ponedjeljak, 26.04.2010.

Ali nije suza nikad tugu isprala
ni pjesma nije nikad bila utjeha

nedjelja, 25.04.2010.

you are the sickness in between

Nepodnošljiva bol u mojim prsima povećava se svakim udahom. Ne mogu je otjerati. Ne mogu živjeti s njom.

Remeti mi san. Ne mogu zaspati. Organizam mi je po cijele dane budan. Izluđuje me.

Čini me nesretnom. Nesretnom. Jadnom. Očajnom.

Make it go away.

četvrtak, 15.04.2010.

hodaj

Ovo je već druga godina moje borbe s depresijom. Već toliko svaki dan za mene je nova bitka za koju se svim snagama borim. Ponekad pobijedim. Ponekad izgubim.

One dane kad izgubim nisam najbolja osoba na svijetu. Ne mogu reći da nisam ja, jer ovo je sve započelo krizom identiteta, započelo je dok sam se tražila. Te dane, taj dan kad izgubim ponekad se izoliram od sviju, povučem se u sebe, previše razmišljam i plačem. Mnogo plačem. Jednom meni draga prijateljica mi je rekla da je dobro ponekad se isplakati, riješiti se emocija. No što onda kada plačeš gotovo svaki dan? Pomaže li onda? Je li i onda to dobro? Dogodilo mi se je da kad sam morala zaplakat, suze su me iznevjerile. Nisu tekle. Korito je presušilo. A trebalo mi je plakanje tad da krenem dalje. Ponekad sav bijes koji osjećam izrazim, ponekad istinu koju željno prikrivam iznesem i povrijedim ljude. A ne želim ih povrijediti. Ne želim nikoga povrijediti. A ipak to uradim. I onda se mrzim. Mrzim sama sebe. A ne želim mrziti, želim voljeti.

One dane kad dobim bitku...onda volim. Volim. Bezuvjetno. Volim. Smiješim se. Pokazujem prave boje. I ranjiva sam. Jako sam ranjiva.

I onda me netko sitnicom dotuče i vrati na početak.

Ustajati na noge uvijek iznova je zamorno, teško za srce, bolno. Još nisam odustala, čak ni kada ne mogu ustati iz kreveta jer nemam snage, radi nade da će jednom doći dan kada se više nikad neću vratiti na početak.

subota, 10.04.2010.

let me in I’ll bury the pain

Nikad se nisam smatrala nešto posebno lijepom. Zapravo uvijek sam zazirala od pogleda u ogledalo zbog onoga što bih mogla vidjeti i kako bih reagirala na to. No često se u posljednje vrijeme zateknem gledajući odraz svoga lica u ogledalu pokušavajući shvatiti tko sam.

Tko sam ja?

Toliko sam izgubljena u ovome svijetu da se nadam da će mi odraz reći odgovor na to pitanje.

Na svome licu još uvijek vidim samo istrošenost i bol.