< travanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (6)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (10)
Lipanj 2007 (10)
Svibanj 2007 (12)
Travanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?






Tekstovi na blogu sadrže moja osobna mišljenja i ne izražavaju stajališta Glasa Amerike, ustanove u kojoj sam zaposlen kao novinar i producent.

Bojan Klima
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.

Pišem za web stranicu www.glasamerike.com. Intervjuirao sam niz američkih i hrvatskih političara koji su bili angažirani na okončavanju ratnog sukoba u RH i BiH, kao i mnoge američke stručnjake za Balkan.

U Sjedinjenim Državama živim od 1986. Magistrirao sam kriminologiju i sociologiju prava na Kent State University, te kao asistent radio na KSU i na Sveučilištu Akron u saveznoj državi Ohio. Diplomirao sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu.


Linkovi

Barack skuplja novac, Hillary glasove

23.04.2008., srijeda


Hillary Clinton je u Pennsylvaniji pobijedila Baracka Obamu.

Iskre će frcati i sljedećih tjedana jer demokrati nemaju 'svog McCaina' - usprkos činjenici da su odražali stranačke izbore u više od trideset saveznih država, da je bilo dvadesetak televizijskih debata, te da je na njihovim stranačkim izborima prebrojano gotovo trideset milijuna glasačkih listića.

Pennsylvanija je sinoć prestala biti 'ključnom bojišnicom' na putu u Bijelu kuću; sada su to postale Indiana i Sjeverna Karolina, gdje se glasa za dva tjedna.

Zanimljivo je da je Barack Obama u Pennsylvaniji potrošio četiri puta više novca od Hillary Clinton – najviše na televizijske i radio reklame.

Slično kao i u Teksasu i u Ohiou – gdje je također izgubio.

U posljednje vrijeme, očito je da Hillary dobija glasove, dok Barack skuplja lovu. Hillary Clinton je pobijedila u svim velikim državama, osim Illinoisu – Californiji, New Yorku, New Jerseyu, Teksasu, Ohiou, Pennsylvaniji. Bez obzira na te uspjehe, njezin je izborni stožer u dugu, dok je Obamin samo u travnju prikupio, većinom putem malih donacija preko Interneta, 42 milijuna dolara.

Hillary će nakon pobjede u Pennsylvaniji morati osvježiti kontakte sa svojom donatorskom bazom, koja je doduše brojna ali je 'izmaksirana' – riječ je o tradicionalnim donatorima koji političarima napišu ček i koji su već dostigli granicu od 2300 dolara koliko pojedinac može donirati kandidatu za političku funkciju. Barack Obama je bolje iskoristio Internet i preko njega je 'stupio u kontakt' s više od dva milijuna Amerikanaca (od kojih većina nikad prije nije slala političarima novac) koji mu uglavnom šalju po 20, 50 ili 100 dolara – tako da je tim ljudima granica od 2300 dolara još prilično daleko i na njih Obama može računati i u budućnosti.

Ali, barem u ovom trenutku, možemo se upitati - što mu to vrijedi? Kako smo vidjeli sinoć, aspirantu za Bijelu kuću najvažniji su u konačnici – gle čuda - glasovi, a ne novac! Barackovi se donatori vjerojatno pitaju – što se događa s tim čovjekom, ima novca na bacanje, vodi u broju osvojenih 'delegatskih glasova', a nikako da zada odlučni udarac?!

Čini se da je 'treću dob' u Pittsburghu Barackova marketing mašinerija nekak profulala. Valjda su prestali gledati reklame.

Šalu na stranu, američki su stranački izbori prilično impresivan fenomen. Za sve vas koji u ovom trenutku okrećete očima – evo i zašto.

U dobrom broju demokracija na svijetu ne postoje stranački izbori na kojima građani – pristaše ili članovi pojedine stranke - biraju kandidate za političke funkcije. Njih biraju 'stranački glavešine', razni čelnici, dužnosnici, elita, obiteljske dinastije. U Britaniji vođu stranke, odnosno kandidata za premijera biraju članovi parlamentarnog zastupničkog kluba. U Rusiji je nasljednika nedavno – ne savjetujući se s nikim - izabrao predsjednik države. U Indiji su premijeri često članovi obiteljskih dinastija. U Hrvatskoj, kandidate određuje stranački vrh.

