eto mene napokon opet.....

.....da se istresem nakon duge apstinencije od bloganja.
(i naravno, kako je to već red, čim sam počela pisati zazvonio mi je telefon dead)

Danas je dan kao idealan za prisjećanja.
Pa sam se i ja prisjetila jednog dragog prijatelja od prije 10+ godina. Prezime mu je bilo Sever i bio je u domu I.G. Kovačić puno dulje od mene. Ja sam stjecajem okolnosti, tamo dospjela samo do svoje punoljetnosti, točnije zadnju godinu srednje. Bio je među najstarijima, imao je famozan smisao za humor, nije kinjio mlađe od sebe, frajer samo takav, i ak me sjećanje služi, radio je kod nekog automehaničara, pa je i samom tom činjenicom da sam zarađuje za sebe imao popriličan ugled. Jedne večeri nakon škole, jedan kolega frend iz razreda (koji je već i vozio, pa pretpostavljam da je slavio 18-ti) je slavio rođendan, i naravno, našli smo se na školskom igralištu. Kad je otvorio "bunker" pred mojim naivnim okicama (da ne spominjem kratkovidnost) se ukazala cijela gajba pive, štokovi (ne od vrata), sokovi (pomalo smi ih izigniorirali), i pljosklica sa domaćom rakijom. Treba li uopće opisivati ostatak? Nakon sat vremena sam s mukom našla autobus, jedva održala ravnotežu (koncentracija mi je bila takva da opće nisam skontala kad je bus stao na autobusnom, nego mi je vozač morao reći da siđem), a kak sam se dovukla do Tuškanca mi je i danas misteruija. UGL, iz birca me opazi Sever. Vjerojatno zato jer sam upravo vodila raspravu sama sa sobom dal da četveronoški otpužem uz one duuuuugačke stube. Pa me pital dal sam dobro, ma kaj ja ne bi bila dobro, sam me gravitacija jebe, hihotal se skup sa mnom, pa mi je ruku prebacil sebi oko vrata, podupro me oko struka i pomogao mi, uz puno hihotanja i ohrabrivanja (mislim da sam mu u jednom trenutku profrfljala da nek me pusti da si tu odspavam) me polu-odvukao na vrh stepenica. Opet se ne sjećam kak smo došli do doma na kraju ulice, ali se živo sjećam da me ostavil u ulazu dok provjeri di su odgajatelji koji su uz ulaz imali zbornicu sa vječito širom otvorenim vratima. Ak se dobro sjećam, on ih je pokušao zaokupiti razgovorom dok sam ja prošla kraj vrata i uz prvi niz stepenica, a onda mi je netko nekako pomogao do moje sobe koju sam dijelila sa još dvije cimerice. Nije bog zna kakav događaj, nema romantične ljubavi il velike strke jer su nas provaljali, ali to sjećanje me uvijekl obuzme kad prolazim pored tih stuba na Tuškancu i pored birca iz kojeg me vidio. Kasnije me odgajateljica tješila dok sam imala ispad "tako mi je žao, ali tako mi je teško...." ali nisam imala nekih većih problema jer se dogodilo samo jednom (bar kolko oni znaju XD).
Severu, gdje god da jesi, pozdravljam te i hvala ti na lijepoj uspomeni.
Frajeru smokin

24.10.2011. u 12:52 | 4 Komentara | Print | # | ^

ma znaš kaj

Opće mi se ne započinje s novim blogom jer, iz meni nedokučivog razloga, uporno zaboravljam lozinku od tog novog, pa sam valjda do sad aktivirala već 2 ili 3 nova bloga, a nijedan ne bum mogla koristiti jer sam zgubila/zaboravila lozinku i zbrisala onu obavijest iz maila....

Tak da bum se pravila da sam počela skroz naskroz onak s novim blogom i kao nema veze kaj nije. Iako zapravo je, jer sam se i ja promijenila.
Viš idem odma promijenit pozadinu bloga, to bu onda fakat ko da sam novi počela pisati.

Eto, nakon iscrpne analize zašto ovo jest/nije novi blog možem reći da sam se nacvrcala od 2 mm orahovice.I k tome još na poslu. Kolegica je donijela na degustaciju i mogu reći da je baš fini.
Meni je očigledno skala za baždarenje ošla u krasan .....tulipan.
Nekad sam mogla s curama otić i oblit se ko ruski pjesnik i ipak nać zahod u bircu i krevet u vlasitom stanu. Sad ne smijem više delat kolače sa rumom jer čim otvorim bočicu i pomirišim isparavanja počnem grleno pjevat "po šumama i gorama", "hrabri janko", "u tunelu usred mraka" ili već neku sličnu podsvjesnu zaostavštinu iz doba kad sam kao malena djevojčica bila pod utjecajem SFRJ-otovske propagande. Čisti dokaz da je alkohol zlo i đavolji proizvod jer izvlači ono najgore iz nas.

