< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (6)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (10)
Lipanj 2007 (10)
Svibanj 2007 (12)
Travanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?






Tekstovi na blogu sadrže moja osobna mišljenja i ne izražavaju stajališta Glasa Amerike, ustanove u kojoj sam zaposlen kao novinar i producent.

Bojan Klima
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.

Pišem za web stranicu www.glasamerike.com. Intervjuirao sam niz američkih i hrvatskih političara koji su bili angažirani na okončavanju ratnog sukoba u RH i BiH, kao i mnoge američke stručnjake za Balkan.

U Sjedinjenim Državama živim od 1986. Magistrirao sam kriminologiju i sociologiju prava na Kent State University, te kao asistent radio na KSU i na Sveučilištu Akron u saveznoj državi Ohio. Diplomirao sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu.


Linkovi

'Politika pripadanja' u zemlji poniženih i uvrijeđenih

31.03.2008., ponedjeljak


Neposredno pred izborni super-utorak, Maria Shriver je za Baracka Obamu rekla: 'Kada bi Barack Obama bio savezna država, on bi bio Kalifornija. Diverse. Cool. Smart.'

Bilo je to prije manje od dva mjeseca. Iako milijuni pristaša senatora iz Illinoisa, a uglavnom i mediji, o njemu i dalje govore kao da 'hoda po vodi', izborni stožeri kandidata establishmenta - Hillary Clinton, a polako i Johna McCaina – trude se da Barack u budućnosti Amerikance podsjeti ne na Kaliforniju već na neke druge geografske lokalitete.

Recimo, na Zimbabve.

'Na tapetu' je Obamina autentičnost, iskrenost, poštenje – uglavnom osobni karakter te putem njega i identitet. Jer, kada se analiziraju izborni programi, nema velikih razlika između Baracka Obame i Hillary Clinton. (Uz svakodnevne tekuće te nepredvidive stvari – od kojih mnoge mogu biti značajni problemi poput recimo terorističkog napada – novi predsjednik obično na početku mandata glasačima ponudi kratki dnevni red od tri točke, tri velika nacionalna problema koje namjerava riješiti. U slučaju Demokratske stranke – ukoliko njezin kandidat pobijedi na izborima u studenom – tri glavna cilja mogla bi biti: privesti kraju angažman u Iraku, uvesti zdravstveno za sve građane i smanjiti ovisnost o uvezenoj nafti razvojem alternativnih izvora energije.)

Glasači žele vidjeti da li Barack Obama, još uvijek razmjerno nova ličnost na američkoj političkoj sceni, 'walks the walk'. Da li je samo izvrstan govornik, ili je spoban provesti ono što je obećao? I hoće li se uopće sjećati onoga što je glasačima obećao, ako postane predsjednik?

Kako to procijeniti, ako ne na temelju njegove prošlosti? Kako je riječ o političaru prilično živopisne biografije, a razmjerno kratke političke karijere, težište pritiska Barackovih protivnika je na detaljima iz njegova osobnog života.

Kontinurana govorkanja o Obaminoj, navodno, muslimanskoj vjeri tek su stavljena ad acta (dokle?), a već je bila objavljena fotografija američkog senatora u somalijskoj narodnoj nošnji, s turbanom na glavi. Hillary Clinton je izjavila da Barack Husein Obama, 'koliko ona zna', nije muslimanske vjere.

Ali te su epizode dječja igra prema onom što predstoji u jesen, u sudaru s republikancima, ako Obama postane predsjednički kandidat demokrata, za što u ovom tenutku on ima veće šanse nego Hillary Clinton.

Municiju za nove napade prvo je dala Barackova supruga, koja je na jednom izbornom skupu, pred kamerama i tisućama ljudi izjavila da se 'prvi put u životu ponosi svojom zemljom'. Kako je u inače vrlo afirmativnom članku o Michelle Obama izvijestio New Yorker, Obamina 'bolja polovica' je na jednom izbornom skupu ove zime izjavila i ovo: 'Naša je zemlja jednostavno zla zemlja... nama upravlja jedino strah... mi smo nacija cinika, šlampavaca i lijenčina ...'

(Zanimljiva strategija. Prvi zadatak buduće Prve dame - što više uvrijediti glasače.)

Nakon toga, nacija je saznala za svećenika Jeremiah Wrighta, u čiju crkvu u Chicagu obitelj Obama odlazi na misu već nekih dvadesetak godina. Wrightu Obama stavlja u zaslugu da ga je 'priveo kršćanstvu'. Bio mu je svećenik na vjenčanju; kum je njegove djece. Međutim, prema DVD-ima koji se prodaju u trgovini njegove crkve u Chicagu, Jeremiah Wright smatra da je 'za terorističke napade od 11. rujna odgovorna američka politika', da je vlada Sjedinjenih Država 'izmislila AIDS' kako bi dokusurila afro-američku zajednicu i da 'dopušta prodaju droga kako bi je kontrolirala'. Za zemlju koju naziva 'United States of KKK' – 'utemeljenu na ropstvu i genocidu' – Jeremiah Wright kaže: ne treba reći 'God bless America', već 'God damn America'.

Nakon što su govori Jeremiaha Wrighta osvanuli na You Tube-u i na televiziji, Barack Obama ih je kritizirao - rekao je da ih 'on osobno takve izjave nikad nije čuo'. Dodao je međutim da se ne može 'odreći' svog svećenika, isto kao što se 'ne može odreći svoje bake, bjelkinje, koja ga je odgojila i puno se žrtvovala za njega, ali je u isto vrijeme bila osoba koja je često znala reći rasističke stvari o crncima.'

U paranoidne fantazije koje promovira Jeremiah Wright vjeruje izvjestan broj Amerikanaca afričkog podrijetla. Međutim, što je navelo Baracka Obamu da bude član crkve čiji je svećenik, po mišljenju američkog mainstreama, rasist? Njega, koji već gotovo godinu dana tumači Amerikancima da 'rasa nije bitna'?

Većina bi rekla – bio je tamo iz oportunističkih razloga, jer mu treba izborna baza. Crkve su središte afro-američke zajednice. Svakom je političaru iz tog miljea važno da bude prijatelj s pastorom, da odlazi na misu, da je aktivan u crkvenim aktivnostima.

Međutim, da je Barack Obama politički oportunist, on ne bi kao senator s predsjedničkim ambicijama sjedio u crkvi u kojoj se tako žestoko sipa drvlje i kamenje na Sjedinjene Države. Izjurio bi iz nje nakon deset minuta i nikad se ne bi vratio. Otišao bi u neku umjereniju.

