Moje prvo kampiranje, dio II
Dakle, sišli smo pomalo nesigurnim koračićima sa katamarana na Bolsku luku koja, kao što je to red i običaj, kompletno izrađena od bračkog kamena.
Još na brodu smo nazvali vlasnika kampa i pitali ga:
- «Striček, a kaj napravimo kad dojdemo u Bol??»
- «Stoj u luci i ne mrdaj, ja dolazim po vas!»
Tek što smo se malo pomaknuli od onih umalo pa kobnih stepenica, eto kršnog 40+nešto godišnjaka u Opel karavanu.
-«Upadajte djeco (?!?!!), naprtnjače u prtljažnik, vi na sjedala.»
Bogme, da barba Andrija nije došao po nas vjerojatno bi crknuli na vrućini sa onim teretom na našim razmaženim Zagrebačkim leđima.
Prvi put smo se sa barba Andrijom čuli u petak popodne, pitali za cijenu i uređenost kampa
i najavili da bi ostali tjedan dana.
Doputovali smo 48 sati kasnije i ostali dva i pol tjedna.
Dva i pol tjedna smo dragi i ja proveli u uređenom kampu di svaki šator ima svoju uređenu parcelu, na svakoj parceli maslina pa cijeli dan imaš hladovinu, 6 zahoda i 4 tuša, sve u pločicama i svakodnevno dezinficirano Domestosom, + dva sudopera i upotreba frižidera. Raj.
Cijena? Prava sitnica. 17 dana za dvije osobe na Bolu, 400m od Zlatnog rata = 1850 HKN.
Ludilo, e!
Barba Andrija uvijek je na usluzi, samo ga trebaš pitati jer se on sam nikad ne nameće.
Pričuvat će vam i vrijedne stvari ako idete na kakav podulji izlet.
Prvi dan smo odustali od odlaska na plažu, jer dok smo postavili šator, raspakirali stvari i otuširali se, već je bila skoro noć pa smo se samo srušili u vreće za spavanje i zahrkali u duetu.
Iduće jutro me je probudilo toplo sunčeko pa sam mislila da je već prošlo 10. Probudila sam dragoga (on inače spava poluotvorenih očiju! Kunem se !) koji mi je pokazao na ručnom satu da je tek 7.30. Činio mi se malo živčan, ni sad ne znam zakaj. Vjerojatno ga je promjena klime malo iziritirala.
Umivanje, zahod, pranje ruku, doručak, pa na plažu.
Tj. mi smo htjeli do plaže, ali nismo nikoga pitali za smjer jer se Rat vidio praktički iz šatora, pa smo pretpostavili da ćemo ga lako naći.
No, kako bi to jedan moj mlađahni koljega rekao, «Pretpostavka je majka svih zajeba.»
Tako smo mi proveli oko dva sata u lutanju oko nečega za što ćemo kasnije naučiti da je stražnja strana Marjan centra i hotela Bretanide, sve dok nismo pitali slučajnog prolaznika kako se do vraga dolazi do plaže.
«Morate proći između tenis terena i izađete ravno na Rat. Pa tu vam je popločana široka staza!»
O, mamuti i pterodaktili, valjda smo 30 puta prošli pored nje, ali ko bi znao da se smiješ prošetati kroz teniski centar ako nisi tenisač. Kak bi Homer rekao «D-oh!»
Nakon što smo se napokon dokopali plaže, proveli smo na njoj sat- dva, i kidnuli natrag u kamp na ručak (koji si sam kuhaš na donešenom primusu).
Sjedimo mi tako u hladu pred šatorom, zadovoljni i punih želučeka, kad On ugleda velku muhu na mojem bedru (bila sam samo u badiću).
«Jeemti, kaj je to?!!?» pa «pljas» po krvopiji da ga stepe sa mene i onda «pljes» kad ga je zgnječil na podu. To čudovište mi je za dve sekunde isisalo tolko krvi iz noge da se od udarca pretvorilo u krvavu mrlju ko da smo kolinje imali. U početku me ubod samo malko svrbio, no preko noći je toliko natekao da sam završila u ambulanti. Jedna jaaaaako draga teta doktorica me je pregledala, rekla mi je da je to klasični ubod obada, kojih ima više vrsta u cijelom primorju, pa me nježno spičila u guzni obraz, s tim da mi nije dala nekake kortikosteroide jer od njih se čoek na suncu osipa crvenim mrljama, a od ambulante do kampa imamo 3 km pješke po najjačem suncu, nego mi je dala nekaj da mi se ne zagnoji… jooj na vrhu jezika mi je…. Kak se zove ta grupa lijekova protiv upale…. Nije bitno, nego je bilo bitno ono kaj mi je dottorica rekla:
«Obavezno stavljajte led na oteklinu, jer vas onda ne bu svrbilo, pa se vi ne bute ni čohali pa vam se oteklina neće ni širiti. Sve bu prošlo za dan-dva. Niš se ne brinite.»
