402

četvrtak , 08.12.2016.

"Zbog površnosti hrvatskog pravosuđa tragedija obitelji Zec nanijela je veliku štetu Hrvatskoj. Taj tragični slučaj medijski je predimenzioniran do te mjere da je u sjeni ostao podatak da je, osim Aleksandre Zec, još preko 400 djece poginulo tijekom velikosrpske agresije, a za što također nikad nitko nije odgovarao".
Navodno je ovaj citat izrečen u TvKalendaru postao pravi skandal. HRT se ispričava, saborski zastupnici traže stanke u Saboru, udruge traže ostavke...itd....Međutim, pravi skandal je što je to uopće postalo skandal.
Naime, navedeni citat je istinit.
1. "Zbog površnosti hrvatskog pravosuđa" - je li samo zbog toga ili je još štogod bilo upleteno u slučaj, ubojice obitelji Zec su ispitane i sve priznale bez prisustva svojeg odvjetnika. Kad je kompletan slučaj pao na sudu, oni su izašli iz zatvora slobodni kao ptice na grani. Bar nam se čini. Zakonski, za taj slučaj ih se nije moglo više suditi. O, da, bili su oni u zatvoru i poslije toga, za sasvim druge slučajeve, ali za ovaj ne.
2. "nanijela je veliku štetu Hrvatskoj." - naravno da jest. Tadašnja vlast, a ni Hrvatska danas, još se nije oslobodila tereta tog zločina. Ondašnja vlast je optuživana kao izravno uključena u zločin. Naposljetku, ubojice su bili iz sastava pričuvne policije, njihov nekadašnji zapovjednik je bio tadašnji pomoćnik MUP-a. Dovoljno podataka da nam da misliti. Današnja Hrvatska je i dalje proganjana, mentalno i moralno, malenom curicom koja je ubijena ni kriva ni dužna. U slobodnom Zagrebu. Kažu neki da je postala simbol. I sad je svako malo spomenu.
3. "Taj tragični slučaj medijski je predimenzioniran do te mjere da je u sjeni ostao podatak da je, osim Aleksandre Zec, još preko 400 djece poginulo tijekom velikosrpske agresije, a za što također nikad nitko nije odgovarao." - slučaj je definitvno tragičan. Ubijeni su otac, majka i 13godišnja kći. I bačeni na smetlište. Medijski predimenzioniran? Definitivno. Od sve djece ubijene u ratu mi znamo samo za Aleksandru Zec. Pišu se članci, napisana je knjiga, napravljen film, napravljena kazališna predstava.
Kažu neki da je u Domovinskom ratu, samo na hrvatskoj strani ubijeno 402 djece. Kladim se da nikad niste čuli za Darija i Tomislava Jurića? Možda neki od vas i jesu. To su dvojica dječaka koji su ubijeni u selu Kostrići, 15.11.1991. godine. Selo Kostrići se nalazilo u blizini Hrvatske Kostajnice, točnije 50tak kilometara od rodnog mjesta Aleksandrinog oca, i u trenutku zločina bilo je pod okupacijom. Za zločin se "terete" pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a tzv. RSK.
Darijo i Tomislav su bili braća. Dario je imao 4 (četiri), a Tomislav 2(dvije) godine starosti. Ubijeni su ni krivi ni dužni. Nisu ubijeni od granate, slučajno ili kao tzv. "kolateralna žrtva". Ubijeni su prilikom akcije "čišćenja" terena i to dok su bili "zarobljeni". Skupa sa svojom majkom, Verom (32). To je bila čista, hladnokrvna egzekucija. Male djece. Ni jedan ni drugi nisu znali što se događa, ali kladim se da su osjećali strah. Tomislav se usro od straha. Još je pelene nosio. Nije znao zašto ga je strah, ali mala djeca osjećaju tuđe osjećaje. I on je osjetio strah kod svoje majke i svojih rođaka. Da, uz njih je bila i sva njihova rodbina, svi seljani, njih 12tak. Tate nije bilo.Svi koji su tu bili drhtali su od straha. I svi su pobijeni. Jer svi bijahu ustaše.
Dario nije mogao utješiti brata. Jer je i njega bilo strah. On je već dosta toga mogao i govoriti, Tomislav je spominjao samo neke riječi: "mama", "tata", "baka", "djed", "vau-vau"....
Njihov otac, Zlatko, nije bio tu te noći. Došao je idući dan i pronašao spaljeno selo, a svoju ženu i djecu pobijene. Ne želim dalje zamišljati. Zato jer je teško. Ostavljam čitatelju na volju. Kako se Zlatko osjećao, što je mislio, kojim se riječima izražavao...to ne znam. Ono što znam je da je otišao prijaviti zločin. Miliciji tzv. SAO Krajine. I tako su ubili i njega.
U Kostrićima je ubijeno 16 ljudi. Zločin je istražen, dokumentiran. Od strane, pogađate, MUP-a tzv. Krajine. Ubojice se znaju, dokumentacija postoji u našem DORHu. Zarobljena u Oluji. Ubojice nisu kažnjene, ni privedene. Njima u ovih 25 godina sudi jedino vlastita savjest. Ljudska pravda njih nije nimalo dotakla.
Mene je najviše dotakla smrt djece. Male djece. Donedavno nisam ni znao za ovaj zločin. Bio mi je potpuno nepoznat. Imena Darija i Tomislava Jurića meni ništa nisu značila. Znao sam da su djeca ginula u Domovinskom ratu, znao sam za Aleksandru Zec, čuo za čitav slučaj i o njemu čitao u medijima. O Dariju i Tomislavu Juriću nitko nije pisao. Nitko nikad nije rekao ni riječ. Wikipedia navodi da je medijska pokrivenost ovog zločina bila skoro nikakva. 2006. g. jedino je emisija "Istraga" imala epizodu "Kad komšije svrate" u kojoj se govorilo o ovom zločinu. Nitko više. Nikad. Nešto se spominje u zadnjih par godina, a ove godine je pokrenut i nekakav postupak protiv desetorice osumnjičenih. Kako će to završiti možda ćemo i vidjeti. Tko zna kada.
Kažu jedni da je Aleksandra Zec simbol pobijene djece. Njen slučaj je sličan slučaju u Kostrićima. Ubojice ni u jednom slučaju nisu odgovarale. Kad malo bolje razmislim, sličan je svim ostalim slučajevima ubijene djece. Naime, nitko nikad nije odgovarao za te zločine.
Pa u čemu je problem oko TVKalendara? Rečeno je nešto lažno? Neistina? Ili je Aleksandra Zec postala svetinja, a ostalu djecu možemo zaboraviti?
Ne znam odgovore na ova pitanja. Ono što znam je da je to bolesna situacija. Zaboravili smo žrtve, zaboravili smo djecu. I to toliko da se ni ne trudimo naći njihove ubojice. Nikoga kazniti. I šutimo čitavo vrijeme. Laž postaje nedodirljiva, a istina nam je negdje u kutu. Šuti i ne puštamo ju da se javi.
Ubijamo li tu djecu i po drugi puta?
Koristimo li danas jednu ubijenu djevojčicu kao alibi da možemo zaboraviti sve druge?