Čini mi se da je prije riječ o prilično tipičnoj želji da se nečemu 'pripada', toliko svojstvenoj mnogim Amerikancima. Kažem 'mnogim', ne svim. U masovnom i anonimnom društvu, koje se dugo dičilo prekidanjem svih veza sa 'Starim svijetom', posljednjih je četrdesetak godina moderno pripadati nekoj od stotina 'communities' – koje se najčešće temelje na rasi, etnicitetu ili spolu.

Ne čudi što je takve 'korijene' želio ambiciozni političar kojem je 'otac bio iz Kenije, majka bjelkinja iz Kansasa, odrastao na Havajima i u Indoneziji.' Ljudima koji ovdje nisu rođeni možda se ta dešperatna želja da se 'nečemu pripada' čini kao sentimentalna glupost, međutim, Amerika je 'nacija raseljenih osoba'. Nacionalni simboli – zastava, himna, demokratske institucije poput Kongresa – su predmet ogromnog javnog slavlja upravo zbog toga što oni, u stvari, najviše povezuju ovih 300 milijuna ljudi koji žive na potezu od Kanade do Meksika.

Međutim, kako znamo upravo mi iz Hrvatske, 'korijeni' odnosno nacionalno podrijetlo, doduše, pružaju emocionalnu sigurnost, ali oni znaju ljude i dobro zavaditi.

Srditi, 'afro-centrički' govori Obamina svećenika ukazali su na tu kontradikciju moderne Amerike, a valjda i suvremenog društva uopće.

Nju bi politički protivnici Baracka Obame u jesen mogli solidno 'izmusti', na njoj izgraditi priličan politički kapital. Jer, kao i Hrvati i svi drugi ljudi na svijetu, Amerikanci vole svoju zemlju. Većina ih nije bogata; ljubav prema zemlji je ono što imaju. Ne žele da im predsjednik bude netko tko je 'ne voli'.

Zato, glavni argument suparnika Baracka Obame – danas Clintonice, sutra Johna McCaina – glasi: 'pričajte što god želite, ali nemojte očekivati da građani glasaju za političara čiji svećenik priča takve stvari'. (Na zamjerke o rasizmu, njegovi će protivnici ukazati na Collina Powella, Condoleezzu Rice i na stotine drugih Amerikanaca afričkog podrijetla koji su uspješni u politici).

Jasno, kao i u prošlim izbornim kampanjama za predsjednika, bit će tu dosta prostora za 'igre bez granica', za manipulacije osjećajima naoko priprostog svijeta. Međutim, činjenica jest da se - nakon svih rasprava o političkim i ekonomskim problemima - na patriotizmu dobivaju izbori.

Možda ne u skandinavskim zemljama, ali tamo gdje je mnogo 'poniženih i uvrijeđenih' – da.
objavljeno: ponedjeljak - 31.03.2008. - 18:18 - Komentari (4) - Ispis - #

Teorije zavjere - ispušni plinovi demokracije

24.03.2008., ponedjeljak


Dok su napadani Vukovar i Dubrovnik od nekog američkog Hrvata čuo sam da je 'sin predsjednika Georgea Busha oženjen za kćerku Lazara Mojsova'. Istovremeno, neki kolega sa postdiplomskog na Sveučilištu Kent State informirao me je da je rat u Hrvatskoj zapravo sukob dviju buržoazija koje su 'zavadile hrvatsku i srpsku radničku klasu kako bi lakše vladale'.

U prvu je tvrdnju vjerovao čovjek koji si nije mogao objasniti činjenicu da Amerika pasivno gleda kako se uništava jedna 'mlada demokracija'. U drugu je tvrdnju vjerovao čovjek koji je dio mladosti proveo na radnim akcijama na Kubi, koji je samouvjereno tumačio da je 'i najgori socijalizam bolji od najboljeg kapitalizma'.

'Kud baš Lazar?' – pitao sam se. Kolegi sa studija natuknuo sam, ako se dobro sjećam, da je problem Jugoslavije možda u tome što je u njoj buržoazije premalo, što je poubijana, prognana ili deklasirana, a ne to da je ona navodno strašno moćna.

Oba su me moja 'informatora' smatrali naivcem koji ne razumije što se zapravo događa.

Teorije zavjere – a marksizam smatram teorijom zavjere - privlačile su me do otprilike 18. godine. Kasnije ne. Zašto? Najviše me iritira bizantinski mentalitet koji je potreban da bi se u njih ozbiljno povjerovalo. Mentalitet koji vjeruje da 'ništa nikad nije slučajno'. Da stvari 'nikad nisu onakve kakve se doimlju na prvi pogled'. Da je zavjera svojevrsna 'lokomotiva povijesti'. Da je 'protivnik uvijek na dobitku' (jeste li kada čuli za neku teoriju zavjere koja vama pogoduje?). I da se događaji mogu objasniti jedino analizom 'trokuta moć-novac-seks'.

Mentalitet koji se uvijek pita 'zašto baš sada' i 'kome to odgovara'.

Posljednje pitanje je postavio Silvije Tomašević na blogu Vatikan i okolica: 'Kome treba održavati bin Ladena na životu'.

Dojam je da to 'treba' Vatikanu, jer autor navodi riječi njegova glasnogovornika koji ozbiljno uzima prijetnje koje je Papi uputio vođa al-Qaide. Međutim, naravno, pravi odgovor glasi - 'održavanje bin Ladena na životu' treba Americi. Jer, da li bi u slučaju bin Ladenove smrti – glasi 'pitanje koje nije bezazleno' – bila opravdana vojna prisutnost SAD-a i njegovih saveznika u Iraku i Afganistanu?

Silvije Tomašević piše da vođa al-Qaide 'možda nije živ' te navodi mišljenja člana Europskog parlamenta Giulietta Chiese i nedavno ubijene bivše pakistanske premijerke Benazir Bhutto.

Možda nije, a možda je.

Beogradske novine svako malo spekuliraju da je i Ratko Mladić umro. 'Kome odgovara' takvo pisanje? Ratku Mladiću.

(Hej, možda nikad nije niti postojao? Kao u filmu 'Valter brani Sarajevo'. 'Das ist Valter' - kaže njemački oficir pokazujući se nekog brda cijeli grad.)

Teorije zavjere su privlačne zbog toga što dokazi koji ih pobijaju često nisu na dohvat ruke. 1968. su milijuni vjerovali da je Paul McCartney mrtav i da je osoba na omotu albuma Abbey Road njegov dvojnik. Ima ljudi koji niti danas ne vjeruju da je čovjek bio na mjesecu. Postoje oni koji smatraju da 'Elvis živ'.

Kada je politika u pitanju, pristalica teorije zavjere doimlje se često kao sofisticirani znalac koji nije naivan. On ponire dublje od novinskog naslova, zna kako svijet funkcionira. Ako u razgovoru s njim ili njom dovedete u pitanje teoriju zavjere ustvrdivši da ste nešto 'pročitali' čak i 'vidjeli svojim očima' – ili, ne daj Bože, da su ljudi ponekad nesposobni, glupi i lijeni - sažalno će vas pogledati. Koj' ste vi hlebinac?!

Međutim, najantipatičniji aspekt mnogih 'političkih' teorija zavjere – bilo da je riječ o anti-semitizmu, raznim promišljanjima o navodnoj američkoj 'organizaciji' 11. rujna, ili pak 'vatikansko-kominternskoj zavjeri' – je krivljenje žrtve odnosno opravdavanje njezine patnje. Žrtva je na izvjestan način zaslužila to što joj se događa.

U Dubrovniku su, daleko od kamera CNN-a, 'jedino paljene automobilske gume'.

Tržnicu u Sarajevu granatirali su 'sami Bošnjaci'.

Poslovni tornjevi u New Yorku razoreni su 'iznutra', a taj se dan na poslu 'nije pojavio niti jedan Židov'.

Prvu tvrdnju – koju sam u niz navrata čuo poznanika koji su iz Srbije - ćemo s ljutnjom otkloniti. Ne samo zato jer smo uz Dubrovnik i njegove žrtve emocionalno vezani, već i zato što o tamošnjoj situaciji za vrijeme rata najviše znamo. Drugu i treću tvrdnju - sklon sam vjerovati - čitatelj u Hrvatskoj će možda prihvati ili će je odbiti, ali zapravo, nekako je otvoren za oba tumačenja. Bojim se, najviše zbog toga što osjeća da ga je za žrtve, zapravo, baš briga.

Primjenu načela 'što volim teoriju zavjere – ali ne u mojoj kući' prije nekoliko dana primijetio sam u medijskom praćenju ubojstva u zagrebačkom parku Ribnjak te najavama navodnog 'čišćenja grada' od strane Bad Blue Boysa. Još prije dvadeset godina, fenomen bi se – recimo, u gradskoj rubrici Vijesnika – 'obradio' spominjanjem 'stranih krugova' ('kome to odgovara'). Naglašavala bi se činjenica da se sve događa neposredno pred dolazak američkog predsjednika ('zašto baš sada'). A akteri i žrtve bili bi tek 'marionete' neimenovanih ali dobro poznatih snaga koje 'vuku konce iza kulisa'.

Danas, međutim ništa. Nema 'zavjera' kada su u pitanju svima nama vrlo bliski nogometni navijači.

A inače, da vam pravo velim, gledajući iz daleka, a na temelju čitanja zagrebačkih novina, materijala za 'teoriju zavjere' moglo bi se pronaći.

Samo vježbe radi, bez obzira na moju kritičnost prema svim teorijama zavjere – pitam se 'kome odgovara' da se o nasilju piše jedino 'fenomenološki', kao da je ubojstvo društveni događaj, gotovo kao i proslava Dana svetog Patricka, koji razbija učmalu svakodnevicu metropole? Pristašama čvrste ruke? I to baš sada, kada Hrvatska treba postati članica NATO saveza? Zašto anonimne poruke elektronske pošte dobijaju u novinama prominentnije mjesto od izjava šefa policije? Zašto navijači čije se udruge – čitam u Vjesniku – financiraju iz državnog proračuna napadaju novinare državne televizije, koji o njima inače pišu prilično blagonaklono ('najbolji na svijetu'), a kude ih tek kada padne glava, ali ne kada i porazbijaju tramvaje? Je li riječ o borbi za vlast?

Naravno, Zagrepčani bi na ovu 'dubinsku', plitičku 'analizu' s pravom reagirali s 'kaj god, daj se seberi'.

Christopher Hitchens piše da su teorije zavjere 'ispušni plinovi demokracije' – neizbježne su kada ogroman broj informacija cirkulira među ogromnim brojem ljudi. (Zato se valjda u slučaju 'čišćenja Zagreba' od strane BBB-a ozbiljno uzima i anonimna e-mail poruka. Da je riječ o rukom pisanom pismu, poruku vjerojatno nitko ne bi niti pročitao)

I ja bih na ovu teoriju zavjere reagirao s gromkim 'kaj god'.

Skloniji sam prozaičnijem objašnjenju. Točno, tekstovi o BBB-ima prodaju novine. Ali također je važno, mislim i ovo: redakcije dnevnih listova kao da su lišene nadzora odraslih koji su – kako se čini - većinom ili u diplomaciji ili su dopisnici iz inozemstva. Uvjereni da se 'kod nas ništa ne događa', mladi novinari nasilje na ulicama promatraju kao nešto 'što nas čini svijetom', u paketu s 'Bolonjom' i ljudima koji kopaju po kontejnerima.

Inače, 'sve je to uvezeno sa Zapada' – rekao bi pristalica teorije zavjere.
objavljeno: ponedjeljak - 24.03.2008. - 19:24 - Komentari (21) - Ispis - #

Što je 'klijent br.9' dobio za 4300 dolara?

16.03.2008., nedjelja


Protekli je tjedan obilovao važnim događajima (Spitzer!). Središnja banka odlučila je spasiti investicijskog diva, firmu Bear Stearns (Kristen!). Cijena barela sirove nafte popela se na 111 dolara (Emperor's Club VIP!). Zapovjednik američkih snaga na Srednjem istoku podnio ostavku zbog razlika s Bijelom kućom oko Irana (klijent br. 9!). Barack Obama pobijedio u Mississippiju ($5500 na sat!). Vatikan objavio popis 'novih grijehova' među kojima su i kloniranje i zagađivanje okoliša ('on voli stvari koje ti možda smatraš opasnima'!). Provokativne izjave Geraldine Ferraro i Obamina svećenika izbacile izbornu kampanju iz kolosjeka (Kristen je na MySpace-u! Fotke!! Mjuza!!!). Kineska policija u Lhasi, glavnom gradu Tibeta, ubila najmanje deset prosvjednika (jadna Silda!)

Promaklo vam je sve što nije u zagradi? Tko zna zašto.

Promaklo vam je sve-sve, i ono što je u zagradama, i ono što nije? Vjerojatno zbog ZERP-a.

Uglavnom, poskliznuo se još jedan američki političar uvjeren da mu – kada je u pitanju trivijalna stvar poput seksa - 'nitko ništa ne može'. Nakon Billa Clintona i Monice Lewinsky, Davida Vittera i DC Madam, Toma Foleya i njegovog laptopa, Larryja Craiga i tapkanja u javnom zahodu... newyorški 'Luv Guv', Eliot Spitzer, posljednji je u nizu ovdašnjih javnih djelatnika koji su odlučili opasno se primaknuti rubu ponora i balansirati na njemu. (Netko je svojedobno primjetio: «'Bible-belt'? Sve između Kanade i Meksika.»)

Televizija i novine su naravno odgovorili pravim gejzirima informacija i 'informacija'. Na primjer, vidjevši očito šokiranu suprugu Eliota Spitzera, Sildu Wall Spitzer, kako sa svojim razmetnim mužem stoji pred kamerama, i to ne jednom već dva puta u tri dana, moja se supruga, među inim, zapitala – što obući u takvoj prilici? Odgovor je bio na vrhu prstiju.

Mene je, moram priznati, najviše zaintrigirala cijena. Znači, sat proveden s 'Kristen' košta 4300 dolara?

Prije nešto manje od deset godina, bilo je otkriveno da je savjetnik Billa Clintona, Dick Morris, u Washingtonu plaćao prostitutku 200 dolara na sat.

Cijene rastu, sve je svakim danom sve skuplje. Čovjek se pita - gdje ide taj svijet...

A možda je Dick Morris imao posla s nekom štajgericom iz gumenjaka? Možda je razlika u tome što je 'Kristen' s Manhattana koji je po cijenama – ovdje karikiram, ali ne baš previše – poput Pantovčaka u odnosu na Pešćenicu?

Trivijalan kakav već jesam, a bez osobnih iskustava na tom planu, okrećem se Internetu i publikaciji koja je neka vrst Biblije ovog bloga – dnevniku Washington Post. Članak s ozbiljnijim osvrtom na slučaj, posebno na njegov bankovni aspekt, te s insinuacijama 'tko je Spitzeru smjestio' možete pročitati u londonskom Timesu.

Umjesto da u Washington dovodi prostitutku iz New Yorka, guverner Eliot Spitzer mogao je, čini mi se, proći jeftinije da je angažirao 'domaće snage'. Jesenas otkrivena D.C. Madam naplaćivala je sat 250 do 300 dolara. Internet stranice Craigslist, na kojima se – uz preporuke čitatelja - može pronaći vodoinstalater ili soba za iznajmljivanje, dom je i oglasa za 'sexy kitty' koja sat naplaćuje 250 dolara, dok 'busty brunette', koja reklamira u lokalnom alt-listu City Paper, očekuje 180. Tracy Quan, bivša newyorška call-girl i autorica dviju knjiga o svojim iskustvima, tvrdi da je radila za 400 dolara na sat.

Što dobijete ako prostitutki platite 4300 dolara za sat njezina vremena? Očito, seks, ali i diskreciju kao i određeni imidž - objašnjava Washington Postu žena koja radi za jednu od lokalnih eskort firmi. Imidž. Jer, na dnu su štajgerice koje rade na ulici, iza njih su djevojke koje rade za firme koje se reklamiraju u telefonskom imeniku i na Internetu, te na vrhu, call-girls - neka vrst suvremenih kurtizana ili gejši koje, kaže anonimna sugovornica Washington Posta – 'ne rade ništa posebno drugačije od ovih ostalih, jedino što je imidž drugačiji'.

Policajci kažu isto, uz to da najskuplje prostitutke čine vrlo mali dio te populacije a 'strše' jer izgledaju bolje te se mogu pohvaliti da su zdrave. Detektiv Steven Schwalm iz Odjela za borbu protiv prostitucije u washingtonskoj policiji dodaje da neke od elitnih prostitutki po večeri donesu zaradu i po 10 tisuća dolara, a za vikend – 250 tisuća dolara. Schwalm kaže da u ovakvim slučajevima nije bilo hapšenja jer 'policija u svojim fondovima nema takav novac, kako bi postavila zamku'.

Sudhir Venkatesh, profesor sociologije na sveučilištu Columbija koji je istraživao prostituciju u New Yorku, kaže da su najskuplje prostituke najskuplje i zbog toga što su sposobne voditi inteligentnu konverzaciju a i elegantne su – uglavnom presentable. Inače, Venkateshovo istraživanje pokazuje da u oko 40 posto rendez-vousa s elitnim prostitukama nije bilo spolnog odnosa. 'Plaća se konverzacija, češće nego što to mislimo' – kaže Sudhir Venkatesh.

Transkript prisluškivanog telefonskog razgovora pokazuje da je činovnica iz Emperor's Cluba morala podsjetiti Eliota Spitzera tko je Kristen. 'Znači on plaća 4300 a da uopće nema pojma koga dobija?!' – pita se Harold Mayerson, komentator Washington Posta. Kristen nije nikakva opsesija Eliota Spitzera, već jednostavno – positional goods, artikal koji je vredniji od identičnog ali običnog samo zato jer ima određen visok status, uz njega se veže prestiž, zbog toga jer ga mogu imati tek malobrojni, izabrani.

Ono što prostitutku čini vrijednom 5500 dolara na sat je upravo činjenica da je netko spreman to platiti. Vrijednost ne diktira cijenu, već cijena diktira vrijednost. 'Priuštiti si Kristen je isto kao i stanovati na Petoj aveniji s pogledom na Centralni park. To znači da si uspio. Čak ako je sat s Kristen razočaranje, nema veze, jer 5500 tako i tako vama ništa ne znači, što je opet potvrda vašeg uspjeha. Kakva ste vi faca!' – piše (treba li ovdje to za hrvatsku publiku naglasiti) sarkastično Harold Mayerson.

Potvrda statusa i moći. Za Eliota Spitzera, čiji je otac newyorški real-estate magnat, ne nužno i potvrda financijske moći, jer ju je već imao.

Američki sociolog Thorstein Veblen u Teoriji dokoličarske klase piše o prvoj generaciji američkih industrijskih magnata - Vanderbiltsa, Gouldsa, Harrimansa i drugih - te primjećuje njihovu potrebu da drugima pokažu što imaju (za razliku od njihovih današnjim potomaka koji se nazivaju 'out-of-sight-rich', kojima to više nije bitno i koji se nastoje u rijetkim prilikama kada su u javnosti ponašati što 'običnije'). Palače i ljetnikovci, prazni većim dijelom godine, bili su Veblenu primjer conspicuous consumption ili narodskije rečeno - palanačkog preseravanja. Naravno, to je Veblen uočio i kod drugih američkih klasa, a ne samo kod skorojevića-tajkuna s kraja 19. stoljeća. (Post-komunistička stvarnost stvorena je za nove Thorsteine Veblene.)

(Jedno pismo čitatelja u jučerašnjem Postu daje vrlo dobar primjer za takozvane positional goods iz svakodnevnog života. Autorova je mama bila vlasnica trgovine antikvitetima. Kada bi primjetila da nikako ne može prodati neki predmet, povisila bi mu cijenu 3-4 puta. Nakon čega se odmah prodao.)

