Kim Jong-il: Top 11 ludih činjenica o pokojnim 'dragom vođi'

19 prosinac 2011


Kim Jong-il: Chuck Norris je pičkica

Ispada da diktator nije pravi diktator ako nije pristojno lud... možda ih upravo ta ludost i čini toliko groznim vođama vlastitih naroda, kojima trebaju godine i generacije da barem 'zaližu rane'. Jedan od najosebujnijih, da ne kažem: potpuno ludih, diktatora je nesumnjivo Kim Jong-il, friško preminuli predsjednik Sjeverne Koreje.

Iako se o životu i djelu sjevernokorejskog diktatora – kao i o svakom tko čitav život potroši na učvršćivanje kulta ličnosti, što ga u očima naroda ispranog mozga pretvara u fantastično biće u koje na kraju svi hiponizirano vjeruju (ja vjerujem da oni ljudi što se ruše po ulicama i padaju u nesvijest na vijest da ga više nema, iskreno pate... vidio sam to oko sebe kad je Tito riknuo... čovječe, k'o da je umro polubog, a ne 'omraženi diktator') – zna malo pouzdanih činjenica, kroz godine se ipak nakupilo dosta toga. Neki od tih izvještaja doslovno stižu ravno s 'ruba pameti', a neki su potpuno proizvoljni. Slijedi subjektivni izbor jedanaeset definitivno najluđih.

1. Božansko rođenje
Legenda kaže da je Kim rođen 16. veljače 1942. na sjevernokorejskoj 'svetoj' planini Baekdu – sam je događaj prigodno 'posvećen' pojavom dvostruke duge i jedne nove, vrlo sjajne zvijezde. Ruski pak podaci otkrivaju da je rođen u sibirskom selu Vjackoje, 1941. godine. Izgladnjeli narod Sjeverne Koreje vjeruje da se rođendan 'dragog vođe' slavi širom svijeta.

2. Strah od letenja
Možda je jedan od razloga njegove 'povučenosti' i taj što se plašio letenja avionom, što je naslijedio od svog oca Kim Il-sunga ('Veliki vođa'). Kim je rijetko putovao u inozemstvo, a kad je i putovao, onda je to bilo vlakom – jednom je sve do Moskve putovao u iznajmljenom luksuznom vagonu. U kolovozu je posjetio Rusiju, također u oklopljenom vlaku, kako bi od Dmitrija Medvedeva dobio potrporu za prijenos vlasti na svog trećeg sina Kim Jong-una ('Veliki naslejdnik'?). Kimova ljubav prema vlakovima je prilično znakovita jer ga je smrt (navodno) zatekla na vlaku kojim je putovao izvan glavnog grada Pyongyanga.


Biologija se najbolje uči pomoću prepariranih životinja

3. Divovski zečevi
Njemački su mediji 2007. izvještavali kako se Kim nada doskočiti gladi uzgojem divovskih zečeva. Farmeru iz istočne Njemačke, koji uzgaja zečeve velike poput pasa, navodno su pristuplili dužnosnici Sjeverne Koreje kako bi im pomogao u pokretanju farme velikih zekonja, koji su trebali pomoći u olakšavanju dugogodišnjih nestašica hrane. Njemački se farmer rado odazvao i u Sjevernu Koreju poslao 12 svojih divovskih zečeva, ali se i prilično šokirao kad je čuo da su zečevi pojedeni na rođendanskom banketu Kim Jong-ila.

4. Pečena magaretina
Kim pokojni je obožavao pečenu magaretinu. Tijekom slavnog putovanja u Moskvu 2001., ruski dužnosnik koji ga je pratio izvijestio je pretpostavljene da su se na vlak svakodnevno ukrcavale velike količine pečene magaretine i svježih jastoga. Kim je također obožavao jesti srebrnim štapićima, te hranu zalijevati francuskim vinom i pjenušcem. Također se govorilo da je jedan od najvećih svjetskih kupaca konjaka Hennessy.


Autocesta je tu, samo nema ljudi ni automobila

5. Wunderkind
Službeni izvori govore da je Kim naučio hodati kad je bio star svega tri tjedna, a potpuno je razgovjetno govorio čim je navršio dva mjeseca. Tijekom studiranja na Sveučilištu Kim Il-sunga, navodno je napisao 1.500 knjiga u samo tri tjedna. Ali to nije sve... uz impozantni broj knjiga, u ta tri tjedna je stigao dovršiti i šest opera. Prema službenoj biografiji, sve su njegove opere 'bolje od bilo čega u povijesti glazbe'.

