đavo se zaljubljuje u Alvara i ne otkriva mu se kao đavao, već tvrdi na je vila, duh zraka. Alvaro, iako jako promiskuitetan, shvaća da je demon, odnosno Biondetta, ipak nešto mračnije od zračnog duha, vile, posebice jer se sjeća prvog susreta sa grotesknom devinom glavom, pa odbija udvaranja Biondette.
Drugim riječima, iako je Biondetta Alvarov ideal ljepote i pameti (otkrila mu je tajnu kako uvijek pobijediti na kartanju i ostalim kockarskim igrama), Alvaro ne vodi ljubav s Biondettom, jer ga je strah da mu ne uzme dušu.
Sada to povežimo sa platonizmom, udvornom ljubavi i vidimo da Biondetta postaje ona prva ideja, arhetip, nešto čemu se teži, ali nikada ne dostiže. Za razliku od platonovih ideja što borave u neopipljivom svijetu ideja, Biondeta je aktualizirana u pojavnom svijetu, svijetu sjena (mogli bi reći da je ona njegov tvorac, ali o tome kasnije).
Osim toga, platonove ideje su kao nit vodilja, iako ipak velikim naporom, misterijem, vrlim životom i pogodnom reinkarnacijom možemo doći do svijeta ideja, većina ne može, zato jer je onotloški odvojen od našeg, dok Alvaro ne dolazi do biondete jer bi osvajanje svog ideala značilo propast i dodatan par okova i lanaca na zglobovima u spilji, a ne oslobađanje od njih.

SUKOB ŽUDNJE I ČASTI

Ipak, u udvornoj ljubavi žena feudalca je vitezu također aktualizirani ideal, kojeg on ne smije dotaći zbog sukoba između žudnje i časti.
Ako vitez poklekne žudnji, gubi naklonost nadređenog mu feudalca u čijoj je službi, a ako Alvaro podlegne žudnji gubi naklonost boga, koji je u romanu personificiran u liku Alvarove majke.
Dakle, Alvaro postane paranoičan, kako već biva kada đavo na nas baci oko, te odluči pobjeći od Biondette. Međutim, na očigled Alvara, Biondettu nožem napadaju ubojice koje je angažirala Alvarova ljubomorna ljubavnica Olimpija. Tada se Alvaro raznježni nad Biondetom, prokune sebe što je bio paranoičan, te kada se ona nakon mjesec dana oporavi, obeća joj da će je oženiti i da će joj se vječno podati, ali...Ali prije nego što se ožene, neće voditi ljubav, te Alvaro mora tražiti blagoslov od majke, kako je tada bio običaj.
Biondetti je sve to bilo mrsko jer

1. kao đavo prezire brak i svjetovne formulare, budući veza između demona i smrtnika funkcionira na mnogo čvršćem ugovoru
2. znala je da kroz lik Alvarove majke zapravo djeluje bog te bi joj se planovi uništili.

Stoga đavo pošalje Alvaru na put od Venecije do Španjolske niz što vremenskih što tehničkih nepogoda i sustigne ga. No Alvaro nije popustio, ipak na domak zamku Alvarove obitelji pukne osovina kočiji, a demonsko ljudski par se nađe na svadbi. Nakon svade, dobiju sobu gdje konačno Alvaro popusti žudnji i vodi ljubav s Biondettom. Nakon toga mu Biondetta predstavi njezinu pravu prirodu riječima :
"Nezahvalniče, stavi ruku na ovo srce koje te obožava; neka i tvoje srce živne, ako može, najlakšim od uzbuđenja koja su u meni. Daj da teče u tvojim žilama malo od ovog ugodnog plamena koji je ražežen mojim uzbuđenjima. Ublaži, ako možeš, ton ovoga glasa sposobna da nadahnuje ljubav a kojim se služiš i previše da ustrašiš moju dušu. Kaži mi, napokon, ako možeš, ali s onoliko nježnosti koju ja osjećam za tebe: Moj dragi Belzebube, ja te obožavam...." (Jacques Cazotte – Zaljubljeni đavao, Grafički zavod Hrvatske/F.M. Ricci, 1983. , str. 98, 99 )

Tada Alvara napadne grizodušje, a Biondetta mu se ponovno objavi kao groteskna Devina glava što su je obasjavali gomile puževa na zidovima sobe i ponovno ga upita "Che voi". Alvaro se ovaj put prestraši sakrije ispod kreveta. Ujutro se probudi, a gazda ga obavjesti da je Biondetta već otišla u susjedno selo. U susjednom selu je nisu vidjeli i Alvaro konačno dođe majci.

SPAS U TRADICIJI

Alvaro majci sve ispriča, a ona pozove doktora, koji kaže Alvaru kako se đavla uspio spasiti zbog časnih namjerra (traženja blagoslova za brak od majke) i grižnje savjesti. Te kako je najbolja zaštita od idućeg iskušenja đavla u tome da oženi poštenu ženu i vodi tradicionalni život :
"Što se tiče vas, ako postupate vrlo oprezno i mudro i za sadašnjost i za budućnost, ja vas vidim kao potpuno oslobođena.Vaš se neprijatelj povukao, u to nema sumnje. Zaveo vas je, istina, ali nije mu uspjelo da vas pokvari. Vaše namjere, grižnja savjesti obranile su vas pomoću izvanrednih podrški koje ste primili.......Ali, on je brižljivo odvojio misao na onog dražesnog fantoma kojim se služio da vas zavodi. On će vam opet prinijeti tu sliku ako u vi to omogućite. Međutim ja ne vjerujem da biste mu vi morali suprostaviti zidine samostana ili vašeg zvanja. U svijetu su potrebni ljudi poučeni vlastiti iskustvom. Vjerujte mi, povežite se zakonskom vezom s jednom ženom. U izboru neka predsjeda vaša poštovana majka. A tu ženu, koju ćete primiti iz majčinih ruku, imala ona draži i darove nebeske, vi nikada nećete biti u napasti da je uzmete za đavla." (ibid, str. 107, 108.)

Dakle, doktor mu je rekao da žena koju mu majka preporuči nikako neće moći biti đavao. Naime već mu je u romanu u snovima majka personificirala boga i đavao kao podređen nikako se ne bi mogao s njom suočiti, kao što je Biondetta cijelo vrijeme izbjegavala.
Također, cijela epizoda života Alvara i Biondete je stvarnost koju je đavao kreirao. U samom savjetu Alvaru, doktor upozorava da to nije bila iluzija ili san, već stvarnost za Alvara, gotovo bi mogli reći paralelni svijet ili rječnikom "dungeons and dragonsa" "Pocket plane" neka džepna stvarnost, džepni nivo postojanja, stvarnost unutar stvarnosti. Jer, đavao kao gospodar materije sposoban je oblikovati na sve moguće načine.

Dakle, kao što u viteškim romanima vitez riješenje dileme čast žudnja nalazi u vjernom služenju feudalcu i time njeguje postojeći poredak, tako i u demonskoj ljubavi Alvaro također spas svoje dileme čast žudnja nalazi u aktualnom feudalnom uređenju i tradiciji i zakonima i mudrostima predaka, primjerice, majka će mu sigurno naći ženu koja nije đavao. Stoga ovaj roman ima sličnosti sa srednjevjekovnim viteškim, samo što ovdje nit vodilja nije čedna kraljevna, već zli đavo koji se pričinjava čednim.
Razrješenje dileme u tradiciji nije čudno ako znamo da je autor romana Cazotte do kraja ostao vjeran kralju francuske Luju XVI. Bio je francuski vojnik, visokog čina, mornarički komesar, poznat po tome što je obranio otok Martinique od engleske invazije.
Kao vjerni krščanin katolik i rojalist ubijen je od strane revolucionara 25. rujna 1792. godine giljotinom. Posljedne riječi su mu bile "Umirem kao što sam živio, odan Bogu i mom Kralju."




- 20:00 - Komentari (0) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

29.07.2015., srijeda

Put je cilj?

"Dobar putnik nema zacrtanih planova i niti ima namjera stići na cilj."
Drugim riječima, Lao Tzu nam ukazuje kako je smisao, cilj sam put.
Osim zenovskog ništavila, poanta putovanja je niz avantura koje će nam više značiti i više nas ispuniti, nego dolazak do cilja. Odnosno, cilj će biti to vrjedniji ako je cijeli put bio što više ispunjen avanturama, dok će izgubiti neku meta ili estetsku svrhu, ako od točke A do točke B dođemo bez nekih uzbuđenja.
Vjerojatno su i vođe religija znale za taj , nazovimo ga, kozmički zakon, pa su učinili sve kako bi otežali hodočašća. Hodočašće vrijedi jedino ako se dođe do tog cilja, ali je tim vrjednije ako se do tog cilja pješači mjesecima, trči ili penje na koljenima.
Odnosno, što se osoba više žrtvovala i izmorila da dođe do cilja hodočašća to je bliže Bogu, ili kako bi Mircea Eliade rekao, stvarnom. Stoga ću ovdje iskoristiti jedan jako dubok citat, koji pogađa baš tu težnju čovjeka za stvarnim:

"Središte" je, dakle, područje svetoga u pravom smislu riječi, područje apsolutne stvarnosti.Isto tako, svi ostali simboli apsolutne stvarnosti (Drvo života i Drvo besmrtnosti, Vrelo mladosti itd.) također se nalaze u nekom središtu.
Put koji vodi do središta je težak put (durohana) i to se potvrđuje na svim razinama stvarnosti: tegobno obilaženje oko hrama, hodočašće na sveta mjesta, herojski pohodi puni opasnosti u potrazi za Zlatnim runom, Zlatnim jabukama, Travom života itd., lutanja labirintom, teškoće onoga koji traži put do samoga sebe, do "središta" svoga bića itd. Staza je strma, zasjana opasnostima, jer ona je zapravo ritual prelaska iz profanog u sveto, iz kratkotrajnog i iluzornog u realnost i vječnost, iz smrti u život, od čovjeka k božanstvu."
(Mircea Eliade, Mit o vječnom povratku, Jesenski i Turk, Zagreb, 2007., str 32)