Akcija I Reakcija

subota , 13.02.2016.

AkcijA I Reakcija

Čitam prepisku Pupavca i Predsjednice. Žali se Pupavac kako raste ksenofobija u Hrvatskoj, kako mu je danas gore nego za vrijeme rata. Nesnošljivost raste, kaže. Spominje i druge ljude koje se napada i vrijeđa na ulici ili na društvenim mrežama, a jednom liku su isjekli i gume na autu. Svašta se događa. Ljudi su pobjesnili, reče Pupavac.

I u pravu je.
Netrpeljivost raste, ljudi su prema suprotnom mišljenju nastrojeni skoro ubilački. Svađajku se i vrijeđaju. Na facebooku nije rijetkost vidjeti kako se sasvim nepoznati ljudi vrijeđaju, pljuju jedan po drugome, spominju i obitelji....a razlog? Nekakva razmjena mišljenja, a u nekim slučajevima ta mišljenja nisu puno ni različita.

Predsjednica je odgovorila. Nije to od jučer, reče. I stvarno nije. Ali nije ni od famozne poruke "Ili mi ili oni".
Stvari se prikupljaju, rastu godinama, frustracije se gomilaju. Danas samo postoje razne metode iznošenja vlastitog mišljenja, na platformama koje su dostupne svima. A ako su dostupne svima, oinda svi mogu i reagirati na ono što ih boli.

Pa tako biskup Košić reagira na privatnoj objavi na fejsu, krene lavina reakcija na njega, a Košić briše profil. Iznenađen je što se na njegovu objavu tako reagiralo. Pa se onda pojavi neka pevaljka, Violić, pa je i ona iznenađena lavinom kritike, uvreda na njenu uvredljivu objavu i tako....u krug.

Ljudi zaboravljaju da svaka akcija ima i reakciju. Tomića će netko zaliti kantom govana na Rivi, kao kritiku njegova pisanja. netko će mu popljuvati komentar svojim kometarom. Netko će ga popljuvati na forumu ili blogu. Nekog političara danas razapinju na svim mogućim platformama, a sve to do prije par godina nije bilo ni moguće. Fizički.

Danas imamo 3 nacionalne televizije i nekoliko desetaka lokalnih. Sve su one umrežene i neke prenose zajedničke emisije.
Imamo internet televizije, emisije na zahtjev, moguće je pogledati emisije od prije nekoliko godina, youtube kanale i internet radija. Društvene mreže, facebook i twitter, razne grupe na facebooku, internet portale različitih usmjerenja i ciljeva....i za očekivati je da će nečija izjava, akcija, izazvati određenu reakciju. Neće ona uvijek biti pozitivna i neće ona uvijek biti negativna, ali će uvijek imati i pozitivnih i negativnih odjeka. Danas je svatko pozvan na odgovornost. Ali se malo tko ponaša odgovorno.

Zato, gospodine Pupavac, ne vrijedi cviliti i cmizdriti. Situacija se neće promijeniti nabolje. Ljudske reakcije će uvijek biti takve, samo je pitanje u kojoj količini? Represija neće pomoći da se stanje popravi, zakonska regulativa neće smanjiti ni govor mržnje na internetu ni ulici, a neće smanjiti nijedan drugi negativan ni pozitivan osjećaj. Obrazovanje, propaganda i kampanje bi mogle ljude osvijestiti. Prizvati ih pameti.

Ali ako se ljudi dozovu pameti, onda Pupavac neće biti saborski zastupnik. A ni većina današnjih "faktora" u javnosti neće imati nikakvog odjeka ni utjecaja. Bit će nule.

Dakle, ništa od civiliziranja.

Oznake: Pupavac

Registar izdajnika

utorak , 26.01.2016.

Realno gledajući, registar izdajnika nije potreban. Postoji Facebook i sve ostale društvene mreže. Kao i forumi.
Tko su ti izdajnici nacionalnih interesa koje možemo otkriti na portalima, društvenim mrežama i blogovima? Svi oni koji iznose svoje mišljenje.
Na facebooku ljudi komentiraju članke i znamo kakvo je njihovo mišljenje o određenoj temi ili stranci. Manje-više znamo sve o dotičnoj osobi. Moguće ju/ga je pratiti. I njezinu obitelj, prijatelje, kolege.....lokacije na kojima se kreće.
U pogodnom trenutku lako je takve pokupiti. I skloniti. Privesti.

Primjer:
Tema su američka bombardiranja Sirije. Naravno da će se javiti nekoliko njih koji će braniti Bašara, ISIL i slične. To su mogući islamski teroristi ili njihovi podupiratelji. Evidentirati i držati na oku. U slučaju nekakvog incidenta pokupiti i privesti.

Tema je hrvatsko-srpska utrka u naoružanju. Naravno da se javi nekoliko njih koji govore stavove protiv našeg naoružavanja dalekometnim raketama. Hvale Rusiju. Dive se Putinu. Nemaju loše riječi za Srbe i njihovu politiku. U slučaju sukoba EU/NATO-a sa Rusijom takve pokupiti, pratiti, locirati, apsiti.....

Ovako možemo do sutra nabrajati različite situacije.
Je li onda registar izdajnika potreban? Nije, jer izdajice se danas otkrivaju sami. Čak i na blogu gdje misle da im je identitet zaštićen nekakvim glupavim nadimkom.

Ako naše obavještajne i kontraobavještajne službe ne prate pisanja na facebooku i društvenim mrežama, onda propuštaju ogroman izvor informacija i potencijalnih rijetnji. Naravno da prate. I rade registre i evidencije.

