Ovo treba vidjeti.
Kliknite na link.

29.08.2007. u 17:59 | 6 Komentara | Print | # | ^

Promjene i izbori

Dragi i ja smo zajedno već skoro 7 godina, a od toga smo 3 u braku.
Prvo i prvo, ne možeš reći da voliš ili ne voliš drugu osobu sve dok nisi s njom živio.
Jednostavno ne možeš.
Jedno je vidjeti se dva-tri puta tjedno, prespavati koji vikend, dočekati novu godinu zajedno....
Sve je to divno i krasno i može biti zaljubljenost do neba i nazad,
Ali veza se mora postupno razvijati na nešto daleko više.

Kad zajedno svaku večer liježete u isti krevet,
kad se zajedno svako ujutro budite krmeljavi, raščupani i zgužvani,
sa jutarnjim zadahom iz usta,
kad doživite najgore svakodnevne gadosti,
nadrkanost jer kava nikak da se popije,
di su mi ključevi od stana,
si platila stanarinu,
si ti platio račun za struju i vodu,
jebemti, zaboravio sam,
pa di ti je mozak,
sad ću zakasniti na posao,
zakaj moraš pušiti,
zakaj si se zdebljala,
opet nema niš u frižideru,
mrzim muške,
ne razumijem žene....
ukratko, kad živite skupa svaki slobodni trenutak, a ne zamrzite se,
onda se tu radi o ljubavi.
Kad se osobi, koja upravo kenja na wc-u, možeš blentavo zaljubljeno nasmiješiti
iako ste se tri minute prije htjeli poklati žličicama za desert,
onda je to ljubav.
Kad ti nakon 5 godina osoba do tebe još uvijek može pokazati nešto novo u sebi,
a ti to primjetiš, onda je to ljubav.
Koliko sam shvatila do sad na mnogim primjerima oko sebe, ljudi se uglavnom rastaju jer se nakon godinu-tri više ne žele upoznavati jer pretpostavljaju da znaju sve jedno o drugom.
No to je nemoguće, jer se mi svi s godinama mijenjamo.
Svoje svjetonazore, svoja uvjerenja, svoju dušu
mijenjamo svakim novim iskustvom koje steknemo.
A to je pravi začin ljubavi, promjena.
Jer ona za sobom povlači i hrabrost da se ta promjena upozna, razumije, prihvati.
I na kraju se zaista nađete na putovanju kroz zajednički život, a to putovanje je bitnije od ikakvog cilja koje ćete zajedno dosegnuti.
No kada se dvije osobe zaljube, a nisu spremne prihvatiti promjene koje su nužne,
niti su spremne učiti jedno o drugome,
niti su spremne možda i izgubiti jedno drugo kao partnera,
tada prije ili kasnije dolazi do kraha te ljubavi.
Oboje vuku svako na svoju stranu sve dok se ta ljubav ne razdere na dva nespojiva dijela
i na kraju oboje ostaju bez ičega pa moraju krenuti ispočetka.
Usput nema ničeg lošeg u tome da nakon tri, pet ili dvadeset godina shvatite da zapravo više niste jedno za drugo. Naravno da je teško i da boli kad se takav dugi niz godina mora prekinuti, ali bolje je pustiti se da život donese dalje što je na redu.

Kad vidim parove koji ostaju u brakovima zato jer se boje pustiti, to me uvijek podsjeti na ljude koji se zateknu na 10-tom katu goruće zgrade. Plamen je sve vreliji, zraka je sve manje, kroz vrata se više ne može pobjeći.
Deset katova niže vatrogasci su napumpali onaj golemi jastuk za spašavanje,
no čovjek koji je u požaru se boji skočiti zbog velike visine.
Ali kad-tad će morati birati, da li da ostane u stanu koji poznaje ali koji će mu biti i grob,
ili da skoči, prijeđe taj kratak i bolan put i dočeka se na mekani jastuk koji će mu spasiti život.
Bitno je reći da ako skoči, on će se uvijek moći vratiti i obnoviti stan, ako se ima što
obnavljati, ili će moći krenuti dalje i naći novo mjesto za življenje.
Što biste vi napravili???

28.08.2007. u 16:40 | 5 Komentara | Print | # | ^

nema mi jučerašnjeg posta.
ali sad bar vidim smajliće.
još da se naviknut na ovakav malecni prozorček za unos posta.....
eekeekeek
nutnutnut
pjevapjevapjeva
smokinsmokinsmokin

24.08.2007. u 15:33 | 1 Komentara | Print | # | ^

22.08.2007. u 20:26 | 0 Komentara | Print | # | ^

Moje prvo kampiranje, dio III

Opaska uredništvu bloga:

Poštovani,

vrlo sam zahvalna što ste malenkost poput moje odlučili promovirati na svojim vijestima no uz svu zahvalnost moram ukazati na jednu malenu, sasvim spomena ne vrijednu,
činjenicu da se autorica ovog bloga u formularima, tekstovima, na plaži, u društvu i radnoj knjižici, na upit o spolu uvijek izjašnjavala sa Ž (= žensko).
Malčice sam ekscentrična po pitanju svoje fizičke predodređenosti, no, eto, što se može.
Molila bih da se zato naslov u vijestima preformulira iz «Njegovo prvo kampiranje» u «Njezino prvo kampiranje».
U zamjenu za taj ispravak nudim necenzuriranu sliku sebe na nudističkoj plaži.

Ostajem Vaša unaprijed zahvalna korisnica,
YT.





Sad kad smo razriješili misteriju mojeg spola, krenimo sa daljnjim putopisnim crticama….

Ah, da, zašto u kampu nismo smjeli roštiljati…..
Eh, pa, priča počinje sa prvim poznatim piromanom na našim prostorima, nazovimo ga Napaljenko Tupić. Bio je to pomalo čudan mladac, ne puno stariji od mene i ne puno mlađi od vas, koji je patio od čudne fascinacije vatrom. «Patio» je zaista pravi izraz, jer što doli patnje može čovjeka nagnati da zapali grm i onda zbriše, dok neumoljiva bura raznosi njegovih ruku djelo uzduž i popreko primorja i otoka.
I dan-danas svjedoci smo Tupićevih pizdarija, jer ni ovo ljeto nije moglo proći bez upozorenja o opasnosti od požara. Iz tog razloga su vlasnici kampova na Braču upozoreni da ako bilo koji od njihovih gostiju skrivi požar, a zbrišu prije dolaska nadležnih, onda vlasnici kampova plaćaju globu + 30 000kn po satu leta Sanadera….Ovaj, kanadera. Naravno da sam mislila na avion, a ne na našeg istaknutog političara, jer kud bi ova država došla da nam političari još i po nebu letaju. Dost nam ih je i po zemljici i prometnicama……
No eto, iz navedenih razloga, te zbog suše i jake bure, nismo smjeli paliti vatru, a policajci su nas mrko gledali i kad bi kutiju šibica kupovali na štandu, jer nikad ne znaš kad će taj purger kresnuti šibicu i utrčati u visoku travu.

Tako smo si kuhali hranu sve dok nismo shvatili da u šumarku iza Zlatnog rata postoji
self-service restauracija, sa poprilično razumnim cijenama, a jedino što im ne valja je miješano meso koje je nedopečeno i veličine dječje porcije.
Sve ostalo je za pohvalu. Pomfrit je uvijek vruć i uz njega imaš umak besplatno, salata je svježa i dobro očišćena, riba miriši po moru i češnjaku, gulaš i bolonjez nisu za bacit…
Samo staneš u red, proučiš jelovnik, uzmeš tacnu, podložak, salvete i beštek i jasno i glasno izgovoriš narudžbu. Prođeš do barmena i naručiš cugu i desert i na blagajni platiš.
Kad se sjedneš za stol, koji je izletnički i ima pripadajuće klupice, navališ dok sve ne pojedeš, a na kraju nemoraš ni počistit stol (a kamoli suđe prati), jer dolaze klinci-sezonci koji prazne tanjure sakupe i odnesu. Da mi je tak i doma imati…….

