Putešestvija 1 - Sacramento, California

Počeo sam više puta pisati blog o američkim putešestvijama pa bi me uvijek uhvatila mala snaga... A i sad me, pred kraj četveromjesečnog boravka u Arkansasu, lovi nekakva bezvoljnost i ide mi se doma. Prije nego što smo došli tu, dali su nam neku krivulju koja kao objašnjava kako ćemo se osjećati kad dođemo - prvo kulturni šok, pa prilagodba, pa sve super, pa opet šok i na kraju čak i tuga zbog odlaska. Yeah, right. Uopće nisam doživio nikakav kulturalni šok, više mi je izgledalo kao da sam iz Zagreba preselio u Garešnicu Ali ajde, pogodili su ovo o prilagodbi, nakon nekog vremena naučiš i na blentave Amere i na hranu i na mali grad... Jedino što mu još uvijek i neizostavno iritira je koliko vremena ti ljudi provode u autima, koliko je sve raspršeno i udaljeno pa ti nužno treba to nesretno auto, koliko ta sva auta srču benzine i zagađuju okoliš, koliko uopće ne vode brigu u prirodi, ne razvrstavaju otpad, koriste ogromne količine plastike, uništavaju prostor ogromnim parkiralištima... Tuć i ne dat plakat, nema druge.

U zadnjih par mjeseci sam potaknut čamotinjom američke provincije tražio svaki izgovor da se maknem iz iste. Za famozni spring-break ili proljetne praznike otišao sam do tete u Kaliforniju, u Sacramento. Prijestolnica u kojoj vlada Arnie iliti Guvernator.


Lip je Sacramento, ka i uostalom i ostatak Kalifornije koji sam vidio... Osim prirodnih ljepota i ugodne klime, palmi i cvijeća ima puno i Hrvata u Sacramentu... Na slici je Dom hrvato-amerikanaca gdje se okupljaju lokalni Hrvati na veselicama pa onda uz vino, kiseli kupus i ćevape nariču nad sudbinom Domovine.

Smiješni su malo ti naši iseljenici, u stvari jako su dragi ljudi i međusobno se pomažu i ako itko dođe u Kaliforniju tu može naći prvi posao dok se ne snađe i okući. Ali kad su počeli sa onim pričama "eeee, kod nas u Amerike" i uvjeravati me kako je zapravo u Hrvatskoj na temelju jedne posjete u pet godina, onda nisam imao izbora nego da zavirim dublje u čašu da izdržim te šprehe. Ali nakon dva mjeseca u pripizdini biti među svojima, pa kada i melju gluposti, je takvo osvježenje.

Odsjeo sam kod tete, u okrilju šašave mi familije, a to je naličilo pozorištu u kući. Teta se mlada udala za Amera i od tada je u Kaliforniji, a njena djeca, moji prvi rođaci su pravi Amerikanci. Komedija s ponekim izrazom hrvatskog kojeg su naučili od matere mi je nerijetko tjerala suze na oči od smijanja jer je i teta otišla davno pa priča malo arhaičnim dalmatinskim naglaskom. Da stvar bude još luđa, rođak Michael je wannabe holivudski glumac (u stvari mu neloše ide i glumi u pristojnim filmovima i ima ga na imdb-u) nakon što je bio u Marincima, a rodica Michelle je udana za crnca. I jedna i druga činjenica izazivaju ogromno oduševljenje moje tete na način da sinu stalno govori da nađe pravi posao, a kćeri... a ništa joj ne govori, ali kako gleda njenog muža crnog kao noć... sve govori.

Tetina kuća je zapravo stjecište mnogih Hrvata u Sacramentu tako da je jednu večer bila i fešta povodom rođendana jednog od imigranata pa su svi donijeli nešto hrane (naravno domaće, iako od američkih sastojaka) pa smo se ubili od sarmi, janjetine, krempita i popio sam napokon tursku kavu. Nakon obilne večere, imigranti su opet pali u svoj trans koji se najbolje može opisati kao mješavina nostalgije, ljubavi i kritike prema Hrvatskoj (ili "starom kraju" kako oni kažu) i istovremene fasciniranosti i prezira prema Americi kao novoj domovini. Svi su me naravno pitali mislim li ostati u Americi kao da je to najprirodnija stvar koju se može uopće napraviti, a meni ta ideja, unatoč ljepotama Kalifornije i ostalim dobrim stranama Amerike nikad ni u primisli nije bila. Reakcija bi obično bila "bravo, neka, vrati se ti doma, šta ćeš ovdje, težak je to život, treba mladi da ostaju u Hrvatskoj..." a u sebi su vjerojatno mislili ovaj nije baš sebi svoj...

Ali ne mogu se žalit na familiju ili lokalne Hrvate, svugdje su me provozali po Kaliforniji, svaki dan je drugi bio dežuran da me odvede negdje u razgledavanje i na izlete. Pa smo tako otišli kod jednog Bračanina koji ima svoju vinariju u Kaliforniji i jako je poznat (nije Grgić, ali je faca). Malo smo pričali o Braču uz domaće vino i kad bolje pogledam u Kaliforniji sam bio kao doma, više pričao hrvatski nego engleski.

Ovo je logotip vinarije Dobra zemlja, dobro je, ima stari smisla za marketing

I tako nakon par dana, teta je odlučila da me počasti dvodnevnim putovanjem u Las Vegas, ali o tom potom