Ništa novoga u svijetu blogera ovoga

Da, da, svima koji me pomalo ponekad čitaju je jasno da sam opet bila ukomirana zbog «mjesečnog remonta». Samo zbog poradi tega sem pisala takove osbiljne postove što tugom i nesrećom odišu te plačem i škrgutom zuba protestiraju proti svjetskih nepravica.
Jebate.
Popisditisz.
Mjesečni,
k tome,
čak.

Smjehsmjehsmjehsmjeh………..

Što pita mala Nefretiti kad joj kažu da naštema riječ prepotentan????
«Pardonček, al se to piše s dva ili tri pimpača???»

Šeću Mujo i Fata kroz park u kasnim večernjim satima
KAD!
Mujo pita Fatu:

«Jel', Fato, vidiš ti onaj tamo mjesec?»

«Vidim Mujo, pun je, kako ne bi vidla!»

«A, Fato, jel ti viđu one tamo zvijezde?»

«Vidim Mujo, pa vedra je veče!»

«Aj, Fato, dosta romantike, skidaj gaće.»


A sad poslastica za sve UN-ovce:
Najsuvremenija metoda mršavljenja
Skrolajte dolje
































A sad skrolajte gore…………….

Jel' osjećate kak mišići rade????




Ugodan ostatak dana želim, sa 7 kila manje nego prije mjesec i nešto.
Pomalo poražavajuće ali nije dijeta kriva nego ja.
Moram ispočetka, ali već mi je i ovaj gubitak znakovit.

21.03.2007. u 16:44 | 3 Komentara | Print | # | ^

A što reći.....

Uopće nisam imala namjeru komentirati Dan žena, jer mi je i samoj bilo već zlo od senzacionalističkih natpisa i parada po cijeloj našoj državi, Europi, Zemaljskoj kugli….
Svi u mojoj okolini su danima trubili o «Osmom martu» ko da je u najmanju ruku riječ o dolasku Antikrista i kraju svijeta kakvog poznajemo.
Zapravo, mislim da je to postao globalni fenomen, to da se, ali baš svaki dan koji je Dan nečega, tretira kao prilika da ljudi pokrenu gomilu ispraznih i nepotrebnih rasprava.
Evo samo dva nasumična primjera:

Božić- Za kršćane (i one koji to zapravo nisu) to bi trebao biti dan kada se slavi rođenje Isusa Krista i kada bi se obitelj trebala okupiti i uživati u jedinoj mirnoj noći u godini.
No nažalost, to je postao dan kada se naglašavaju razlike između «Kršćana» i svih ostalih «nevjerničkih» vjera, Dan goleme rasipnosti i potrošačke groznice, Dan rasprave o radnom vremenu radnika u privatnim firmama i, ujedno, Dan prozivanja od strane Katoličke Crkve da li smo dobri vjernici ili ne

Valentinovo- Dan kad svi misle da je to praznik za trgovce, umjesto da to bude dan kad se naglašava ljubav i poštovanje prema svim ljudima iz naše blizine.

