|
|
U Pennsylvaniji svi žele biti 'lovci na jelene'
20.04.2008., nedjelja
Američkom se političaru ne može dogoditi ništa gore nego da ga proglase 'elitistom'. Biti 'elitist' ili 'snob' isto je kao biti 'kriminalac' i 'simpatizer terorista'.
Kako na američkoj političkoj sceni prepoznati 'elitista' koji nema pojma kako živi 'običan svijet'?
Po odlukama koje donosi, po politici koju slijedi, po filozofiji koja ga inspirira?
Neeee!
Evo kako. Otac sadašnjeg predsjednika 1992. godine, u izbornoj kampanji za drugi mandat u Bijeloj kući, čudio se elektronskom scanneru na blagani samoposluživanja. Georgea H. W. Busha novinari su 'ukebali' da ne zna koliko košta litra mlijeka. John Kerry, predsjednčki kandidat Demokratske stranke na prošlim izborima, u Philadelphiji naručuje 'steak and cheese', a na pitanje s kakvim sirom, odgovara - 'Swiss' (kao što sam već prije napisao, to je kao da je naručio ćevape s majonezom.) 'Kralj svih elitista' Adlai Stevenson - predsjednički kandidat Demokratske stranke 1952. i 1956. – na novinarovu tvrdnju 'uz vas je misleći dio nacije', odgovara: 'Baš me briga za misleći dio. Meni treba većina.'
Uglavnom, Amerikanci ne žele da ih budući predsjednik gleda s visoka. Ne žele da je pretenciozan i arogantan. Žele, naravno, pametnog i sposobnog, ali ne sviđa im se ako se previše razmeće svojom naobrazbom a kamoli – zapravo to je najgore! - rafinmanom, onim što danas nazivamo 'sofisticiranošću'.
Žele da bude elita, ali da ne bude elitist, ili barem da se ne doimlje takvim.
Da je riječ o nijansama koje su – očito - vrlo delikatne pokazao je sljedeći događaj. Nekoliko tjedana prije važnih izbora u Pennsylvaniji, Barack Obama, demokratski senator iz Illinoisa, je u San Franciscu na večeri s – pretpostavljam - bogatim donatorima ovako objasnio činjenicu da mu slabije ide kada je u pitanju podrška glasača iz radničkih slojeva. Parafraziram:
'Ne čudi što su frustrirani. Kada dobro plaćena radna mjesta u čeličanama odsele u Meksiko ili Kinu, što im preostaje? Drže se (kao pijani plota) svoje vjere, svog oružja... Srditost i frustracije olakšava im antipatija prema ljudima koji izgledaju drugačije od njih – ljudima druge rase (poput mene) ili imigrantima...'
Izjava nije iritirala zbog uporabe riječi 'frustrirani' (bitter), već zbog povezivanja vjere ili načina života sa 'ekonomskom nesigurnošću' odnosno siromaštvom i problemima koji uz nju idu. Znači, Barack Obama - prozvan nakon ovog gafa 'SnObama' - misli da ljudi u malim mjestima u Pennsylvaniji idu u crkvu samo zato što im je život neidržljivo težak?! Odlaze u lov kako bi iskalili svoje frustracije nastale zatvaranjem obližnje tvornice?! Imaju osobne probleme, pa zato mrze druge ljude – i tako im je onda lakše...?!
Ova su pitanja postavili Barackova suparnica u utrci za predsjedničku nominaciju, senatorica Hillary Clinton, i kandidat Republikanske stranke senator John McCain.
Oboje, naravno, autentični predstavnici 'malog čovjeka'.
Hillary Clinton, supruga bivšeg predsjednika, čija je obitelj u posljednjih osam godina zaradila 109 milijuna dolara, koja je najveći dio svog života provela kao Prva dama (ili Arkansasa ili Sjedinjenih Država), a posljednjih osam – kao članica Senata, 'najekskluzivnijeg kluba na svijetu'. John McCain – sin admirala, unuk admirala, već gotovo trideset godina član Senata, udan za nasljednicu 'imperije piva'.
I oni Baracka Obamu – koji, po svom podrijetlu, kao da je izašao iz slikovnice 'Što je to Amerika' – nazivaju 'elitistom'?