Što se tiče jake «bure», kao zagriženi kopnenjak, svaki vjetar zovem burom, osim ako od lokalaca načujem kakav drugi naziv, npr. Jugo, Maestral, Tramuntana, Adrija…
Iako su me u par navrata malo čudno gledali, kad bih recimo izjavila «Da, da, od tog Keruma me sve kosti bole, valjda će na kišu…», mislim da sam se čist fino uklopila u okolinu.
Inače, mi smo doputovali u ponedjeljak popodne i u prvi mah nam se sve oko nas činilo kao idila, jedino smo se jedan drugome te noći žalili da nam je vruće. Dalmacija, uslužna kao i uvijek, nas je očito prisluškivala, pa smo od utorka navečer do odlaska svaku večer imali vjetra na bacanje.
Iz svih smjerova, i uglavnom nižih temperatura, znao se stuštiti sa Vidove gore u pola osam navečer i puhati do tri- pola četiri ujutro, a bio je toliko točan da si vuricu po njemu mogao ravnati. Brzina je varirala od laganih 30 do bučnih 90 km/h, pa smo većinu noći proveli držeći sva četiri čoška šatora na podu. No, na sve se čovjek može priviknuti pa smo se i mi nakon tjedan dana prestali obazirati na brzine ispod cca 70 km/h.

-Čudovišta koja vrebaju
Za razliku od simpatičnih pixarovih likova, čudovišta koja ću vam sad opisati su ružna, najviše zbog viška očiju i nogu. Naravno mislim na paukove i bube.
Već sam opisala obade, raznih vrsta, čiji ubodi mogu biti velika zajebancija, no osim njih ima običnih muha (tzv. Zunzarus vulgaris) koje izluđuju svojom upornošću da vam pojedu netom napravljeni sendvič, ulovljenu ribu ili masku za lice (kunem se da su me dvije muhe izludile kad sam stavila Garnierovu masku za lice s mirisom krastavca, pa sam konstantno mahala u svim pravcima, što je rezultiralo općom pomutnjom u kampu jer su svi mislili da njima mašem). Osim njih postoje i mravi svih oblika, boje i veličina, pa ne mogu sa sigurnošću utvrditi da li se radilo o jednoj multietničkoj kloniji ili su se sve vrste bračkih mrava odlučile okušati u čišćenju svake i najmanje mrve hrane.
Ali daleko najgora vrsta su naravno paukovi.
Već sam u jednom od svojih prvih postova opisala svoj susret sa jednim ovećim primjerkom, no sad sam shvatila da nije on bio kriv što sam mu ja uletila u mrežu. Ako ćemo po istini, još sam i dobro prošla jer da sam na isti način uletila, recimo, susjedu u dnevni boravak, još bih i batine pokupila. No, ovaj pauk koji je nas obišao je daleko najgori kojeg sam ikad vidjela, zamišljala ili sanjala. S izuzetkom zoološke tartantule.
Imali smo ceradu ispred ulaza u šator, pa smo na nju stavili luftić, na kojem smo se voljeli izležavati. Jednom prilikom sam se ustala i otišla do frižidera, a kad sam se vratila imala sam što vidjeti. Moj dragi je primio luftić s namjerom da ga pomakne prema šatoru gdje je bilo više sjene, kad je na zidiću ugledao moju najgoru noćnu moru. Da se razumijemo, Dragi je vrlo tolerantan glede višenožnih dlakavih stvorenja s kojima dijelimo majčicu Zemlju,
i inače mu nije nikakav problem uhvatiti ikakvu vrstu pauka i izbaciti ju kroz prozor van,
ali ovo je čak i njemu bilo previše.
Pauk je bio sivkast, dlakav i promjera 15-tak centimetara, znači skoro ko moj dlan.
Vrisnula sam, i u suzama zbrisala kakvih 100-tinjak metara od šatora, i kukavički ostavila Dragog da se sam pobrine za neželjenog gosta.
Kad sam se vratila nakon pola sata, rekao mi je iskreno da ga nije ni okušao uloviti nego ga je samo potjerao preko zidića u susjedno polje.
«My hero!!!» je bilo sve što mi je u tom trenutku blinkalo u glavi. A onda sam mu i pokazala koliko sam zahvalna…mmm…