U tom svjetlu kad promotrimo što se sve događalo ovih dana povodom Dana žena, dođe mi da sjednem i plačem. Novine su bile više nego inače ispunjene parolama tipa «Stop nasilju nad ženama!», dok se na televiziji svakih par minuta mogao vidjeti spot sa pretučenom ženom.
Pitam se čemu sve to.
Zašto su gotovo sve ženske udruge, čast iznimkama, opsjednute time da prikazuju nasilje kao nešto učestalo u našem društvu?
Zar nismo baš zbog takvih prečestih bombardiranja strahotama postali previše neosjetljivi na svakodnevno nasilje koje postaje sve češće i sve gore?
Prije nepunih 50 godina na suđenju nacističkim vođama, prikazani su kratki filmovi snimljeni u koncentracionim logorima. Tada su ljudi plakali, povratili, bili istinski potreseni prikazima nemjerljive ljudske čudovišnosti.
Danas bi time rijetko tko bio potresen.
Svaki dan, od prvih do posljednjih vijesti, nižu se slike
očaja, gladi, zlostavljanja, otvorenih rana, krvi, trupala,
ratova, prirodnih katastrofa, nesreća, požara, teških oboljenja……
popis je beskrajan.
No sve te slike iz dana u dan stvaraju sve veću neosjetljivost, ravnodušnost,
sve veći «to se događa negdje drugdje» osjećaj.
Zašto?
Vjerojatno zato što čovjek može podnijeti samo ograničenu količinu šokova, a kad se taj kapacitet ispuni dođe do točke slamanja, kad sve plemenite i snažne emocije konačno preplavi osjećaj nemoći da se ikome pomogne, nakon čega dolazi ravnodušnost.
Kuda god se okrenemo vidimo nasilje i zlo i ono nije rezervirano samo za žene.
Muškarci- dječaci svaki dan pogibaju u gomilama po cijelom svijetu, ne samo na Istoku, u borbama koje zapravo njima ništa ne znače. Iskrivljeni pojmovi časti i poštenja ih nagone na najgore zločine protiv samih sebe jer svaki put kad ubiju drugog čovjeka ubijaju i dio sebe. Psiholozi/ psihijatri će taj poremećaj nazvati PTSP, ali ja to zovem ubijanjem vlastite čovječnosti.
Opet se vraćam na početak. Umjesto da svi urlamo o silnim nepravdama koje se događaju diljem ove malene kuglice zvjezdane prašine, možda bi trebali preusmjeriti energiju u pomaganje samima sebi.
«Kako bih mogla pomoći svom bližnjem ako prvo ne zaliječim vlastite ožiljke?».
Nemoguće je biti žena, muškarac ili dijete u današnje doba. Svi postajemo jednako neosjetljivi, jednako nasilni, jednako očajni…. Djeca više nemaju djetinjstvo ispunjeno dječjim igrama i naivnošću jer im se bojimo to priuštiti. Današnja djeca, na kojima će jednom ostati čitav svijet, ne znaju sanjati o letenju, o moru i neistraženim svjetovima, ne vjeruju u bajke i u čaroliju, ne dopuštamo im to. Žene viču o zlostavljanju, muškarci viču o svojim pravima, a djeca to sve slušaju i prerano postaju, ne odrasli, već ogorčeni i nezadovoljni. Voljela bih da to nije istina. Voljela bih da naša djeca znaju kako izgledaju divlje životinje, kako zvuči žubor vode u prirodi, kakav je osjećaj leći na travu usred šume i promatrati oblake i voljela bih da mogu poželjeti letjeti i utrkivati se sa orlovima, loviti zvjezdanu prašinu rukama, vrištati od sreće, odrastati sa takvim snovima koje nikad neće zaboraviti……

Voljela bih da ne pljačkamo djecu, da im ne oduzimamo djetinjstvo, da ih ne učimo ponavljanju vlastitih pogrešaka, da ih ne silimo na odrastanje prije nego su spremni.

Voljela bih da mi odrasli nikad ne zaboravimo svoje dobre snove.