Ja bih ovom citatu kao primjer dodao dvije krajnosti, Heraklovih 12 zadataka i Kristovo razapinjanje i uskrsnuće. Dakle da bi Heraklo postao Bog, on mora izvršiti teških 12 zadataka, u kojima se namučio, ali oslobodio svijet raznih nemani svojom snagom i izvršio nadljudska herojska djela, stoga je postao bog. Dok se Krist uskrsnućem vraća nazad u stvarno, božanski, uz manje junačkih djela od Herakla, ali također teško. Dakle, Krist ulazi nazad u stvarno tek nakon što je dobrovoljno otrpio velike boli, kako bi spasio druge

Osim na Herakla i Krista, Eliadin citat me podsjeća i na narodno učenje o dvije ceste na kojima se čovjek nađe poslije smrti. Jedna cesta je stara i prašnjava i uska, dok je druga prostrana, popločana i blistavo čista. Jasno, upravo prašnjava vodi u raj, dok druga vodi u pakao.
Iako ta narodna mudrost više govori kako te ceste pokazuju karakter osobe, odnosno, kako u raj ne može uči neka osoba koja teži luksuzu, ta narodna mudrost nas također vraća na temu ovog eseja put je cilj.
Dakle uređenom cestom je lakše doći do cilja nego neuređenom prašnjavom, ali ako se lako dođe do cilja, taj cilj se manje cijeni i manje se k njemu teži.
Sam cilj postaje zapravo izvrnuta zrcalna slika puta, što je put lakši, to je cilj gori, što je put teži to je cilj ljepši. Iako možemo reći da je cilj ljepši tim više što znači prestanak patnji i borbi sa zvijerima, također možemo pronaći neke izvore ove narodne mudrosti među gnosticima, kojima je pojavni svijet suprotan od stvarnog božjeg svijeta. Neki su išli čak toliko daleko da su namjerno griješili na ovom svijetu da bi došli u raj, no sad sam otišao predaleko.

Na kraju, zašto je upravo božansko stvarno, a ne pojavno.
Jasno, Bog je početak i kraj, stvorio je pojavni svijet da;

a) testira svoje dijelove
b) prokuži slobodu volje
c) da se kocka i slično

A što se nas tiče, ako prihvatimo da je Bog početak i kraj, onda je naš ili su naši životi put do tog cilja, Boga. I kao takvi. što imaju više avantura to su vrjedniji i samo ostvarenje cilja je još vrednije. Ali čak i ako osoba ne doputuje do Boga već se izgubi u vječnim inkarnacijama, ona kao da je došla do cilja, jer su njezini životi prepuni avantura i priča, kao da ih je sam Bog poživio. Zapravo zbilja i je.
- 10:33 - Komentari (0) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

04.07.2015., subota

Kocka li Bog?

Došao Einstein u kockarnicu i vidio Isusa za ruletom kako se baš sprema uložiti na 33 i reče:
"Bog se ne kocka!" na to Isus odvrati:
"Tko je bez grijeha nek' prvi baci kamen!"
I taman što je Isa naš Krist htio uložiti JUDINE škude na 33 lupi ga kamen po tjemenu.
On se okrene, a tamo njegova mama, BEZGREŠNA djevica Marija stoji s oklagijom i viče :
"Opet trošiš novac prijatelja na kockanje!" a Isus će
"A ča ću, kad me otac napustio, kažem ja njemu oče moj zašto si me napustio, a on ništa. Šta si se baš morala preudati?"
Marija bijesno odgovori:
"Kad se kocka ka i ti, a kad nema love samo filozofirate i uvjeravate ljude zašto da vam daju ku škudu. A on čak i zaprijeti kad popije, barem si ti pristojniji, iako jednako trošiš. Nego ča nisi storil do kraja one križeve da ih prodamo rimljanima i se?" a Isus odgovori:
"A kako sam u dugovima, razapeli bi me na njega. Zato bolje ne." Marija bijesno zamahne oklagijom i zadere se:
"Ma time bi barem spasio čovječanstvo, nego što po celi dan žicaš novac!"
Eto , zato Bog ne kocka, a ako kocka, ovaj slučaj se dogodio u jednom od mogućih svijetova!


- 14:01 - Komentari (0) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

05.06.2015., petak

Metasmisao X

Iako te brzina pojela, još uvijek imaš usporeni svijet.
Ni okrugli kemijski preparati ne daju ti stabilnost!

Vozi auto, vozi!
Možeš iza seksat!
Ako ona da, ako si faca.
Ako ne plati i nemoj piti!

Jipi je!!!
možeš zajno i zabiti se u banderu
Eros i Thanatos mona!
Pokle ćeš bit va važu.

Čudno....
zar je to sve što ostaje nakon brzine?

Tražili smo vječnost, našli potragu
Hehe, jer put je cilj, hehe,
altroke, hebi se!
Ajme meni za popizdit

Čempresi su okolo i lišća palmi.

Doći ćemo svi, ali ostat će ih iza nas
Reinkarnacija

A da me opsjedneš?
Kao duh ili demon nek širim zlo
ili da u formi Inkuba širim ljubav?
Samsara nas je okružila smrću i seksom.

Šivini poklonici

Jednom se neki duh
nasmijao kad sam rekao:
"Stvaranje i razaranje."
glasom na fade out, ali s fade inom, e da.

No taj smijeh je zapravo agent kontrole.
Agent što je pustio bradu i ruke i noge.
A mene je stvarnost potvrdila kao što su i kozmos i kaos.

Pa ako se bradonja pravi da zna
I!
Ako se pravi....
...da je Bog neke njemu, zapravo mračne i neprohodne religije...

Ja sam Lučonoša Satanovski!
Otkovani titan Prometej! (hvala Heraklo – nema na čemu ćo!)
Vatra koja pali i obasjava
i ta vatra nije samo moja, ali ja likujem

Pa vam zborim i velim i govorim!!!
kao svi što ih slijede orao, lav i zmija:
Nećete biti zaboravljeni heroji otpora!

Pobunjenici!

Sjaj pjeva i svjetli u vašoj slavi!
U vašu slavu!
Sjajne ste komete,
Munja što kida veo svijeta!

Metasmiao IX
Metasmisao VIII
Metasmisao VII
Metasmisao VI
Metasmisao V
Metasmisao IV
Metasmisao III
Metasmisao II
Metasmisao I


- 17:29 - Komentari (2) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

29.04.2015., srijeda

Staro stablo Bazilej strašni!

Sivo-zeleno moćno stablo,
čiji hlad pun tame,
zaklanja pogled drevnom oku,
Suncu, ocu zore i odsjaja svega.

I taj slatki mrak,
odmara kožu od topline,
prijanja svileno uz tijelo,
kao svečana nošnja bizantskog cara.

Bazileja strašnog,
vladara zemlje,
nju dobiva iz neba,
a lađama spaja mora.

"Rekonkvista, rekonkvista!",
viču zajedno Vikinzi, Romani i Grci,
i uto pred nosom vidjeh pčelu,
probudih se u tami hlada.

Sivo-zelenog moćnog drva,
od pamtivijeka rivala,
Sunca, drevnog oka,
oca zore i odsjaja svega!


- 14:04 - Komentari (0) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

15.04.2015., srijeda

Metasmisao IX

Vatrene sjene

Hvalospjevi sjena kradu
poimanje svijeta.
Vode ravno u vatru.

Heretički se izgori
ili je možda to više
manija zaigrane lude.

"Vatrene sjene!"
Baš lijepo zvuči
pjesmom izbječ muci

Jeka groma

Jeka groma išće
"Pjevaj, ne govori više!
Trome su ispričane riječi,
lažne za brzonoge!
Pjevaj, ne govori više!"

Godina je zvijeri
i u njoj sudbina velika
na dvoje sječe
misao bez dna

Prorok se budi
sa sviralom novom
glasnu i brzu muziku stvara
A jeka groma išće:
"Pjevaj, ne govori više!"

Epilog

Vatrene sjene sjaj groma rasčarava.
Svijet ideja, pjesmom odzvanja!


Metasmisao VIII
Metasmisao VII
Metasmisao VI
Metasmisao V
Metasmisao IV
Metasmisao III
Metasmisao II
Metasmisao I


- 15:50 - Komentari (0) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

03.04.2015., petak

Temeljni ritam kozmosa

Temeljni ritam kozmosa
Brzi trk na uzbrdici
Disanje je stvaranje
i razaranje planeta

Božji dan, damina noć
Proljetno kolo, zimski san
Vječnost pulsira suprotnostima
Jedina stalna mjena jest!