Njegovi brojni talenti očitovali su se i na sporstkom planu. Tako su 1994. mediji u Pyongyangu izvijestili da je Kim, na jedinom sejvernokorejskom terenu, po prvi put u ruke uzeo palicu za golf. Čitavu je igru priveo kraju sa samo 38 udaraca, a 11 rupa je pogodio od prve. Izvještaji su navodili da je svih njegovih 17 tjelesnih čuvara potvrdilo čudesno obaranje svjetskog rekorda. Nakon toga diktator se potpuno povukao iz sporta.

6. Potemkinov grad
1950-ih Kimov otac je sagradio čitav grad imena Kijong-Dong, u Sjevernoj Koreji poznat i kao Selo Mira, koji je projektiran isključivo za propagandu. Kad je suvremena tehnologija omogućila da se 2004. otkrije kako to nije nikakav dom za 200 obitelji, nego najobičniji obojani beton bez stakala na prozorima, Kim je momentalno dovukao pojačalo, odvrnuo do daske i počeo 20 sati na dan emitirati vatrene protu-zapadne govore, agitprop opere, domoljubne koračnice. Smješten je u sjevernoj polovici demilitarizirane zone i do dana današnjeg nema nijednog stanovnika. Zapadni mediji, a pogotovo oni u Južnoj Koreji, inzistiraju na terminu Propagandno Selo.


Sletovi svuda i stalno

7. Modna ikona
'Uzvišen' do 162 centimetra, Kim je nosio i zanimljive... khm, 'punđe', nezaobilazne su bile i 'platformke' (cipele s visokom đonovima, zna se valjda zašto), a ponosio se i svojom kolekcijom kombinezona. Ne smijem zaboraviti ni sunčane naočale. Unatoč očitoj karikaturalnosti, Rodong Sinmun, list komunističke partije, jednom je prilikom izvijestio da su njegova odijela postala globalni modni fenomen. Status 'modne ikone', naravno, prenešen je i na njegovog nasljednika Kim Jong-una. Priča se da je nauljena, pažljivo podrezana frizura Kima mlađeg, koji se navodno povrgnuo i plastičnoj operaciji kako bi bio što sličniji ocu, apsolutni hit među mladićima u Pyongyangu.

8. Zaljubljenik u film
Za Kima se govorilo da je veliki poklonik filma te da je skupio kolekciju od više od 20.000 video kaseta i DVD-ja. Njegovi su najdraži naslovi bili Petak 13., Rambo, Godzilla, a obožavao je honkonške akcijske filmove te bilo što u čemu su glumili Elizabeth Taylor ili Sean Connery.

Nakon što mu se izjalovio plan s japanskim 'konzultatntima', od kojih su neki počinili ritualno samoubojstvo, godine 1978. naredio je otmicu južnokorejskog redatelja Shin Sang-oka i njegove supruge, ujedno i glumice, Choi Eun-hee, kako bi pomogli u izgradnji filmske industrije Sjeverne Koreje. Desetljeće kasnije uspjeli su pobjeći tijekom putovanja po Austriji te im je odobren azil u SAD-u.


Nije čudno što narod gladuje već desetljećima

9. Dječak ubojica?
Kad je Kim imao pet ili šest godina, njegov se mlađi brat Shura Kim utopio u obiteljskom bazenu. Nepotvrđeni ruski izvještaji govore da je Kim bio odgovoran za tu nesreću. Njegova majka je umrla sljedeće godine pri porodu.

10. Magični eliksir
U pauzi između utrke za atomskom bombom, slanja ljudi u gulage i prijetnjama ratom, koji može izbiti 'svaki čas', Sjeverna Koreja se 2010. stigla pohvaliti i razvojem super-energetskog napitka, koji koji 'umnožava moždane stanice, čini nas pametnijima, sprečava odumiranje moždanog tkiva te čuva kožu od bora i neugodnih crnih mrlja. Štoviše, napitak nema nikakvih neželjenih nuspojava, osim kod ljudi s manje melanina, jer će napitak dodatno posvijetliti njihovu kožu.'

Prema lokalnim medijskim izvještajima, anti-oksidantni napitak sadrži 60 vrsta 'mikroelementa' ekstrahiranih iz više od 30 biljaka, a službena agencija KCNA je tvrdila da je magični eliksir na sajmu u Pyongyangu izazvao 'veliki interes kod poslovnih ljudi iz Kine, Njemačke i drugih'.