Znanstvena fantastika? Nemoguće?
Razmislite....prošle godine, 2015. ISIL je savjetovao svojim agentima na Zapadu, SAD-u, točnije, koje mete i koje ljude slobodno mogu napadati.Gdje su im adrese. Mete su bili američki piloti koji su bez razmišljanja ostavljali objave na facebooku o bombardiranju ISILovih položaja.
Zauzvrat, Ameri su preko ISILovih fotografija objavljenih na društvenim mrežama, otkrivali područja na kojima se oni nalaze i ista bombardirali.

Kombinirani virtualno-stvarni rat.
Pa zašto onda ne bi i naše službe iskoristile današnju tehnologiju i otkrivali izdajice?

Oznake: Facebook, ISIL, registar izdajnika

Demografija

utorak , 19.01.2016.

U zadnje vrijeme je aktualna ta demografska obnova. Nažalost, debelo smo zakasnili, jer statistika govori da smo o tome trebali govoriti još 70-tih godina prošlog stoljeća. Naime, još tada je počeo pad nataliteta u Hrvatskoj, a djece se rađalo sve manje. Što je tome uzrok? Pa nije jedan, ima ih više. Iseljavanje, seksualna revolucija, bolji standard...
Naravno, mi, kao nojevi, o tome nismo govorili niti smo taj problem rješavali. One koji su nešto o tome govorili odmah smo ušutkavali i ismijavali. Nazadnjaci, nacionalisti, pretvorili bi žene u strojeve za rađanje, itd...

Realno gledajući, ne bi nas ni trebao zabrinjavati pad stanovništva. Međutim, naš kompletan sustav je postavljen tako da ovisi o rastu stanovništva. I gospodarstvo i mirovinsko i zdravstveno i obrazovni sustav...ukratko, mortalitetom se sve to urušava.
Možda ima netko tko ne misli da je mortalitet problem? Ne znam, ali ako ima, taj će vrlo brzo i na vlastitoj koži osjetiti probleme manjka i pada stanovništva. Realno, to već ada debelo osjećamo. S godinama će situacija biti sve gora. Jer ovi negativni trendovi se ne mogu tako brzo ispraviti. Šteta je već učinjena.

Kako rješiti problem?
Sustavno i planirano i to na tri razine.

Prva razina je zaustavljanje iseljavanja. To je nemoguće napraviti do kraja, uvijek će biti onih kojima će druga destinacija biti poželjnija za rad i život nego Hrvatska. Ali rastom gospodarstva, propagandom, te suzbijanjem propagande koja promivira iseljavanje (drugdje je bolje) stopa iseljavanja bi se mogla smanjiti.

Druga razina je imigracija, koja se može odvijati u dva smjera: povratak dijaspore i dopuštanje imigracije iz manje sretnih zemalja od Hrvatske. Na ovoj razini je potrebno promijeniti zakone o useljavanju, o imigraciji i omogućiti lakšu integraciju novih stanovnika. Npr, bez obzira što su naši povratnici Hrvati, i oni imaju probleme prilikom integracije i života u Hrvatskoj. Isto kao i neki imigranti iz Azije ili Afrike. I u tom smjeru ljudima treba ići na ruku i pomoći.

Treća razina je poticanje rađanja nove djece.
Kroz niz mjera se to može osigurati. Ali tome se treba prilagoditi čitavo društvo. Ideje o manje djece, o djeci kao problemu, moraju biti marginalizirane. To je stvar propagande.
Bolja ekonomska situacija u državi neće utjecati na porast rađanja djece. Ona će utjecati na iseljavanje i na imigraciju. Ali imigracija i iseljavanje ne rješavaju problem. Jer su one samo privremene, kratkoročne mjere.
Evo što bi trebalo napraviti za rađanje više djece:

1. Majkama sa 4 i više djece dati status odgajateljice i državnu plaću i mirovinu. Može to biti i neka naknada, zavisno od toga kolika su djeca. Kako djeca odrastaju,(tj. zapošljavaju se) ta naknada bi se smanjivala dok ne bio došla do nekog svojeg minimuma. Istovremeno takve žene ne bi trebalo onemogućavati u zapošljavanju niti bi ih trebalo, budući da imaju prihode, smatrati da one ne bi trebale raditi ili biti zaposlene. Ovakvih žena neće biti puno. Navodno Hvar daje i do 120 000 kuna jednokratne naknade za 4. dijete, ali do sada su imali samo par takvih slučajeva.

2. Porodiljni dopust financirati u iznosu pune plaće, a očevima dati 3 mjeseca obaveznog korištenja porodiljnog. Godina dana je nekakav minimum s kojim bi majka mogla biti uz dijete dok se rodi.

3. Jednokratne naknade neće utjecati na žene da više rađaju niti od jednokratnih naknada ima neke koristi. Dobro dođu kako bi se ljudi u onih prvih par mjeseci nekako snašli i pokrili neke troškove za koje nisu ni znali koliki su i kakvi. Te naknade su, ukratko, nebitne za porast rađanja. Na razini države bi trebalo, osim te naknade, darivati pakete u kojima bi bilo ono najnužnije za dijete. Naravno, forsirati hrvatske proizvode.

4. Besplatni vrtići. U svakom mjestu. Jer dok roditelji počnu raditi, tko će čuvati djecu? Ovo je jedan od najvećih problema. Poticati tvrtke da imaju vrtiće u svojem prostoru za svoje zaposlene. Kao i državne institucije.Dođeš na posao i ostaviš dijete tetama u vrtiću na svojem radnom mjestu.

5. Besplatni udžbenici, besplatan prijevoz za školu. U nekim dijelovima Hrvatske ovo već postoji. Ali pravi učinak bi se postigao na razini države.

6. Samohrane roditelje dodatno pomagati i olakšavati im. Najbolje je da dijete ima i oca i majku, ali ako nema jednog od roditelja, ne bi trebalo im otežavati situaciju. Kampanje u kojima bi se društvo ciljano napravilo osjetljivijima na takve obitelji bi u tome pomogle.

7. Obitelji drugačije od tradicionalnih bi trebalo na isti način tretirati kao i one tradicionalne, ali im istovremeno i više pomagati. Ne materijalno, već psihološki, administrativno, stručno. Osim toga, broj takvih obitelji je u stalnom porastu.

