Opis bloga

procitaj moje misli... osjecaje... saznaj sve o mojoj sreci i uzivaj samnom u carstvu tuge... dobrodosao u dusu mene, teenagera...


-----------------------------------
moja mail (i msn) adresa, ako imaš pitanje, ili odgovor, slobodno se javi...:
a_x_i_a@live.com

* * * * * * * *

°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°°
Njih čitam.. Čitajte i vi...
...jura...
...Riley...
...sheena...
...€uro...
...Divan Skitnje...
...aiku...
...Mare...
...lonewalker...
...Kikica Rodjkica...
...Anti-Bane...
...lady grenouille...
...Đej...
...Suncokretica...
...zaklada"Ana Rukavina"...

utorak, 28.08.2007.

...........................

U zadnje vrijeme me hvata melankoličnost… tuga…upravo sam pročitala nešto napisano prije nekoliko mjeseci. I sad razmišljam…koliko sam izgubila zbog dvije, nikad izgovorene riječi. Prije nepunu minutu imala sam čitav post složen, ispisan u glavi… sad kad sam počela pisati, ne znam od kud da počnem.
Ne želim da moji postovi budu deprimirajući i tužni… želim unijeti malo vedrine u svoj život. I kad to napokon uspijem, jedan san upropasti sve. Kad napokon zaboravim što sam izgubila, ponovno ga sanjam, kraj sebe, sretnoga, zaljubljenoga. Ponekad imam želju sasuti mu sve u lice, reći mu da nije pošten, da ne može otići od mene sada kad mi je najpotrebniji, jer sam ja uz njega bila u takvim trenutcima… i napišem poruku… i pošaljem ju.. i onda ugasim mob, kako ipak nebi stigla do njega. Jer u toj stotinki sekunde shvatim da ja ne smijem biti sebična i misliti samo na sebe, jer mi nije dužan ništa… dužan je sebi… a to je posve druga priča…koju isto tako zaboravljam, a onda me proganja u snovima….
Gotovo je.. mislim da sam ga izgubila….zauvijek…. ali jebi ga, škorpion sam i uvijek ću biti…a škorpioni vjeruju da nada umire posljednja…. Prokleta bila…

nedjelja, 19.08.2007.

....there's no place like home....

*********************************************************






*********************************************************


eto.. prošlo je i tih predugih deset dana. Neznam koje druge riječi, osim ove gore navedenih, upotrijebiti pri opisivanju doživljaja… Prošla sam puno, vidjela još više, uživala bih da nisam bila u društvu staraca… ah… zabilježila bih sve to da moj dear fotić nije ponovno zakazao… rekli su da mu nema spasa…a ok.. ne bi mi ga bilo toliko žao da nije bio poklon za krizmu… pohvatala sam ponešto mobom, ali nije to to… da stvar bude bolja, mam problema s prebacivanjem tako da od fotki još ništa, ali potrudit ću se pa naknmdno ubaciti. Sad se odem odmoriti od godišnjeg(vjerujte, bio je naporan) a onda do kraja ljeta u Kutinu… jer, pak ima još pokoji neizrealizirani plan;) koji ćemo mi naravno izrealizirati.


Pusa svima


Voli vas vaša Ana



p.s. dodala sam dvije fotke.... jedna od njih je s mora(prva)... uživajte:)(20.8.'07.-20:40)

srijeda, 08.08.2007.

hit the road, Jack!

Torba spakirana…
Sve više prekriženih obveza na popisu….
Soba pospremljena (na moju veliku žalost)…
Što još trebam učiniti? Hmmm…
Zbilja nemam pojma…. A znam da ima nešto… 100% sam nešto zaboravila…a dobro….
Dakle, dragi moji blogeri i neblogeri, napuštam vas na 10 dana, idem put Jadrana našeg modrog, točnije put Biograda. Više nisam onako nezadovoljna time… našla se poneka opcija… pa sad, čak i ako se budem morala 10 dana rolat… a dobro, meni paše
Nema se tu više što za reć. Pravi, dugi, iscrpni post očekuje vas mojim povratkom…koji ću potkrijepit i fotkama.. da…. Popravljen mi je fotiiiić!!!!!!! Nakon 2 mjeseca iiii 6 dana i sad sam baš hepi… i od sreće…. Hmmm… idem fotkat
Uživajte u preostala 3 tjedna praznika, iskoristite ih do maksimuma….
Sve vas volim do nebaaa(ne bi bilo tak da nije bilo stričeka majstora i moje seke.. fala sis) i šaljem vam…. Ooooooooogromnu pusetinu.uuuu ma… evo vam dvije svakom
Pa-paa