- 15:55 - Komentari (0) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

26.02.2015., četvrtak

ŠUMARI



Posvuda su bili tragovi, duboki u blatu šume.
Ljudske čizme. Djetelina na tragu džona, koja u svojoj preslici s četiri lista igra predstavu sreće.
Osim traga bili su tu tragovi jelena i srna koje gracioznost ne uspjeva spasiti od sačme. Ima i lija, mačaka, vukova i tragova posljednje borbe neke male ptice sa gladnim sisavcem ili većim pripadnikom njezine rase.
Dok je hodao gospodin A se pitao "Kako šumari mogu raspoznati čiji je čiji trag? Meni sve ovo predstavlja totalni kaos! Možda i ne mogu prepoznati, već se samo prave.
Blefiraju gadovi, hehe." gospodin A se uzdišući pentrao po uzbrdici.
Mumlja si u bradu, kao da mantra: "Godine iskustva!"
Nakon što je izmantrao misao se razvila :"U današnje vrijeme toliko informacija uđe u glavu i ne znam mogu li se usredotočiti na slijeđenje jednog traga, na promišljanje o jednoj informaciji." zagleda se u drvo uzdahne i zaključi:
"Stari šumari su, vjerojatno, posjedovali bolju vještinu slijeđenja i prepoznavanja tragova. Konzervativci bi rekli da čovjek nazaduje, a ne da napreduje."
Teza da čovjek napreduje je glavna paradigma u društvu gospodina A.
Bolje reći samo ljudskog resursa gospodina A.....ili samo A. Iako je u načelu resurs za vladajuće, ako ne de jure, onda barem de facto.
Njegova zemlja se zvala Irimeja, a osnovao ju je mitski kralj Uroktor Irimej. Legenda kaže kako je tisuću godina lutao i u svoju vreću sa samoobnavljajućim dnom (proizveo Nanotech co. Made in Azazepolis) trpao primjerke sve zemaljske flore i faune, minerala i tjelesnih izlučevina.
Kada bičevanjem nije mogao natjerati minerale na rast, a rast je bio uvjet za dobivanje tzv. "Zlatne supstance", zaključio je kako je famozna i nedokućiva "Aurum transupstantivizacija" puka tlapnja ishlapljelih konzervi.
Tada je definirao ....bolje reći stvorio svjetsko znanje, tako što je svo znanje, stavio u neku vrstu Zoroastrističkog ili ako baš hoćete, Maniheističkog antagonističkog dualizma.

Zato se od tada dijelimo u dva tabora, već navedene Irimejce i one koje oni vole nazivati Konzervama, ali mi sebe zovemo jednostavno Šumari.
Naime to i jesmo, ali čuvamo drevno znanje od uništenja i ismijavanja Irimejaca, kako svijet ne bi ponovno ušao u rat izazvan nužnošću antagonizma u svijetu Irimeja.
Mi čuvamo znanje, ali i svijet od ponavljanja kataklizme kod Mohenja Dara i apokaliptičan sukob opisan u Mahabharati, točnije Bagavat Giti. Teza je, "Ako je vrijeme već cirkularno, hajmo sprovesti promjenu ciklusa uz što manje mrtvih."

"I dok leti u sjajnoj vimani
srce mu grije božica Kali.
Kozmičkim plesom galaksije stvara
zemaljski vrt iz tame izbavlja.

Svjetlosnom strijelom ubija demone
Ko' tisuću sunca eksplozije pravi
Srce mu grije božica Kali
Kozmički plesač iz tame nas izbavi"

Gospodin A je zapjevao narodnu pjesmu, kad se popeo na planinu, a nije niti znao da ga promatram, kao što nije znao da je ta pjesma od drevnih ljudi koji su živjeli još prije uspona Uroktora Irimeja.
Drevni ljudi su u potrazi za aritmetičkom pismenošću razvili suosjećanje.
Bilo im je potrebno kako bi jedni drugima pružali nadu da je cilj moguće dostići.
Bili su to izljevi ljubavi kakvi se više ne bilježe i koje je teško više i zamisliti u svijetu gdje sve više dominiraju Irimejci.
A tek pjesme drevnih!!!
Kao šumari ih čuvamo izvedbom na nastupima. "Večer u gaju" uz prizvane nimfe, vile i vještice melodijama drevnih.
Zlatno doba, kružno vrijeme.
Čak i neki od Irimejaca priznaju kružno vrijeme, pa kažu :

"Vilin konjic ne može spoznati ciklus godišnjih doba, jer živi samo jedan dan. Tako niti čovjek ne može spoznati izmjene zlatnog, srebrenog, mjedenog (brončanog) i željeznog doba i njihovo ponovno ponavljanje. Naime, poput Vilin konjica, čovjek živi samo jedan dan u odnosu na putovanje sunčevog sustava kroz sve konstelacije zodijaka.
Odnosno, ciklički put našeg malog djelića svemira kroz galaksiju.
A upravo su konstelacije te koje utječu na kolektivnu i individualnu svjesnost ljudi te na klimatske i geografske promjene koje idu u korist, (PRAVILNO, istaknimo i CIKLIČKI, potvrdimo) izmjeni četiri ciklusa.
Ipak, za razliku od Vilin konjica mi imamo mjerne instrumente i knjige gdje smo bilježili sve promjene, pa tako u konačnici znamo da smo zapravo u prepetum mobilu vječnog vraćanja!"

Nažalost, mnogi od Irimejaca što su zastupali takve stavove su bili javno ismijani u znanstvenim i popularno znanstvenim časopisima, emisijama, panelima, sučeljavanjima i diskusijama debatama.
Tada bi odbačeni pokušali postati Šumari.
Međutim većina njih nije bila dovoljno suosjećajna.
Godine suhoparnog pretakanja iz šupljeg u prazno, suhoparnog gomilanja informacija bez potrebe da ih se pokuša kombinirati kako bi se stvorilo neko novo znanje, informacija, učinilo je većinu irimejaca, čak i onih koji su bili skloni eksperimentiranju i propitivanju naučenog, učinila ih je bezosjećajnima. Ili barem, nedovoljno suosjećajnima za Šumare.
Ne smijemo niti zanemariti kako je izazivanje antagonizma, tako poželjno u njihovoj kulturi, također pomoglo da postanu bezosjećajni gadovi, budući je njihovo društvo podlost smatralo vrlinom, a laž dokazom inteligencije.

Ipak, Giullio Spinchich je bio jedan od rijetkih koji je bio dovoljno suosjećajan da bi prešao iz Irimejaca u Šumare.
Giullio nije bio najbolji tragač, nije bio najbolji ratnik, a još manje pjevač, svirač ili lovac. Ali je zato marljivo bilježio događaje, zapisivao pjesme i priče i notirao melodije na pergamenu. Tako smo stvorili tajnu knjižnicu svitaka i teških knjiga. Mogu vam samo reći da je u spilji, no ne i u kojoj.
I tamo isto plešemo, pjevamo, učimo stare pjesme, stvaramo nove, čitamo priče...
Tijekom misterija, iniciramo ljude u svijet drevnih i pravo i jedino istinito , skriveno znanje.
Preko vizija pričamo sa drevnima, a novi član dobiva "Zvijer arhetip vodiča".
Moćni orao, brzi vuk, lija zajebant, graciozni jelen, medvjed što tutnji, sova što mudri, jazavac što ne odustaje i pronicljiv sokol.
Svatko ima svog totema, koji ga vodi čak i kad se čini da se paučina Irimejaca počinje plesti oko naše vječne šume. Totem nas vodi da bez straha poput arhetipskih zvijeri postajemo, postojimo i snažno opstajemo.

Eto, a svo ovo vrijeme je gospodin a pjevao pjesmu drevnih o uništenju Mohenja Dara.
Možda čak i nešto, zna. Obratit ću pažnju na njega da ipak nakon desetak dobijemo novog prebjega. Ako se pojavi drugi put na brdu ispričat ću vam kako otkrivamo špijune, što s njim i zašto su rijetki (mig – kultura antagonizma ih tjera više na svađu među sobom, nego sa nama, a mi smo razvili vještinu prikrivanja i mimikrije i iznenađenja i....drugi put.)
- 20:19 - Komentari (3) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

21.12.2014., nedjelja

Ples moći

Vitka duša izvire
iz moći sladostrašća
Pleše zaljubljena u samu sebe

Preziratelje tijela
i svega zemaljskog
tjera ljubavlju slobodnih srca


- 20:12 - Komentari (1) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

26.10.2014., nedjelja

Ariadna

Ptica kraj provalije dušmanin je okova
otrovnih pauka podno starog zamka
Zamka sazdanog od kamenog smisla
drevne mudrosti nadrastanja i nadmetanja!

Usamljenik u šumi ima nesputan duh
Smisao i smjer
Kroz labirnint ga vodi
Ariadna, čista volja!


- 16:49 - Komentari (0) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

14.08.2014., četvrtak

Ignacije & Sofronija

Ovo je odlomak iz mog novog romana "Santsangue Dellacruz". Roman će biti fantasy. Ovaj dio romana se bavi legendom o mitskom heroju sjevernjačkih barbarina. Barbari pričaju na falši čakavski, kao i ja, tako ne zamerite na falingama. Nadam se da ćete uživati kao što sam ja dok sam pisao, pa kreće:

"OK, ovako gre, bil jedno davnega leta živel Ingnacije La Joja i bival je va..." i počne se na zidu prikazivati život boga sjevernih barbara svetog Ignacija La Joje.
Ignacio je bio sin kovača. Živjeli su na samom sjeveru kontinenta Oksinje. Stari Enrico je više kovao vilice, nego mačeve, ipak kad bi nabavio dobar komad metala, iskovao bi mač i uglavnom ga prodao lokalnim klanovskim vođama.
Tako je prije dva mjeseca, nakon glasne eksplozije u šumi Ignacije donio veliki crni kamen.
"Stari gledaj veli kamik. Pal z neba, sigurno ima fanj magija va sebe. Storiš mi spadu?" Otac pogleda kamen i odvrati Ignaciju
"Ma ni vremena. Maškare su. Moramo bešteka storiti za Matildu i za Olgu i ženidu se Mate Raniji i Elma Sfera. Vilice, vilice mići, kad projdu maškare i svatovi, storit ćemo onda spadu."
I tako prošlo dva mjeseca i Ignacije se opet obrati Enricu.
"Ala gremo kovat spadu, obečal si!"
Ali stari je opet rekao kako nema vremena.
Iako je bio ljutit, IGnacije, čista srca kakav je bio rođenjem, ali mudar i slatkorječiv (to jest za jednog sjevernjaka) zamoli oca.
"Dobro stari, ja ću s tebom delat, ali pokle podne kad ti počineš ja ću sam sebi kovat spadu od oniga železa ča je palo z velikok krova kega stari i mladi zovu svemir."
Otac odloži čekič, uspravi se pogladi si prosjedu bradu te sa osmjehom kaže:
"Ignacije, ovakove tvoje besedi sam već par meseci čekal i zato nisam otel delat Spadu.Otel sam da se ti sam domisliš kako ćeš storiti to oružje, koje će jušto biti od magije, jer je od magije i prišlo!" I potapša svog sina po leđima preko kojih je išla Ignacijeva crna pletenica. Ignacije se od rođenja nije šišao, kao ni ostali barbari, jer su vjerovali kako im vlasi osjećaju vibracije plijena (životinje) i čine ih boljim lovcima. A što bolji lovac to si može više djece nahraniti, a to znači da će ga i više žena voljeti.
Svaki dan je Ignacije još žurnije pomagao ocu prilikom kovanja bešteka, ali poslije podne je pažljivo talio najbolji komad svemirskog kamena. Prvi dan ga je samo proučavao i u glavi si zamislio oblik mača, jedna strana oštra, druga špičasta kao zmajeva leđa i jasno špic u obliku zmajeve glave. Drugi dan je na pravio kalup za svoj dvoručni mač. Kalup je radio tri dana, dva kalupa je odbacio. Što ga nije obeshrabrilo jer je na sjeveru uvijek vladalo pravilo "Treća sreća" i nikada nije griješilo, koliko god su im se trgovci iz Noumenoma smijali i zvali ih praznovjernima ili još gore praznoglavima.
Peti dan je počeo s taljenjem Svemirskog kamena. Trebalo je proširiti talionicu za duplo, budući se kamen pokazao dosta otpornim na vatru, ali ubrzanom i gotovo anđeosko nadahnutom snagom stiskao je pumpu (mjeh) koja je održavala žar. Kada je konačno sedmog dana stavio istopljeni metal u kalup, mač je počeo proizvoditi tonove. Dok se hladio mač je pjevao i točno u pol noći Ignacije je otiša do jezera obasjanog sa dva puna mjeseca i stavio oštricu da se ohladi. Čim je oštrica dotaknula vodu, počela se sjajiti zlanom svjetlošću otkrijši prekrasni crtež na njoj, ljubičaste spirale koje su se spajale u trokute na zlatnoj podlozi oštrice u obliku zmaja.
Iako je mač bio zlatne boje, ovo nije bio zlatni mač jer je svemirski metal bio mnogo čvršći i od željeza, a komoli od mekanog zlata. Ovo je bio kozmički mač, u oba smisla, pao iz svemira i stvoren da donese red u svijetu. No to proročanstvo Ignacije i sjevernjaci još nisu znali.
Čak, Ignacije je pod utjecajem divljenja cijelog sela, osječao strahopoštovanje prema oružju tako da ga nije htio ni dirati već ga je položio na kućnom oltaru, kamo je svaku noć nakon rada i vježbi meditirao slažući si u glavi borbene i taliočke pokrete koje je taj dan naučio.
Ipak nakon godinu dana na njegova vrata je došla prekrasna Sofronija, djevojka njegova godišta iz susjednog sela koja je Ignaciju zapela za oko već neko vrijeme. Bila je garava od dima u licu, krv joj se slijevala iz obrve i tražila je za pomoć.
"Zlo i naopako gospodaru, demoni napali selo."
Ignacije je primijetio kako joj se grudi nadimlju od uzbođenja i straha ipak svoju fascinaciju njezinim oblinama morao je zatomiti jer je djeva bila u nevolji i trebalo je vidjeti što je problem i kako joj pomoći.
Ignacije se jako zabrine i brzo uvede djevojku u kuću. . Posjedne je za drvenu stolicu i da joj svoju večeru za jest. Kruh i maneštra. No Sofronija je bila previše u šoku, samo je sjedila i duboko disala. Ipak, čim je kročila u kuću, prostorijom je počela odzvanjati jako skladna energična muzika
Bio je to Svemirski mač. Muzika se pojačavala. Od glasnoće tonova mač se počeo tresti, što je stvorilo ritam, pretvorivši muziku u snažni marš.
"Gospodaru Ignacije, kadi sope ova muzika?" upita Sofronija, još uvijek previše prestrašena da bi nešto jela.
"To moja spada reagira na tebe." izleti Ignaciju, a onda shvati dvosmislenost svoje izjave koja je prestrašenu Sofroniju uspjela nasmijati i natjerati na prvi zalogaj tople maneštre.
"Pred nekih četiri ili pet meseci je z neba pal kamik. Ja sam od dela tog kamika storil spadu i onda on ponekad sope. Ponekad je jušto ka živ!"
"Ma ja. Ma lepo sope."
"Ja, bolje nego oni Mirkov mali ki kanta u Rudetovoj oštariji."
"Hi, hi, hi.....A videla sam te tamo pred dvajset dani!" nasmije se. Ignacije se zarumeni, no mač je bivao sve glasniji. Ignacije više nije znao što će te ga je uzeo u ruku. Čim ga je uzeo znao je što mu je činiti.
"Kažeš demoni napali selo."
"Ajme meni beštije prav z pakala. Tri glavi, deset ruki, četiri metra veliki. Niš ih ne može ubiti... nikakovo oružje." ponovno joj se vratio strah i zaplakala.
"Nemoj brinut." pomiluje ju po kosi. podigne joj glavu. Suze su polako počele topiti tamne ostatke dima s lica. Ignacije uzme krpu sa stola i obriše joj lice.
"Na ka nova!" nasmije se onda podigne mač i uzvišeno kaže: "Ova spada mi je poslana od našega gospodina Svemira ki nas čuva od škure force. Idem sad do tvojega sela i gren se demone koknut end masakrirat."
"Joj, pa kako ćeš solo. Zemi nekega. Češ poginut! Nemoj umret aš si mi lep." zabrinuto ga uhvati za košulju. Ignacije je pogleda ravno u oči.
"Lepa si ti i meni malica, još kad ti očistimo tvoje bjonde vlasi i belo lice, bit ćeš najlepša, pa kad se vratim ću te odvest malo u šumu i se." namigne joj, a ona mu namigne nazad.
"Može gospodaru Ignacije! Samo kako ćeš solo protiv tih beštija! One su pre...."
"Rekal sam ti kao imam čarobnu spadu ku mi je poslal gospodin Svemir da va njegovo ime uništim škure beštije. Ova spada je sam Svemir, ovdeka je sa njegova forca."
"Dobro Ignacije, kad tako lepo povedaš onda pojdi i zemi ovo."Sofronija skine svoj crveni pamučni šal i poveže Ignaciju oko glave. Ignacije se ohrabri i poljubi je u usta.
Tako pun hrabrosti otvori vrata.
Vani je bio mrak ali vatre susjednog sela udaljenog dvadeset minuta hoda bile su vidljive. Ignacije stavi svoju verižnjaču koju je naslijedio još od svog pradjeda, lovački nož zatakne u čizmu, sa zida uzme baklju i jasno Svemirski mač vezan remenom stavi preko leđa. Tako opremljen krene u mrak spreman i odlučan ubijati demone.
Dok je hodao hrabrost mu se mješala ne toliko sa strahom koliko s nekom panikom da neće uspješno izvršiti zadatak, no melodija mača mu je smirivala srce i dodatno jačala volju za pobjedom.
Ma nije prošlo niti deset minuta hoda, a već je naletio na prvu patrolu demonske vojske. Bilo ih je pet. Zbilja smrdljivih bića, ipak iznimne snage.
"Za gospodina Svemira, Sofroniju i sakog kega znam po dobremu!" zadere se Ignacije i navali na demone.
Oni su u prvi tren bili začuđeni i počeli su se smijat kako jedan mali čovječuljak uopće ima namjeru sam ih napasti. Ali što je Ignacije bio bliži manje su se smijali. Pogotovo ih je plašio luđački pogled ispod crvene trake, iskeženi zubi i mač koji je širio sve jaču svjetlost od koje im je pozlio. Svjetlost mača je umanjila snagu demona zbog čega su oni iscrpljeni popadali po podu ili su postajali spori i premoreni.
Ignacije im je sa lakoćom rezao glave dok je mač svirao kao neki bard u transu.
"Aaaaarg!!!!" urlikne
"Eto vas nazad doma, sam vas vratil va pakal! Vi ćete naša sela užgati, malo morgen!" i tako je još par uvreda izrekao dok je gazio po mrtvim tjelesima. Posebno je bio zadivljen oštrinom svog svemirskog mača. Rezao je sa lakoćom i preciznošću.
Gledajući svoj mač začuje žamor. Iza njega je bilo nekoliko mladića koji su ga slijedili. Ignacije se još bijesan okrene i zadere:
"Ča je!"
"Niš Ignacije, samo, bravo mona, kako si ih potamanil."
"Ah tek sam krenul. Zemite ove glave i prnesite ih nazad va selo i kod šterne ih nabijte na koplja i zovite celo selo neka vidi. Rečite da će Ignacije La Joja prnest još demonskih glavi."
"Ja Ignacije, se ih potamani!"
"Ću!"
Mladići uzmu glave koje su bile iznimno teške. Ne zaboravimo kako se radi o četirimetarskim bićima, pa su glave doslovno veličine tikve čak dvije! Uz put su jedno pet glavi ostavili jer im je petnaest glava bilo preteško za nosit. Ponavljam, svaki demon je imao tri glave.
Tako bijesan Ignacije je trčao kroz put okružen šumom. Prva pobjeda nad demonima ga je napunila energijom. Mač mu je sada bio potpuno sjajan, a ljubičaste šare su ostavljale obojani trag iza sebe. Od tolikog sjaja zaboravio je na baklju koja je ostala na demonskom stratištu ili Krf i oghanj, kako će kasnije narod sjevernih barbara prozvati mjesto prvog Ignacijeva sukoba s demonima.
Što je bio bliže Sofronijinom selu, hrabrost ga je potpuno preuzela. Osjećao se jedno s mačem, jedno sa svemirom. U sebi je nosio silu...snagu svih dobrih stvorenih bića!