Bizarni aspekt otužne epizode s guvernerom New Yorka Eliotom Spitzerom predstavlja činjenica da je njegov izlet u conspicuous consumption - njegov nagon da angažiranjem skupe prostituke potvrdi vlastiti status – morao ostati tajan. A nije.

Ne znamo čime se bave klijenti 1. do 8. Eliot Spitzer, klijent br. 9. je političar, i seksualni ga je snobizam koštao karijere.
objavljeno: nedjelja - 16.03.2008. - 19:15 - Komentari (7) - Ispis - #

Moja tri dolara za novog predsjednika

10.03.2008., ponedjeljak


Formular za prijavu saveznog poreza sadrži rubriku koja – ako želim - usmjerava tri moja dolara za financiranje izbornih kampanja predsjedničkih kandidata.

Ja uvijek velim 'može, ajde, kad je bal nek' je bal – plaćamo i gore stvari'.

Međutim, poput mene je rastrošno tek oko deset posto od 130 milijuna individualnih američkih poreznih obveznika. Ostalih 90 posto – valjda u pogrešnom uvjerenju da će državi morati platiti tri dolara više, a možda i iz vlastita 'filozofskog' uvjerenja – odlučuje da političkim kandidatima ne udijeli niti ta tri dolara.

Iako se Amerika u načelu trudi da 'državnog novca' bude što manje, od 1976. do 2000., svi su predsjednički kandidati koristili javni novac, s pripadajućim ograničenjima na trošenje privatnih donacija. Kako piše Robert Lenhard, bivši čelnik Savezne komisije za izbore, korištenje javnog novca za financiranje izborne kampanje predsjedničke kandidate u velikoj mjeri 'oslobađa' najtežeg dijela svog posla, moljakanja privatnih donatora da im daju novac. Naime, ako se uzme javni novac, ne smije se trošiti najveći dio privatnih donacija, pogotovo onih najvećih. S druge strane, izborni propisi ohrabruju primanje manjih donacija od građana, do 250 dolara, te za svaki tako primljeni dolar, kandidat od države dobije drugi.

Na šest predsjedničkih izbora između 1976. do 2000., piše Lenhard, tri puta je pobijedio aktualni predsjednik, tri puta izazivač, što ukazuje da sistem javnog financiranja predsjedničkih izbornih kampanja utječe na kompetitivnost .

Na ovogodišnjim predsjedničkim izborima, u stranačkom kandidacijskom postupku svaki predsjednički aspirant ima pravo na 50 milijuna dolara iz državne blagajne. Nakon toga, na nacionalnim izborima za Bijelu kuću, dva kandidata mogu potrošiti svaki po 85 milijuna dolara državnog novca.

Barack Obama i John McCain prije nekih šest mjeseci nisu bili svjesni koliko će uspješne biti njihove predsjedničke kampanje te su najavili da će svoje kandidature financirati javnim sredstvima.

Sada im je žao i pokušavaju se nekako iskoprcati iz takvog aranžmana koji im prilično ograničava trošenje. Naime, uzimanje državnog novca neka je vrst 'jednostranog razoružavanja', na što neće pristati niti jedan konkurentniji predsjednički kandidat.

Primjerice, u posljednjoj predsjedničkoj kampanji, George Bush i John Kerry su se odrekli državnih novaca te su samo u kandidacijskom postupku, na stranačkim izborima koji prethode nacionalnima, potrošili 500 milijuna. Zajedno, otprilike, pet puta više no što bi smjeli potrošiti da su koristili javna sredstva.

Obama i McCain – obojica inače, na riječima, veliki neprijatelji lobista - su u privatnim donacijama, u posljednjih pet mjeseci, prikupili više od 150 milijuna dolara. Zanimljivo je da su im najviše novca dali 'mali' donatori, građani koji šalju po 20, 50 ili 100 dolara - populacija koji će im možda, vjerojatno (?), slati još novca jer nisu dosegli zakonsko ograničenje od 2300 dolara koliko se, po izbornom ciklusu, može pokloniti političkom kandidatu.

Kolumnist dnevnika Washington Post Richard Cohen zalaže se za javno financiranje izbornih kampanja te kritizira 'nimfomanijsku potrebu američkih političara za novcem'. Članu Zastupničkog doma Kongresa, koji na izbore izlazi svake druge godine, za kampanju je potrebno oko milijun i tristo tisuća dolara. Senatoru, kojeg izbori čekaju svakih šest godina, nešto manje od deset milijuna dolara.

'Većina tog novca dolazi od lobista. Zato kongresmeni i počinju skupljati donacije već sljedeći dan nakon pobjede na izborima. Zato radni tjedan u Kongresu i traje tri dana. Zato se puno praznuje, zbog kontinuiranog fundraisinga' – piše Cohen. On navodi primjer nekog svog poznanika, lobista, koji tijekom washingtonske 'sezone' fundraisinga tjedno dobije pozivnice za 50 do 60 događaja te vrste na Capitol Hillu. Često mu se – piše Richard Cohen – dogodi da i puki eye contact s nekim senatorom ili kongresmenom, koji stoji na drugom kraju dvorane, vodi do neizbježnog e-maila sljedećeg sadržaja – 'ajmo malo love, molim lijepo.'

Ken Silverstein u časopisu Harpers piše da Savezna izborna komisija navodno vrlo ležerno prati kako političari točno troše novac od donacija. Nedavno je jedan član Zastupničkog doma kažnjen zato jer je novcem iz svoje izborne blagajne platio osobnog trenera.

Jeffrey Birnbaum, stručnjak Washington Posta za washingtonsku lobističku scenu, opisuje zbog čega su američkim političarima lobisti toliko važni. Američka turistička zajednica - ugostitelji, hotelijeri, sektor zabavnih parkova, rent-a-car usluge i s njima povezani financijsko-investicijski kompleks – poželjeli su da joj Kongres financira marketinšku kampanju u inozemstvu, kako bi u Ameriku došlo više stranih turista.

Kako 'izlobirati' tih 200 milijuna javnih dolara, za poslovnu granu koja ima dovoljno vlastita novca, u situaciji kada američka vlada zapravo želi smanjiti broj stranaca koji ulaze u zemlju?

Ne samo izravnim davanjem donacija ili 'donacija' (još uvijek nam je u sjećanju lobist Jack Abramoff, koji sjedi u zatvoru zbog davanja mita), već strateški zamišljenom promotivnom kampanjom koja političarima prvenstveno pruža informacije, s određene točke gledišta, koje im pomažu kada trebaju odlučiti kako će glasati. Turistička je industrija za lobiranje na Capitol Hillu u ovom slučaju angažirala britansku istraživačku firmu Oxford Economics da prouči koliko druge zemlje troše na promicanje turizma. Washingtonska anketarska firma RT Strategies provela je istraživanje o tome misle li stranci povoljnije o Americi nakon što su je posjetili kao turisti. Firma BKSH & Associates proučila je načine na koje bi Kongres mogao financirati promotivnu kampanju američkog turizma u inozemstvu, a da to najmanje šteti njegovim članovima. Firma Fleischman-Hillard bila je zadužena za odnose s medijima.