Inače, jedna od većih novosti je da se građevina u kući svela na keramičarske radove i čišćenje. Polako se nazire mogućnost tuširanja u zatvorenom. To je meni osobito drago jer više jadni iscrpljeni susjedi ne buju morali u hitan jogging po šumi baš iza naše kuće čim čuju čarobnu formulu " jube daj mi prištekaj vani toplu vodu, idem se tuširat!".
Iako, ruku na srce, nije mi jasno zakaj se jednostavno ne sednu k nama na kavu dok se ja tuširam, ja ih drage volje naučim osnovama anatomije ak ju u svojih 60-tak godina života nisu naučili. Mislim, žal mi ih je, tak stari, a još žensku osobu pod tušem nisu vidli ( ha, sam suptilna, ha?).

Kaj je to u muškima da im se sve moždane funkcije zmrznu čim dobe makar i najmanju mogućnost vidjet golu ženu? O nuspojavama da ne govorim. Ma kaj ne, i o nuspojavama, poput slinjenja, staklastog pogleda i drobljenja gluposti, treba pričati.
Ne znam, možda se ja krećem u krivom društvu, al nikad nisam čula ni od koje žene "uuuuu, vidi onoga, odma bi ga potrošila, p....ka mu iz očiju viri!" .....................

Ah, jadna li sam genijalna u svijetu koji moju genijalnost ne kuži.
XD

Odoh se lečit kakvom kavom il nečim sličnim.

Liječit.

Opet ta SFRJ-otovska propaganda diže svoju ružnu glavu.

04.08.2011. u 14:20 | 2 Komentara | Print | # | ^

nemrem smisliti naslov jer .....

.... jer ne znam o čemu ću pisati.
Obično tako i počnem postove, trkeljajuć bez jasne predodžbe na što će to ličiti i o čemu će pričati na kraju.
Imala sam frku na sistematskom, imala sam frku na poslu, imala sam frku doma..........
A interesantno je da mi se o ničemu od toga ne piše.
Voljela bih se žaliti, ali dan je previše lijep.
Okrećem iduću stranicu u knjizi svog života.
Sigurna sam samo u to da će se dio mene zauvijek znati kad-tad smijati svemu ovome.
I eto, samo tako prestajem pisati ovaj blog.
Ionako sam bila strahovito neredovita od kad mi se prijestolonasljednik rodio.

31.03.2011. u 16:37 | 2 Komentara | Print | # | ^

Teretna Ana

Daklen, ja sam mama jednog dječaćića, žena jednog Zakonitog i frendica mnogih. Kažu mi da dobro kuham, dobro vozim, dobro radim, strastvena sam u krevetu (isključivo bračnom i svojem!), strastveno čitam knjige, znam strane jezike i sve u svemu prosječna sam pripadnica ljepšeg spola.
Ali imam strašnu tajnu.
Kriva sam za snijeg koji je u Ponedjeljak padao.
Sad će netko reći da pretjerujem, ali istina je.
Ja sam vlastoručno promijenila prognozu za ostatak tjedna.
Kako?
Jednostavno, nakon gotovo 10 godina, ponovo sam se učlanila u teretanu i posvetila se gubitku.
Drastičnom gubitku.
Volumena.
Naime, koliko god ja pokušavala svoj volumen pripisati nesretnom djetinjstvu, relativno nedavnoj trudnoći i nepravilnom radu štitnjače, činjenica je da sam jednostavno lijena guzica.
"Bok, ja sam Ana i lijena sam guzica.
Ovisnica sam o samosažaljenju i depresiji te izbjegavanju ogledala."
Da živimo u iskrenom svijetu u komentarima bih imala najmanje 20 odgovora "Bok, Ana, join the club!"
No, eto, svejedno sam našla Supatnicu koja mi se pridružila u patnji po teretani i u Ponedjeljak smo se zajedno učlanile i odradile svoj prvi sat aerobika.
Za usporedbu, nekad sam se bavila natjecateljskim plivanjem i mogla sam 20 muških sklekova napraviti ko od šale.
U Ponedjeljak sam odradila prvih 15 minuta aerobika sa entuzijazmom, a sljedećih 45 naizmjence sa smijehom i suzama.
Danas me bole mišići za koje sam zaboravila da ih imam, a sjutra imam još jednu rundu aerobika.
U Petak slijedi teretana na biciklu, a u subotu yogilates.
Sad kad svi znaju moj raspored, možemo prijeći na daljnja poniženja koja sam morala pretrpiti, a naglašavam da sam si za njih sama kriva. Vjerujem da ništa na svijetu ne otvara oči kao prvi posjet aerobiku. Dvorana ima zidno ogledalo (čitaj od zida do zida) i koliko god sam se pokušavala sakriti iza vitke Valkire ispred mene, moja bedra i špek su se neizbježno odražavali oko vitkog odraza zdrave gospođice u ogledalu.
Na vagi sam pročitala nevjerojatnih 22 kile viška. Da, dobro sam napisala 22 kilograma viška.
Da bi stvar bila očitija, obukla sam bijeli donji dio trenirke, žutu majicu kratkih rukava i bijelo-žute tenisice.
Izgledala sam ko maskota Vatikanske mladeži koja ima alergiju na kortizon.
Ko čiča Gliša sa kružnicom u sredini.
Ko slonica Nelica koja JE član Vatikanske mladeži.
Ko.... no, da, shvatili ste.
Moja draga Supatnica i ja smo se sat vremena mučile sa vježbama zagrijavanja, bučicama od kile, velikom pilates loptom i gumom za vježbanje (slikonska guma od cca 1.5 m sa ručkama na krajevima.)
Nakon svega gore navedenoga ja sam još morala ići na posao odraditi smjenu od 12 do 20 h i onda se u busu dotandrkat na pol puta do doma gdje me Zakoniti pokupio autom i istovario u krevet.
Preporučili su mi konzumaciju Andola za izbjegavanje musklfibera al majku im ljubim i kilama, ak mi nije trebala anestezija dok sam žderala i izležavala se, onda ju ne bum uzimala ni dok patim od bolova zbog gubitka.
Na kraju svega, moram priznati da sam ipak krajnje zadovoljna i ponosna što sam ipak počela duuuuuug put do oporavka i što mi ipak neće za par mjeseci morati kirurški odstraniti kauč sa guzice.
Veselim se sutrašnjem danu i svakom idućem, iz istog razloga.
Baš me zanima kakvo ću izvješće sutra podnijeti..........





22.02.2011. u 18:10 | 1 Komentara | Print | # | ^

ajme, praznina me progutala...

Eh što život i majčinstvo rade od čoeka!
nije me već 6 mjeseci bilo vamo, a kako i zašto....
duga priča koja nije nimalo zanimljiva.
u tih 6 mjeseci mi se dogodilo jedno veliko.... NIŠTA.
dosada za poludit.
Osim što mi je sinko svaki drugi tjedan na bolovanju,
osim kaj sam pala vozački (1. put!),
osim kaj nam u krevetu vlada atmosfera samostana,
jedino kaj mi je sestra starija na "LJubav je na selu",
niš se drugo događalo nije.
Z I J E V!!!
Jedino se u zadnje vrijeme zabavljam na facebooku,
odvaljujem se na Tomićevu kolumnu,
grcam od smijeha na priče sa krule.blog.hr bloga,
i općenito zbilja niš ne delam na vlastitom kulturnom uzdizanju.
Jednostavno mi se mozak polako pretvara u kašicu, i to onu Hippovu
za koju striček Hipp garantira imenom svojim...
Trebam jedno jebeno punjenje baterija,
ma drek
trebam ja da me na izmjeničnu uštekaju jer inače ću se u vegetu pretvorit.
Još sam se i na supertalent prijavila, a to najbolje svjedoči o mojoj metalnoj uravnoteženosti...
MeNtlanoj
Ama majko moja mila
MENHTALNOJ

JEBEMTI....

03.05.2010. u 15:33 | 4 Komentara | Print | # | ^

I MI SE JESMO, PA ŠTA!

JESAM, BILA SAM NA BACKSTREET BOYSIMA!!!!!
I JESAM, PROVELA SAM SE FAMOZNO!!!!!!!
Išla sam na koncert pod temperaturom jer sam imala svinjsku gripu sa bronhitisom
( ne zajebavam se, najozbiljnija sam),
a išla bi i da sam na kisik bila prištekana.
I boli me đon na novim tenisicama kaj netko misli da su BSB-i ljiga,
jer znam da dotičan/na nema pojma o čem priča.
Dečki su fenomenalni, fantazmagorični, zajebanti na 28. i showmeni kakve treba povećalom tražiti!
To mi je bio najodvaljeniji koncert na kojem sam bila, napunilo me pozitivom tolko da sam se još danas u busu kesila od uha do uha kad sam si pomislila
"isuše blože, pa ja sam stvarno bila na koncertu BSB-a!!!"
Svi oni pomalo hladni i čak negativni komentari na razno raznim forumima i u medijima su mi ko da ih je deda od Tuđmana pisal- potpuno nebitni!
Mi koji smo ih napokon dočekali smo se proveli ko na najboljem tulumu u životu, navriskali se, napjevali se, namahali i promukli i sa smijehom otišli doma!
A svi oni koji su mislili da bu koncert pljuga su se gadno zaj... kaj nisu došli! I nisu nikome ni falili.
Dečki oduvijek zvuče odlično, upjevano i profesionalno, koreografije su im legendarne, a s 35 još uvijek znaju kak zapaliti publiku!!
I to pišem ja, koja ih ne gledam kroz prizmu "kojeg-bi-najradije-u-svom-krevetcu-gledala", nego koja se i dan danas raspameti na njihove pjesme.
Kuma the vjenčana me častila kartom za koncert i bit ću joj vječno zahvalna na tome.
Kuma sinkova mi je dizala atmosferu i prije nego smo u Arenu ušli i totalno sam zaboravila na bolove i boleščure koje su me napale!
I MI SE JESMO ODVALILE NAS BSB-E PA ŠTA!!!!!

02.12.2009. u 18:56 | 1 Komentara | Print | # | ^

NIRVANA

Koliko god mi je teško to povjerovati, zadnjih dana me niš ne hebe dovoljno da bi mi bilo inspiracija za post.
Vlada, cijene, harač, ljudska glupost... ništa me ne dira.
Jednostavno kao da sam u prozirnom mjehuriću od kojeg se negativa odbija u svim smjerovima, ostavljajući me djevičanski netaknutom.
Dobro sad sam prosrala, ne bum nikom zamazala oči s onim "djevičanski", ako zbog ničeg drugog onda jer sam ponosna mama.
Doduše, ko me ne zna mogao bi konstatirati da ne bi bilo prvi put po duhu svetom da je žena postala majčica....lud
Dakle, nekako sam blaženo netaknuta svim brigama koje more moje bližnje i daljnje. Valjda sam napokon postala preumorna za živciranje.
Eh, ali zaboravila sam se pohvaliti da smo Sinak mali, Tata mu i Mama mu (oliti: ja) prošlu nedjelju bili u Topuskom na bazenima.
Budući da nam financije ne dopuštaju odlazak na moreno, odlučili smo se za takvu opciju jer mi je susjedina kćer Martina pričala kak je tam super, imaš si di pojest i popit, ima 5-6 nakon rata obnovljenih bazena, jedino su im wc-i i kabine pomalo zastrašujući. Ne previše, samo pomalo.
Od nas nam je sa Yugićem (od milja nazvan "Crveni zmaj"zubo)
trebalo malo više od pol sata do tam, a uzmimo u obzir da ta vrsta vozila nemre povući na uzbrdici brže od 30-40 na sat pa makar i karoseriju skinuo i jockeya metnuo na mjesto vozača.
Tata mu i Mama mu smo bili u brizi da li bu nam Sinak mali bio u strahu od vode, ali se ta bojazan pokazala neutemeljena.
Došli mi tam, presvukli se, odbazali bosonogi do bazena za bebe (btw, dva su, jedan se zove "kadica", a drugi "lokvica" smijehsmijeh), metnuli ga da stoji u vodi. Prvih pol minute je samo promatrao i valjda procjenjivao razinu opasnosti, a onda mi je skoro potrčo iz ruku koliko se razveselio svoj toj vodi. Imajmo na umu da hoda i trčkara, ali još uvijek se mora držati barem za jednu ruku. Nakon toga je guzom (u vodonepropusnoj peleni!) sjeo u bistru vodicu, mlatio ručicama i zašpricao što god je stigao istovremeno se smijući sve dok se nije zagrcnuo. Kad se iskašljao, opal je od smijeha na leđa, pa smo ga morali vaditi da ne udahne vodu! Za divno čudo ni to ga nije splašilo! Onda sam ja otkrila vodene tobogane.
Bez brige, savršeno mi je bilo jasno da mi je Sinak mali još premali da bi se spuštao istima, ali zato sam ga ostavila sa tatom i ukupno se glupirala dobrih 2-3 sata. Imaju onaj tobogan sa zavojima, koji i nije strašno brz ali je zabavan jer se po njemu hićeš na bubrege, prsa, gluteus maximus, glavu...
Ali imaju i brzi tobogan koji je ravan i ima pad od valjda 60 stupnjeva, pa kad sam se stuštila niz njega i upala u vodu, prvo sam mislila da sam zgubila badić, ali onda sam gornji dio našla kao rajf u kosi, a donji mi je glumio konac za zube (samo što mi nije bio u zubima nego u guzici dead).
Ipak, morala sam to ponoviti još par puta, ako zbog ničeg drugog onda da vidim koliko daleko mogu glisirati s nogama u zraku. lud Luđakinja.
Dotle su se Sinak mali i Tata mu bućkali u dubokom bazenu jer smo skontali da mu se jako sviđa kad je do brade uronjen u vodu.
Nakon ručka (koji smo si sami ponijeli u prijenosnom fridžu), prijestolonasljednik je zaspao u sjeni snom pravednika i odvalio dobra tri i pol sata, taman dok se ono najgore sunce malo smirilo.
Onda smo se bućnuli na još sat vremena, ja sam ovaj put i cice ostavila na toboganu, istuširali smo se TOPLOM vodom (do koje smo se jedva probili jer su ju okupirali stari plesnivci koji su se još u partizanima valjda borili, pa su zabrijali da je topli tuš prva crta obrane) i polako se posušili, presvukli i krenuli prema autu. Tu je opet trebalo probiti kordon penzića koji su vjerojatno mislili da je s druge strane ograde obećana zemlja, što li, pa su se natisnuli njih 415 odjednom kroz otvor širine cca 1 m.
Općenito ne znam kam se tim starim ljudima tak žuri.
Napokon smo se dokopali Yugića, utrpali se u njega i zapalili doma.
Natrag nam je trebalo malo više jer nam je sunce na zalasku tuklo ravno u oči, a i jedno skretanje smo fulali, no sve u svemu smo umorni ali sretni došli doma, otuširali se i onesvijestili u krevete.
Svi jedva čekamo reprizu, iako su nas, točnije mene, dan poslije bolili mišići za koje nisam ni zanala da ih imam.
Nažalost, zaboravili smo ponijeti fotić da ovjekovječimo taj PPK (prigoda prvog kupanja) u bazenu, tak da je jedina slika koju imamo trenutno u mobitelu i to kad Sinak ćori u sjeni hrasta.
Ili je možda bila bukva?