On, Ignacije La Joja je izabran da kanaliizira silu tvorca gospodina Svemira i ponovno potjera mračne sile koje su htjele zavladati planetom Mediurgom. Željele su se služiti njome kao bazom s koje bi započele rat protiv gospodina Svemira i svega dobrog što postoji. A to bi bilo ne samo loše za Svemir i cjelokupnu kreaciju, (jer zlo nikad ne stvara, već samo kvari), najgore bi bilo samim stanovnicima Mediurge koji bi bili izloženi brutalnom teroru Demona i njihovog gospodara Ereniksa.
Ignacije je bio zadužen da na mikro nivou vodi igru, odnosno rat, koji se odvija na makro nivou između sile stvaranja i razaranja. Između gospodina Svemira i Ereniksa. Jer znamo onu sa početka vremena "Kako je gore tako je dolje".
I pun hrabrosti i bijesa, Ignacije je trčao prema selu dok mu se crna pletenica vijorila a crveni šal ga pričinjavao još ratobornijim. Šal, sada bandana je bio Šofronijin predmet, pa je imao osjećaj kao da ga ona gleda. Radi toga je postao dodatno motiviran da ovu misiju dobivenu od boga izveda na najbolji mogući način, kako bi se Sofronija ponosila njime.
Nakon još pet minuta trka selo se prikazalo pred njim. Vatra i dim. Ignacije stane na ternutak i prije nego što se velikom brzinom obrušio na demone ugleda uznemirujuć prizor.
U selu su sve kuće bile zapaljene dok su demoni razapinjali zarobljene seljane. Lica zarobljenika su bila paralizirana od straha, a tek bi počeli vrištati od bola kada bi bili klinovima zakucani za križeve, kola ili naprosto na zidove kuća koje bi potom demoni zapalili svojim dahom.
Prvi demon nije niti primijetio Ignacija sve dok zadnjim trenutcima svijesti nije iz svoje dekapitirane glave vidio oštro gnjevno lice koje ga je promatralo stojeći na sada bezglavom tijelu. Ipak lice je bilo pomalo premlado za tako moćnog ratnika koji ubija demone, pomislio je zadnjim trenutkom svoje svijesti, a onda je umro. I duša mu se našla na mukama u paklu te je zbog agonične boli zaboravio i na mladog ratnika i na svoj život demona kojeg je dobio time što je bio među najvećim ološem što se ikad našao pržiti u Ereniksovim jazbinama i među najotpornijima na paklene muke.
Budući je demon bio ubijen svetim oružjem, produženom rukom gospodina Svemira, duša mu je bila uhvaćena od strane dobrog boga koji ima specijalni pakao za ubijene zle demone gdje im nanosi bolnu kaznu. Kazna gospodina Svemira se ne može mjeriti sa Ereniksovom bolnom kaznom. Svemirova kazna je pravedna, dok je Ereniksova nepravedna jer dobrim ljudima želi napakostit za vrijeme života. Ili je nepravedna budući je posljedica Ereniksova zavađanja i kvarenja osoba slabe volje. Time takve osobe postaju zle te ih nakon smrti Ereniks ima pravo sadistički mučiti. Ipak, od najokorjelih i najotpornijih radi svoju vojsku demona. Upravo ovu koju mu Ignacije sada ubija zlatno ljubičastim blistavim mačem.
Demoni su padali jedni za drugim. Tamnocrvena krv je iz njihovih vratova iz njihovih utroba špricala na sve strane. No niti kap nije ostajala na oštrici Ignacijeva svetog mača. Sam Ignacije je bio poput kozmičkog plesača. Vođem muzikom svoje svemirske oštrice, elegantnim potezima je ubijao zle demone, ošamućene, osljepljene, premorene svetim sjajom kojeg je emanirao mač.
Kad je završio svoj smrtonosni ples, sav znojan, raspletene pletenice, napetih mišića Ignacije je stao nasred sela i zaurlao glasnije nego stotinu klanovskih rogova prilikom poziva na bitku ili proljetnu svetkovinu.
Kako možemo zamisliti takav zvuk? Kako uopće zvuči takav zvuk? Što može učiniti taj zvuk? Kako su drevni bardovi i mistici i duhovni vođe Ignacijeve crkve zapisali, taj zvuk je naprosto pogasio svu vatru na kučama i križevima, te regenerirao ranenje ljude.
Mrtvi su ipak otišli u Svemirove dvore častit se pivom i kozmičkim nimfama, ali još uvijek živi ljudi su od krika dobili trenutnu snagu kojom su se sami skidali sa križeva ili su u nevjerici gledali kako im odrezana ruka ponovno raste i slično.
Kao da to što je sam pobio demone nije bilo dovoljno veliko čudo, Ignacije je izlječio ranjene, stvorio nove udove.
"Poslan je od boga." počela su govorkanja, ali Ignaciju nisu trebala govorkanja da bi to znao. On čim bi uhvatio mač imao je direktnu vezu s bogom. Spojen na gospodin Svemirov um. Kao da su jedna osoba, kao da su sve.
"Stavite komade ovih beštija va hrpe i užgajte! Niš nek ne ostane!" bile su prve riječi koje je Ignacije uputio regeneriranim seljanima. Oni su ga gledali sa strahopoštovanjem, a neki su čak klekli na hladni snijeg i poklonili su mu se. Ignacije nije imao ništa protiv. Naime, iako je poslan od boga, ipak je sjevernjački barbarin. Uživao je u svojoj novostečenoj moći.
Ipak, nemože se reći kako se bahatio, no nije niti glumio skromnost. Samo je, kako bi se reklo, dostojanstveno šutio. Sjeo je na neki kamen dok mu se adrenalin polako spuštao, gledao seljane kako skupljaju djelove demona i mislio kako je prava šteta što nije ponio svoju luulu ili barem neki duhanski smotuljak.
"Ima ki španjulet?" upita Ignacije, a oko njega se na brzinu sjati desetak seljana i seljanki.
"Ko boh, bit će i za pokle i z po putu. Gracije."
dok je palio cigaru neka starija žena je izbezumljeno vrištala
"Sofronija, Sofronija, kade si mića."
"Ste vi mater od Sofronije." podigne se s kamena i priđe prestrašenoj starici.
"Sam...ma ti, ča ti znaš kade je ona, je živa?"
"Je, je, kod mene je doma. Ona me je poslala. Ja sam z Frantalina levog, otrok od kovača Enrika i matere Santsilve."
"Ma nisi ti njihov ti si od boha." odgovori žena i onda Ignacija koji je šutljivo stojao zapita:
"Me odvedeš njoj?"
"Ja, samo si stavite ku tepliju robu, neki kapot od jelena ili neš, ma trebaju vam i ke teple škornje, sneg je ka ča vidite."
"Ću."
Starica se ode spremiti, a Ignacije je gledao kako seljani pale vatru i uništavaju ostatke paklenih bića. Uživao je u prizoru kad je vatra buknula. Osjećao se potpuno ispravnim u svojim radnjama, dok ga nije prekinula zabundana starica.
"Gremo?"
"Ja, homo ća."
"A kako ti je ime."
"Ja sam Ignacije."
"A Ignacije, ja ma povedala mi je Sofronija o tebi...lepo,lepo."
Onda su u tišini hodali iz Frantalina vrha, do Frantalina levog. Imamo još Frantalin dol i Frantalin desni.
Hodajući Ignacije je samo gledao u snijeg na borovima i uživao u smirenoj muzici njegova mača.
Kako je mač slabije svjetlio, tako je Sofronijina majka Marijeta zapalila baklju. Sve joj je bilo čudno. Kako je jedan mladić uspio pobiti skupinu od dvadesetak demona? I ovaj mač što svira. Ali nije ništa pitala, bila je sretna što se bezizlazna situacija pretvorila u pobjedu.
Kad su stigli do Frantalina levog seljani su već spremali feštu. Stavili su drveni stol i već je hrana bila spremna. Pilo se i pjevalo.
Sofronija i Marijeta su otrčale jedne drugoj u susret dok su Ignacija drugi seljani tapšali po ramenu i posjeli ga na čelo stola.
Ipak Ignacije ustane i kaže:
"Ćo pomalo. Nesmemo sad slavit ka da je novo leto ili fešta prve rožice. Spomenimo se kako je pred dvesta let prošal Grande Pepić."
Na spomen Grande Pepića žamor se prolomi oko stola.
"Ja, Grande Pepić je bil grande, jedini od naše race ki je pobedil soldate od onih mićih južnjaki iz Noumenoma ki vladaju va svete jedino aš imaju šoldi i lažu ka da imaju dupli zajk ka kačka. Ja, spemenimo se kako je Pepić skupil soldate iz sake kampanje tu sa severa i osvojil tvrđavu od Noumenona. I ča je onda storil?"
Ekipa oko stola uzdahne, a jedan glas pomalo šaljiv kaže:
"A napil se, skupa sa svojim soldatima, a ča sad."
"A ča sad?" uzvikne Ignacije "Vratili se južnjaki s vojskom i ubili Pepića i njegove dok su spili šek pijani. Zato sad moramo davati del od žita, del od šoldi južnjakima mesto da oni nama. Ja komprende kompanjo! Ma razumeš ti. Zato moji Frantalinci, mi ćemo feštat, ši! Ali pomalo, kako treba i boh zapoveda. Boh gospodin Svemir mi je dal grand forcu danaska i treba mu fino zahvalit. Zato ćemo feštat u dvi smene. Jure, Fabrio, Đani i ekipa, vi na stražu do sutra u podne, a pokle podne kad se probudim i otreznim, ću ja na stražu, a vi će te feštat. Ako do tada ne pridu demoni, neće tako skoro. A onda ćemo storit taktiku. Imam još del onega svemirskega kamika od kega sam storil ovaj mač ki jedini može ubiti te zle beštije. I ćemo storit mačevi koliko možemo i onda ćemo po lepemu našemu severu patrole činiti i lovit demone, ši!"
"Ši Ignacije!" zagrme seljani i počne fešta. .
Jure, Fabrio, Đani i ekipa nisu bili baš sretni što prvi stražare, ali im je nešto u držanju Ignacija govorilo kako je bolje da mu se ne protive, što bi vjerojatno učinili dan prije, unatoč tome što je Ignacije zbilja bio jak. No većina sjevernjaka je isto bila jaka. Ipak Ignacije kao da je postao još jači, ne samo jači, nego dostojanstveniji, moć je zračila iz njega. No, uspjeli su prošvercat nešto pića i hrane, dovoljno da budu veseli, a nedovoljno da zaspu na straži i da se sutra probude neznajući što su radili ili da se uopće ne probude jer su mrtvi.
I tako krene fešta. Svirao je Sarabande, Mirkov mali. Iako Ignacije nije imao visoko mišljenje o Sarabandeovom muzičkom umijeću, mali se zbilja trudio. Čak je uhvatio harmu sa svemirskim mačem i svi seljanni (osim straže) su plesali pjevali.
Ignacije je konačno došao do Sofronije i pozvao je na ples. Ona ja odmah prihavtila. Čvrsto ga je zagrlila i rekla.
"Ne mogu verovat. Sam si se one beštije potukal, ma ti si moj muž pravi."
"Ti si moja žena. I znaš ča Sofronija?"
"Ča Ignacije?"
"Bit ćeš jedina moja žena!"
Naime kod barbara sjevernjaka muški su mogli imati više žena.
"Ti si mi dala voju da zamem svemirsku spadu, bez te niš ovo se ne bi zgodilo. I znaš ča još!?"
"Ča Ignacije?"
"Najlepša si va svete i svemire anke!"
"Ne mogu verovat. Ovo je ka u onim štorijama kad greš va posteju spit."
"Ja, ali pensam kako ćemo za ki dan opet vdeti oneh smrdljivih beštija. Ali sada malica uživajmo."
Pa su njih dvoje malo plesali, pa su malo išli u šumu raditi ono što nije pristojno raditi pred drugim ljudima, pa opet plesali, pa opet u šumu.....

Straža je prošla mirno.Slavlju su se pridružili svi Frantalinci i iz vrha i dola i desnog. Kad se Ignacije probudio pozvao je svog prijatelja Ludog i otišli su na straži zamijeniti Jureta, Fabria, Đanija i ostale. Ludi je prvi došao pa je Đani rekao:
"Ćo mona, bilo je i vreme, ima još ča za popit ili ste sve rešili čera?" ali je brzo završio sa svojim negodovanjem čim je vidio Ignacija kako se penje na palisadu koja je okruživala selo.
"Eko prnesal sam vam ovaj bocun, a va oštarije kod Rudeta imate još. Zaslužili ste. Jutra ćemo se nać, ako danas ne napadnu demoni, pa ćemo se dogovorit. Malo sam gleda kamik. Neće biti dovoljno za mac spadi i nove spade će imat manju forcu, ali bit će taman za ubit demona, samo ih neće toliko slabima učinit."
"A za koliko spadi ima kamika." pita Jure
"Jutra ćo, ala grejte na feštu."
"Gremo ća, se vidimo jutra Ignacije."
"Ja."
Ignacije je zapravo sam mogao stražariti ali je zvao Ludog kako bi imao s kim pričati. Ludi mu je bio nadimak, jer je uvijek radio pizdarije za vrijeme proljetnih svetkovima ili kako su sjevenjaci zvali "Fešta prve rožice". Imao je jarko crvenu kosu, koja je još više pojačavala njegov zafrkantski karakter.
Pravo ime bilo mu je Va'alter, inače izvorno ime za nekog sjevernjaka, ali imao je apostrof, što je ukazivalo da je dijelom južnjak. Naime, njegov otac, je bio starješinasvi frantalinskih četiri sela. Kao takav, u sjevernjačkom patrijarhalnom društvu gdje su muškarci mogli oženiti više žena, uz već pet sjevernjakinja, oženio je i jednu južnjakinju. Našao ju je dok je obavljao neke poslove u Noumenomu. I bila je prekrasna crvenokosa, kakvih nema baš na sjeveru jer su tamo uglavnom plavokose ili crnke. A niti Va'alterov otac Alvaro di Lara nije u svojoj mladosti bio za bacit. Naprotiv, kao svi sjevernjaci bio je visok, jak glasnog glasa i opuštenog duha. Zaveo je Elzu, djevojku koja je radila kao plesaćica u jednoj od mnogih Noumenomskih krčmi na svoje ali i na njezino zadovoljstvo.
Međutim Elza, iako je u početku bila zadivljena svojim mužem i prihvatila poligamiju, ipak kao djevojka juga, kad je trebalo živjeti tu poligamiju, nije mogla, a da ne pati od ljubomore. Tri puta je pokušala ubiti nožem svoje sužene, nazovimo ih tako, a jedanput i Alvara. On se jasno samo nasmijao. Na svoj sjevernjački način volio je jako Elzu, ali nije bio običaj kod njih se vezati za jednu ženu. Tako se Elza jedan dan iskrala dok je Va'alter imao tri godine i otišla...ah nitko ne zna gdje. Alvaro nije poslao potjeru, iako je mnogo patio, ali je bio stava kako...ah tko zna kakvog je bio stava. Poštovao je njezinu odluku, a i bilo ga je isto sram kako je nije uspio zadržati i za to je krivio sebe, a ne Elzu. Stoga kako bi kompenzirao gubitak Alavaro je stalno ženio nove djevojke, kako bi ublažio nikad prežaljenu tugu za Elzom.
A Va'alter, ili Ludi je u nedostatu majke počeo raditi sve veće pizdarije. Vjerojatno je i razlog njegovom ludilu bio i taj što mu je majka bila neobuzdana prpošna plesaćica. "Ki će ga znat?" govorili su stari Frantalici.
Prozvali su ga Ludi umjesto munjen, koja je originalna riječ za malo pomaknute osobe kod sjevernjaka baš zato što je bio od majke južnjakinje i bio rošast. Nije mu se sviđao nadimak i često se tukao kada bi ga netko zvao Ludi, ali ime se uvriježilo i ostao je Ludi. Na kraju bi uvijek kada bi nekoga dobio u tuči rekao kako je on Ludi, a ne Va'alter, jer je Va'alter šminkersko južnjački napisano ime, a Ludi...pa kažimo i to kako je s vremenom od kad su sjevernjaci postali potčinjeni južnom Noumenomu u njihov vokabular ušlo niz novih južnjačkih riječi. Tako se munjen više koristilo za onoga "Ki je zaprav munjen" kako bi rekli, nego za "nekega ki je samo luud."
Dodajmo, kako je kao polujužnjak najviše od svega mrzio južnjake pa se lako skompao s Ignacijem koji je jako mrzio južnjake jer tako, to je ono što se mrzi. Jasno često ga je Ignacije zafrkavao radi porijekala i ta zafrkancija je bila čest inicijator njihovih (u početku ne baš)prijateljskih tuča od kojih su obojica očvrsnuli i zbližili se.
Kad su se smjestili na vrhu palisade šutjeli su neko vrijeme i dimili svoje lule, onda Ludi upita:
"I ča mona, kako si tako lahko pobil se te demoni?"
"A znaš ka i ja, svemirska spada."
"Ča svemirska spada, kega ti zajebavaš, ala malo reci kako je pravo?!" zadere se Ludi na Ignacija.
"Ćeš kako je pravo mona?!" uzvrati Ignacije
"Ši ćo mona!" nasmije se Ludi i povuće dim
"Alora...ja ti uzmem spadu i jušto se ćutim kako imam force sto put više."
"Ja i?"
"Ma ča ja znan, osećam se ka Boh, ne ka boh, već ka Boh oni gospodin Svemir i sav sam krcat force i ne smunjan va sebe. Ni me ničega strah, samo spreda ubij zlo."
"Ma jah!" nakašlje se Ludi
"Ja!" uzvrati Ignacije i nastavi
"Znaš učinil sam tu spadu...ma već sam ti poveda i onda je prišla Sofronija, ma ke lepa divojka i ča ja znam...spada sope, demoni napadaju ja videl va glaveh kako zeman spadu i je je zel."
"I onda?" nestrpljivo ga prekine Ludi
"Ćo! I onda sam ih se pobil, nanke brige nanke niš samo sam prišal i rezal, kot da režem stablo ili ča ja znam...."
Zatim su zašutjeli i dimili duhan. Kada je polaku mač počeo stvarati pomalo zlokobnu melodiju.
"Ma ti lepo sope ova spada." nasmije se Ludi
"Ja, ma malo ni vesela melodija." odgovori Ignacije, dok je mač postajao sve glasniji
"A ga zija, hehehehe."
"Ne zija bezveze." Ignacije ustane "Ćo ča je ono črno va nebe!"
"Ča ne vidin niš!" odgovori Ludi dok mu je Ignacije pokazivao prstom točan položaj.
"Aha, a ne znam, ali..ka da gre prema nami."
"Ja, jebebala ga općina, ma da ni to zmaj, dragone ćo!"
"A zač bi prišal tu, mi nismo bogati. Niš zlata i dijamanti pul nas."
"A ča ja znam? Zać su čera demoni napali?" Ignacije bolje pogleda i uzvike
"Ćo gre prema nami!"
"Ča ćemo sad!"
"Znam ja!" Ignacije zgrabi mač i spretno se spusti sa palisade.Sam mač mu je rekao što treba učiniti, jurišati na zmaja.
I krenuo je po ravnom polju obloženom bijelim snijegom, dok je zmaj na nebu postajao sve veći i sve svjetliji. Njegove smeđe ljuske obasjavalo je zubato sunce tako da je zmaj ličio na lebdeću brončanu skulpturu koja bljuje vatru. Sama smeđa boja je ukazivala da se radi o zlom zmaju. Obično su bili lovci na blago, pozvani od zlih volšebnika.
Ignacije je ponovno trčao napunjen kozmičkom moći. Niti gomile snijega mu nisu korak činile nesigurnim. Straha u njemu nije bilo i strategija mu je jasno, gotovo, pa pisala pred očima. Onda se naglo zaustavio i čekao zmaja. Za njim je trčao Ludi sav u panici, ali znao je kako mora biti uz svog najboljeg prijatelja.
U prvom naletu zmaj je bljunuo vatru prema Ignaciju. Ipak njegov mač je stvorio svjetleću barijeru koja je odbila vatru natrag u pravcu zvijeri. Zmaj se iznenađeno jedva izmaknuo plamenu. Ipak, lukava brončana beštija je primijetila drugu osobu, koja je bila bez to čarobnog oružja, te se u svom drugom naletu usmjerila perma njoj.
Ignacije svojom pojaćanom sposobnošću opažanja primijeti manevar zvijeri i kao da joj je pročitao misli. Zapravo i je.
"Munjeni Ludi!" prosiktao je i krenuo spasiti svog prijatelja.