Inače, prema članku Jeffreya Birnbauma, ovaj je lobistički projekt tek manjim dijelom uspio – doveo je do izvjesnog ublažavanja postupka za izdavanje turističkih viza te do najave da će se estetski uljepšati imigracijski šalteri na aerodromima, kroz koje pri ulazu u Ameriku prolaze turisti. Travel Promotion Act 2007., koji još nije usvojen, predviđa da privatni sektor za reklamu američkog turizma u inozemstvu sam odvoji oko 100 milijuna dolara, a vlada će tome dodati vlastitih 100 milijuna, koji će se namaknuti od pristojbi koje plaćaju stranci iz zapadnih zemalja, jer im nije potrebna viza.

I to je to?! Zašto Disney uopće plaća lobiste? Lobiranje je 'work in progress', za privatni sektor razmjerno jeftina aktivnost koju se ne smije zanemariti - piše Jeffrey Birnbaum. On navodi primjer Carmen Group, lobističke tvrtke iz Washingtona srednje veličine, koja je od svojih sedamdesetak klijenata prošle godine zaradila oko 15 milijuna dolara. Klijenti iz privatnog sektora su uz pomoć Carmen Group namakli koristi iz državnog proračuna u vrijednosti od oko milijardu i pol dolara – na ime raznih povlastica, u direktnoj novčanoj pomoći, ili pak izbjegnuvši plaćanje raznih državnih dažbina. Omjer potrošenog i zarađenog 1:100.

Natrag na predsjedničke izbore i donacije 'običnog svijeta'. 1981. godine, čak je 28 posto američkih poreznih obveznika bilo voljno pokloniti svoja tri dolara tadašnjim predsjedničkim kandidatima. Od tada je u Americi mnogo štošta privatizirano. Ako je privatiziran dobar broj zatvora, zašto ne i izborna kampanja?

Je li to šteta ili nije, teško je reći. U jednu ruku jest, u jednu nije. (Ekonomski savjetnici predsjednika Harry Trumana uvijek su navodno počinjali svoja izlaganja s 'u jednu ruku ovako, u drugu – onako', što je Trumana navelo da zatraži da mu dovedu 'jednorukog ekonomskog savjetnika').

Javno financiranje izbornih kampanja valjda, pretpostavljam, fukcionira u Švedskoj ili Danskoj i sličnim državama, ali što s trusnijim područjima, poput Amerike ili Hrvatske? Zez je naravno u tome što ako postoji 'javni novac' onda postoji i neko javno tijelo koje odlučuje kako će se on trošiti i što je uopće 'javni interes' – a onda se zna dogoditi da je, na kraju, postoje jednaki i jednakiji. (Primjer je – ispravite me ako griješim - odluka nekog 'javnog tijela' u Hrvatskoj da se u nedavnoj predizbornoj kampanji na televiziji ne može emitirati reklamna poruka koja je sadržavala snimku sa skupa na splitskoj Rivi, usporedbu što je rečeno u prošlosti, a što danas i tvrdnju 'prodano'.)

Iako ću se rado rastati od svoja tri dolara za javno financiranje ovogodišnje predsjedničke kampanje, moram priznati da će od mene predsjednički kandidati dobiti jedino to.

Naravno, uz moj glas – koji je 'priceless'.
objavljeno: ponedjeljak - 10.03.2008. - 18:41 - Komentari (5) - Ispis - #

Na Baracka Obamu bačeno 'sve osim kuhinjskog lavaboa'

05.03.2008., srijeda


'Ja nisam član organizirane političke stranke. Ja sam demokrat' – izjavio je sedamdesetak godina američki satiričar W.C. Fields, ukazujući na kaotični mentalitet koji je vladao u stranci Franklina Delana Roosevelta.

Suvremena Demokratska stranka, stranka Hillary Clinton i Baracka Obame, nije mnogo drugačija.

Prema mreži MSNBC, u posljednjih šest mjeseci dva su glavna natjecatelja za stranačku predsjedničku nominaciju na uzajamno napadanje potrošili oko 85 milijuna dolara. Nacionalni stožer Demokratske stranke prikupio je za predsjedničku izbornu kampanju, koja počinje u rujnu i traje dva mjeseca – i u kojoj je potrebno pobijediti republikanskog kandidata – 5 milijuna dolara.

Republikanska stranka razmjerno se brzo okupila oko senatora Johna McCaina, koji je očito u javnosti najpopularniji, iako ga ne voli stranački vrh a niti tzv. vjerska desnica, koja je jedan od glavnih izbornih blokova te stranke.

Demokratsku stranku nazivaju ovih dana circular firing squad, zbog njezine auto-destruktivne sklonosti da se pred izbore upusti u ljute razmirice oko naoko opskurnih tema, nakon kojih je uvijek neki od blokova (sindikati, ekolozi, žene, crnci) uvrijeđen te na izborima 'prijeđe na drugu stranu' ili na dan izbora ostane kod kuće i ne glasa.

Kao što bi se izrazili hrvatski sportski komentatori, republikanci 'zadovoljno trljaju ruke'.

O čemu ja ovdje sada tamburam? Pa o rezultatima sinoćnjih stranačkih izbora u Teksasu, Ohiou, Vermontu i Rhode Islandu. Kako ste već vjerojatno saznali, republikanski senator iz Arizone John McCain pobijedio je u sve četiri te da je time osvojio podršku dovoljnog broja delegata koji mu jamče predsjedničku nominaciju. Iz izborne utrke za republikansku predsjedničku nominaciju povukao se Mike Huckabee, bivši guverner Arkansasa, koji je u svom oproštajnom nastupu podržao kandidaturu Johna McCaina.

Kao vjerojatno i druge stranke desnog centra na Zapadu, američka je Republikanska stranka discipliniranija i praktičnija stranka; manje je doktrinarna od Demokratske stranke. S druge strane, kao i mnoge druge konzervativne stranke, u njoj postoji osjećaj za ‘red’ – kod njih ubrzo postane jasno tko je ‘glavni kandidat’. Na iznenađenje svih, ove je godine to John McCain, stranački outsider bez mnogo novca.

Međutim, kako ovdje kažu, ‘you can’t argue with success’. Kako je McCain na dosadašnjim stranačkim izborima dobio najviše glasova, pobijedio favorizirane protivnike, stranka se ‘postrojila’ iza njega.

U demokratskom taboru, senator iz Illinoisa Barack Obama pobijedio je u saveznoj državi Vermont, dok je u Ohiou, Teksasu i Rhode Islandu pobijedila senatorica iz New Yorka i bivša prva dama Sjedinjenih Država Hillary Clinton.