U početku smo se kupali na Ratu, ali smo već treći ili četvrti dan otkrili nudističku plažu na stijenama, malo iza Rata. Tamo smo našli dovoljno hladovine i sunca za oboje, pa još kad se oslobodiš onog poliesterskog badića na plus 40, nema ti kraja. Jedino kaj sam se uzrujavala oko onih jadnika koji doma nemaju dovoljno za posudit pornić pa su prisiljeni poskrivečki slikati i snimati nudiste. Jedan je pokupio i šamar.
Prišuljala sam se s leđa starom pljesnivcu, čije sam kretanje već par dana bila pratila, i kad sam se uvjerila da fakat snima jednu golu curu, počela sam vikati na svim svjetskim jezicima na njega, da je perverznjak i luzer, dabog mu buhe tisuću deva preplavile međunožje a njemu ruke bile prekratke za počešat se, kad je lik umjesto da zbriše u nepoznato, krenul prema meni da će on meni pokazat….Šljas- pljuska se čula do plaže, a kad su nudisti shvatili kaj se događa, uzeli su kukei motike, ko je već što pri ruci našao i sa pobjedonosnim pokličem krenuli u lov. Lik je nestao u nepoznatom smjeru, sa petokrakom na obrazu i vilama u guzici.

21.08.2007. u 08:00 | 1 Komentara | Print | # | ^

Moje prvo kampiranje, dio II

Dakle, sišli smo pomalo nesigurnim koračićima sa katamarana na Bolsku luku koja, kao što je to red i običaj, kompletno izrađena od bračkog kamena.
Još na brodu smo nazvali vlasnika kampa i pitali ga:
- «Striček, a kaj napravimo kad dojdemo u Bol??»
- «Stoj u luci i ne mrdaj, ja dolazim po vas!»
Tek što smo se malo pomaknuli od onih umalo pa kobnih stepenica, eto kršnog 40+nešto godišnjaka u Opel karavanu.
-«Upadajte djeco (?!?!!), naprtnjače u prtljažnik, vi na sjedala.»
Bogme, da barba Andrija nije došao po nas vjerojatno bi crknuli na vrućini sa onim teretom na našim razmaženim Zagrebačkim leđima.
Prvi put smo se sa barba Andrijom čuli u petak popodne, pitali za cijenu i uređenost kampa
i najavili da bi ostali tjedan dana.
Doputovali smo 48 sati kasnije i ostali dva i pol tjedna.
Dva i pol tjedna smo dragi i ja proveli u uređenom kampu di svaki šator ima svoju uređenu parcelu, na svakoj parceli maslina pa cijeli dan imaš hladovinu, 6 zahoda i 4 tuša, sve u pločicama i svakodnevno dezinficirano Domestosom, + dva sudopera i upotreba frižidera. Raj.
Cijena? Prava sitnica. 17 dana za dvije osobe na Bolu, 400m od Zlatnog rata = 1850 HKN.
Ludilo, e!
Barba Andrija uvijek je na usluzi, samo ga trebaš pitati jer se on sam nikad ne nameće.
Pričuvat će vam i vrijedne stvari ako idete na kakav podulji izlet.