8. Uvijek sam smatrao da je država loš odgajatelj. Pa ako istospolni parovi žele posvojiti djecu, to bi im trebalo omogućiti. Oni bi vjerojatno bili bolji odgajatelji i roditelji nego država.

9. Ženama koje su rodile osigurati povratak na radno mjesto na kojem su bile, a sve eventualne negativnosti koje bi mogle štetiti njihovoj karijeri, jer nisu godinu dana na poslu, poništiti. Tretirati kao da su bile na poslu tih godinu dana. To zakonski i osnažiti drakonskim kaznama poslodavcima koji prekrše zakon ili diskriminiraju žene prilikom zapošljavanja, rada, ili povratka na posao.

10. Ustavni sud je proglasio da su muškarci i žene ravnopravni u odnosu na dob kad bi trebali biti umirovljeni. Tu odluku poništiti izmjenom Ustava u koji bi se uveo članak koji bi majkama omogućio ranije umirovljenje. Onako kako je bilo do sada, nekoliko godina prije muškaraca. Bez obzira na broj djece.

11. Zabraniti pobačaj. Ova mjera ne bi potakla rast novorođenih, jer je broj pobačaja u Hrvatskoj mali, a i žene bi mogle na pobačaj ići van granice Hrvatske, ali ovakva mjera bi jasno rekla što društvo misli o ubojstvu nemoćne djece, tako da je to čisto moralno pitanje.

Osim ovih, postoji još niz mjera kojima bi se moglo olakšati majkama, ženama, obiteljima. Nisam demograf niti sociolog. Demografija mi nije struka. Ovo je neki moj popis neka lista onog što bi trebalo napraviti kako bi se bar malo povećao
broj novorođenih.
Čitavo ovo vrijeme, država bi trebala izraditi programe različitih načina pomoći majkama u zapošljavanju, obrazovanju, promjeni radnog mjesta. Jer nije cilj i neće pomoći u povećanju nataliteta, ako se žene bude promatrale samo kao strojeve za rađanje. Dapače, to bi moglo dovesti i do propasti napora da se poveća broj rođenih. Društvo u kojem bi roditeljstvo bilo olakšano, u kojem bi država pratila obitelji podupirući ih i pomažući, gdje bi se majke lako zapošljavale ili vraćale na posao...to bi puno više dovelo do rasta nataliteta.

Oznake: natalitet, demografija

MOST se srušio?

nedjelja , 29.11.2015.

Otkako su završili izbori odvija se ofenziva na MOST. Medijska, obavještajna, politička i financijska. Jako je bitno tko će osvojiti vlast. Jako. MOST se našao između dvije vatre, a jasno je da najofenzivniju i najrazorniju kampanju prema MOSTu vodi SDP. Zašto je to jasno? Jer jednostavna matematika govori da koalicija "Hrvatska raste", tj. SDP nema potrebu za potporom čitavog MOSTa. Dovoljno je nekoliko zastupnika. HDZ, nasuprot njima, ne može ništa bez kompletnog MOSTa.

E, sad.....je li bitno hoće li MOST SDPu ili HDZu?
Meni je nebitno, ako će se provesti određene reforme, one koje MOST traži. Reforma javne uprave, reforma lokalnih jedinica samouprave, smanjivanje općina, županija...itd. Ako će te reforme provoditi SDP ili HDZ, onda je nebitno kome će se MOST prikloniti. Barem ja tako razmišljam, mada sam desničar i nacionalist.
Ali kako to da na sličan način ne razmišljaju svi koji su glasovali za MOST? Recimo, netko tko je glasao za MOST, trebalo bi mu biti svejedno hoće li MOST s HDZom ili SDPom, ako će se provoditi reforme. Ako tako en razmišlja, zašto onda odmah nije glasovao za SDP ili HDZ? I tu sam zbunjen.
Gledam malo te komentare ljudi koji su glasovali za MOST. I svaki put kad se čini da MOST ide SDPu ili HDZu, javljaju se protivnici toga i agitiraju za lustraciju, ili pljuju po Karamarku ili pljuju po MIlanoviću.....ne kužim. Čemu? Što odmah niste glasovali za te tipove?

I nije problem običan glasač vulgaris, već je problem i sa samim zastupnicima MOSTa. Recimo, onaj Petrina. Ako ti je interes provođenje reformi, čemu odmah odbijati suradnju s HDZom? Ili Prgomet? Dok ovo pišem, njegove dvije kolegice se nisu pojavile na sastanku MOSTa. Fali četvoro njih: Petrina, i troje iz HRIDI. Dakle, MOST se raspao.

I sad se pokazuje zašto Hrvatske neće moći rasti i zašto mi zapravo nismo domoljubi nego prvenstveno ljubitelji vlastite guzice. Jer mi, a i zastupnici MOSTa, odlučujemo na osnovi vlastitih prizemnih, lokalnih interesa. Odlučujemo na osnovu toga jesu li naše neke "svjetonazorske" tlapnje bliže SDPu ili HDZu.

A to nas dovodi i do jednostavnog zaključka.....nema odstupanja od jednopartijskog sustava. Nema promjena, osim onih koje se mogu provesti u sklopu HDZSDP partije. A te su promjene nikakve ili sasvim male. Što nam naravno, osigurava put u propast.

Oznake: most

Ruski rulet na Zapadnom Balkanu

petak , 30.10.2015.

U zadnje vrijemem neki naši portali su krcati vijesti o naoružavanju Srbije. Točnije, jedini koji je time krcat je jutarnji list. Drugi nešto malo spominju o tome. A kako je sve to zapravo započelo?