Fala teti doktorici i sestri sa šaltera kaj su bile tak dobre i profesionalne.
Nakon tog poučnog posjeta medicinskoj ustanovi, prošetali smo po Bolu, sve dok onaj moj nije počeo kakati kak bu sav zgoril, brzo mora u hladovinu, kremice, šeširek (koji je kupil u Splitu čim smo izašli iz kolodvora), niš nemamo sa sobom, bog froh kaj si je ponio sunčane naočale….. Svake godine dipli istu pjesmu, a svake godine ga ja već u 2. mj. nagovaram da se ode posunčat u solarij, nek papa mrkvice, nek poduzme što zna i umije samo da opet nemamo natezanja oko njegovih strahova od samozapaljenja.
O trošku za ljekovite jogurte da ne pričam.
I svake godine malo zgori pred kraj godišnjeg, to mu za dva dana potamni u lijepu boju čokolade (mljac) i nikome niš.
Mi smo inače jedan jako nespojiv par, ja sam Ovan a on je Jarac pa kad se počnemo bost, ljudi i životinje oko nas bježe ko da se sprema katastrofa biblijskih razmjera (poplava, potresi…. znate već, sudnji dan i tako to…).
No da, par dana nakon toga je sve teklo u savršenom redu.
U četvrtak smo išli na izlet na Hvar, gdje mi trenutno sestra radi kao jedna od najtraženijih maserki u hotelu Amfora (ak, se zateknete tamo i baš vam se hoće potrošit pare za svoj gušt, odite u hotel, raspitajte se za masaže i tražite Ninu).
Nismo se vidjele mjesec i pol, pa nam je objema taj čvenk bio ko naručen.
Nisam puno vidjela od Hvara, osim tvrđave, ali iskreno, vidiš jedan stari grad, vidio si ih sve. Jesam ja za kulturu i sve to, ali bilo mi je bitnije popričati sa sekom, vidjeti gdje radi….
Propeljala nas je kroz svoje radno mjesto…Dakle, ljudi moji, to je čista perverzija.
Hotel «Amfora» je na 3-4 etaže, a unutar hotela ima bazen i bar koji su odijeljeni staklenom stijenom ispred koje se nalaze tuševi.
Pogled sa terase bara oduzima dah, jer ti vidik puca na čitavu Hvarsku luku (koja je puna jahti), na plavo more i čitav na obzor ….
Na krov hotela su stavili cabane, to su drveni okviri na 4 drvena stupa, preko kojih je stavljeno debelo platno, a unutar kojih se nalazi stol za masažu.
Dođeš lijepo gore, otuširaš se, legneš na stol, cvrčci pjevaju, možda se tiho čuje kakva glazba sa rive, a tebe masiraju stručne i oku ugodne osobe, pa polako počneš padat u drijemež….. neponovljivo.
Osim masaže, nude se i tretmani hidroterapijom, masaža vrućim vulkanskim kamenjem, jacuzzi, aromaterapija (koju imate i uz masažu), sauna…
Koliko god volim prirodu, moram priznati da su Amforu uredili tip-top. Drveni podovi i staklene stijene su fakat efektni, ali nisu nametljivi, namještaj je vedrih i punih boja, ali iako su fotelje masivne ima ih svega par komada, pa nemaš dojam zakrčenosti…..
Ma, tipičan primjer hotela za odmor iz snova.
Naravno da su cijene za naš pojam previsoke, ali tamo ionak uglavnom odsjedaju stranci,
kojima su te cijene još i super, jer su u npr. Londonu cijene 7-10 puta više!
Uglavnom tih par sati na Hvaru su nam prebrzo proletjele pa se nadam da ćemo i iduće godine ići u pravi obilazak.
Idući nastavak: zašto nismo roštiljali, kakva čudovišta vire iz zabitih čoškova kampa, što i gdje jesti, o klapama, itd….
