|
|
O svemu i svačemu - odgovori na Vaše komentare (1)
03.02.2008., nedjelja
Komentara iz siječnja ima dosta i vrijeme je da odgovorim na neke od njih. Počinjem zgodnom 'cvebom' koju sam pročitao u osvrtu na nekoliko knjiga koje analiziraju fenomen bloga. Član uredništva političko-kulturnjačkog časopisa The New Republic, Lee Siegel suspendiran je 2006. sa svog položaja zbog toga što je u svom blogu na Internet stranicama The New Republica izmislio jednog od komentatora, nadjenuo mu ime, te počeo – putem te izmišljene osobe – hvaliti samog sebe.
Paradoksalno, Lee Siegel je poznat kao autor termina 'blogofašizam' – kako je nazvao napore blogera da kontroliraju komentatore koji ih kritiziraju. Međutim, koristeći se pseudonimom 'Sprezzatura' Siegel je na suptilniji način pokušao ostvariti sličan cilj – hvalio je vlastite tekstove kao 'hrabre' i 'briljantne', a svoje kritičare nazivao 'izmanipuliranim ovcama', ne kao Lee Siegel već kao anonimni 'Sprezzatura'.
Kada ga je netko od posjetitelja pokušao razotkriti, 'Sprezzatura' je čak odlučno izjavio da 'on nije Lee Siegel'. Kada je muljaža ipak nekako bila otkrivena, Siegel je bio jedno vrijeme suspendiran, onda se ponovno vratio na svoje radno mjesto kulturnog kritičara New Republica – njegova nedavno objavljena knjiga je jedna od knjiga o blogovima koje se spominju u članku u časopisu The New York Review of Books.
Vidi se da Lee Siegel nije odrastao u konspirativnom okružju. Ako bezočno hvališ samog sebe, pa čak i kao anonimni sock-puppet, blogosferi će to na kraju biti sumnjivo. Međutim, da je Siegel kojim slučajem u blogosferi izumio/odglumio recimo agresivno bedastog (ultra-desničara) ili pak možda smrtno dosadnog kritičara (ultra-ljevičara) – oni bi svojim neumjerenim baljezganjem otuđili dobar dio publike. Lee Siegel bi tako postigao svoj cilj (kontrola bloga, ušutkavanje kritike), ali na suptilniji način koji bi bilo teško otkriti. Uz put, dobar dio čitatelja simpatizirao bi ga ako ni zbog čega drugog a ono zbog toga što ga napadaju budale.
Ili je pak mogao 'izmisliti' odnosno 'odglumiti' pametnog, inteligentnog kritičara, koji bi ga poticao na pisanje još boljih tekstova.
Ali, na vlastitom blogu hvaliti samog sebe, koristeći se pseudonimom – vrlo glupa ideja.
Tako da je odmah jasno, kada su u pitanju prošlomjesečni komentari, ja nisam niti agresivni 'bjelchuga', niti smrtno dosadni predstavnik 'svesnih snaga' - komentator 'udrugabu', a niti razložni kritičar 'Paško Patak'.
Ja sam ja, Bojan Klima. Ne mislim da su ovi moji tekstovi političko-zabavnog sadržaja nešto strašno mudro ili nešto strašno hrabro, naprotiv, ali što napišem - to ide pod mojim imenom.
Drago mi je da čitate moj blog. Danas odgovaram na dio pošte. Nastavak – sutra.
Bloger Newyorčanka u svom komentaru na post o stranačkim izborima u Iowi piše da misli da će u 'pet do 12' na izbornu scenu stupiti Michael Bloomberg, gradonačelnik New Yorka, čovjek koji je cijeli život bio demokrat, dan prije izbora postao je republikanac, a prošle se godine svrstao u neovisne.
Michael Bloomberg – čovjek u usporedbi s kojim je i Mitt Romney puki siromah.
Mislim da sam negdje pročitao da je Bloomberg izjavio da ako se bude natjecao za Bijelu kuću, da će se 'natjecati kako bi i pobijedio'. Nekome će to sada zvučati očitim – 'pa naravno da će se natjecati da bi pobijedio' – međutim, u Americi dosta kandidata ulazi u utrku a da im je jasno od početka da će na to potrošiti dosta novca ali da neće biti izabrani. Dennis Kucinich. Republikanac Brownback. Ili prije osam godina – Ralph Nader, koji je ulogom 'lijevog smetala' omogućio pobjedu Georgea Busha. Ti se ljudi natječu prvenstveno da bi promovirali određena pitanja ili teme, o kojima se onda – zbog njihove kandidature – u izbornoj kampanji više govori. To je također legitiman razlog za sudjelovanje u izbornoj kampanji.
Međutim, Bloomberg je rekao, mislim i doslovno, da 'ne želi biti Ralph Nader', kao i da će se kandidirati jedno ako republikanski i demokratski kandidat budu imali zaista oprečne izborne platforme. Recimo, izraziti liberal Barack Obama i izraziti konzervativac Mike Huckabee. Kako se čini, obje bi stranke mogle nominirati 'umjerenije' kandidate – ma što to značilo – recimo McCaina i Hillary Clinton. U tom slučaju, barem prema izjavi M.B.-a koju sam pročitao, Bloomberg se ne bi kandidirao.
Bloger Diavola pita me tko će pobijediti i za koga ja navijam. U ovom trenutku se čini da će vjerojatno pobijediti kandidat koga nominira Demokratska stranka. Osim nezadovoljstva sadašnjom administracijom, postoji i zasićenje Republikanskom strankom, koja je od 2000. do 2006. u Washingtonu imala na raspolaganju sve poluge vlasti, a rezultati nisu ne znam kakvi, čak ako se i mjeri republikanskim kriterijima – državni troškovi ogromni, osobne slobode u pitanju zbog rata protiv terorizma, lokalna kontrola školstva narušena putem zakona No Child Left Behind.