Evo jednog malog članka od prije nekoliko dana
U ovom članku se spominjala kupnja višecjevnih bacača raketa. Naravno, to bi nam prodali Amerikanci. Budući da smo do sada vrlo usko surađivali u nekim transakcijama s Amerikancima (šverc oružja sirijskoj "oporbi") i za to bili "nagrađeni" američkim MRAP-ovima (polovnima, naravno) za očekivati je da nešto i sad moramo odraditi. Jer, budući da nas čeka nabavka novih aviona, teško je za povjerovati da imamo dovoljno novčića za kupiti lansere raketa. Osim toga, već odavno se priča o nabavci novih helikoptera, navodno Kiowa, mada smo prije desetak godina dobili od Rusije nove MI-117-ce. Svejedno, Kiowe se spominju već nekoliko godina. Opet, preko jutarnjeg.
Ukratko, po jutarnjem do sada, Hrvatska nabavlja, kupuje, prosi, što li već....:

1. Eskadrilu jurišnih aviona (u igri su GRIPENi ili F-16, uži izbor)
2. Kiowa helikoptere
3. MLRS (višecjevne bacače raketa sposobne ispaljivati i rakete dometa 300 km)
4. Nove VHS (1000 eura komad, goli bez dodataka, a treba nam bar 15 000 komada)
5. I naravno tu je obavezan remont tenkova.....par milijuna dolara
6. Nove brodove.....ovo će raditi naša brodogradilišta
7. Spominje se i omanja podmornica (do 40tak metara) ništa luksuzno, najjeftinija stavkađ
Do sada je Hrvatska opskrbljena:

1. MRAPovima (nekoliko desetina komada)
2. 2 broda, polovna iz Finske
3. 116 PATRIA-e, oklopnih vozila koja još nisu dobila borbene stanice...i to će trebati nadograditi
4. 12 PzH 2000 (samohodne haubice)
....i još neke sitnice koje nisu naoružanje, ali su bitni komadi opreme.

Ukratko, Hrvatska se navodno naoružava. Problem je u novcima. Koje nema. Pa i nije problem. A ako nema novaca s čime se onda naoružava? Pa dolazimo do glavnog pitanja: naoružava li se uopće Hrvatska ili Jutarnji baca dezinformacije ili nečije želje?
Ostavimo pitanje otvorenim.

Nakon nekoliko dana ode vojvoda Vučić u Moskvu. Od tamo nam dolaze vijesti o naoružavanju Srbije.

Srbi postaju ruski bastion. Sudeći po ruskim medijima, Srbi kupuju oružja u vrijednosti 5 milijardi dolara. Istina ili ne, za to im trebaju novci. Je li Srbija toliko bogata? Čisto sumnjam. Pa što to znači? Ako nema novaca, hoće li im Rusi donirati oružja u vrijednosti 5 milijardi dolara? Ako je to istina, koji je interes Rusije?
Prije nekoliko mjeseci napisao sam jednu temu o povratku Rusije na Balkan.
https://blog.dnevnik.hr/weteran/2014/12/1631901652/rusija-i-balkan.html
A prije skoro godinu dana par razmišljanja o Srbiji, Rusiji i pokušajima da se stanje u Srbiji promijeni, a Srbija približi Rusiji.
http://weteran.blog.hr/2014/10/index.html



Dakle, što se događa?
Po mojem mišljenju dva su scenarija koja se trenutno odigravaju. Jedan je aktivna politika Rusije koja želi udaljiti Srbiju i Crnu GOru od EU. Sa Crnom Gorom će teže ići, ali sa Srbijom bi moglo ići lakše. Kako bi se Srbija udaljila od EU, najlakše ju je udaljiti nabrijavanjem prema Hrvatskoj. Hrvatska je članica NATo-a, već 6 godina, pa ovakve stvari ne bi trebale bitiu neobične, dapače. Svake godine se nekoliko američkih brodova nađe u Splitu. Pa i brodova drugih zemalja saveznica. Američka vozila na proputovanju kroz Hrvatsku također nisu ništa novo. Dapače. Remonti brodova u našim broidogradilištima također. Dakle, zašto se onda baš sad počelo govoriti o uskoj vojnoj suradnji SAD-a i Hrvatske? Jednostavno, ovakve vijesti prelaze granice i padaju i na srpske uši. I javlja se paranoja. Malo hranjena. Malo više.

Drugi scenario je da zapravo Amerikanci pokušavaju zastrašiti Srbe sa ovakvim vijestima, stisnuti ih da se čim prije opredijele. NATO i EU ili Rusija. Ovaj scenarij mi je malo vjerojatan. Dapače, što više razmišljam jedina logičan odgovor su mi Rusi koji nastoje imati odskočnu dasku unutar Europe.
I važno pitanje je: jesu li ove vijesti uopće točne? Naoružavaju li se Srbija i Hrvatska?
Mislim da se radi o modernizaciji već postojeće opreme, nije riječ o naoružavanju. Neće Rusi dati Srbima 5 milijardi oružja niti će to isto ameri dati nama. Ali širenje ovakvih vijesti nagoni političare na donošenje određenih odluka. Vojvode, radosna srca ili teška srca, sad je nebitno, sve se više približavaju Rusiji.
A prije godinu dana sam o ovome pisao dok je vojvoda Šešelj pušten iz Haga. Sad,. godinu dana poslije, Srbija je puno bliža Rusiji. A u tih godinu dana puno se toga i dogodilo.

Što je nama to toliko bitno? Bitan nam je ulazak Srbije u EU, jer time zatvaramo prostor Rusiji. Zatvaranje prostora Rusiji znači da Srbiju nitko neće moći huškati ili s njom baratati za svoje interese, što trenutno, Rusija pokušava. Srbija je dovoljno daleko od Rusije, a dovoljno blizu EU da bi Rusi mogli igrati se malo rata i nestabilnosti. Ništa ih ne košta (osim malo oružja koje se nalazi u otpisu), a dobivaju puno.
Tko su glavni luzeri? Pa Srbi, a odmah nakon njih i Hrvati....u biti, ne bih ni izračunavao tko je veći luzer u ovakvoj situaciji.

Nestabilnost, dugoročna, smiješi nam se širokim cerekom.

Oznake: rusija, Hrvatska, srbija, oružje

Obljetnice

četvrtak , 08.10.2015.

Danas se napunilo 24 godine od kako je Hrvatska postala i službeno neovisna.

Napunilo se i godinu dana otkako pišem na ovom blogu.

Vrijeme leti. U godinu dana napisah samo 56 ili 57 tema.
Morat ću biti malo ažurniji.


Kakva nam je budućnost? Ove države koja je napunila 24 godine neovisnosti? Jel itko razmišlja o budućnosti? Ili se razmišlja samo kratkoročno?

Nedavno sam pogledao film "Z kao Zacharian". Oni koji ga misle pogledati neka ne čitaju dalje, mada ću nastojati ne otkriti sadržaj do kraja. Radi se o djevojci koja živi sama u jednoj dolini. Nije to zato što ona to želi, već zato što je čitav svijet stradao u nuklearnom holokaustu. Sve je zatrovano i krcato radijacije. Njezina, pak, dolina je zdrava i čista. Ali ona je sama. I neke stvari ne može sama. Raditi, živjeti, preživljavati.....nakon nekog vremena joj se posreći.




Sreća joj dolazi u obliku muškarca. Vrlo brzo nađu zajednički jezik, mada su sasvim drugačiji.

I sad počnem razmišljati. Kakav njihov život može biti?

Osnovna djelatnost im je poljoprivreda, ali od nje je teško preživjeti bez pomoći tehnologije. Muškarac se u neke stvari razumije i predlaže izgradnju "hidrocentrale" Tako bi dobili struju, struja bi omogućila zamrzavanje hrane, što bi im omogućilo preživlajvanje zime. I čini se da njih dvoje mogu uspjeti. Naravno, jedno drugome su društvo, budući da su jedini muškarac i žena, očekuje se i seks vrlo brzo. Seks, vjerovali ili ne, donosi i djecu. Djeca predstavljaju i neku budućnost.....

....kakvu?

Bez djece, njih dvoje su osuđeni na kratak život. Muškarac je stariji od žene, žena će ostati sama, stara i vrlo brzo će umrijeti. Djeca donose brigu o starijima. Za njih se mogu brinuti njihova djeca....ali je pitanje kakva će im djeca biti i tko će se na kraju brinuti za djecu? Hoće li ta djeca imati vlastitu djecu? Incest, degeneracija...a što ako ta djeca budu istog spola? Potomstva neće biti.

Međutim, budući da je situacija takva kakva jest, budući da je prava sreća to što su i njih dvoje preživjeli, ovo dvoje ne razmišljaju tako daleko u budućnost. Muškarcu su djeca pala na pamet, djevojci još nisu, ali na pameti joj je seks. I kad stvari imaju naznaku kretanja svojim tijekom......

.....dolazi treći kotač. Još jedan muškarac.

Realno gledajući, još jedna osoba donosi veću mogućnost preživljavanja. Više posla, više hrane, otpornost na bolesti.....a kad govorimo o potomstvu, šanse su još bolje. Žena sada može imati djecu sa dvojicom muškaraca. Različita djeca, različiti geni, manja mogućnost degenerativnih bolesti, veći broj kombinacija......šanse za opstanak ljudi u toj dolini su, naravski, veće.

Mislite da njih troje razmišljaju o tome?

Razmislite još jednom.

Ženi jedan muškarac više odgovara po pitanju sigurnosti, drugi joj je privlačniji i više se pali na njega. Muškarci, naravno, započinju nadmetanje oko žene. Djelomično i prljavu igru. Javlja se i ljubomora. Nitko od njih ne razmišlja o pozitivnim stvarima koje im donosi novonastala situacija. Svi su u strahu i čitavim ostatkom filma se provlači strah i napetost. Gledatelja se vodi zaključku da nema mjesta u dolini za obojicu muškaraca. Oni su u to uvjereni, žena se boji, gledatelj....ako razmišlja kao ja može si samo lupati glavu o zid i čuditi se ljudskoj gluposti.

Je li moguće da oba muškarca otklone svoje osjećaje i dogovore se oko žene? Pola-pola. Bez obzira na vlastite osjećaje? Je li moguće da žena prihvati takav dogovor i konsenzus? Mogu li se svo troje žrtvovati za dobrobit svoju i svojih potomaka? Na dobrobit čovječanstva?


E, da bi doznali odgovore na ta pitanja , morate pogledati film. Mene je film podsjetio na sadašnju političku situaciju. Imamo dva partijska bloka koji se bore oko naklonosti naroda, države. Imamo političare koji moraju razmišljati dugoročno. U biti, mi to nemamo. Jer niti jedan od tih političara ne razmišlja dugoročno. Misle samo na kratko, na vlastitu dobit. Kako i kad će ga umočiti i kako vlastitim partijskim drugovima i rodijacima dodijeliti položaj, moć, vlast, novac.....

Sve ostalo može ići u 3 P.M. po njima.
Naravno, imamo i narod koji o tome ne razmišlja, već se manje više ponaša poput žene iz filma, pasivno, ni ne sluteći što se događa i do čega sve može doći.

Čisto onako, prođe mi sve to kroz glavui gledajući film.....

Uglavnom, sretan vam Dan neovisnosti. Uz želje da ne budemo ni ova žena ni ova dva muškarca.
Teško je.

Oznake: Z kao Zacharian, neovisnost

Je li NDH bila fašistička?

petak , 02.10.2015.

Zadnja dva dana, prije puštanja Sanadera na slobodu, jedna od udarnih vijesti bilo je "šokirajuće" istraživanje o znanju hrvatskih maturanata. "Šokantno" i "skandalozno" je za naše medije bilo nekoliko činjenica:

1. Pokazalo se da 71% ispitanih (neki mediji spominju 73%) ne zna da je NDH bila fašistička tvorevina. Naravno, mediji za to "optužuju" obrazovni sustav, profesore, bolje rečeno. KOji su tad, sasvim slučajno, bili u štrajku.
Osnovnu školu sam završio u doba SFRJ. Ni tada nas nisu učili da je NDH bila fašistička. Kvinsliška, to da. Da su njome upravljale sluge okupatora, domaći izdajnici, to da. Fašisti? To ne. Fašistima se smatralo Talijane. Čak ni danas se neki povjesničari neće složiti s tvrdnjom da je NDH bila fašistička. Diktatorska? Da. Nastojala kopirati neke elemente i zakone nacizma? Da. Ali nije bila ni fašistička ni nacistička.
Ako se učenije glave oko toga en mogu složiti, zašto bi prosječni hrvatski maturant oko toga razbijao glavu?
Naravno, vjerojatno je ogroman postotak onih koji nikad nisu ni čuli nešto oko fašizma, NDH ili slično tome. Možda su spavali na nastavi povijesti ili ih uopće nije zanimala. Slično bi vjerojatno prošla i neka anketa koja bi imala pitanja o DR-u. Pa čemu onda objavljivanje ove ankete baš u ovom trenutku? Slučajnost?

2. Pokazalo se u ispitivanju da čak 52% maturanata ne smatra homoseksualnost nekakvom bolešću ili poremećajem. U onome oko čega su se do prije 20tak godina slagali skoro svi psiholozi i to toliko da su neki imali terapije za liječenje homoseksualnosti, danas čak 52% maturanata smatra da je pederluk normalna i prirodna stvar. Naravno, naši mediji nisu to složili ovako kao ja, pa je ispalo da "čak 48% maturanata smatra da je homoseksualnost poremećaj". I opet, i dan danas postoje i psiholozi i doktori koji homoseksualnost smatraju poremećajem. Zašto bi naši maturansti bili pametniji od njih?
Naravno, mediji opet neizravno i izravno, optužiše obrazovni sustav. Ali činjneica je da se o homoseksualnosti najviše govori u medijima i na društvenim mrežama, a najmanje u školi. Dakle, i jedan i drugi stav su maturanti mogli pokupiti iz svoje koline, a ne iz škole.

3. Samo 40% maturanata vjeruje da je hrvatska tradicija bogatija od tradicija većine naroda. Ja kažem "samo 40%", mediji kažu ČAK 40%. Koliko sam ja upoznat, Hrvatska je druga u svijetu po zaštiti nematerijalne baštine od strane UN-a. Ispred nas je samo Japan, čini mi se. U Europi smo prvi. Imamo 7 lokaliteta svjetske baštine. Pa...da. Mislim da je onih 40% maturanata poprilično u pravu. Ovih 60% nisu dovoljno upoznati sa samima sobom.

4. I na kraju, jedna od "najsenzacionalnijih" činjneica.....samo 27% zna tko je premijer (navodno e tako bilo pitanje, mada mi nemamo premijera, već predsjednika Vlade) i 20% koja je koalicija na vlasti. Za to su, po medijima naravno, opet zaslužni obrazovni sustav i učitelji. Međutim, oni koji najviše spominju premijere i koalicije su zapravo - mediji. Oni svakodnevno spominju ovoga ili onoga, premijera i predsjednika....dakle, kakve veze ima obrazovni sustav? Naravno, nisu mediji propustili spomnenuti potrebu uvođenja građanskog odgoja u škole. Ali zanimljivo pitanje ostaje....ako mediji stalno tupe o premijeru (po njegovoj tvrdnji nedavno na RTS-u, mediji su njegovi), kako to da mladi nisu pokupili ta imena, te koalicije? Kako je to moguće? Naime, Milanović i slični iskaču iz svake paštete danas. I ne znati za n jih je skoro pa nemoguće...a naši maturanti su postigli nemoguće.
Gdje se ti maturanti informiraju? Tko ih informira?
Kako sami kažu, "najvažniji izvori informiranja maturantima su društvene mreže (66%), a nakon njih vršnjaci (47%), internetski portali (43%) i roditelji (38%). Svakodnevna konzumacija „tradicionalnih“ medija relativno je slabo zastupljena – informativne televizijske emisije gleda 30%, novine čita 16%, a radio sluša 11,3%."

Vau, i sad...podbacio je obrazovni sustav?

Oznake: ndh, mediji, Fašizam

Vojska, žica, granica

nedjelja , 27.09.2015.

Već danima traje imigrantska kriza koja praktički potresa Hrvatsku. Još uvijek nije strašno. Ali ulazi i do 10 000 ljudi u jednom danu. Hrvatska, po priznanjima vladajućih, nema kapaciteta da bi uspjela evidentirati i regsitrirati toliki broj imigranata, a još manje ima kapaciteta za pomoći tim istim imigrantima.
I što sad?
Kao prvo, analizirajmo u čemu su vladajući pogriješili.

1. Procjena situacije:
Govorilo se, skoro oduvijek, o otvorenim granicama. Da bi Mađarska mogla sagraditi zid, kao Izrael, teško je bilo povjerovati. Ali to se dogodilo. Greška hrvatske vlasti? Naivnost i ne slušanje onog što je Orban govorio tjednima i mjesecima prije: da će Mađarska žicu sagraditi. Realno je bilo očekivati, kad se žica sagradila i dok se gradila, da će sav priljev imigranata ići dalje prema Hrvatskoj. Sve one tisuće imigranata koje su krenule prema Mađarskoj, mogli smo mi
očekivati. Bar dva mjeseca prije sadašnje "krize". Al što su govorili vladajući, konkretno, ministar Ostojić? Sve nas je uvjeravao kako je situacija pod kontrolom i kako mi imamo dovoljan broj smještajnih kapaciteta za AZILANTE. A to je par tisuća. Sad smo došli do 10 000 dnevno.

2. Procjena daljnjeg razvoja situacije
Još prije nekoliko dana, dok je Predsjednica rekla da dolazi val do 40 000 imigranata, Ostojić se smijao i rugao. Nakon samo nekoliko dana šibnuli smo preko 60 000 ulazaka. Registriranih. Da ne pričamo o onima koje nismo uspjeli registrirati. Vladajući nisu mogli ni pretpostaviti da će Orban sagraditi ogradu i prema Hrvatskoj.
Nisu procijenili ni to da će Orban imati podršku Europe. Nisu pretpostavili, u stvari, zakazali su u prikazu pomoći koje Hrvatska pruža imigrantima, dapače, ispade Srbija ona koja podnosi najveći teret krize i ona koja radi najveći posao.

3. Niz grešaka vladajućih se nastavlja. Sukobili smo se sa svim susjedima. Zašto? Realno, imamo mi s njima sukobe i od prije, ali sada su svi sukobi kulminirali. Ne želimo biti "hot spot"? Ako se ovako nastavi, neće nas nitko ništa pitati, jednostavno ćemo to postati. Sukob sa Srbijom smo prekinuli, praktički kapitulacijom. Otvorili smo granicu, a čitavo vrijeme sukoba, čak su i naši "saveznici" držali stranu Srbiji. Bar je takav moj dojam. A da ne govorim o tome da ni unutar vlastite države nismo imali suglasnost oko blokade granice.

Nećemo žicu. OK. Mi smo otvorena zemlja. OK. Što ako ćemo morati sagraditi ogradu?
Uveli smo različite narukvice za različite nacionalnosti i različite skupine. Trebalo nam je 5 dana za to. Ako smo bili toliko zainteresirani za imigrante, mogli smo od početka uvesti takve metode i ne dopustiti da pojedinci kradu djecu kako bi se prošvercali među prvima u vlakove i autobuse. I mada smo to uveli, ispada da imigrante klasificiramo kao Židove u NDH.