Prvi dan smo odustali od odlaska na plažu, jer dok smo postavili šator, raspakirali stvari i otuširali se, već je bila skoro noć pa smo se samo srušili u vreće za spavanje i zahrkali u duetu.
Iduće jutro me je probudilo toplo sunčeko pa sam mislila da je već prošlo 10. Probudila sam dragoga (on inače spava poluotvorenih očiju! Kunem se !) koji mi je pokazao na ručnom satu da je tek 7.30. Činio mi se malo živčan, ni sad ne znam zakaj. Vjerojatno ga je promjena klime malo iziritirala.
Umivanje, zahod, pranje ruku, doručak, pa na plažu.
Tj. mi smo htjeli do plaže, ali nismo nikoga pitali za smjer jer se Rat vidio praktički iz šatora, pa smo pretpostavili da ćemo ga lako naći.
No, kako bi to jedan moj mlađahni koljega rekao, «Pretpostavka je majka svih zajeba.»
Tako smo mi proveli oko dva sata u lutanju oko nečega za što ćemo kasnije naučiti da je stražnja strana Marjan centra i hotela Bretanide, sve dok nismo pitali slučajnog prolaznika kako se do vraga dolazi do plaže.
«Morate proći između tenis terena i izađete ravno na Rat. Pa tu vam je popločana široka staza!»
O, mamuti i pterodaktili, valjda smo 30 puta prošli pored nje, ali ko bi znao da se smiješ prošetati kroz teniski centar ako nisi tenisač. Kak bi Homer rekao «D-oh!»
Nakon što smo se napokon dokopali plaže, proveli smo na njoj sat- dva, i kidnuli natrag u kamp na ručak (koji si sam kuhaš na donešenom primusu).
Sjedimo mi tako u hladu pred šatorom, zadovoljni i punih želučeka, kad On ugleda velku muhu na mojem bedru (bila sam samo u badiću).
«Jeemti, kaj je to?!!?» pa «pljas» po krvopiji da ga stepe sa mene i onda «pljes» kad ga je zgnječil na podu. To čudovište mi je za dve sekunde isisalo tolko krvi iz noge da se od udarca pretvorilo u krvavu mrlju ko da smo kolinje imali. U početku me ubod samo malko svrbio, no preko noći je toliko natekao da sam završila u ambulanti. Jedna jaaaaako draga teta doktorica me je pregledala, rekla mi je da je to klasični ubod obada, kojih ima više vrsta u cijelom primorju, pa me nježno spičila u guzni obraz, s tim da mi nije dala nekake kortikosteroide jer od njih se čoek na suncu osipa crvenim mrljama, a od ambulante do kampa imamo 3 km pješke po najjačem suncu, nego mi je dala nekaj da mi se ne zagnoji… jooj na vrhu jezika mi je…. Kak se zove ta grupa lijekova protiv upale…. Nije bitno, nego je bilo bitno ono kaj mi je dottorica rekla:
«Obavezno stavljajte led na oteklinu, jer vas onda ne bu svrbilo, pa se vi ne bute ni čohali pa vam se oteklina neće ni širiti. Sve bu prošlo za dan-dva. Niš se ne brinite.»
Fala teti doktorici i sestri sa šaltera kaj su bile tak dobre i profesionalne.