Da su Sjedinjene Države kojim slučajem 'uređene' kao Britanija, Rusija, Indija ili Hrvatska, predsjednički kandidat Republikanske stranke danas bi bio Rudy Giuliani, koji je još samo prije šest mjeseci važio za stopostotnog favorita. U Republikanskoj stranci, a i u američkoj javnosti - da ne govorimo o mom blogu! - smatralo ga se dobrim menadžerom i organizatorom, inspirativnim govornikom, umjerenim kontervativcem koji može pridobiti mnoge neodlučne glasače...

Johna McCaina su prije šest mjeseci svi smatrali 'politički mrtvim'.

A onda, onda je počela izborna kampanja. Iowa, New Hampshire, super-utorak i tako dalje...

Vrlo brzo je postalo jasno da bivši gradonačelnik New Yorka Rudy Giuliani – bez obzira na izvrsno financiranu kampanju, bez obzira na podršku stranačkog vrha, bez obzira na dobre rezultate prvih anketa – jednostavno nije dobar predsjednički kandidat. Nije se svidio glasačima - vjerujem najviše zbog toga jer je od prvog dana bilo očito da mu je kampanja zapravo gnjavaža, da ne uživa u izravnom kontaktu s ljudima, da mu novinari idu na živce, da ima tanku kožu kada ga kritiziraju... S druge strane, baza Republikanske stranke nije zaboravila Johna McCaina, kojeg su u republikanskom vrhu kao i u medijima svi otpisali. John McCain važi za slobodnog strijelca, prati ga glas da kaže što misli, u vlastitoj ga stranci zbog toga mnogi mrze, dok s demokratima razmjerno dobro surađuje. Sve to - uz zanimljivu i inspirativnu životnu priču te činjenicu da zna biti simpatičan i duhovit – čini Johna McCaina vrlo dobrim predsjedničkim kandidatom u izbornoj godini koja je inače prilično teška za Republikansku stranku.

Sličan primjer je Barack Obama. Hillary Clinton vrh je Demokratske stranke prije godinu dana smatrao već predsjednicom države. Vodstvo Demokratske stranke - to vam jamčim - pojma nije imalo kakav je talent Barack Obama, dok ga 'obični građani' nisu otkrili - na pustopoljinama Iowe i u industrijskim četvrtima New Hampshirea.

Na sličan su način – kroz sito i rešeto stranačkih izbora, u svih 50 država - bili 'otkriveni' i drugi 'outsideri' koji su kasnije postali dobri predsjednici – John Kennedy, Ronald Reagan, Bill Clinton. Da se 1960, 1980. ili 1992. pitalo stranačke vrhove, vjerojatno niti jedan od njih trojice ne bi bio američki predsjednik.

Budući da su ih izabrali svi članovi ili pristaše - potencijalni glasači stranke - ta su trojica bila spremnija za pobjedu na nacionalnim izborima. Jer, izborna je kampanja zapravo dobra škola: tu se nauče primati udarci, kako se održava na nogama i kako se udarci uzvraćaju. Te su kvalitete potrebne i predsjedniku države.

Uz to, kandidat kojeg izabere baza nije toliko 'obavezan' i dužan vrhu svoje stranke – već odgovornost osjeća prvenstveno prema tisućama ili milijunima ljudi koji su za njega glasali.

Mnogi su skloni američke izbore opisati kao 'predstavu'. Oni u izvjesnom smislu to i jesu – isto kao što je, na primjer, koncert Rolling Stonesa također predstava. Ljude širom svijeta, naravno, zanima tko će pobijediti – Barack Obama ili Hillary Clinton. Međutim, od Minska do Montreala, od Zagreba do Zimbabwea, američku izbornu kampanju gledaju - vjerujem - i stotine lokalnih 'Obama' i stotine lokalnih 'McCainova'.

'Slobodni strijelci', 'čudaci', 'marginalci', 'stoka sitnog zuba' – svi oni čekaju svojih pet minuta, svoje stranačke izbore.
objavljeno: srijeda - 23.04.2008. - 06:27 - Komentari (6) - Ispis - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada