rujan, 2016  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Rujan 2016 (1)
Komentari On/Off

Opis bloga

Linkovi

subota, 10.09.2016.

sketches for my sweetheart

Sjetila sam se sinoc kako si mi u vlaku crtao groblja po rukama.
Plavom kemiskom koju sam ukrala iz zadnjeg džepa hlaca nekog konobara,negdje dolje u južnoj francuskoj jer sam htjela nesto gristi,a nijedan vrat mi nije mirisao dovoljno dobro.

Pariz je bio hladan te godine.
Stavio si mi dvije slike na jezik i ja sam odletjela.
Vezao si mi uže oko lijevog gležnja da ne odem suvise visoko.

Uzasno je puhalo na onu vecer kada sam srela Jima odbijajuci mu povjerovati da je živ.
Nisi li se ti pred koji sat slikao kraj njegovog groba?
On se smijao i lijevao mi još jeftinog wiskeya u čašu.
Pričali smo o Bukowskom.

Istu večer su sve novine objavile vijest da je poginuo Hrvatski turist.
Pao je u hladnu Senu.
To je bio isti onaj dječak koji je u vlaku vikao da ce ici gutati vodu sve dok ne vidi svijetlost.
Sijecam se da smo nazdravili u njegovo ime.
Spontano.

Žohari su bili u hostelu.
Čitao si mi poeziju jer nije bilo tople vode.
Kosa mi se petljala pod tvojim prstima.

Uporno si ponavljao kako sam ja djevojka sa prošlosti.
I kako ce me svi oni obožavati radi toga.
Sve dok me na koncu ne pokušaju promijeniti.
Plakao si uvjeren da cu dati nekome jednom da to i uradi.

Bilo je heroina svuda uokolo.
Boljela me duša.
Ali sva poezija je imala mnogo više smisla.

Jim je rekao da je to logicno.
Samo ovisnik može razumijeti ovisnika.

Molila sam te da me oslobodiš.
Zapad je vikao moje ime intenzitetom ljubavnika.
Ti si samo vikao kako ne smijem zaspati i lupao mi obraze.
Zrak je imao okus po trešnjama.

I onda povorka plavih autobusa.
Sve ostalo,sva zemlja po kojoj smo koracali,sve do Irske,ostaje samo maglovit dio perifernog vida.

Shvacas li koliko naših prica je ostalo neispricano?

Mi ih cuvamo za sebe,jer su naše,i jer ih nitko drugi ne moze pojmiti kako treba.
Ali koliko je pametno,cuvati sve to za nas?
Moje selektivno pamcenje i tvoja snaga zaboravljanja ce nas jednoga dana prijeci,i vise necemo nista znati.

Nedostaješ mi, srce moje (krvoločno).
Već danima osjećam kako mi u prstima čuči potreba da uzmem kemijsku i počnem pisati.
Već danima mi riječi vješto izmiču.
Osjetim kako stoje, nagomilane jedna na drugu, ali negdje u prvim kvačicama izgubim nit i sve ostane nedorečeno.
Jedina stvar u koju sam sigurna je da sve što naposlijetku napišem želim uputiti na Tvoju adresu.

Tvoja adresa je i moja adresa.
Kaos je u prostoru, Nikola. Pred nama su još jedne paralele.

- 23:55 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se