Nećemo vojsku na granicu? A zašto smo onda ratni brod poslali na granicu? Oni tamo spašavaju imigrante, a vojska u Slavoniji bi ih ubijala? Dakle, vlada koja je već poslala vojsku na granicu EU-a, ne želi slati vojsku na vlastitu granicu (EU).
Ukratko, totalno nespremni smo dočekali ovaj val. A imali smo nekoliko mjeseci za pripremu.
I što sad? Što dalje?
Imigranti će nastaviti dolaziti. Navodno je u ovogodišnjem valu migracija sudjelovalo oko 1 300 000 ljudi. Od toga su otprilike trećina Sirijci. Čak i ako se situacija u Siriji smiri, ostaju migranti iz Afrike, Pakistana, Iraka, Afganistana...To su milijuni ljudi. Osobno nisam neki matematičar, ne kužim puno ni ekonomiju, ali tko će progutati taj
broj? Koja zemlja, koja ekonomija? Njemačka neće moći, koliko god oni to željeli. A kakav je to profil ljudi, tj. radnika?
Možda se iz Sirije može i dobiti neka kvaliteta, ali iz Pakistana....ili Afganistana (u kojem je rat otkako pamtim za sebe) ili Iraka?
Koliko čujem, minimalna satnica u Njemačkoj je 8,5 eura. Konkurentnost radnika sa ekonomijama koje plaćaju radnika 10 puta manje i to u zemljama iz kojih neki od tih emigranata dolaze...ne vidim nikakvoig smisla. Smisao može biti jedino to da imigranti žive na socijalnoj pomoći. A ako tako i bude, koliko će to trajati?
Sve ovo će jednom doći, ako već i nije, u glave političara. Neki su ksenofobni samo po sebi, a neki će postati ksenofobni silom prilika.
E, a što ćemo mi?
Žica? Ograda? Vojska?
Vrlo vjerojatno.
Hrvatska gubi oko 13 000 stanovnika godišnje, samo zbog mortaliteta. Iseljavanje nećemo ni spominjati. Naravno da bi nam imigracija dobro došla. Ali 65 000 u 7 dana nije moguće progutati. Čak i da imigranti hoće k nama. A jednom će možda i zaželjeti, jer u NJemačku neće moći. Ili Švedsku.
Što nam je onda raditi?
Ako EU ne nađe zajednički jezik i ne poduzme zajedničke akcije, poput nadzora granica u Grčkoj i na mediteranu, te privremenog smještaja izbjeglica i azilanata u kampovima u kojima će se njihovi slučaji obrađivati i odobravati, morat će to napraviti Hrvatska.
Bez obzira što orao nije mislio graditi žicu u Europi u 21. stoljeću, bez obzira što ne lovi muhe, orao ili neka druga kokoš će morati napraviti ogradu. Ogradu će biti potrebno graditi u suradnji s BiH. I sad već treba početi pregovore s njima.
Granice će trebati braniti na Drini, sve drugo nas košta enormno puno, jer granice između BiH i Hrvatske je teško braniti. Hrvatska može, nakon gradnje ograde, imigrantima nuditi život u Hrvatskoj. Za normalan neki demografskli razvoj bilo bi nam potrebno bar 30 000 ljudi godišnje. Ne u 3 ili 7 dana, već godišnje.
Vojska će nam morati ići na granice. Bar neke postrojbe i specijalnosti. Jedino tako možemo odgoditi rasulo.

Što je alternativa? Kad Nijemcima, i ostalima, dosadi nekontrolirani priljev imigranata, oni će lagano zatvoriti svoje granice. Ako smo mi nepripremljeni, naći ćemo se u situaciji da će sve te izbjeglice ostati zaglavljene kod nas. A mi nećemo znati što s njima. I evo nas u situaciji hot-spota. Kojeg, navodno, ne priželjkujemo. Realno, mi smo turistička zemlja, i imidž hot-spota bi nam samo šteti.
Postoji još jedna opasnost koja se može dogoditi s vremenom. TO je radikalizacija tih imigranata kad shvate da za neke od njih u EU nema mjesta. A tu je i BiH koja se također može radikalizirati. Priliv imigranata i u BiH može naštetiti tamošnjim međunacionalnim odnosima. Stavovi će se radikalizirati, sukobi onda postaju neizbježni.
Dakle, treba se pripremiti za gradnju ograde. Dogovoriti se s BiH i Crnom Gorom (po mogućnosti) i pripremiti sve za radove. Ako se EU ne dogovori, ne napravi plan, početi s radovima. Nije to pitanje netrpeljivosti prema imigrantima, već obrana vlastitih država čiji sustavi se mogu urušiti nekontroliranim priljevom ljudi. Ni Švedska ni Njemačka neće biti iste nakon toga. Neće biti islamizirane, ali neće ni biti socijalne države, gospodarski prosperitetne. Isto se može dogoditi i Hrvatskoj....može zapasti u goru situaciju nego što je sad.

Doduše, ova vlada neće početi graditi ogradu. Da bi se to dogodilo, SDP mora izgubiti izbore.

Oznake: imigranit, izbjeglice ograda

Izbjeglice preplavile Hrvatsku!!!

srijeda , 09.09.2015.

Preplavili su nas masovno u valovima. Omirisala im civilizacija. Naši gradovi su ugroženi od rulje koja nije čula za Isusa Krista, Spasitelja. Nisu čuli ni za vodovod, kanalizaciju, sapun....a kamoli da su ih ikad koristili. Čitanje i pisanje je za njih nepoznanica, klanjaju se bogovima groma, sunca, mjeseca...
Zidovi nam nisu pomogli. Nisu pomogli ni u Britaniji. Naše predstraže su pale pod navalom barbara....i svima je na pameti samo jedna stvar: doći do svetog grada, Rima.
Iza njih, kao iza skakavaca, ostaje samo pustoš, smeće i nered. Njihove građevine su od blata i slame, kolibice...čude se kamenim gradovima, cementu i visokim građevinama naše Sisciae, Jaderae, Spalatuma....

Bože, spasi nas.
Isuse, pomozi nam.
Majko Božja, zaštiti nas.
Amen.

Oznake: Izbjeglice, Hrvatska, kriza, sirija