Dobar dio republikanaca nije oduševljen ponuđenim kandidatima, a pogotovo ne McCainom koji je sada favorit. Entuzijazam se može procijeniti i po donacijama – McCain je u siječnju za svoju kampanju prikupio nekih sedam milijuna dolara; Barack Obama 32 milijuna.
Koji je moj izbor? Moram priznati da se mogu zamisliti kako glasam i za Baracka Obamu i za Hillary Clinton, i za Michaela Bloomberga pa i za Johna McCaina. Kada gledam pojedine osobe, mislim da je ovaj ciklus stranačkih izbora - koji će svojevrsni klimaks doživjeti preksutra kada glasa pola Amerike - ponudio interesantne, sposobne i razmjerno simpatične kandidate. Međutim, iz gore navedenih razloga glasat ću za kandidata kojeg nominira Demokratska stranka.
Rebecca me nakon komplimenata o blogu pita 'ima li mogućnosti da se javljaš za neku od naših televizija'. Zvuči kao da sam si sam postavio to pitanje. Mislim da nema. Ja sam vam Rebecca više epistolarni tip, ja nisam dobar ispred kamere i mikrofona. Međutim, mnoge lokalne televizije u Hrvatskoj prenose Newsflash Glasa Amerike, petminutni dnevni televizijski program s vijestima iz Amerike, na kojem rade moji kolege. Radio emisiju čiji sam urednik možete slučati svako jutro u 6 i 30 na Zagrebačkom radiju, a vjerujem i na brojnim drugim lokalnim radio postajama u Hrvatskoj.
Bloger Zvone Radikalni u reakciji na post o stranačkim izborima u New Hampshireu konstatira da su 'svima očito na pameti promjene' te pita 'može li se Washington promijeniti?' Stalno tamburanje o 'promjenama' na koncu ipak nekoga naveda da se upita 'dobro, a kakve promjene?'. Kada se uđe u detalje, onda se vidi da se ljudi – surprise, surprise – promjena zapravo plaše, i da puno toga prođe u stilu, 'tri put hura za promjene, ali ne u mojoj kući'.
Jer koliko god se činio disfunkcionalnim, ovaj sistem prilično dobro komunicira sa željama angažiranog dijela nacije.
Dobar primjer je pitanje lobista, protiv kojih su naravno u ovo izborno doba svi. Međutim, lobiste ima u Americi svatko i zašto ih ne bi imao. U demokraciji nije zločin ili grijeh biti organiziran i boriti se za svoje interese. Ako se dvadesetak milijuna naoružanih ili dvadesetak milijuna zabrinutih za prirodu ili dvadesetak milijuna roditelja školske djece organizira te u Washingtonu otvore svoj ured i angažiraju profesionalce da im pomognu u kontaktiranju političara – onda ja mogu jedino reći, samo naprijed. More power to you!
Alenu nije jasno 'zbog čega naša televizija pridaje toliko pažnju stranačkim izborima u Americi'. Veli Alen, ajde de da su to američki nacionalni izbori, ali Iowa, New Hampshire – please!?
Slažem se s Alenom. Fascinacija s Amerikom u Hrvata meni je prilično zagonetna, najviše zbog toga što se u hrvatskoj javnosti (na tim istim televizijama!) o Americi zapravo rijetko kada čuje išta razumnije i staloženije, da čovjek ne veli - pozitivnije. Prilično šizofreničan odnos. S jedne strane, Amerika svemu kriva, a s druge strane amerikanizira se hrvatski jezik, s velikim se štovanjem prate životi nekakvih bezveznih celebrita (to ovdje btw ne čine ozbiljne novine ili ozbiljne radio i televizijske mreže – a ako i čine to rade s distance zafrkavajući se na račun skorojevića). Ili se pak godinama već za redom prate tipično američki fenomeni poput Groundhog Day-a, pa čak Jutarnjak veli – 'čeka nas još šest tjedana zime'. Zato kaj je tam neki svizac pomolio njušku u Pennsylvaniji. Ili slavljenje Halloweena i Valentinova!?
Zaista si pomislim - ako Amerika toliko iritira, pa zar je onda mora toliko biti na televiziji, i s toliko strahopoštovanja? Čovjek ponekad zažali da Hrvati u svom književnom opusu nemaju srbijanskog satiričara Stevana Sremca, autora već vjerojatno sto godina starog romana 'Pop Ćira i pop Spira'. U Hrvatskoj je spominjanje tog naslova vjerojatno primjer političke nekorektnosti, ali za mnoge bi bio korisno štivo. Sremac ismijava dvije obitelji vojvođanskih Srba, objema su očevi popovi, kojima je sve njemačko – najbolje. Govore neki smiješni srpsko-njemački jezik, kćeri i supruge se natječu koja će biti što bliže stranom idealu i slično.
Sremčeva poruka glasi - 'budi svoj'.
Pomalo je paradoksalno da je ja ponavljam, na blogu Washington Rocks, ali slažem se s njom. Moram reći da se ovdje ne zalažem za povratak u rane devedesete – za korienski pravopis, za zrakomlate, za čisti zrak u konzervama, za pečene volove i crvene mundire pred Saborom.
Kada kažem 'budi svoj' mislim na važnost da čovjek u svemu što radi ima osjećaj za mjeru. Zasviraj i za pojas zadjeni - neka ova poslovica zaživi na svim područjima života u Hrvatskoj, pa čak i kada je u pitanju spominjanje Amerike u medijima.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.