09.03.2007. u 19:41 | 2 Komentara | Print | # | ^

Utjeha

Bila je prosječna 24-godišnjakinja, ni lijepa ni ružna. Radila je u videoteci u dijelu grada gdje se i rodila i koji je poznavala. Djetinjstvo joj je bilo sretno dok je živjela kod skrbnika, no pubertetske godine su joj bile gadne jer je živjela s ocem koji se nakon 7 godina vratio iz zatvora gdje je završio zbog dvostrukog ubojstva.
Bio je šizoidan pa je sa 17 pobjegla od kuće i njega.
No to nije prava tema ove priče.
Naime, priča počinje jednog ni po čemu posebnog jutra kad je došla na posao.
Otključala je videoteku, provjerila polog u kasi, oprala pod i sjela za pult s namjerom da pročita jednu od svojih najdražih pripovijetki «Tajanstveni stranac» Marka Twaina.
Posve se zadubila u štivo, kad iznenada zazveči zvonce na vratima.
Podigla je pogled i prvo ju je zaslijepilo svjetlo koje je s ulice obasjavalo videoteku kroz velike staklene stjenke. Nasuprot tog svjetla ona ugleda taman obris nekog muškarca.
Kad joj se vid priviknuo na veliku količinu svjetlosti, razaznala je muškarčev izgled unutar tog tamnog obrisa.
Bio je pristao, nikakav šminker nego dotjeran na onaj jedan dječački način.
Takav je dojam ostavljao, kao da je dječak u tijelu odraslog muškarca.
Dok ga je promatrala tih nekoliko sekundi, prolazili su je trnci,
ali nije mogla odrediti da li su joj ugodni ili neugodni.
Počeli su razgovarati o filmovima i malo po malo prešli na ozbiljnije teme, sve dok se nije zatekla kako tom potpunom strancu priča stvari o svojem ocu koje nije mislila nikad s nikim podijeliti osim sa vlastitim mužem i najboljom prijateljicom.
Udarci po leđima i bubrezima, psovanje i prijetnje smrću, napastovanje…..
Dok mu je sve to pričala, dio njenog uma je pokušavao dokučiti zašto mu sve to govori, kad je odjednom obuzme neki čudan osjećaj lakoće. Cijeli se prostor zamaglio u mekoj, bijeloj svjetlosti, a stranac joj se prikazao kao blještava silueta čije lice nije mogla razaznati.
Odjednom je znala da to biće odavno zna sve o njoj i da pred njim nema nikakvih tajni.
Od te pomisli je obuzme topao, siguran, dobar osjećaj.
Tada je začula riječi koje će joj promijeniti ostatak života;
«Uskoro ćeš umrijeti.»
Prvo nije razumjela značenje tih riječi jer je bilo teško išta razumjeti
u onoj toplini i sigurnosti.
Tada joj značenje polako izroni u svijest i ona otvori oči.
Umjesto blještavila, ponovo je vidjela onog stranca pred sobom, a sunčani dan je potamnio kad je shvatila da je baš on izrekao te riječi.
Gledala ga je posve zbunjena, kad joj se u prsima počeo nadimati taman balon straha.
Takav strah je osjetila puno puta dok je živjela u onoj kući sa ocem i jako ju je uplašilo što ponovo osjeća isti takav tamni i ledeni strah pred Strancem.
Tada se on nasmiješio i rekao:
«Nećeš SAD umrijeti, ali uskoro….»

Zbunjeno se prisjećala one blještave, meke svjetlosti i osjećaja sigurnosti i pomislila da je on možda nekakav anđeo poslan da ju upozori. Kad je u idućem trenutku htjela odbaciti tu misao, on se uozbilji i reče: «U pravu si, jesam.»

Nije se sjećala kako i kada je izašao, ali kad je došla k sebi, bila je u videoteci, sama.
Ustala je sa stolca i teturajući otišla do WC-a gdje se htjela napiti vode jer su joj usta bila posve suha i grlo ju je boljelo kod svakog udisaja.
Polako se prisjećala svega što se dogodilo i na kraju se sjetila one rečenice.
«Uskoro ćeš umrijeti.»
Na neki čudan način je to oduvijek predosjećala, to da će morati umrijeti mlada, ali svaki put bi racionalni dio nje odbacio tu misao kao posljedicu loše prošlosti.
Ili možda loše probave.

No sad se pojavio taj stranac i «objavio» joj to posve mirno i kao gotovu činjenicu.
/Zapisano u kamenu!/

Odlučila je sve to zanemariti i odbaciti kao san ili blesavu šalu…..jer, hej, kad si čula da se nekome zaista objavila smrt.
Pa iako je u prsima još osjećala ostatke onog tamnog straha, odlučila je sve potisnuti i ne razmišljati o tome.