Taman kada je zmaj bljunuo vatru, Ignacije je odgurnuo Ludog, a svemirski mač mu je ispao iz ruku. Ipak plamen je zaobišao dvojicu sjevernjaka, međutim nesposoban da zaustavi svoj nalet zmaj je iskoristio priliku i vrhom svojih pandži zakačio Ludog po leđima. Rana je bila dosta duboka ali Ludi još nije umro, već je urlao i koprcao se po snijegu natopljenom njegovom crvenom krvlju.
Ignacije je sada bio zabrinut, mač je ležao dva metra od njega, a kraj njega mu prijatelj smrtno krvari. Zmaj je primijetio kako je Ignacije bez mača i pokušao se okrenuti što brže. Ignacije je donio odluku, jedini spas mu je zgrabiti mač, u suprotnom će obojica poginuti. I skočio je po mač, brzo ga zgrabio dok je zmaj već letio u pravcu Ludog otvorenih usta spreman ispustiti plamen. Drugi skok je Ignaciju bio lakši, jer je ponovno bio u kontaktu sa Gospodinom Svemirom i taman je stao Ispred Ludog kada je zmaj počeo ispuštati plamen.
Mač opet stvori barijeru koja je odbila plamen prema zmaju te ga zahvati.
Iako su te beštije otporne na vatru, plamen je zmaju omeo vidno polje i nije znao kuda se kreće. Doletio je prenisko i zadnje sjećanje mu je bio bijeli snijeg.
Ignacije mu je odrubio glavu kada je zbunjen letio preblizu zemlji.
Ignacije je opet osjetio navalu uzvišenih osjećaja moći, ali omeli su ga jecaji njegova prijatelja Ludog.
"Aaaa, Ignacij...umret ću ćo....aaaa, ka bol, peeeče...aaaa, ali ćo, čuj ča ću ti aaa povedati , aaaa... prej nego ča pratim, moram ti reć jednu tajnu i dat ti zadatak."
Ignacije ga sa osmjehom pogleda i kaže: "Ča da imaš otroka i da ga čuvam?"
"Ma kako....." odjednom jecajuće riječi Ludog prekine Ignacijev krik jači od sto rogova što pozivaju na feštu prve rožice. Rana Ludog u nekoliko sekundi zacijeli, a Ignacije ga primi ispod pazuha i osovi na noge.
"Ma kako?" opet se iznendai Ignacije.
"Ššššš." prstom na ustima da znak Ludome da šuti, zatim uzme mač i raspori zmaju trbuh. Povadi mu cijeva i počne i cijediti, a iz crijeva počnu ispadati dijamanti.
"Hhahahahahahahahaha!!!!!!!" počnu se nekontrolirati smijati obojica.
"Ćo pa zmaji seru blago, dijamante!" zaurla Ludi
"Mona, ma vidiš ti ovo, ča je ovo, hahahahahaha!" smijao se Ignacije dok je cijedio crijeva
"Ma kako si znao?" upita Ludi
"Se ja znam, ali pokle o tome, skupimo dijamanti. Celo selo je bogato, hahahahaha!"
Krenu natrag prema selu gdje se već skupila hrpa seljana koji je svjedočila još jednom IGnacijevom junaštvu. Ignacije se, opet u naletu euforije pobjede zadere i kaže:
"Judi, ala dajte skupite oni dijamanti ča su ostali, a neka Sofronija zame srce od beštije, znam da će biti fanj kontentna. Sem tega, dajte meni i Ludom jednu demižanu od pet litri vina i jenu bačvu od isto toliko litri bire i četiri pečene patki za mene i mojega najbojeha prijatelja. I pokle pustite nas da proćakulamo."
Nakon što su dobili cugu i hranu, ponovno su se smjestili na stražarsko mjesto. Iako su po zakonima sela mogli tražiti zamjenu budući su sprječili napad, Ignacije je rekao kako će dok se ne naprave novi mačevi od svemirskog kamena, a to počinje sutra, on stražariti.
Dodavali su se s dijamantima ka da je kamenje za praćku i cerili se.
Ludi je natezao vino i smijao se, Ignacije je punim ustima pričao
"A videj ti gospodina od beštije. Ima plemenita govna. Dijamanti ve debelome crevu, pa kade to ima."
"Samo va štorijama o čarnicama, ali baš, gospodin zmaj, ga je seljo Ignacije raskašetao."
"Sam mona, ali tebi ću dati prvu spadu ku storim i onda ćeš i ti moć raskašetat zlih demonih i zmajevi, pa ćemo im opet vadit creva i skupljat dijamanti, hahahahahaha." IGnacije se zagrcne i nakašlje, a Ludi ga lupi po leđima i upita.
"A sad se kalmaj malo i povedaj mi kako znaš da imam otroka?"
"A ča ja znam..."nategne gut pive i odgrize komad pečene patke i opet punim ustima nastavi pričati
"Ja ti vidim, ti neš kažehš..."žvače i proguta "Ti me pitaš, ča je ovo ili reći ću ti to ali nemoj ti povedat nikemu, a ja nemam pojmi ča je i onda mi se odjedamput slika stori va glave. Jušto onda mi ka neki glas kaže "Va'alter ima otroka i ti otrok je od nove žene od njegova oca....hahahahahaha!"
"Pšššš, pijano blogo, čut će na neki."
"Ma ja, ali ti Ludi si baš lud, pa di na mačehu, ča ni to kako bi povedali oni tvoji južnjaki...parverezno?"
"Ja nisam južnjak, ča je moja mater ka je šla ća, ja neznam, mrzim ih više neg ti i poveda se perverzno ...parverezno!"
"Hhehehe, povedaš ki pravi južnjak. A reči mi, staviš li onu južnjaki mast za vlasi kad si maćehi uvlačiš u posteju." Ignacije nategne još pive, a Ludi mu makne bačvu s usta tako da mu je skoro razbio zube.
"Još jednom mi rečeš da sam južnjak creva ću ti izvati pa ćemo videti sereš li i ti dijamanti ka beštija dragone."
"Ma ćo ne jidi se, tebi je valjda gore ča te zovem južnjakom nego ča imaš otroka sa ženom od oca."
"A ča sad. Znaš da je Alavro već star. Našal je tu malicu pred dva leta, nešto s njezinma oko zemje i tako on njima neku zemju dal i oni nejmu kako je običaj malicu. Još je poglavica sih Frantalinaca, storili grande feštu va njihove kampanje. A pokle dva meseca divojka tužna, a ja je pitam ča je, ča joj je ružan Alvaro, a ona da ni, nego da ne može."
"A ja, godine." zatreše glavom Ignacije i odgrize još jedan komad mesa
"Ma to joj i rečem, a ona meni ka, -a možeš ti?- A mića lepa, bjonda, črjena va lice i ča, znaš da sam lud i kažem, -a mogu.- I tako šli va šume, ka lovit i tako saki dan i jedan dan ona kaže -imat ćemo otroka."
"Ja znam se i lepo rodila i povedala tvom ocu da je bil jako dobar nakon fešte prve rožice, aš mu je u vino stavila od šamana neki pra'ah i da je uspelo. A tvoj otac je bil sretan aš će službeno postati najstareji otac va severe i ni pital niš već je odma feštu storil."
"Ja, samo sada ima jedan problem." zabrinuto će Ludi
"Rošast je ka ti i tvoja mater, a ne tvoj otac."
"Ja. Hahahahaha."
"Hhahahahaha." nasmiju se obojica i kucnu se, onda Ignacije osjećajući da je sve više počeo ovladavati moćima Gospodina Svemira ili je već bio dosta pijan i euforičan kaže maču "Sopi spado jedna!" i mač počne svirati omiljene pjesme IGnacija i Ludog i oni zapjevaše.
Nakon pjesme Ludi kaže:
"MA ja mislim kako stari i zna, ali aš je već prešal šezdeset osmu i da mu je se jedno. Boje ja nego neki drugi."
"Ja, ja čak pensam kako je on tu malicu i zel za tebe. Ali ovo nam govori kako ni baš dobro imati mac ženi."
"Ma ja, si lud!" iznenađeno će Ludi
"Ne, ti si. Vidiš ja ti volim samo Sofroniju i ne bim sebe delil s ni jednom žemskom. Ja kad ti nju vidim i kad čujem njen glas kako poveda ka da kanta najlepšu kanconu va svete, ja ne znam, meni nogi se tresu, pričam gluposti, ča sam jučer se rekal, a ona se samo smije i crveni ve lice. I ja je gledam takovu i pensam -to je jedina ženska za mene-. I naš ča!"
"Ča čo!?"
"Želim i tebi da tako isto sa...kako ti se zove malica? A vidim, Romina i otrok Paulo, ja. Ja, čas sam povedal, ah ja i želim i tebi da imaš samo Rominu i Paulo nek bude sto put jači od tebe."
"A vajda. Ma ti mene zajebavaš da sam južnak, a ti kot južnjak išćeš samo jednu žensku."
"Pa ča, kad je najlepša."
"Ma ja i Romina, meni isto kad je vidim, ja se jušto popnem na najveće stablo i onda ...a ča ja znam, još sam luđi." nasmije se i malo mu se ovlaže oči
"I takav trebaš biti vavek." Ignacije ga potapša po ramenu.