Nakon tog poučnog posjeta medicinskoj ustanovi, prošetali smo po Bolu, sve dok onaj moj nije počeo kakati kak bu sav zgoril, brzo mora u hladovinu, kremice, šeširek (koji je kupil u Splitu čim smo izašli iz kolodvora), niš nemamo sa sobom, bog froh kaj si je ponio sunčane naočale….. Svake godine dipli istu pjesmu, a svake godine ga ja već u 2. mj. nagovaram da se ode posunčat u solarij, nek papa mrkvice, nek poduzme što zna i umije samo da opet nemamo natezanja oko njegovih strahova od samozapaljenja.
O trošku za ljekovite jogurte da ne pričam.
I svake godine malo zgori pred kraj godišnjeg, to mu za dva dana potamni u lijepu boju čokolade (mljac) i nikome niš.
Mi smo inače jedan jako nespojiv par, ja sam Ovan a on je Jarac pa kad se počnemo bost, ljudi i životinje oko nas bježe ko da se sprema katastrofa biblijskih razmjera (poplava, potresi…. znate već, sudnji dan i tako to…).
No da, par dana nakon toga je sve teklo u savršenom redu.
U četvrtak smo išli na izlet na Hvar, gdje mi trenutno sestra radi kao jedna od najtraženijih maserki u hotelu Amfora (ak, se zateknete tamo i baš vam se hoće potrošit pare za svoj gušt, odite u hotel, raspitajte se za masaže i tražite Ninu).
Nismo se vidjele mjesec i pol, pa nam je objema taj čvenk bio ko naručen.
Nisam puno vidjela od Hvara, osim tvrđave, ali iskreno, vidiš jedan stari grad, vidio si ih sve. Jesam ja za kulturu i sve to, ali bilo mi je bitnije popričati sa sekom, vidjeti gdje radi….
Propeljala nas je kroz svoje radno mjesto…Dakle, ljudi moji, to je čista perverzija.
Hotel «Amfora» je na 3-4 etaže, a unutar hotela ima bazen i bar koji su odijeljeni staklenom stijenom ispred koje se nalaze tuševi.
Pogled sa terase bara oduzima dah, jer ti vidik puca na čitavu Hvarsku luku (koja je puna jahti), na plavo more i čitav na obzor ….
Na krov hotela su stavili cabane, to su drveni okviri na 4 drvena stupa, preko kojih je stavljeno debelo platno, a unutar kojih se nalazi stol za masažu.
Dođeš lijepo gore, otuširaš se, legneš na stol, cvrčci pjevaju, možda se tiho čuje kakva glazba sa rive, a tebe masiraju stručne i oku ugodne osobe, pa polako počneš padat u drijemež….. neponovljivo.
Osim masaže, nude se i tretmani hidroterapijom, masaža vrućim vulkanskim kamenjem, jacuzzi, aromaterapija (koju imate i uz masažu), sauna…
Koliko god volim prirodu, moram priznati da su Amforu uredili tip-top. Drveni podovi i staklene stijene su fakat efektni, ali nisu nametljivi, namještaj je vedrih i punih boja, ali iako su fotelje masivne ima ih svega par komada, pa nemaš dojam zakrčenosti…..
Ma, tipičan primjer hotela za odmor iz snova.
Naravno da su cijene za naš pojam previsoke, ali tamo ionak uglavnom odsjedaju stranci,
kojima su te cijene još i super, jer su u npr. Londonu cijene 7-10 puta više!
Uglavnom tih par sati na Hvaru su nam prebrzo proletjele pa se nadam da ćemo i iduće godine ići u pravi obilazak.

Idući nastavak: zašto nismo roštiljali, kakva čudovišta vire iz zabitih čoškova kampa, što i gdje jesti, o klapama, itd….

16.08.2007. u 18:22 | 3 Komentara | Print | # | ^

Moje prvo kampiranje, dio I

Rano jutro, pola četiri, ponedjeljak 23.07., godine Gospodnje 2007.
Pali se linija, narihtana na radio Sljeme.
Drčan mladac od 31 i njegova tamnoputija polovica se bude iz kratkog sna.
Večer prije su trajale pripreme za njihovo prvo zajedničko kampiranje, pa se sve do kasnih sati mogla poslušati dojmljiva kolekcija psovki, uzvika negodovanja, isječaka iz poučnih pjesama tipa « što je meni ovo trebalooo», te posve neartikuliranih krikova divljine
uslijed ne nalaženja šatora, klinova, tampona, aroma lampica za tjeranje gamadi….
Pošto smo kasno legli, nije bilo čudno što nam je trebala vječnost da iscurimo iz kreveta i primimo se jutarnjih obreda čistoće i hranjenja.
U 5 nam zvoni mob. Svekar (NJegov ćaća) pita da li bi nam ipak trebao prijevoz do Glavnjaka. Naime, puni samopouzdanja smo mu ni 12 sati ranije rekli «Nee, pa nismo papci, doći ćemo sa dvije naprtnjače i ruksakom sami do vlaka». No s godinama dolazi i mudrost, pa je ovaj svejedno došao u 5.20. po nas autom, kao da je znao da će nas satrti 50-tak kila opreme koju smo jedva odnijeli NIZ
stepenice do prtljažnika.
Svekrva je čekala u autu sa spremnim toplim doručkom, koji smo slistili dok veliš ICN.
Došli smo na glavni oko 5.50., a vlak kreće za Split u 6.30. Sjeli smo se na kavu što će se pokazati kao jedna od većih grešaka. Naime, ta tamna tekućica je sve u meni potjerala, a tremica prije puta je sve to uskomešala, pa sam molila Boga da izdržim barem dok vlak ne izađe sa stanice.
Ušli smo u nagibni ICN vlak ne sluteći što nas očekuje. Uspjela sam izdržati do polaska a onda sam trčećim korakom zbrisala u pravcu zahoda. Prvo sam imala ritual gniježđenja, znate ono, kad se morate silom prilika sjesti na javni zahod, pa pola role papira ode na oblaganje daske za sjedenje. Za to vrijeme sam dobivala signale iz unutrašnjosti o RED ALERT protokolu nakon koje pod hitno kreće izbacivanje tereta s datumom od prošle srijede.
Sjedoh se, srećom, na vrijeme na to prijestolje svemirske tehnologije pa sam za vrijeme tog predaha sa zanimanjem razgledala unutrašnjost. Zanimalo me kak se pušta voda, pošto nigdje
nije bilo nikakvog znaka. Tada sam nasuprot sebe ugledala dva metalna gumbića, jedan za puštanje «vode», a drugi za poziv u pomoć. Prvi je jasan, ali čemu onaj za pomoć? A onda sam se sjetila da sam na telki gledala kak je ženska sa velikim gluteusima maximusima zasjela na golu školjku, obavila kaj je imala, pustila vodu dok je još sjedila na školjci i ustanovila da je kombinacija otjecanja vode i njene velike guzice stvorila vakuum, pa nije mogla mrdnut sa zahoda, ni rit si obrisati, prije nego kaj su došli vatrogasci, razbili školjku pod njom i oslobodili je iz tog keramičkog zatvora. Prava «Djeva u nevolji», nema što…..
Dok sam ja kontemplirala značenje i važnost gumbića za poziv upomoć, tijelo je obavilo kaj je imalo, ja sam obavila sve one popratne radnje (btw, i voda iz pipe curi samo ako se stisne treći metalni gumbić…), te laganim korakom gazele prošetala do svog sjedala.
E sad, ICN ima lokomotive na oba kraja vlaka tako da se može putovati bez potrebe za okretanjem. Zbog toga su u vlaku sjedala okrenuta pola u jednom, pola u drugom smjeru.
I kako to već biva, i kako je to već Murphy objasnio, svi putnici koji imaju bolest kretanja su dobili sjedala suprotno od smjera vožnje. U tu grupu spadam i ja.
Nagibni vlakovi su upravo ono što im i ime sugerira, naime, skloni naginjanju i to na svakom zavoju. Vožnja od Zagreba do Splita traje 5 i pol sati. Da je trajala 6, vjerojatno bi svi glumili scenu iz Egzorcista, tim više što «Ako ste kupili kartu s rezervacijom (a bez nje se karta ni ne može kupiti) najkasnije do 22.00 h dana koji prethodi putovanju, onda u vlaku imate pravo na besplatan sendvič i kavu.» Ne, ne kavu, sve samo ne kavu, vapili smo dok nam je stjuardesa s osmijehom «ja koristim najbolju zubnu pastu i ne pijem kavu ni vino» silom nalijevala tamni napitak u grlo. Red pred zahodom je nakon toga bio poduži, a kletve i psovke su jako sličile onima od večer prije.