21.08.2009. u 18:25 | 2 Komentara | Print | # | ^

Još jedna misao dana

Ja uopće nisam luda.

Samo vodim bogat unutarnji život.

Zato ćete me ponekad (često!) vidjeti kako hodam ulicom i bez nekog očitog razloga se počnem drapat od smijeha jer sam pomislila na meni omiljenu knjigu "Tri čovjeka u čamcu" ili "Blago bogova".

Ili pjevušim u tramvaju, a glazba se nalazi isključivo u mojoj glavi.

Ili ću podići pogled sve dok mi glava nije okomita na ostatak tijela i promatrati ću oblake.

Ponekad mi i zasuze oči kad se sjetim kako moj Sinak mali zna plakati.

Jednom sam, prije nekih 10-tak godina, hodala u žutoj kabanici po Ilici prema trgu i iz sveg glasa pjevala uz neku pjesmu iz walkmana.

Volim sanjariti.
Možda tako uljepšavam vlastitu stvarnost.

Sanjam cijele filmove sa glavnim i sporednim glumcima,
za zapletom, kulminacijom i raspletom radnje,
jedino što u snovima nemam foršpane ni odjavne špice.

Sanjam i na hrvatskom, i na engleskom i na njemačkom jeziku.

Moja najčudnija želja koju sam imala u životu je bila i još uvijek jest je da mogu preskočiti cijeli život i saznati što se sa mnom i mojima događa na kraju, a onda se vratiti u sadašnjost i proživiti život do tog kraja.
Kao kad povirim na zadnju stranu knjige i saznam kakav će biti kraj,
ali bez da znam kako je do tog kraja došlo pa ionako moram sve pročitati.

Najdraža poslovica mi je "čovjek uči dok je živ" jer ako ne naučiš ništa za svojeg života to je isto kao i da nisi živio.

