< ožujak, 2008 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (6)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (10)
Lipanj 2007 (10)
Svibanj 2007 (12)
Travanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?






Tekstovi na blogu sadrže moja osobna mišljenja i ne izražavaju stajališta Glasa Amerike, ustanove u kojoj sam zaposlen kao novinar i producent.

Bojan Klima
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.

Pišem za web stranicu www.glasamerike.com. Intervjuirao sam niz američkih i hrvatskih političara koji su bili angažirani na okončavanju ratnog sukoba u RH i BiH, kao i mnoge američke stručnjake za Balkan.

U Sjedinjenim Državama živim od 1986. Magistrirao sam kriminologiju i sociologiju prava na Kent State University, te kao asistent radio na KSU i na Sveučilištu Akron u saveznoj državi Ohio. Diplomirao sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu.


Linkovi

'Politika pripadanja' u zemlji poniženih i uvrijeđenih

31.03.2008., ponedjeljak


Neposredno pred izborni super-utorak, Maria Shriver je za Baracka Obamu rekla: 'Kada bi Barack Obama bio savezna država, on bi bio Kalifornija. Diverse. Cool. Smart.'

Bilo je to prije manje od dva mjeseca. Iako milijuni pristaša senatora iz Illinoisa, a uglavnom i mediji, o njemu i dalje govore kao da 'hoda po vodi', izborni stožeri kandidata establishmenta - Hillary Clinton, a polako i Johna McCaina – trude se da Barack u budućnosti Amerikance podsjeti ne na Kaliforniju već na neke druge geografske lokalitete.

Recimo, na Zimbabve.

'Na tapetu' je Obamina autentičnost, iskrenost, poštenje – uglavnom osobni karakter te putem njega i identitet. Jer, kada se analiziraju izborni programi, nema velikih razlika između Baracka Obame i Hillary Clinton. (Uz svakodnevne tekuće te nepredvidive stvari – od kojih mnoge mogu biti značajni problemi poput recimo terorističkog napada – novi predsjednik obično na početku mandata glasačima ponudi kratki dnevni red od tri točke, tri velika nacionalna problema koje namjerava riješiti. U slučaju Demokratske stranke – ukoliko njezin kandidat pobijedi na izborima u studenom – tri glavna cilja mogla bi biti: privesti kraju angažman u Iraku, uvesti zdravstveno za sve građane i smanjiti ovisnost o uvezenoj nafti razvojem alternativnih izvora energije.)

Glasači žele vidjeti da li Barack Obama, još uvijek razmjerno nova ličnost na američkoj političkoj sceni, 'walks the walk'. Da li je samo izvrstan govornik, ili je spoban provesti ono što je obećao? I hoće li se uopće sjećati onoga što je glasačima obećao, ako postane predsjednik?

Kako to procijeniti, ako ne na temelju njegove prošlosti? Kako je riječ o političaru prilično živopisne biografije, a razmjerno kratke političke karijere, težište pritiska Barackovih protivnika je na detaljima iz njegova osobnog života.

Kontinurana govorkanja o Obaminoj, navodno, muslimanskoj vjeri tek su stavljena ad acta (dokle?), a već je bila objavljena fotografija američkog senatora u somalijskoj narodnoj nošnji, s turbanom na glavi. Hillary Clinton je izjavila da Barack Husein Obama, 'koliko ona zna', nije muslimanske vjere.

Ali te su epizode dječja igra prema onom što predstoji u jesen, u sudaru s republikancima, ako Obama postane predsjednički kandidat demokrata, za što u ovom tenutku on ima veće šanse nego Hillary Clinton.

Municiju za nove napade prvo je dala Barackova supruga, koja je na jednom izbornom skupu, pred kamerama i tisućama ljudi izjavila da se 'prvi put u životu ponosi svojom zemljom'. Kako je u inače vrlo afirmativnom članku o Michelle Obama izvijestio New Yorker, Obamina 'bolja polovica' je na jednom izbornom skupu ove zime izjavila i ovo: 'Naša je zemlja jednostavno zla zemlja... nama upravlja jedino strah... mi smo nacija cinika, šlampavaca i lijenčina ...'

(Zanimljiva strategija. Prvi zadatak buduće Prve dame - što više uvrijediti glasače.)

Nakon toga, nacija je saznala za svećenika Jeremiah Wrighta, u čiju crkvu u Chicagu obitelj Obama odlazi na misu već nekih dvadesetak godina. Wrightu Obama stavlja u zaslugu da ga je 'priveo kršćanstvu'. Bio mu je svećenik na vjenčanju; kum je njegove djece. Međutim, prema DVD-ima koji se prodaju u trgovini njegove crkve u Chicagu, Jeremiah Wright smatra da je 'za terorističke napade od 11. rujna odgovorna američka politika', da je vlada Sjedinjenih Država 'izmislila AIDS' kako bi dokusurila afro-američku zajednicu i da 'dopušta prodaju droga kako bi je kontrolirala'. Za zemlju koju naziva 'United States of KKK' – 'utemeljenu na ropstvu i genocidu' – Jeremiah Wright kaže: ne treba reći 'God bless America', već 'God damn America'.