Napokon smo stigli u Split.
Izlazeći iz vlaka na koljenima smo hodočastili po inače čvrstoj zemljici, koja se nama ipak činila malko nestabilna.
Dragi i ja smo, natovareni sa puno previše opreme, otklipsali do velike zgrade Jadrolinije i njihovih informacija. «Dobar dan, možete li nam reći gdje stoji katamaran za Bol i gdje se mogu kupiti karte?» priupitah najuljudnije moguće. Gđa. Na šalteru mi uzvrati dalmatinskim naglaskom «Karte za katamarane se prodaju u našim kioscima, a konkretni kiosk za Bol na Braču se nalazi na drugoj strani Splitske luke» «Hvala vam, i doviđenja.»
Ovdje se vidi da nije istina da su dalmatinci mrzitelji nas kopnenjaka, i da se zaista poradilo na ljubaznosti osoblja. To se vidjelo i kad smo sjeli u birc na kavu pošto nam je brod išao tek u 16.00 a mi doputovali u 12.00. Konobar je bio jako uslužan i ugodno pričljiv, ambijent uredan i čist, cijene ko u Tkalči pa i jeftinije. Birc se zove F2, i toplo preporučam mjesto na terasi dalje od šanka, jednostavno zato jer je pogled bolji i ne čuje se ćeretanje blagajne i izvikivanje narudžbi.
Ista stvar i na katamaranu. Posada uljudna te spremna i za šalu i za kakvu doskočicu. Nigdje ni traga mrzovolji, otresitosti ili ružnim pogledima. Za svaku pohvalu.
Sat vremena od Splita do Bola smo (barem većina putnika) proveli spavajući u najmaštovitijim pozama i slineći kud koji.
No sigurna sam da je posada bila budna, budući da smo sretno pristali u plitku Bolsku luku.
Uz osmjeh i pruženu ruku (da se ne potepemo po dasci za silazak), stali smo na tlo od bračkog kamena i duboko udahnuli miris mora. AHHHH, G.O. počinje….SAD!!!!!!

(nastavak slijedi)

Opaska:
točnije bi bilo reći da je ruka (ili njih četiri para) bila pružena meni jer sam se zbog teške naprtnjače skoro preko ograde prevrnula u more.

14.08.2007. u 16:38 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (7)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (3)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (2)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (3)
Listopad 2006 (3)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (12)
Srpanj 2006 (10)
Lipanj 2006 (6)

Tko sam ja?

Sanjalica.
Tvrdoglavka.
Mama Sinka maloga.
Žena Muža svoga.
Knjiški crv.
Sanjalica.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Što želim reći kad mi dođe kraj?



Vau, koja luda vožnja!!!

nutnutnutnutnutnut

Ne žalim za ničim!!!

smijehsmijehsmijehsmijehsmijehsmijeh

Najdraži ritual

Kad se osjećam grozno/poraženo/napušteno/neshvaćeno

zahvalim se na svemu dobrome u svojem životu

dok slušam pjesmicu MontyPhytonovca

iz filma

"The meaning of life".

"Just remember that you're standing
on a planet that's evolving
and revolving at 900 miles an hour.
Its orbiting at 90 miles a second,
so it's reckn,
a sun that is
the source of all our power.
The sun,
and you and me,
and all the stars that you can see
are movin at a milion miles a day
in an outer spiral arm
at 40 thousand miles an hour
of a galaxy we call the Milky way.

Our galaxy itself
contains a 100 bilion stars
it's a 100 thousand light years
side to side.
It bouldges in the middle
60 thousand light years thick
but out by us it's just 3 thousand light years wide.
We're 30 thousand light years
from galactic center point
we go round every 200 milion years
and our galaxy is only
one of milions and bilions
in this amazing and expanding universe.

The universe itself
keeps on expanding and expanding
in all of the directions
iz and wiz.
As fast as it can go
the speed of light, you know,
12 milion miles a minute
and that's the fastes speed there is.
So remember when youre feeling
very small and insecure
how amazingly unlikely is your birth
and there must be intelligent life
somewhere out in space
cause it's ber all
down here on Earth!"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se