- 18:35 - Komentari (1) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

26.06.2014., četvrtak

Moj novi roman "John Buddha, vječno putovanje heroja" sada besplatan za čitanje na netu!"

uploadao sam svoj novi roman "John Buddha, vječno putovanje heroja" na net. Evo linka http://issuu.com/niramarin/docs/john_buddha_za_objaviti/0
Roman je kratak i podnaslov mu je Rock and Roll, sex, misticizam i akcija, što govori sve o njemu. Nije predug, ima 83 stranice na PDF-u, nije pretjerano editiran, ali za roman koji se bavi navedenim temama i bolje je da nije. Dakle Free je i uživajte, ki pročita nek komentira

Oznake: roman, John Buddha


- 15:31 - Komentari (0) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

07.06.2014., subota

Pjesma o triljama "Sunce narančasto il bijelo, svejedno mi greješ telo!"

Sunce je nekad bilo narančasto, bilo je boje trilje.
Sada je bijelo, ali trilja je bijela riba, pa valjda zato.
Dok sam ronio po plićaku našao sam lakirku.
Nazvah je sunce i ona je sjala dok se nije usmrdila.

Onda sam sjeo na grotu i uzeo knjigu.
Čitajući sam se sunčao i dobivao plave lokne
i tako pun D vitamina nisam primjetio vrijeme koje je teklo
u kontinuitetu vela maye, proklete maye što čini konstantno baca na nas.

Jesam li nešto propustio i zažalio
ili je upravo taj trenutak bilo nešto za što živjeti se mora?
Pitanje sam si postavio,
ali mirisi usahle lakirke i mog znoja natjeraše me na još jedno kupanje.

Ronim po plićaku, vadim sunce, hoka hej.
I onda sam došo doma i ispekao trilje na gradele
što su stajale na starim ciglama, koje znaju biti korisne na različite načine.
Popio sam malo vina, pojeo ribe i poslušao metal.

Zapitah se o smislu života i napisah pjesmu.
(Koju ste sada pročitali :) )


- 20:15 - Komentari (3) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

< svibanj, 2017  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Komentari On/Off

Opis bloga

Priče, pjesme, filozofski i rock and roll eseji.



Image Hosted by ImageShack.us

Linkovi

o meni

Ime: Marin Tomić

Sviram u grupi: Gerila, Družba bijesnih lisica

Svirao: Ventil inc., Eksplozija, Mario Furka & Štićenici, OŠ Sulud III


Image Hosted by ImageShack.us

Moji romani

Cyber Joint

John Buddha, vječno putovanje heroja





Potpuni opis stanja svemira podrazumjeva smjesu (superpoziciju) svih mogućih njegovih stanja......Jednostavno govoreći, u modelu mnogo svjetova, ako se nešto može dogoditi, onda će se i dogoditi, a najbolje uporište ima u činjenici da svjesni život postoji životom svakog čovjeka.

(Werner Heisenberg, Promjene u osnovama prirodne znanosti...Kruzak, Zagreb, 1998. str 136)







"Zar može poginuti zmaj od zmijskog otrova? reče. - Nego uzmi natrag svoj otrov. Ti nisi dosta bogata da bi mi ga mogla pokloniti." Na to mu guja pade ponovno oko vrata i lizaše mu ranu.

(Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, Grafos, Beograd, 1987. str 70)





Osnovni alat za manipulaciju sa stvarnošću su riječi. Ako možete kontrolirati značenje riječi, onda možete kontrolirati ljude koji moraju koristiti riječi. (Philip K. Dick)






Svaki dio materije može biti shvaćen kao vrt pun biljaka i kao ribnjak pun riba . Ali svaka grančica biljke , svaki ud životinje , svaka kapljica njihovih sokova još je jedan takav vrt ili jedan takav ribnjak.
(Gottfried Wilhelm Leibniz , izabrani filozofski spisi , Monadologija ,Naprijed , 1980. Zagreb , str 272)



Image Hosted by ImageShack.us




"Središte" je, dakle, područje svetoga u pravom smislu riječi, područje apsolutne stvarnosti.Isto tako, svi ostali simboli apsolutne stvarnosti (Drvo života i Drvo besmrtnosti, Vrelo mladosti itd.) također se nalaze u nekom središtu. Put koji vodi do središta je težak put (durohana) i to se potvrđuje na svim razinama stvarnosti: tegobno obilaženje oko hrama, hodočašće na sveta mjesta, herojski pohodi puni opasnosti u potrazi za Zlatnim runom, Zlatnim jabukama, Travom života itd., lutanja labirintom, teškoće onoga koji traži put do samoga sebe, do "središta" svoga bića itd. Staza je strma, zasjana opasnostima, jer ona je zapravo ritual prelaska iz profanog u sveto, iz kratkotrajnog i iluzornog u realnost i vječnost, iz smrti u život, od čovjeka k božanstvu.
(Mircea Eliade, Mit o vječnom povratku, Jesenski i Turk, Zagreb, 2007., str 32)







"Razdvajanjem magijskog i logičkog uma čovjek je izgubio svoju iskonsku prirodu i zauvijek prekinuo sklad čovjeka sa samim sobom i sa svemirom." (Ernesto Sabato, Prije kraja - Sjećanja, VBZ, 2006. Zagreb, str 100)





ARHIVA


FILOZOFIJA
Stvarnost i iluzija:
*Melancholia i Tristanov akord
*Točka omega i teorija kaosa
*Tko je Antikrist? (gnosticizam i paranoja u filmu Antichrist Larsa Von Triera)
*Tiamat vs Marduk – materija vs forma u filmu Prometheus
*Obrnuta uzročnost
*Paralelni životi
*Paralelni svijetovi
*Ima li razlike između stvarnosti i iluzije
*Suprotnosti i totalitet
*Rad ili nerad?
*Fire walk with me
*Preobrazba ribice prevoditelja u Levijatana strašnog
Svijest i samosvjest:
*Smrt i samosvjest
*Samosvjesni strojevi
*I'm Not There - tko sam i što sam?
*Zen oranje
*Fontana mladosti i univerzalni um
*Utjecaj voodoo religije na rock muziku i suvremenu filozofiju (zombie argument)
*
Nastavljamo na temu zombija u filozofiji
*Filozofija i tehnološke inovacije
*Promatran sam, dakle jesam
*Zabavni park Zemlja, transhumanizam i identitet (kritika)
*IDEJA vs TIJELO
Zlo:
*Gnosticizam, fatalizam, paranoja u Izvještaju o slijepcima Ernesta Sabata
*Moralna stvarnost u filmu "Fire walk with me"
*ART & RAT – It's a Yin Yang thing
*Malleus maleficarum ili o uzvišenosti skolastike
*Zlo
*Crna kronika i dobre vijesti
*Herostrat
*Vodite ljubav a ne rat
*Empatija kao osjetilo za dobro i zlo
Sloboda volje:
*Crowley vs. Kant
*Velvet Underground i mazohizam
*Antinomija ljudskosti
*Sloboda volje i moralna odgovornost
*Automati dužnosti
POLITIKA
Utopija, antiutopija, globalizacija:
*Antiekspertizam
*Antiutopija kao dokaz slobode volje
*Ganja & beyond
*Knjiga-Cyber Joint
*Muzika kao temelj ustava i privremena autonomna zona
*Magijski i logički um Ernesta Sabata i mogućnost utopije
*Patokracija
*Prvi Papa spektakla
*Tolerancija i religije
*Luđaci
*Ideja jednakosti i žrtva
*Individualizam i socijaldarvinizam
*Antitehnološka predavanja s Liburnicona
Terorizam:
*Meki terorizam
*Meki terorizam II
*Žrtvovanja
*Napadi i posljedice 11. rujna
Teorija zavjere:
*Teorija zavjere vs. institucionalna teorija
*Bohemian grove i maškare
PRIČE
*Metaludilo
*Sun dance
*Artemesijanci
*Monumentalni dan
*Kod duhova
*Put kroz vrijeme
*Žrtva - Jesus died for somebody's sin but not mine
PJESME
*Epska pjesma John Buddha
*Tarot karte
*Tamni osvit crnog sunca
*Komet sonet
*Priroda i društvo, sile i reakcija
ROCKERICA
Antologijski albumi:
*Epizoda 1.- Jon Spencer Blues Explosion "Now I Got A Worry"
*Epizoda 2.-Ugovor s Đavlom-The Cult "Electric"
*Heroj kulture
*Rock n' roll suicide
Beyond the song
*David Lynch & Roy Orbison
*Stairway to heaven
*Rock pjesme o smrti
*Rock and roll u službi srdžbe
*Utjecaj mitologije na pjesmu «The End» grupe «The Doors»




Free Counter
Free Counter

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se