Ali, tako funkcionira mašinerija američke izborne kampanje. Javni nastupi, photo ops, televizijske reklame - sve je to kalibrirano kako bi građani saznali da je kandidat 'jedan od nas', 'čovjek iz naroda'. Hillary Clinton je zbog toga posljednje tjedne, pred izbore u utorak, provela dokazujući po malim mjestima Pennsylvanije vlastite plebejske korijene – slaveći bogobojaznost i druge tradicionalne vrijednosti, ispijajući na eks whiskey i pivo (jedan za drugim), prisjećajući se kako ju je djed učio pucati, odlazeći na kuglanje.... ('Mjesto radnje' je – da vas podsjetim – društveni milje iz filma 'Lovac na jelene'. Politički savjetnik Billa Clintona James Carville svojedobno je opisao Pennsylvaniju ovim riječima: 'Philadelphija i Pittsburgh. Između toga – Alabama'.)
Otpor elitizmu dio je američke političke kulture. Povjesničar Lee Edwards objašnjava ga ovako: 'Korijeni su u vladavini Georgea III. Zbog toga smo mi i došli u Ameriku. Došli smo u nju jer nam je smetao elitizam Britanije, cijeli taj jedan stil povezan s tamošnjim klasnim društvom.' Ali, Lee Edwards podsjeća da su – bez obzira na anti-elitizam - Amerikanci često za svoje predsjednike izabirali ili predstavnike političkih 'dinastija' (Adams, Kennedy, Gore, Bush) ili pak ljude koji su se ponašali kao aristokrati (FDR ili W. Wilson).
Cijela je situacija pomalo paradoksalna jer – treba li to uopće reći? - svako je od nas, manje-više, elitist. Bili mi Amerikanci, Hrvati ili Kinezi. Svaki navijač hrvatske nogometne reprezentacije želi da u špici napada bude Eduardo, a da trener bude Slaven Bilić – zato jer su najbolji. Politika je slična sportu. Kao i u nogometu najvažnija je – pobjeda. Kao što svatko ne može zabijati golove, tako svatko ne može biti dobar predsjednik države. Kada bi bilo drugačije, predsjednik bi se birao na tomboli, lutrijom, a ne na izborima kojima prethodi duga izborna kampanja.
Druga vrst elitizma, ona manje podnošljiva, je kada se netko na sva usta hvali kako je fenomenalan i sposoban, te neizravno naglašava - 'bolji od vas'. To ovdje ne prolazi. Odgovor 'običnog svijeta' glasi: 'Da? Baš da vidimo.'
Najveći problem Baracka Obame nije njegov navodni 'elitizam' ili 'snobizam', već licemjerje i dvoličnost na koje ukazuje njegova izjava iz San Francisca prema kojoj su radnički slojevi u Americi 'frustrirani' pa se zbog toga 'drže' svoje crkve i svojih lovačkih dvocijevki.
Riječ je naime o političaru koji se činio jedinstvenim po tome što je svoje sugrađane – kojeg li osvježenja! - smatrao odraslim ljudima. Rekao im je da ako žele 'promjene', onda i sami moraju biti dio njih, moraju biti promjena, moraju se i sami promijeniti. Pozvao ih je da budu angažirani, da budu ozbiljniji i kritičniji, da isključe televizor, da preuzmu kormilo svojih zajednica... To je Barack Obama za kojeg sam i ja glasao, u ožujku, na stranačkim izborima u Okrugu Columbija.
No, u San Franciscu je, kako se čini, govorio 'neki drugi Barack Obama'. Barack Obama koji misli da je religija 'opijum za narod'. Barack Obama koji misli da su njegovi sugrađani tutleki koji vjeruju u Boga zato jer im je 'tada lakše', a ne zato što ih, možda, nadahnjuju neka etička, moralna uvjerenja.
'Vjeruju u Boga, idu u crkvu, pa im je lakše...' – tako, priznat ćete, o vjernicima misle mnogi obrazovani i 'progresivni' ljudi, ne samo u Americi. (Kada im kažete da je možda mnogo teže biti pravi vjernik koji ozbiljno shvaća svoju vjeru, nego ateist, bijelo vas gledaju.)
Ne znam jeste li primijetili da stranke koje zastupaju takva, 'progresivna' shvaćanja najčešće gube na izborima?
Zato, ovih dana, u Pennsylvaniji, svi žele biti 'lovci na jelene'.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.