11. Nije srao
U službenoj Kimoj biografiji na državnoj stranici Sjeverne Koreje, koja je u međuvremenu skinuta s interneta, stajalo je da 'dragi vođa' ne prazni crijeva. Pametnom dosta.



Prizor iz svakodnevnig života


Nada ponovnog ujedninjenja dviju Koreja ovjekovječena je ovim monumentalnim ssoemnikom


Pogled na središte Pyongyanga

Vratio se Banksy i Norveška bez maslaca

13 prosinac 2011



Vjerujem da nisam jedini koji se povremeno, a ponekad i neprestano, pita: pa gdje ja živim?!?

Dok je naša svakodnevnica nakrcana Mamićima, Kosoricama, Sanaderima, Kaptolima, tupanima i glupanima, čovjekolikim spodobama koje misle da nisu ukrali, ako su ukradeno dali za obnovu crkve u drugoj državi... nije ni čudno što se osjećamo zgaženo, zgađeno i uzaludno.

Dok nam ljudske i moralne mizerije kroje sudbine bolje niti biti neće. I tu na to ne mislim trošiti više riječi.

Ono što sam htio reći je: pogledaj samo čime se ljudi bave u nekim 'normalnim' državama (ako 'normalno' uopće igdje više postoji). Kad sam prvi i jedini put bio u Norveškoj, prijatelji i kolege su me uvjeravali da je to jedna tako dosadna (lijepo uređena, pravocrtna i donekle monotona) država da 'TV-dnevnik' znaju početi snimkom vatrogasaca koji skidaju macu sa stabla. To što su svi vozili lijepih 60 na sat i čudili se, blendali i trubili nama, koji smo nekud žurili s 80 na sat pripisao sam visokim kaznama za nepoštivanje prometnih ograničenja. Tek sam kasnije shvatio da se njima zaista nikud ne žuri i tada sam postao ljubomoran na njih.

Nakon što je svijet užasnuo teroristički pacijent imenom Anders Behring Breivik, koji je krajem srpnja ove godine pobio 69 mahom tinejđera, samo zbog toga jer se nije slagao s njihovim političkim nazorima, Norveška se opet dokopala naslova u svjetskim medijima.

Ovaj put priča je zaista za 'micice'. Naime, Norvešku je pogodila nestašica maslaca. Svi koji peku kolače znaju čemu služi maslac, a oni koji spremaju božićne kolače posebno. Bez ikakve želje da shvatim zašto im se to dogodilo, prepuštajući se mašti nedvosmisleno zaključujem: I ja bih volio da je moja zemlja pogođena nestašicom maslaca, umjesto što je pogođena posvemašnjom nestašicom intelekta i elementarne ljudskosti.




Unatoč manje-više stalnom 'otklonu' od službene europske politike, iz iskustva znam da je i Velika Britanija isto jedna 'normalna' iako za naše pojmove također vrlo skupa zemlja. U svakom slučaju, normalnija od naše male žabokrečne pripizdine... Jednom prilikom domaćini su se najprije začudili što uopće znam za njihovog lokalnog heroja, a onda su me sljedeće jutro ponosni poveli u obilazak susjedstva kako bih mogao snimiti grafite koje je u kvartu napravio Banksy.

Sve, koji još možda nisu čuli za tog lika, upućujem na Google Images ili Wikipediju, jer podrazumijevam da 2011. 'svi' znaju za najpoznatijeg grafitera na svijetu čiji pravi identitet još uvijek nitko nije uspio 'provaliti'. Iako se možda niste posebno bavili njime, niti ste gledali film Exit Through the Gift Shop, sigurno ste negdje vidjeli neke njegove grafite, kao što su dva britanska bobbyja u strastvenom poljupcu, spremačica koje smeće mete pod zid, a jedno je vrijeme radio i dosta štakora u raznim pozama... ma, štakor mu je zapravo 'trademark' :-)

Ako niste, posjetite njegovu službenu stranicu i surfajte. Osjećat ćete se bolje nego da ste gledali nešto na 'teveliziji' ili čitali u našim, tzv. novinama.

