petak, 23.10.2009.

Volim jesen. Volim kišu. Volim oblake. Volim maglu. Volim vjetar.

Volim kada se vjetar igra mojom kosom dok miris jeseni protiče mojim tijelom.

Volim lišće na podu. Volim zvuk koji proizvodim hodajući po tome lišću.

Volim jesen jer nagovješćuje zimu.

petak, 09.10.2009.

.ne mogu.

/* Zbog anonimnosti, u postu ću o dotičnoj osobi govoriti u oba roda */

Ne mogu, ne mogu te više podnositi. U meni izazivaš toliko osjećaja. Negativnih. Mržnju. Bijes. Agresiju. Depresiju. Usamljenost. Organski te ne podnosim. Svaki put kad te ugledam utroba mi se izokrene. Poželim ti oduzeti život kao što si ti meni oduzela. Mrzim samu misao da postojiš, da mi zagađuješ prostor u kojem život, da mi trošiš kisik.

Mrzim što to osjećam. Prije nisam imala takvih osjećaja. Ti si me takvom učinio. Nisi bila tu kad sam te trebala. Niti sad nisi tu kada te još uvijek trebam. Ni ne želiš biti. Toliko si zaokupljen sam sobom da ne vidiš nikoga osim sebe. Mrzim te zbog toga. Želim ti najgore od sveg srca.

Želim da me se kloniš. Želim da si tu. I onda kada nisi, još više poželim da me se kloniš.

Ali ti uvijek parazitiraš na meni. Kažeš da me voliš a nikada ne pitaš za mene. Uzimaš me zdravo za gotovo. Misliš da sam uvijek tu. Odavno sam prestala biti tu za tebe. Lažeš mi, skrivaš stvari od mene, ignoriraš me. Kakva je to ljubav.

Nisi jedni zbog koga sam ovakva. Ooo ne, nisi. Ali ti si imaš vodeću ulogu. Jesi sad sretna?

Želim se riješiti tih osjećaja i zaboraviti da postojiš. Želim te zaboraviti. Ne želim imati posla s tobom. Ama baš nikakvog. Loša si osoba i loše utječeš na mene. Želim nešto što će nas uravnotežiti. Učiniti nas kvitom.

Nisi vrijedna osoba. Nisi nitko. Ti si ništa. A ipak me smetaš i oduzimaš mi vrijeme.

Parazitu.

petak, 02.10.2009.

...

Kažu mi da ako razmišljam da će sve biti dobro da će se tako i zbiti. Kažu mi da ako razmišljam da će sve loše završiti tako će i biti. No ja sa sigurnošću mogu reći da je ovo prvo jedna ogromna laž! U mojem slučaju sve što moće krenuti po zlu, krenut će po zlu ma koliko god ja dobre misli imala. Očito Svemir za mene ima druge planove.

Ide mi na živce kad mi drugi prigovaraju zašto sam tako negativna, zašto ne razmišljam na vedriji način. Ali razmišljam. Trudim se. Nisam ja kriva što se uvijek razočaram nadajući se da će dobro uslijediti. Nisam ja kriva što me nitko ne želi stvarno upoznati pa da to uvidi sam.

Zašto svaki put kad pridrijemam odem galaksijama odavde i sretna sam? Zašto svaki put kad se probudim iz drijemeža pomislim da je novi dan? Zar mi tako jako duša čezne za novim početkom gdje je sve odprije zaboravljeno? Zar mi je duša tako jako okovana lancima da može od svoje sudbine pobjeći samo uspavana? Zar mi je život toliko isprazan?