****************

Prošao je gotovo cijeli tjedan u kojem gotovo da i nije razmišljala o onom događaju,
kad joj se On ponovo pojavio pred očima.
Ovaj put se pješice vraćala od sestre s kojom je napokon, nakon dugo godina,
našla zajednički jezik.
Bila je sretna što napokon razgovaraju i otvaraju se jedna prema drugoj.
Shvatila je da ju zapravo jako voli i da želi nadoknaditi svo izgubljeno vrijeme.
S tim mislima je hodala kroz grad prema poslu, jer je odrađivala popodnevnu smjenu,
kad je odjednom nepogrešivo OSJETILA Njega u svojoj blizini.
Bio je to čudan osjećaj, poput onoga kad se zaljubiš u čovjeka svog života,
pa te prođu trnci svaki put kad pomisliš na njega.
Slično se osjećala i sada, ali je ujedno osjetila i natruhu straha.
Zazvao ju je po imenu, ali se nije htjela odmah okrenuti.
Kad ga je napokon pogledala, ponovo je vidjela onog dječaka u tijelu muškarca.
Lice mu je bilo nježno i bezbrižno….pomislila je da se možda i zaljubila……
Ponovo se izgubila u svjetlosti i toplini baš kao i prvi put.
Iako su stajali nasred napuštene ulice usred bijeloga dana, imala je osjećaj da su zajedno negdje daleko od ikakvog grada ili ljudi, usred bezbrižnog ništavila kakvo se ogledalo u njegovim očima…..
Ništavilo!
To je bilo ono što joj je smetalo u cijeloj toj slici mirnoće….osjećaj da je, usprkos svjetlu, toplini i svemu ostalome, nekako nedorečen, prazan.

On kao da se malko zbunio i svjetlost oko njih naglo izgubi na jačini.
Ponovo su bili samo dvoje ljudi nasred puste ulice.

Iz nekog razloga odjednom je osjetila nemir, pritajenu prijetnju.
Netremice su se gledali bez riječi, dok je nemir u njoj sve više jačao.
Odjednom on naglo ispruži ruku i, prije nego što se uspjela oteti,
čvrsto je zgrabi i privuče je k sebi. Na trenutak se čak i poveselila njegovom poljupcu…
ali kada ga je primila iz nekog razloga je osjetila ledenu hladnoću kako struji iz njega.
Otrgnula se iz zagrljaja i kada ga je pogledala vidjela je da je opasan.
Cijelo njegovo lice, koje je do tada imalo blag i utješan izraz,
je u djeliću sekunde postalo hladno, bezosjećajno i proračunato.
Kao da predivan muški portret promatramo kroz prozirni blok tvrdog leda.
Onaj osjećaj paničnog straha je naglo porastao u njenim grudima i prije nego što je uspjela razmisliti, okrene se i počne trčati.
Nije čula korake za sobom, ali kad je pogledala u njegovom smjeru vidjela je da nečujno klizi prema njoj nevjerojatnom brzinom.
Potrčala je iz sve snage prema velikoj ostakljenoj zgradi u kojoj je vidjela čuvara, kad je u odrazu ugledala Njega kako u trku podiže nešto blještavo u ruci i zamahuje prema njoj.
Okrenula se prema njemu s namjerom da se bori do zadnjega, ali prije nego je uspjela išta učiniti, on joj zabije nešto hladno i metalno u mekani dio trbuha odmah ispod pupka……

Sve se naglo zaustavilo…..

Osjećala se čudno…..

Gledala je ravno u njega, no on je zurio u nešto na podu.
Spustila je pogled i ugledala sebe kako leži na tlu

Zapravo je shvatila da je, u trenutku kad ju je uboo,
njeno tijelo skliznulo kao voda s njene duše.
Osjećala je neku neobičnu, ugodnu snagu, veću od ičega što je osjetila dok je imala tijelo.
Pružila je «ruku» prema njemu i prošla kroz njegov prsni koš ravno do njegovog srca.
Bilo je tvrdo kao led, ali je u njemu osjetila sav njegov dotadašnji život i bi joj ga žao.
Imao je slično, nasilno djetinjstvo, baš kao i ona, koje ga nije naučilo ničemu, već mu je svaki udarac praznio dušu, sve dok nije zaboravio svaku ljudskost….
Kroz njene «prste» je naglo prostrujila toplina, točno onakva kakvu je osjetila
kad ga je prvi put vidjela u videoteci.
Toplina se prelijevala kroz njenu «ruku» ravno u njegovo srce,
i ona vidje kako on odjednom pada na koljena i plače.

Tada se sve zabijeli i osjetila je da se kreće nepojmljivom brzinom kroz prostor i vrijeme.
Ali sjetila se svog muža, svoje prave ljubavi i nije željela nastaviti putovanje.
Snagom misli se počela sve više zaustavljati. Kad se potpuno zaustavila usred tog svijetla, ponovo je pomislila na svoju ljubav i počela polako pa sve brže i brže kliziti unatrag.


***********************


Odjednom se našla u ulazu one zgrade gdje je ugledala onog čuvara
Bio je popločen velikim, ulaštenim, svijetlim pločicama i ostakljena velikim oknima.
U jednom stolcu je sjedio njen muž, zarivši glavu među dlanove i naslonjen laktovima na koljena. Vani je bila noć.

Približila mu se i osjetila njegovu ogromnu, nepodnošljivu tugu kao da je u njoj samoj.
Odjednom je shvatila da je to zato što su im srca uvijek bila povezana ljubavlju.
Nije bilo drugog objašnjenja za to što je osjećala, jer ga nije morala dotaknuti kao
onog drugog čovjeka da bi znala što mu je u srcu.
Sada je znala zašto se htjela vratiti.
Kleknula je pred muža i pomilovala ga po kosi.
Sjetila se da mu je jednom obećala kako ga nikad neće napustiti i ostaviti samog i znala je da će to obećanje ispuniti.
Osjetila je kako je preplavljuje olakšanje i sreća i u tom trenutku su se oboje nasmiješili.
Ne treba im ništa drugo osim tog utješnog osjećaja.


*****************************

Sjedio je u sobi i kroz prozor gledao svoju kćer kako se smije i zafrkava njihovog psa.
Supruga je pjevušila u kuhinji na neku melodiju koja se čula sa radija.
Bio je potpuno spokojan.
Tada je krajičkom oka ugledao odsjaj svjetla u slici na stolu koja je prikazivala
njegovu prvu ženu.
U istom trenutku je na radiju čuo njihovu pjesmu.
Nasmijao se, a njegov smijeh kao da je slijedila slabašna jeka ženskog smijeha.
Znao je da je ona još uvijek tu i da se veseli njegovoj sreći.
Pomilovao je prstom okvir slike i, nakon što je u srcu osjetio poznatu toplinu,
ustane i nasmiješi se.
Njezina fotografija mu je uvijek uzvraćala smiješak.

01.03.2007. u 20:24 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< ožujak, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (7)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (3)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (2)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (3)
Listopad 2006 (3)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (12)
Srpanj 2006 (10)
Lipanj 2006 (6)

Tko sam ja?

Sanjalica.
Tvrdoglavka.
Mama Sinka maloga.
Žena Muža svoga.
Knjiški crv.
Sanjalica.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Što želim reći kad mi dođe kraj?



Vau, koja luda vožnja!!!

nutnutnutnutnutnut

Ne žalim za ničim!!!

smijehsmijehsmijehsmijehsmijehsmijeh

Najdraži ritual

Kad se osjećam grozno/poraženo/napušteno/neshvaćeno

zahvalim se na svemu dobrome u svojem životu

dok slušam pjesmicu MontyPhytonovca

iz filma

"The meaning of life".

"Just remember that you're standing
on a planet that's evolving
and revolving at 900 miles an hour.
Its orbiting at 90 miles a second,
so it's reckn,
a sun that is
the source of all our power.
The sun,
and you and me,
and all the stars that you can see
are movin at a milion miles a day
in an outer spiral arm
at 40 thousand miles an hour
of a galaxy we call the Milky way.

Our galaxy itself
contains a 100 bilion stars
it's a 100 thousand light years
side to side.
It bouldges in the middle
60 thousand light years thick
but out by us it's just 3 thousand light years wide.
We're 30 thousand light years
from galactic center point
we go round every 200 milion years
and our galaxy is only
one of milions and bilions
in this amazing and expanding universe.

The universe itself
keeps on expanding and expanding
in all of the directions
iz and wiz.
As fast as it can go
the speed of light, you know,
12 milion miles a minute
and that's the fastes speed there is.
So remember when youre feeling
very small and insecure
how amazingly unlikely is your birth
and there must be intelligent life
somewhere out in space
cause it's ber all
down here on Earth!"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se