Anegdota o sklerozi supermaximi i jednom veselom popodnevu
Ovu anegdoticu bi me bilo sram napisati da Jezdimirka nije prva načela tu temu.
Zaboravnost.
I to ne bilo kakova.
U mom slučaju se radi o pojavi znanoj kao skleroza supermaxima.
Pokušajte zamisliti sljedeći scenarij.
Subota je popodne, oko 2 sata.
Jedra brineta i njoj najdraži primjerak muškog roda su se upravo vratili doma s placa, umorno tegleći gomilu vrećica. Nepristranog promatrača bi oboje podsjetili na dvije ogromne četverolisne djeteline kojima ni cijeli pločnik nije dovoljan za usporedno kretanje. Otključavši ulazna vrata stana, bacaju cjelokupan sadržaj u najdalji kut kuhinje.
Dok se On udobno zavalio u ležeći položaj, njoj ne preostaje ništa drugo nego malo umiti od vrućine purpurno lice i primiti se kuhanja. Prvo se otpakirava domaći picek s namjerom da se istog raščereći na sastavno-rastavne dijelove. Odjednom mirno poslijepodne propara vrisak koji razbija sva stakla u krugu 200 m, kad joj je ruka slučajno dotakla GLAVU picekovu, koju su mesari udobno smjestili u šupljinu među batacima, skupa sa NOGAMA NA KOJIMA SE JOŠ VIDE PANĐE.
Nakon onomatopejskog urlika AJMEMENIMAJKOMOJAMILA!!!!!!!, Najdražega se zove upomoć. Iako se vidi da ni njemu nije lako, On sa hrabrim smješkom čupa te nejestvine iz picekovog …… pa recimo to po narodski, šupka. Naime, zaboravila sam reći stričeku mesaru da si tu dodatnu opremu može metnut u džep i ponijeti doma.
Mooving on.
Svaka kuharica zna da se i od piceka, ne samo od stare koke, može napraviti dobra juha.
Odvojila sam najkoščatije dijelove i ubacila u lonac, a ostatak picoka marinirala i ubacila u pećnicu. Čak sam upalila i onaj ventilator koji pomaže da se pećnica jednoliko ugrije na svim mjestima. Onda sam očistila i narezala povrće za juhu, napravila salatu i umorno se pridružila Njemu na kauču.
Iz drijemeža me prenula ona zvrnadlica na pećnici, pa sam išla provjeriti stanje.
Dođem ja u kuhinju, juhica krčka, sve miriši, ali nešto ne štima. Vidim da svjetlo u peći gori, znači da je uključena, ali niš ne grije. Pa naravno kad sam zaboravila upaliti grijače, pa je piceku zadnjih sat vremena samo ćarlijao prohladan vjetrić po …… jel', šupku.
Da skratim, u salatu sam zaboravila dodati ocat, a kuhanu rižu sam kremirala kad sam ju «na brzaka» htjela zapeći u pećnici
(što će reći da sam ju zaboravila 20 min. na 250 celijevaca).
Najgore od svega je to što imam tek 24 godine.
Zabrinjavajuće, jel' da?
Moguće je da uopće nećemo ići na more, jer smo našli kućicu koju ćemo možda i kupiti, pa bi nam godišnji mogao proteći u ganjanju papira i inih veselja.
Zato će do daljnjega izostati post o morsko-kupaćim potrebitostima
jednog mladog bračnog para.