vaša Ban_ana_naS

petak, 03.08.2007.

čudne li biljke

Nije li ljubav čudna biljka? Mislim, zaista čudna? Sad će svi oni koji su sretno zaljubljeni to opovrgnuti…. Ali niste u pravu… sigurno se i vama desilo nešto čudno…kad vas je volio netko za koga niste imali ni malo interesa. Ili ste vi voljeli nekoga, a taj netko… ah da… čudna biljka, jako čudna. Nije li čudno što se u životu pojavljuju razdoblja kada vam netko toliko treba, a oko vas nigdje nikoga i kada ne želite nikoga, a napadaju vas sa svih strana? Sad to kažem i čudim se sama sebi, vjerujte, jer, otkako znam za sebe, živim u uvjerenju da s vremenom sve dođe na svoje. Vjerojatno sam zahvaljujući tom uvjerenju jako strpljiva. Ali, da, čudno je, sad kad na to gledam i osvrćem se unatrag, kako sam zapravo bila naivna. Ne jednom… ne dva puta… čitav život.
Svaki put kada vidim u nekome ono nešto, počnem se kunuti sama sebi kako je to to, kako ga nikada neću preboljeti, kako ga samo ja mogu voljeti tako jako i iskreno. I onda u svakom pokretu te osobe vidim nadu, u svakom pogledu i osmijehu vidim neki znak, u svakoj riječi na usnama čitam poljupce .možda sam sve to umišljala, možda je u svemu tome nešto i bilo, tko zna… ja ne. Nešto kasnije sažalijevam samu sebe, mislim da je nemoguće da sam baš ja bila ta budala koja si je ulijevala nadu. A sad. Sad tek vidim da je svaki taj pokret i svaki taj osmijeh bio znak neke dobre namjere, možda čak i sažalijevanja. Zašto nas ljubav čini slijepima. I je li to uopće ljubav? Zanimljivo je i to, kako u sva ta 4 mjeseca nisam vidjela sve one koji su mi pružali ruku spasa, nudili ljubav, sreću. Ne, vidjela sam samo njega. Budala. A sad, sad kad napokon shvaćam da trebam gledati ponekad i oko sebe, a ne samo ravno, pred sebe, u njega, e sad kad pogledam okolo… ljudi moji… znate, ja bi malo mira. Do nemadugo nisam primjećivala koliko prilika za ljubav imam. Jer to nije bila ona prilika koju sam željela. Sad kad više ne želim tu priliku, shvaćam koliko sam ja možda povrijedila kao što sam ja bila povrijeđena.
Čudna biljka je ta ljubav. U svoj toj boli i ne zamjećujemo da nekome nanosimo istu takvu bol, iz istog sažaljenja koje ljudi osjećaju prema nama, šaljemo krive poruke onima koji to nisu zaslužili. Iste onakve poruke kakve smo mi primali. Jer smo bili glupi, slijepi i nadali se. Zapravo, dok ta agonija ne prođe i ne vidimo da ta bol i nije bila tako jaka kolikom smo ju mi predstavljali.
Koliko sam puta čula kako prijatelji nisu dovoljni. Koliko puta sam i sama izgovorila tu laž. E pa ljudi, jesu dovoljni su. Ako su pravi, ne treba vam ništa više. Ne zasad. Ipak, ako imate priliku, volite i budite voljeni svim srcem. Dopustite si to.. jer je to najmanje što zaslužujete.