Nakon što su govori Jeremiaha Wrighta osvanuli na You Tube-u i na televiziji, Barack Obama ih je kritizirao - rekao je da ih 'on osobno takve izjave nikad nije čuo'. Dodao je međutim da se ne može 'odreći' svog svećenika, isto kao što se 'ne može odreći svoje bake, bjelkinje, koja ga je odgojila i puno se žrtvovala za njega, ali je u isto vrijeme bila osoba koja je često znala reći rasističke stvari o crncima.'

U paranoidne fantazije koje promovira Jeremiah Wright vjeruje izvjestan broj Amerikanaca afričkog podrijetla. Međutim, što je navelo Baracka Obamu da bude član crkve čiji je svećenik, po mišljenju američkog mainstreama, rasist? Njega, koji već gotovo godinu dana tumači Amerikancima da 'rasa nije bitna'?

Većina bi rekla – bio je tamo iz oportunističkih razloga, jer mu treba izborna baza. Crkve su središte afro-američke zajednice. Svakom je političaru iz tog miljea važno da bude prijatelj s pastorom, da odlazi na misu, da je aktivan u crkvenim aktivnostima.

Međutim, da je Barack Obama politički oportunist, on ne bi kao senator s predsjedničkim ambicijama sjedio u crkvi u kojoj se tako žestoko sipa drvlje i kamenje na Sjedinjene Države. Izjurio bi iz nje nakon deset minuta i nikad se ne bi vratio. Otišao bi u neku umjereniju.

Čini mi se da je prije riječ o prilično tipičnoj želji da se nečemu 'pripada', toliko svojstvenoj mnogim Amerikancima. Kažem 'mnogim', ne svim. U masovnom i anonimnom društvu, koje se dugo dičilo prekidanjem svih veza sa 'Starim svijetom', posljednjih je četrdesetak godina moderno pripadati nekoj od stotina 'communities' – koje se najčešće temelje na rasi, etnicitetu ili spolu.

Ne čudi što je takve 'korijene' želio ambiciozni političar kojem je 'otac bio iz Kenije, majka bjelkinja iz Kansasa, odrastao na Havajima i u Indoneziji.' Ljudima koji ovdje nisu rođeni možda se ta dešperatna želja da se 'nečemu pripada' čini kao sentimentalna glupost, međutim, Amerika je 'nacija raseljenih osoba'. Nacionalni simboli – zastava, himna, demokratske institucije poput Kongresa – su predmet ogromnog javnog slavlja upravo zbog toga što oni, u stvari, najviše povezuju ovih 300 milijuna ljudi koji žive na potezu od Kanade do Meksika.

Međutim, kako znamo upravo mi iz Hrvatske, 'korijeni' odnosno nacionalno podrijetlo, doduše, pružaju emocionalnu sigurnost, ali oni znaju ljude i dobro zavaditi.

Srditi, 'afro-centrički' govori Obamina svećenika ukazali su na tu kontradikciju moderne Amerike, a valjda i suvremenog društva uopće.

Nju bi politički protivnici Baracka Obame u jesen mogli solidno 'izmusti', na njoj izgraditi priličan politički kapital. Jer, kao i Hrvati i svi drugi ljudi na svijetu, Amerikanci vole svoju zemlju. Većina ih nije bogata; ljubav prema zemlji je ono što imaju. Ne žele da im predsjednik bude netko tko je 'ne voli'.

Zato, glavni argument suparnika Baracka Obame – danas Clintonice, sutra Johna McCaina – glasi: 'pričajte što god želite, ali nemojte očekivati da građani glasaju za političara čiji svećenik priča takve stvari'. (Na zamjerke o rasizmu, njegovi će protivnici ukazati na Collina Powella, Condoleezzu Rice i na stotine drugih Amerikanaca afričkog podrijetla koji su uspješni u politici).

Jasno, kao i u prošlim izbornim kampanjama za predsjednika, bit će tu dosta prostora za 'igre bez granica', za manipulacije osjećajima naoko priprostog svijeta. Međutim, činjenica jest da se - nakon svih rasprava o političkim i ekonomskim problemima - na patriotizmu dobivaju izbori.

Možda ne u skandinavskim zemljama, ali tamo gdje je mnogo 'poniženih i uvrijeđenih' – da.
objavljeno: ponedjeljak - 31.03.2008. - 18:18 - Komentari (4) - Ispis - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada