Narode, brigu na veselje

srijeda , 06.12.2006.

Evo sinoć bila Latinica koja je po tko zna koji put problematizirala fenomen narodnjaka. Ne vidim u čemu je stvar da se o tome raspravlja kao o nekom društvenom problemu. Netko voli trest masnom kosom uz zvukove death-metala, netko više voli cupkati uz "bum, Cile, bum, ma gricni me za uvce..." Naravno, ako ne uzimamo u obzir nacionalni element za što mislim da u glazbi ne treba bit nikakav kriterij.

Treba bit pošten i reć da nisu svi narodnjaci ono što se danas općenito pod tim pojmom misli (loša, seljačka muzika, debilnih tekstova, op. a.). U stvari, većina problema u ovakvim raspravama izlazi iz toga što se taj pojam teško definira i što se ne zna što pod njega spada. Da li je to narodna (etno) glazba, pop verzija tog etna ili današnja turbo-folk komercijala za klubove na rubovima grada.
Iz djetinjstva se sjećam emisije "Folk parada" i nije mi ostala u ružnom sjećanju, pače, bila je puna neke meni malo čudne i egzotične muzike. Folk zvijezde u to doba su bile stvarno velike zvijezde koje su mirno koegzistirale sa ostalim pop, rock i inim glazbenicima. Hanka Paldum, Šemsa Suljaković, Lepa Lukić, Šaban Šaulić i ini bili su cijenjeni u svom žanru, pa tko je volio...

Međutim, izgleda da je došlo jedno vrijeme kad se taj fenomen narodne glazbe počeo mijenjati, a moja teorija je da se to dogodilo pojavom Lepe Brene kao prve svejugoslavenske mega-zvijezde tog pravca. Ona je uvela danas izgleda pravilo da ženska folk-zvijezda mora biti sisata plavuša ili vamp-žena u bilo kojem obličju. Snimila je i film, čini mi se da se zvao "Jugoslavenka" i to je bio jedan od blockbustera yu kinematografije prije nego što će ista nestati, skupa s državom. Tijekom rata, a i poslije njega, Brenu su slijedile mase pjevačica koje su je oponašale, a i danas je ona ikona narodnjaštva, iako već dugo ne pjeva.

I rast popularnosti narodnjaka se događa u vrijeme rata. Prvo, bar s naše strane je bio element slušanja nečeg što je kao "zabranjeno". S druge strane, narodnjaci, kakvi su postali pojavom Brene, po mom mišljenju nude jedostavnu zabavu - glupaste tekstove, jednostavan ritam i glazbu, te dobru pevaljku za vizualni ugođaj. Ljudima je u to vrijeme trebala takva glazba koja ne traži puno angažmana, samo navij i opuštaj se. Uz to, narodnjaci pucaju na, šta bi se popularno reklo, najniže strasti - (ne)sretne ljubavi, kafane, čaše... i s time se apsolutno svatko može poistovjetiti, ako ne odmah dok djeluju kočnice dobrog ukusa, a onda barem nakon pristojne doze alkohola. Tko nije barem nekad, barem slučajno, pocupkivao uz taktove nekog narodnjaka - bezočno laže. Jer narodnjak cilja na ono primarno u nama, na nagone, na "u se, na se i poda se" i tome je animalna privlačnost te glazbe. Pitanje je, naravno, koliko su različiti ljudi spremni popustiti tom primarnom zovu ljudske prirode.
Brenina faza nije zadnja, narodnjaci su od tada metastazirali i to zloćudno u razne Cece, Karleuše, Indire i bog-te-dragi-pita kako se sve zovu. To već nije ni zabavno. Ali opet, dopuštam da netko i to voli, ugasiti mozak i bilo kakav kriterij u glazbi i slušati to.

Ja se osobno sa sjetom sjećam nekih narodnjaka stare škole, Breni se nasmijem, a ovi zadnji su mi za izbjegavanje u bilo kakvom obliku.
Za kraj, evo jedna Brenina pesma:


Učenici

E, vala za mene
škola bila nije,
ni opasni uča
što prutićem bije

Dok su odlikaši
viđeni na delu,
s curicama ja sam
trčkala po selu

Refren
Učenici, mučenici, ljubim vam soj,
direktori, profesori, niste moj broj,
daj Bože zdravlja i radosti
i koji dinar u mladosti

Na 100 fakulteta
slao me je tata,
da mi budu veći
i pamet, i plata

I dok je zbog mene
zaradio bore,
na igranci ja sam
učila do zore


Od mene se tada
svi redom odrekli,
vaspitne metode
na meni ispekli

I dok su zbog mene
svi gubili nadu
sa momcima ja sam
šetala po gradu


Pa vi sad recite, nije li Brena carica? cerekrofl

<< Arhiva >>