Kad posuđujem knjige u knjižnici, rijetko kad dolazim znajući koju knjigu želim posuditi. Najčešće se zavučem u redove između polica i puštam da mi koja knjiga zapne za oko. onda pročitam sažetak ili pitam knjižničarku o radnji tog djela, a onda tek odlučim da li ju želim čitati ili ne.

U Životu u svemu tražim sreću i pozitivnu stranu.

Mislim da za ovaj post ne postoji bolji zaključak od toga.



31.07.2009. u 15:25 | 4 Komentara | Print | # | ^

misao dana


NEMOJ NAŠPRANJITI PIMPEK NA PLOT


SAMO ZATO JER NA NJEMU PIŠE


"PIZDA"!

28.07.2009. u 16:17 | 0 Komentara | Print | # | ^

Već sam u zadnjem postu konstatirala da mi blogiranje uz malo dijete nikak ne bu išlo i da sam po tom pitanju bila definitivno u zabludi.
No sad sam napokon počela raditi pa bum sad mogla češće prosipati ove bisere što ih postovima zovem.
Kak sam?
Fala na pitanju, gura se.
Kako muž i dijete?
Pa, eto, odrastaju.
Oboje.
Pomalo.
Jer zna se da sam ja jedina odrasla i normalna jedinka u našem kućanstvu.
Ne.
Kak mi je vratiti se na posao?
Ko da nikad otišla nisam.
Sve je ostalo isto pa mi opće nije onakav šok kak sam mislila da bu mi bilo. Jedino mi je muka kaj mi je Sinak Mali u vrtiću i kaj sad niti normalno spava, niti jede.
Danas mi baš nekak duhovitost ne ide.
Al zato sam čula dobar vic, mislim da je iz 24 sata:
došao mali Ivica na bazen učiti plivati i nakon 15 min veli treneru
- Mislim da mi je dosta za danas
- Kaj si se već umoril?- pita trener
– Ne, al više stvarno nisam žedan!
HA-HA-HA-HA, jel da?

BTW, ste znali ovo: ak vam dijete ponjupa pun tanjur kupina i/ili ribizla, da bu se pokakilo svaki put kad se nasmije, kihne ili ga poškakljate po trbuhu?
Nisam ni ja znala.
Al sad znam.
Bem ti bobičasto voće.

27.07.2009. u 16:21 | 1 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< listopad, 2011  
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Ožujak 2011 (1)
Veljača 2011 (1)
Svibanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (7)
Lipanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (2)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (3)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (2)
Prosinac 2006 (4)
Studeni 2006 (3)
Listopad 2006 (3)
Rujan 2006 (2)
Kolovoz 2006 (12)
Srpanj 2006 (10)
Lipanj 2006 (6)

Tko sam ja?

Sanjalica.
Tvrdoglavka.
Mama Sinka maloga.
Žena Muža svoga.
Knjiški crv.
Sanjalica.

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Što želim reći kad mi dođe kraj?



Vau, koja luda vožnja!!!

nutnutnutnutnutnut

Ne žalim za ničim!!!

smijehsmijehsmijehsmijehsmijehsmijeh

Najdraži ritual

Kad se osjećam grozno/poraženo/napušteno/neshvaćeno

zahvalim se na svemu dobrome u svojem životu

dok slušam pjesmicu MontyPhytonovca

iz filma

"The meaning of life".

"Just remember that you're standing
on a planet that's evolving
and revolving at 900 miles an hour.
Its orbiting at 90 miles a second,
so it's reckn,
a sun that is
the source of all our power.
The sun,
and you and me,
and all the stars that you can see
are movin at a milion miles a day
in an outer spiral arm
at 40 thousand miles an hour
of a galaxy we call the Milky way.

Our galaxy itself
contains a 100 bilion stars
it's a 100 thousand light years
side to side.
It bouldges in the middle
60 thousand light years thick
but out by us it's just 3 thousand light years wide.
We're 30 thousand light years
from galactic center point
we go round every 200 milion years
and our galaxy is only
one of milions and bilions
in this amazing and expanding universe.

The universe itself
keeps on expanding and expanding
in all of the directions
iz and wiz.
As fast as it can go
the speed of light, you know,
12 milion miles a minute
and that's the fastes speed there is.
So remember when youre feeling
very small and insecure
how amazingly unlikely is your birth
and there must be intelligent life
somewhere out in space
cause it's ber all
down here on Earth!"

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se