petak, 03.06.2005.

PISMO MRTVOJ DJEVOJCI....


Sredjivala sam sobu i jednoj staroj biljezhnici san nashla ovaj text... Pa svima koi ga namjeravaju prochitati (iako sunjam da takvih che bit :) preporucham da stave paket papirnatih maramica na stol ili negdi kraj sebe...jer je pretuzhan...i da text je "malo" stariji pa mozda ima nekih neuobicajenih imena i richi...nemojte zamirit ja san ga samo prepisala kako pishe u toj biljezhnici..... Pa evo ga....

PISMO MRTVOJ DJEVOJCI

Sjećaš li se Svetlana od milja sam te zvao Ceca. Sjećaš li se koliko sam te morao moliti za prvi poljubac? Koliko je potrebno, malena moja, da ti shvatiš da od poljubaca ne rastu rogovi i da je to obična stvar.
Satima smo sjedili na obali i bacali u rijeku cijele kamenčiće. Da, sjećam se, toga dana ti si se prehladila. Da, da, a ipak smo se ljubili. Više nam nije bilo važno da li će netko, dali će tvoja mama, brat ili možda tvoj otac vidjeti šljivicu na tvojem zamotanom vratu.
Sjećaš li se Svjetlana, od milja sam te zvao Ceca. Sjećaš li se naše prve zajedničke noći? Bila si najljepša, svi su gledali u tebe, a ja sam ih mrzio i svaki njihov pogled mi je smetao. Otišli smo prije ponoći, ljubili smo se, ljubili za sve zaljubljene u novogodišnjoj noći.
Sjećaš li se, malena moja, kako smo plakali oboje kad su Gorana sahraniti htjeli i onog dana na Dunavu vidjeli smo ga posljednji put. Mahao nam je kao da je htio reći:,, Volite se i za mene.''
Da, malena moja, plakali smo, plakali, osjećao sam tvoje suze na mojim grudima, a tvoj plač mi je parao srce.
Da, Gorana više nema, našeg jedinog prijatelja.
Sjećaš li se tvoje zakletve, naš će sin nositi njegovo ime...
A onda posljednji rujan. Na stanici pjevaju regruti, nekome mašu uplakane djevojke... U vozu smijeh. Pred očima slikam Svetlanu. Pod nogama osjećam kao da me žare usijanim kamenčićima. Da, malena moja, opet smo zajedno, ali u snovima.
Držimo se za ruke, trčimo, ti hodaš ivicom trotoara. Ali to su samo razuzdani snovi. Tvoja pisma sam bezbroj puta čitao, tvoju fotografiju sam uvijek pred sobom imao, i kad mi je najteže bilo, malena moja, mislio sam na tebe, na sreću o kojoj smo sanjali. Da, morao sam svega da se sjetim. Znam i sada da voliš sladoled od limuna, karanfile, Delena, Jaggera i mene, da spavaš na lijevoj strani, da imaš mladež na desnoj dojci. Da, sve znam, malena moja. Želim da te ponovo vidim. Kupit ću ti brdo sladoleda i sve karanfile svijeta, bezbroj Delenovih slika, sve ću ti kupiti. Ali Svetlana, zaboravio sam, potpuno zaboravio da je stvarnost tako kruta. Ja sam ti suviše pisao, voljena. Prvi put kad budem dolazio donijet ću ti karanfile i ovo pismo. A Goranu ću kupiti veliku loptu, veću od njega. I zajedno ćemo doći, malena moja, da po ko zna koji put ostavim natvom grobu karanfile, da plačem. Da plačem do besvijesti. Sjećaš li se Svetlana, od milja sam te zvao Ceca. Sjećaš li se našeg rastanka? Bila si u bijelom i plakala si. Haljinu si sašila u zvono. Čekala si Gorana. Imamo ga, malena moja. Ali nikada nisam mogao zamišljati da ga ti nećeš vidjeti. Znaš, Svetlana, on liči na tebe, samo su mu oči kao nebo plave, malen ne zna da on majke nema, da mu otac negdje u daljini živi zbog njegovog kruha. I reći ću mu, kad spoznati mogne, da si simbol svega što sam imati htio, i plakat ću dugo, do neba i dalje, učit ću ga malo da voli, da živi, učit ću ga, malena moja, i tješiti sebe, i svima ću reći da si svoj živoj zamijenila njegovim, umrla si u času kad si život htjela, i s njim ću vječno ostati uz tebe.
| 15:06 | Gukni...ako mosh.. :p (4) | A ono...prilipi na papir.. | #

<< Arhiva >>