Hillary Clinton s pravom se jutros proglašava da je ‘comeback kid’ – kao što je to 1992. nakon drugog mjesta u New Hampshireu bio i Bill Clinton.

Prije jučerašnjih stranačkih izjašnjavanja u Teksasu, Ohiou, Vermontu i Rhode Islandu senatorica iz New Yorka ponešto je zaostajala u podršci delegata za Barackom Obamom, koji je u posljednjih šest tjedana pobijedio Hillary Clinton u jedanaest saveznih država.

Najzanimljivije je to da čak ako Clintonica pobijedi Obamu u svih 16 preostalih saveznih država, niti tada neće imati dovoljno delegata koji bi joj na nacionalnoj konvenciji stranke zajamčili predsjedničku nominaciju. O pobjedniku će vjerojatno odlučiti stranačka elita, nešto više od 700 ‘superdelegata’.

Ta će činjenica neku grupu iz izborne baze Demokratske stranke grdno rasrditi.

Jer, nakon poraza Ala Gorea prije osam godina - nakon prekinutog prebrojavanja glasova na Floridi, nakon što je 2000. o pobjedniku predsjedničkih izbora odlučio Vrhovni sud u kojem sjede većinom konzervativci – što će sada i u Demokratskoj stranci o kandidatu odlučivati ljudi iz vrha, kongresmeni, senatori, lokalni dužnosnici koje nitko nije izabrao, a ne građani?!

Zašto se uopće glasalo?

(Hej, u Rusiji se povodom predsjedničkih izbora cijeli stranački kandidacijski postupak odvijao u glavi Vladimira Putina, koji se valjda poput profesora Baltazara izvjesno vrijeme šetao po svom uredu, ‘mislio je, mislio – i onda se dosjetio!’ Glavni protivnik Dimitrija Medvedeva bio je diskvalificiran. Promatrači sa Zapada nisu željeli pratiti takve izbore. Medvedev je postao predsjednik.)

Zašto je prekinut pobjedonosni pohod Baracka Obame, koji – bez obzira na sinoćnje poraze – još uvijek ima vrlo dobre šanse da na jesen bude protivnik Johnu McCainu?

Republikanac Mitch McConnell opisao je kandidacijski proces u Demokratskoj stranci ovim riječima: ‘Senatorica iz New Yorka rođena u Illinoisu natječe se protiv senatora iz Illinoisa koji je – kako se čini – rođen u jaslama.’

Kada se u izbornoj kampanji na brzinu postigne takav status, takav imidž, ‘pad’ je nakon izvjesnog vremena neizbježan.

Okupljanje milijuna novih glasača, većinom mladih ljudi, oko Baracka Obame simpatizeri nazivaju ‘pokretom’, kritičari – kultom ličnosti. Barack govori pred desetinama tisuća ljudi. Hillary Clinton često ima problema napuniti dvoranu s par stotina mjesta.

No, poziciju favorita – Barack Obama je ostvario uzastopne izborne pobjede u 11 saveznih država u posljednjih mjesec dana – prati i kritičnije pisanje u novinama, prvi oštriji napadi na televiziji. (O nekim kritikama na račun karizmatskog političara iz Chicaga pisao sam u prošlom blogu.)

Izborni stožer Hillary Clinton naglašavao je dvije stvari – neiskustvo Baracka Obame i njegovu navodnu dvoličnost.

Neiskustvo je istaknuto televizijskom reklamom koja računa na strah prosječnog glasača.

Crno-bijela snimka djece koja spavaju. ‘Tri je u noći. Vaša djeca mirno spavaju. U Bijeloj kući zvoni krizni telefon. Tko želite da na njega odgovori?’

Navodna dvoličnost ukazana je iznošenjem glasine da se jedan Obamin bliski suradnik navodno sreo s kanadskim konzulom u Chicagu te mu je – opet navodno – rekao da se ne obazire na Barackove kritike Sjeverno-američkog sporazuma o slobodnoj trgovini, jer on ga ‘kritizira samo kako bi pobijedio u Ohiou’.

Također, na pitanje ‘je li Obama musliman’ Hillary Clinton prije nekoliko dana odgovara ‘koliko ja znam, nije’.

‘Koliko ja znam’ – Hillary u svakom slučaju nije s indignacijom odbacila i samu pomisao da bi trebala odgovoriti na takvo pitanje, koje se bazira na već otrcanoj glasini koja se povlači po Internetu.

Najnoviju strategiju Hillary Clinton nazvali su ‘kitchen sink strategy’.

Na Baracka je bačeno ‘sve, osim kuhinjskog lavaboa’.
objavljeno: srijeda - 05.03.2008. - 10:01 - Komentari (5) - Ispis - #

Zar i ti Barače? - Amerika će uskoro ustanoviti da je i Obama 'čovjek od krvi i mesa'

02.03.2008., nedjelja


U mjestu Garland u Teksasu, šestgodišnja djevojčica pobijedila je na natječaju za besplatne ulaznice za koncert Hannah Montane pismenim sastavom u kojem je napisala da joj je otac poginuo u Iraku.

Nakon što je organizator, lanac trgovina Club Libby Lu, ustanovio da je riječ o neistini, povukao je nagradu i dao je drugoj natjecateljki. Majka male lažljivice lokalnoj je radio postaji objasnila da su ona i kćer učinile 'sve kako bi pobijedile.' 'Željele smo ulaznice za koncert po svaku cijenu' – izjavila je, uz ispriku, Priscilla Ceballos.

Na početku američke izborne sezone, vrijedilo bi na trenutak zastati i razmisliti o ovoj izjavi. 'Whatever it takes' je fraza koja lako prelazi preko jezika stanovnika ove zemlje koja se diči 'pobjedničkim mentalitetom' a ljude prečesto dijeli na pobjednike i 'losere'.

One-man-truth-squad lista Washington Post, novinar Michael Dobbs, dokumentira i provjerava 'uljepšavanja' i poluistine iz predizbornih govora predsjedničkih kandidata, u rubrici Fact Checker. Kod republikanaca, Dobbs je samo u Iowi, prije dva mjeseca, razobličio sljedeće bisere:

Mitt Romney je tvrdio da je prije četrdesetak godina 'vidio' svog oca, bivšeg guvernera Michigana, uz Martina Luthera Kinga. Rudy Giuliani je u Londonu izjavio da je on 'jedan od pet najpoznatijih Amerikanaca u svijetu'. John McCain je rekao da Ustav Sjedinjenih Država određuje da je Amerika 'kršćanska nacija'. Ron Paul je izrazio zabrinutost da Washington u tajnosti planira izgradnju super-ceste na pravcu Meksiko-Kanada koja će biti temelj nove, sjevernoameričke konfederacije po uzoru na Europsku uniju, s valutom 'amerom'.

Kod demokrata, Barack Obama je ponavljao da je 'više mladih crnaca u zatvoru, nego na fakultetu.' Hillary Clinton je najavila da raspolaže s 'definitivnim rasporedom' za povlačenje američke vojske iz Iraka. John Edwards je rekao da je Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini, NAFTA, Sjedinjene Države 'koštao milijune radnih mjesta'. Joe Biden se hvalio da je kasnih sedamdesetih on osobno s Leonidom Brežnjevom pregovarao o kontroli raketnih arsenala.

Poluistine i uljepšavanja dio su takozvane silly season, stranačkih izbora koji se privode kraju. Slijedi ugly season, prava izborna bitka za Bijelu kuću, između dva kandidata u kojoj će se češće ići đonom.

To je prilika da se zaista vidi od kakvog je materijala satkan svaki od predsjedničkih kandidata.

Što postalo očito prije par dana, u prvim kritikama republikanaca na račun Baracka Obame – koji u ovom trenutku, kako se čini, ima najviše šanse da postane predsjednički kandidat Demokratske stranke. Moglo se očekivati da će Barack Husein Obama biti predmet raznih napada. I onih legitimnih – koji u pitanje dovode njegovu sposobnost prosuđivanja, njegov karakter i prošlost, kao i onih manje legitimnih, etničko-vjerskih, koji se tiču njegova identiteta.

Naime, čovjek koji ima isti middle name kao i irački diktator, a prezime mu se rimuje s 'Osama' na tom planu ima izvjesne probleme. Gotovo sigurni predsjednički kandidat Republikanske stranke, John McCain - Obamin kolega iz Senata - ogradio se doduše od takavih osobnih napada, međutim, kritike koje su se do sada mogle čitati isključivo u konzervativnoj blogosferi, osvanut će uskoro na televiziji i u novinama.

Uvod u svojevrsnu 'hit paradu' bila je prošlotjedna fotografija Baracka Obame u somalijskoj narodnoj nošnji. Iako su njezino objavljivanje na Drudge Reportu svi kritizirali kao tendenciozno – ali i uz objašnjenje da se američki političari u inozemstvu često oblače u lokalne odore – fotografija je podsjetila na već nekoliko puta demantirane glasine o tome da je Barack Obama musliman te da je u Indoneziji kao dječak pohađao medresu.

Mnogo ozbiljniji problem za Baracka Obamu su događaji i ljudi vezani s njegovom karijerom u Chicagu – gradu koji je u Americi poznat kao neka vrst političkog zvjerinjaka. Izborni stožer Hillary Clinton već mjesecima nastoji skrenuti pozornost na događaje i ljude iz Obamine prošlosti koji ukazuju da je ovaj wunderkind svoj meteorski uspon ostvario uz pomoć 'lopova, terorista i neprijatelja Izraela' – piše Larry Diamond na blogu Huffington Post.

U glasinama koje se tiču 'lopova' dominantno mjesto zauzima izvjesni Tony Rezko, poslovni čovjek sirijskog podrijetla kojem ovaj tjedan počinje suđenje zbog podmićivanja. Rezko je bio jedan od prvih većih donatora Baracka Obame. Hillary Clinton ga je u jednoj od televizijskih debata opisala kao 'slum landlorda'. Rezko je 2003. Baracka Obamu upoznao s izvjesnim Nadhmijem Auchijem, britanskim milijarderom iračkog podrijetla koji je navodno umiješan u financijske malverzacije i druge kriminalne aktivnosti na tri kontinenta.

U glasinama koje se tiču 'terorista', svojedobnih prijatelja Baracka Obame, spominju se William Ayers i Bernardine Dohrn, bivši pripadnici revolucionarne terorističke organizacije Weather Underground koji su odslužili zatvorske kazne za podmetanje bombi u nekoliko vladinih ustanova, kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina. Bill Ayers danas predaje pedagogiju na Sveučilištu Illinoisa u Chicagu. Prije nekoliko godina izjavio je da se 'ne kaje za postavljanje bombi' i da mu je 'žao što ih više nije postavio.'

Blog-govorkanja o 'neprijateljima Izraela' koji su se u prošlosti mogli naći u društvu s Barackom Obamom spominju izvjesnog Rashida Khalidija, profesora na Sveučilištu Chicaga, danas na sveučilištu Columbija, koji je krajem sedamdesetih radio za PLO, a glasni je kritičar Izraela.

Tračeve iz blogosfere provjerit će u sljedećim tjednima i mjesecima nacionalni i lokalni mediji. Hoće li se Obama 'izvući' neće ovisiti o tome je li u njegovoj prošlosti bilo skandaloznih stvari. Glavno će biti 'koliko ih je bilo', o 'čemu se točno radilo' te je li nešto iz svega toga Barack Obama naučio.

Naime, političari često imaju kontakt s ljudima upitnog karaktera. Politika ne privlače svece i anđele. Ona privlači ljude koji žele biti blizu političara, 'u središtu zbivanja', kako bi ostvarili svoje interese. Jedan od tih interesa je postati još bogatiji. Politika također privlači ljude koji žele moć – iz različitih razloga. Jedan od njih – važan, ali samo jedan - je učiniti od svojeg grada, zemlje ili svijeta pristojnije, bolje, civiliziranije mjesto za život.

Dio cijele te 'zmešancije' su skandali, korupcija te vrlo često loše, pogrešne, 'nedopečene' odluke.

Kao što su novinarski bili 'prorešetani' osobni život i karijera drugih predsjedničkih kandidata, tako će biti provjereni i osobni život i karijera Baracka Obame. Kada su u pitanju kritike na njegov račun, do sada su se uglavnom čule glasine i neprovjerene stvari. No i to je dovoljno da se ljudima 'stavi buba u uho', da još jednom razmisle o tome 'žele li zemlju povjeriti baš takvom čovjeku.'

I to samo na temelju 'osobne prošlosti'.

Još se nisu ozbiljno niti proanalizirali politički stavovi Baracka Obame, a niti činjenica da je prilično zelen – upozorava Hillary Clinton, zaboravljajući da odgovornost za to u velikoj mjeri snosi njezin izborni stožer, odnosno ona sama.

Bilo kako bilo, senator iz Illinois u ovom trenutku više podsjeća na rock zvijezdu, a manje na političara. Moglo bi se dogoditi da u par mjeseci prijeđe dobro poznatu putanju marginalnijih celebrita. Od 'Barack Obama', preko 'BARACK!!' do 'Barack Who?'
objavljeno: nedjelja - 02.03.2008. - 18:48 - Komentari (19) - Ispis - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se