Čovjek je radio svašta, ne samo na području street-arta, nego i u 'širem' društevnom i aktivističkom planu pa su poznate njegove intervencije oko oslikavanja ozloglašenog izraelskog zida, kojim se Židovi dijele od Palestinaca i drugih Arapa, kao i podmetanja lutke u narančastom kombinezonu u poziciji zatočenika iz Guantanama u losanđeleški Disneyworld...

Kažem, pratim lika, ne baš od početka karijere, ali već neko vrijeme i ne bih htio daviti neupućene i nezainteresirane divljenjem njegovom liku i djelu.

Ono što me posebno veseli u njegovom slučaju je odnos društva prema njegovom radu. Londončani su prije dosta godina donijeli uredbu kojom su njegovi grafiti kulturno dobro i nitko ih ne smije uklanjati. Pa se zna dogoditi da se kod renoviranja fasada njegovi radovi zaobilaze i ostavljaju kakvi jesu. Prije par godina se lopovi jednostavno odnijeli čitav komad zida s njegovim grafitom i o tome je pisao čak i londonski Times.

Da, čovjek je u međuvremenu postao tolika globalna zvijezda da holivudskoj A-listi uzima milijune dolara samo zato jer može i jer ih oni imaju, ne znaju kuda s njima, a znaju da ultrabogate budale 'moraju' kupovati umjetnine. (Ne bavi se samo grafitima, nego i 'klasičnijim' likovnim formama).

Zadnjih dana britanski mediji pažljivo prate njegov povratak domovini pa svako malo izleti naslov sa slikom: 'Novi Banksy u Liverpoolu', 'Banksy se vratio u London'...

A ja se opet, po n-ti put i sve glasnije pitam: Pa gdje ti živiš!?!?













Par 'hitova', subjektivni izbor:





Priča o (najmanje) dvije Hrvatske. A i Smoje krepaje od smija

05 prosinac 2011


Nije bilo lako odabrati TU jednu sliku koja sumira izbore u Hrvatskoj 2011.

Jutro poslije... i onaj tko se nije probudio mamuran, bilo opijen trijumfalizmom bilo zbog utapanja tuge gubitnika, probudio se barem s junačkom glavoboljom zbog ovog iznenadnog prodora toplog afričkog zraka na pragu europske zime.

Na stranu dobar osjećaj koji izaziva pogled na fotografije pokislih lica HDZ-ovaca, s njim se, odnekud iz dna leđa, uspinje i ledeni osjećaj jeze zbog načina na koji ta političko-interesna zajednica doživljava poraz na parlamentarnim izborima kao veličanstvenu političku pobjedu glede i unatoč.

Gubitnički govor Jadranke Kosor, koji će po uglednim stručnjacima, ući u anale političke gluposti, samo je još jednom produbio jaz između normalnih i onih drugih, kao što je još jednom i dao odgovor na pitanje: Pa kako ih nije sram?.

Teško da ima stida i srama, barem djelomičnog kajanja ili mrvice poniznosti u glavi šefice stranke, koja je opet počela pokazivati, ne samo da je stranka opasnih namjera, nego i da živi u potpuno paralelnom svemiru od onog u kojem prebivaju razum i ljudskost.

Njima su za poraz krivi svi, od medija – za koje valjda misle da su još uvijek lutke na koncu njihove središnjice, do birača koji nisu shvatili koliku opasnost predstavlja izbor 'crvenih'. Jedinu opasnost koju pošteni čovjek vidi sa strane je zapravo opasnost da se velika većina te središnjice pridruži bivšem šefu u Remetincu i prije nego što je mislila.

Na stranu idiotska floskula kojom se hrane da su izbori bili teži nego ikad. Frišku figu, reklo bi se. Izbor je bio lakši no ikad. S jedne strane imaš kriminalnu organizaciju ogrezlu u korupciji s rukama u pekmezu do ramena... čiji je bivši šef, koji im i jest priskrbio pobjedu na prošlim izborima, u međuvremenu utamničen bez previše izgleda da dokaže suprotno, dok je vlast svojoj miljenici prenio na način na koji je Franjo Tahi ostavljao zagorske posjede prvorođenom sinu. Uz to imaš i zaista veliku gomilu dokaznog materijala o kriminalnim radnjama i korupciji bez dna, a s druge strane te čeka trezvena poruka da neće biti lako i da će trebati podnijeti žrtve za opće dobro.

Ne znam ni za koga normalnog tko bi govno stavio u usta dok mu se u drugom izlogu nudi sendvič. Jest da je sendvič trenutno s parizerom, ali nada da bi se uz njega mogla dobiti i kriška sira, besplatna kava ili bar jabuka je ljudska da ljudskija ne može biti. Zato izbori nisu bili teški. Možda su za njih ponaosob bili teški, ali za građane Republike Hrvatske (ok, za dvije trećine njih) izbor uopće nije bio težak.


Ova trećina koja uporno glasa za HDZ je ona trećina kupljenih povlasticama, statusima i primanjima koja premašuju mogućnosti ove osiromašene i opljačkane države pa je logično da su se trudili zadržati status quo, jer njima je osobno dobro, a ostali mogu pocrkati od besparice i besposlice.

Čestitosti u HDZ-a k'o u kiti kostiju

Kako je odmah po završetku tog veličanstvenog predizbornog (WTF?!?!) govora na proglašenju djelomičnih rezultata izbora komentirao jedan medij, 'da bi se čestitalo pobjednicima najprije treba sam biti čestit, a toga u HDZ-u nema'.

Iz perspektive današnje južine i gotovo dovršenog brojanja glasačkih listića, jasnije vidim da kod njih najviše ima okorjelog staljinizma. Neprijateljima unutarnjima, kad se već vanjski ovaj put nisu petljali u naš predizborni proces, i dalje rastu rogovi i kljove, a samo samo zbog toga što to zločesti mediji prešućuju, jadni, zavedeni narod ne zna koliko ti krvoloci male djece svakodnevno smažu za doručak.

S obzirom na kontrolirano političko podrijetlo velike većine njihovih članova, nije ni čudno da su danas bliži Komunističkoj partiji SSSR-a iz 1936. nego realnosti na kraju 2011. Realnosti koju, ruku na srce, nisu sami kreirali. Velika je tu ekonomska 'pomoć' došla izvana, a po svemu sudeći stiže nam i drugi udarni val recesijskog tsunamija, za kojeg oni, istina, nisu krivi, ali da se nije dogodio još bismo uvijek farbali tunele po milijun kuna po metru, rasprodavali INE i Plive, bacajući narodu financijske mrvice kako bi pomislio da mu, ako mu već baš i nije dobro, barem nije loše.

No, da nas je upravo njihova vlast koštala po milijardu dolara godišnje, danas više nitko ne dovodi u pitanje. Tek neki trezveniji sporadično upozoravaju da još niti ne znamo koliko je to zapravo bilo, nagovještavajući da bi se opljačkani novac po godini mandata mogao i povećati.

Slušajući taj govor šefice ZO nametnula mi se slika njihovog budućeg djelovanja: oni ustraju na svome – jer im jednostavna činjenica da im fali veliki dio mozga ne dopušta drugačije (kako kada biste se izluđivali činjenicom što daltonist ne vidi crveno na semaforu – ne vidi, sjeban mu je dio mozga koji obrađuje te informacije) – neprestano blesavim argumentima odugovlače vrijeme za nužne promjene i malo po malo zauzimaju mjesto predvodnika nezadovoljnih koji sve glasnije traže prijevremene izbore. Mulj u kojem su ostavili zemlju osigurava pristojnu bazu ojađenih koji će ovaj put na ulice lakše no ikada.

Jer ako netko misli da Milanović i ekipa imaju čarobni štapić kojim će od sutra napuniti naše novčanike, onda je i ovaj put trebao glasati za HDZ. Situacija je gadna i bit će još gadnija. Pogotovo ako će imati muda i početi otpuštati nagomilanu vojsku odanih poslušnika po državnoj upravi. A znamo da je taj sektor u principu najglasniji, najbolje organiziran (što i ne čudi s obzirom na nasušnu potrebu čuvanja stečenih prava i pozicija) i glavom još uvijek u staljinizmu, gdje je birokracija gospodar svakodnevnog života prosječnog građanina, a ne usluga koju taj građanin plaća iz sve mukotrpnije zarađene crkavice.

Oni, kojima se toliko gadi tuđa borba za vlast, u sljedećem razdoblju neće raditi ništa drugo nego se natjecati za tu istu vlast koju drugima nabijaju na nos. Mislite da će itko od njihovih uvaženih zastupnika konstruktivno dosprinositi nužnim promjenama na političkom, gospodarskom ili društvenom planu? Destrukcija, častohleplje i neograničena moć su temelj njihovog djelovanja od jarunske barake. Tako i u vijeke vjekova.

I sada stranka koja se svesrdno trudila zajebat' sve što se zajebati dalo, umjesto ponizne isprike građanima i preuzimanja političke odgovornosti za stanje u koje su doveli i u kojem ostavljaju državu, napada medije i sve koji misle drugačije, maše kvrgavim proročkim prstom i samozadovoljno u porazu vidi pobjedu.

Ali, kao što rekoh, fali tu dio mozga u kojem se odvijaju više mentalne funkcije.

Zato mi ledeni jezičci gmižu uz kičmicu. Jer pored sebe vidim prapovijesnu zvijer koja odbija evoluirati, probuditi se u sadašnjost i zagledati se u budućnost. Vidim zvijer čije je ponašanje zbog toga sve manje predvidljivo i koja će me iz čistog mira rastrgati, samo zato jer joj je tako došlo.

Smoje bi krepa od smija

Od ostalih opservacija, vrijedi izdvojiti sada već neupitnu činjenicu da onaj koji s vragom tikve sadi... nestaje s političke scene na duže ili kraće vrijeme. Dovoljno je pogledati HSLS, koji nakon 'povijesnog razlaza' s SDP-om i nakon plodonosnog (vidi: Čehok >> Remetinec) koaliranja s HDZ-om nije uspio dohvatiti nijedan mandat.

Ista je stvar s HSP-om koji je u kampanji milijardu puta ponovio očito nedovoljno motivirajuće 'Ne-U-EU'. Mislim, stranka čije se djelovanje iscrpljuje u toj jednoj jedinoj i za hrvatske građane trenutno totpuno nebitnoj točki nema ni što tražiti u parlamentu.

To se dogodilo i HSS-u, koji su toliki politički anakronizam, s čelnicima koji su osvjedočeni debili, da bolje nisu ni zaslužili.

HDSSB je također entitet iz paralelnog svemira kojim upravlja ratni zločinac sa sjedištem u zatvoru u drugoj zemlji. Ni time se ne isplati zamarati. Osim što vrijedi unaprijed zaključiti da će upravo njihovo političko djelovanje dovesti do još radikalnije izolacije istoka Hrvatske. Bilo je dovoljno vidjeti tu četu Glavaševih pionira kako stoje mirno, kako im se čelo žari i vjeđe pote na čitanje riječi ohrabrenja, koje im je telefonski izdiktirao veliki šef iz uzništva.

Neću se previše baviti ni slučajem Lesar / Laburisti jer je njihov uspjeh logična posljedica neupitne vještine javnog nastupa šefa stranke i teške socijalne situacije u kojima stranke 'radničkog' predznaka uvijek imaju veće šanse i više simpatizera nego u dobra vremena kad se biračima baš i ne da previše eksprimentirati s novim licima na političkoj sceni.

Od tih novih lica, koje je toliko novo da nam već izlazi na uši, izdvaja se ono Milana Bandića, još jedne ljudske, moralne i političke veličine koja nije imala snage ni dočekati objavu privremenih rezultata u vlastitom stožeru nego je grcajući u suzama otrčala kući tražeći majčine skute. Teško je zaključiti s kojeg je planeta taj lik, ali navodno mu je susjed Jura iz Treće Galaksije.

No, zato je jedno drugo novo lice spasilo obraz Splita. Jer da su u Sabor ušli samo braco & seka bez don Ivana Grubišića, 'normalni' dio Hrvatske bi se opet imao razloga pitati oli su ovi Spljećani opet popizdili.

Ovako lijepo, uz redikula i nakazu, u Zagreb šalju i don Ivana s kolegom s liste. Pravda je, reklo bi se, donekle zadovoljena, a Smoje opet krepaje od smija... Majko mila, ludega li svita! Šizofrena podjela Hrvatske na normalne i nenormalne, na one s onog svijeta i one s nogama koliko-toliko na zemlji, na 'sjever' i 'jug', na istok i zapad, na razvijene i zapostavljene, na šaćicu obogaćenih i armiju osiromašenih, na naše i njihove... kondenzirana je u jednom gradu, možda u jednom od najljepših, ali koje s pravom nosi i titulu jednog od najluđih mjesta na svijetu.

I nek' onda netko kaže da ne postoji vlaška/seljačka i građanska Hrvatska. Pitanje je samo koliko dugo je pristojno čekati prije nego ovi normani pogube živce i počnu ove lude bacati u vodu :-)



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.