Objasni mi to kao petogodišnjaku

ponedjeljak , 16.02.2009.

Znate onu scenu iz filma Jerry Maguire - kad Cuba Gooding kaže Tom Cruiseu - "explain it to me like I'm a five-year old"... E, pa tako se često čovjek osjeća u Americi, stalno mu nešto pojašnjavaju kao da ima 5 godina. Sve je počelo kad sam dobio ovu stipendiju za boravak u SAD-u. Prvo smo nas sedam odabranih trebali proći dvodnevni pripremni seminar gdje su nam potanko objašnjavali kako, što, gdje, zašto i čemu. Ajde, to je još i bilo korisno jer je stvarno trebalo zapisati sve tehnikalije, vizu, papire, putovanje itd... To je sve obavljeno vrlo detaljno, a dali su nam i par kila papira i brošura gdje je sve to bilo i zapisano.

Onda smo došli preko bare i prije nego što će svaki od nas sedam otići na svoje odredište diljem Amerike, sastali smo se u Kansasu sa 60ak stipendista iz ostalih zemalja (ex-YU i ex-SSSR) da bi nam priredili još jedan trodnevni pripremni seminar. Uz zabavni program koji je uključivao posjete shopping centrima, kaubojske plesove i kuglanje, objašnjavali su nam takve stvari kao što su kako koristiti bankomat, kako ispisati ček pa čak i kako pozdravljati i odnositi se prema kolegama na fakultetu. Jer kao, kad dođemo zdrmat će nas žestoki kulturni šok, iako sam se ja osjećao kao da sam došao u malo čudniju verziju američkog tinejdžerskog filma i ništa me nije toliko iznenadilo.

I sve se ja mislim, ajde, to nam ljudi moraju objašnjavat radi tog programa, ali s vremenom sam shvatio da se ovdje većina stvari objašnjava do u detalje, pa koliko god one bile očite. Recimo, prometni znakovi - kod nas imate prometni znak na kojem je označeno strelicama gdje koja traka smije skretati dok ovdje na ogromnom znaku to piše riječima "Left lane must turn left". Znak za radove na cesti umjesto simbola čovječuljka koji kopa ovdje je u obliku rečenice "Road work ahead - please slow down". A i semafori su malo drugačiji, sa rukicom.
Photobucket

Ima toga još koliko hoćeš, primjerice, u većini WC-a stoje upute kako nakon nužde treba oprati ruke, otvorite vodu, uzmete sapun, pa trljate par desetaka sekundi, isperete ruke, pa ih obrišete i možete ići dalje. Na pakiranju svih jela za mikrovalnu će vas obavezno upozoriti da prije stavljanja u mikrovalnu skinete vanjsko pakiranje. Na svakoj papirnoj čaši kave su upozorenja da je napitak vruć. A jučer sam vidio svoje omiljeno upozorenje na prozoru u stanu - otvorim ja prozor kad ono piše "Open windows can be dangerous, falling out can cause serious injury or death" Onda sam pogledao kroz prozor svog stana u prizemlju, vidio tu zastrašujuću visinu od pola metra, stresao se od straha i zahvalio se nebu na tom upozorenju. eek

Danas odem do zajedničke prostorije gdje su kompjuteri i printer, a na printeru zalijepljeno "Ako printer nije uključen u struju, neće printati". Svega mi, ne lažem. A reklame za lijekove su posebna priča. Prvo ide scena u kojoj vesela obitelj skače po livadi jer su upravo popili nekakav lijek protiv glavobolje i svijet je lijep, a onda kreće glas u pozadini koji objašnjava nuspojave - ovaj lijek može uzrokovati izljev krvi u mozak, srčani udar, migrene i neke rijetke oblike raka, javite se svom liječniku ako osjetite ijedan od ovih simptoma ili ako vam curi krv iz nosa duže od tri dana za redom... A sve to vrijeme obitelj i dalje pleše po livadi. smijeh

Uglavnom, ako želite američki mozak na par mjeseci, da se odmorite, dobrodošli ste. wave

Spiza u Amerike

petak , 06.02.2009.

Kao uvod u ovu štoriju, počet ćemo sa predrasudama. Svi ih, naravno, imamo, a prema Americi i Amerikancima možda i najviše. A kako i nećemo kad njihova kultura, filmovi, glazba i sve ostalo je sveprisutno po cijelom svijetu. I onda svi složimo u glavi sliku kako izgleda ta Amerika i Amerikanci. Što se mene tiče, otkad sam došao tu, većina klišeja i predodžbi o Americi se pokazala dobrim dijelom točna. Zapravo, kao da sam ušao u onaj tipični američki tinejdžerski film koji se prikazuju nedjeljom popodne. Od izgleda kuća sa garažom ispred koje je pick-up truck i mali koš na kojem otac i sin veselo igraju košarku, preko ljudi s kaubojskim šeširima i čizmama koji se voze u ogromnim autima, studentice-plavuše kojima je vrhunac karijere bit cheerleaderica pa do štrebera koji se ističu na predavanjima jer sanjaju jednog dana zasjesti u Zapadno krilo Bijele kuće. Svega toga ima i nije rijetka pojava.

Jedna od uobičajenijih predrasuda je da Amerikanci puno jedu i to lošeg junk-fooda i da su zato u većem postotku pretili. Točno, ne baš u postocima koje mi zamišljamo, ali točno. Kad ovdje vidite debelu osobu, velika većina naših ljudi koji se smatraju debelima bi ih mogli uslikati i zahvaljivati bogu svaki dan prije spavanja što nisu TAKO debeli. Jer ovdje kad je netko overweight iliti obese, to je nešto posebno. To nije ona debljina malo visi škemba preko struka ili je malo veća guzica, nego to već poprima razmjere gubljenja bilo kakvog oblika ljudske tjelesne građe. Ali kako Ameri poštuju sve manjine, pa tako i one koji su weight-challenged, u shopping centrima psotoje posebna motorizirana kolica za invalide, ali i za pretile. Jer ajde ti šetaj okolo po ogromnom centru, a da moraš vuć svojih 150 kila, onda lijepo sjedneš u mala kolica i bip, bip... voziš se u šoping. I to je normalno.

Jedan od razloga epidemije pretilosti, po mom mišljenju je, da Ameri uvijek nekog vraga cuclaju, a najčešće su to gazirana pića. Koje god auto pogledaš, tamo gdje je nama mijenjač brzina, njima je stalak za piće i u pravilu je tamo polalitrena čaša CocaCole sa slamkom, jel, da se može cuclat i u vožnji. Profesori nerijetko predaju na faksu imajući uz sebe polalitrene ili litrene termosice (s logom fakulteta) u kojima je doduše najčešće čaj ili kava, ali zna biti i Cola. Studenti također u lijepom broju pored sebe imaju svoje bočice sa logom faksa ili njihovog fraternitija ili sororitija. Kao da se boje da će dehidrirati ako pola sata ne piju nekog vraga. Voda se rijetko konzumira - jednom prilikom sam ja poslije kave, s aparata na faksu uzeo mineralnu vodu i kad sam išao platiti, postarija gospođa na blagajni mi je rekla da je to prva čaša vode koju je ikad prodala (trebala joj je koja minuta da nađe šifru u blagajni).

Prevladavajući okus hrane je sladak. I ono što bi kod nas po definiciji trebalo biti slano, oni to nekako uspiju zasladiti, od salate, kruha, peciva... Uz glavna jela u pravilu uvijek ide nekakav umak, pogađate, slatki. Joj, da mi je pojest burek, slanac, ili barem salatu da nije zaslađena :) Juhe su opet većinom slatke, a na stolovima se ne nudi sol kao začin, iako sumnjam da ima soli koja bi ugušila taj slador, ali nađe se tu i tamo mjesta gdje ima salad bar pa stigneš napraviti sebi salatu po guštu dok je ne zaslade.

Fast-food je naravno sveprisutan, a od toga kod nas imamo mislim samo McDonalds i Subway. Na tu foru ih ima još na desetine, Wendy's, Denny's, BurgerKing, TacoBell, Grill-a-Chicken itd... Prilično su posjećeni i nekako mi je najtužnije baš u tim "restoranima" vidjeti bizarno pretile ljude kako se dave u tim hamburgerima i masnim krumpirićima...
Photobucket

Sve to skupa ne znači da se tu ne može jesti dobro, dapače. Čak i u ovoj mojoj pripizdini gornjoj postoje i normalni restorani sa vrlo ukusnom hranom, pa meksički, kineski, grčki, tajlandski i bog te pita čiji sve ne restorani, čak i jedan koji se zove mediteranski (morat ću otić na srdelice ako imaju :). Ali tu je hrana malo skuplja pa za ručak treba keširati i do 15-20 dolara, u onima koji su baš fensi-šmensi i puno više. Što nas dovodi do zaključka da, paradoksalno, sirotinja u Americi nije mršava i izgladnjela, nego debela zbog smeća koje redovito jede za male pare.

Hrana se može kupiti i u velikim dućanima i prilično je jeftina, posebno ako se uzimaju jumbo-mega-obiteljska pakiranja, koja su često i jedina koja se nude. Nema tu ja bih jedan jogurt, ili 8 ili ništa :)) Ponekad me baš snervaju ta mega pakiranja, koji će mi 7 litara mlijeka (2 galona), oću pola litre za kavu... Oćeš k! Eno mi sad tamo stoji još 5 litara, valjda ću popit u misec dana. :)

Za svakodnevnu prehranu našao sam blizu kuće dobru pizzeriju sa pizzama, sendvičima, pašton, salatama tako da ide nekako. Iako ne znam kako ću još tri mjeseca bez ćevapa no

Oluja stoljeća

utorak , 03.02.2009.

Kako bolje započeti priču o ledenoj oluji nego da vam približim američku opću fasciniranost ledom kao pojavom. Naime, u svim ugostiteljskim objektima, u svako piće, u svako doba godine, kao zadanu vrijednost (da ne kažem po difoltu) dobit ćete hrpu leda. Ako ste baš zapeli da ne želite led, morate to jasno i glasno najaviti konobaru i podnijeti poneki čudan pogled i blagu društvenu osudu. Na benzinskim stanicama i u supermarketima mogu se kupiti ogromne vreće leda (samo ne znam kako se to transportira bez da se otopi), a svaki aparat za prodaju pića ima tipku za led koji možete onda napuniti u plastičnu čašu i dodati svoj omiljeni napitak. Nerijetka pojava su i samostalni ledomati pored aparata za prodaju pića. Led je način života.

I kako to obično biva prema Murphyjevim zakonima, ja sam se našao u Arkansasu u vrijeme, kako ovdje kažu, najgore ledene oluje ikad. Samo ime ledena oluja (ice-storm) zvuči dramatično, i nije baš viđeno u našim krajevima, uglavnom to može izgledati ovako:

Photobucket

Poznavajući učinke tog leda, Ameri su već dan prije zatvorili škole i sveučilišta i davali preporuke da se ne izlazi nepotrebno iz kuće, a posebno vozačima. Na sam dan oluje, meni to nije izgledalo prestrašno, a kamoli da se događa nekakva najgora oluja ikad. Nije bilo prehladno, oko -2, i po zraku je prhutalo nešto između kiše i snijega. Zapravo, to je najbolje predočiti kao ogroman oblak ledene kiše koju vjetar prenosi preko nekog područja. izašao sam taj dan i u dućan (gdje su Ameri kupovali ko da se bliži sudnji dan) i činilo mi se da malo pretjeruju sa tim svojim disasterima. Međutim, učinci su bili vidljivi tek tijekom noći i sutradan. Sva ta ledena voda koja je kružila zrakom se zalijepila u vidu leda na sve što se ne miče. Naslage leda na svim objektima je bila i po prst do dva debela. Svakih pet minuta se izvana čuo zvuk lomljenja grana stabala koje nisu mogle izdržati sav taj led na sebi. Osim stabala popucali su i električni vodovi i stupovi pa je većina regije ostala bez struje, hvala bogu, ne i moj hotel. Grane stabala su padale po kućama i blokirale ceste, ljudi nisu imali struje pa su nahrupili u hotele koji obično imaju generatore, a otvorena su i skloništa u školama i dvoranama. Nažalost, od raznih posljedica oluje je osam ljudi i poginulo.

I tako, većina proteklog tjedna je prošla u raščišćavanju posljedica oluje i još danas nemaju svi struju i još su po skloništima i hotelima. ali najgore je prošlo i toplo se nadam da se do kraja zime neće više ponoviti. Ja sam tu oluju preživio u svom toplom hotelčiću, ne shvaćajući baš skroz koliko je gadno bilo ljudima naokolo. Još mi samo fali da uleti i nekakav uragan u ova četiri mjeseca dok sam tu. zubo

U sljedećem nastavku - Sveučilište Arkansas i američka prehrana... njami

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se