< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (6)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (10)
Lipanj 2007 (10)
Svibanj 2007 (12)
Travanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?






Tekstovi na blogu sadrže moja osobna mišljenja i ne izražavaju stajališta Glasa Amerike, ustanove u kojoj sam zaposlen kao novinar i producent.

Bojan Klima
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.

Pišem za web stranicu www.glasamerike.com. Intervjuirao sam niz američkih i hrvatskih političara koji su bili angažirani na okončavanju ratnog sukoba u RH i BiH, kao i mnoge američke stručnjake za Balkan.

U Sjedinjenim Državama živim od 1986. Magistrirao sam kriminologiju i sociologiju prava na Kent State University, te kao asistent radio na KSU i na Sveučilištu Akron u saveznoj državi Ohio. Diplomirao sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu.


Linkovi

John McCain - jedini republikanac koji može protiv Clintonice i Obame

30.01.2008., srijeda


Bilo kako glasali, Amerikanci će na izborima u studenom 'stvarati povijest'. Demokratska stranka za predsjednika države predložit će ili ženu ili crnca. Do jučer, kod republikanaca, glavne alternative su bile mormon ili geezer, a danas se zna – predsjednički kandidat republikanaca prije bi mogao biti 'senior citizen', kolokvijalno rečeno geezer, osoba starije dobi!

Pobjedom na republikanskim stranačkim izborima na Floridi, 71-godišnji senator iz Arizone John McCain postao je najstariji front-runner u povijesti američkih izbora. Ako bude izabran za predsjednika, bit će najstariji pobjednik američkih predsjedničkih izbora.

Johna McCaina međutim ne definiraju godine. Poznat je po tome što je slobodni strijelac, maverick - često kaže ono što misli i zato nije popularan u vrhu vlastite stranke, kao i po tome što je kao pilot američke ratne mornarice pet i pol godina bio ratni zarobljenik u Sjevernom Vijetnamu.

McCaina je još prije nekoliko mjeseci kao predsjednički kandidat bio otpisan. Nije imao novaca za kampanju, napuštali su ga čelni savjetnici. Isticao se podrškom za dvije nepopularne mjere – amnestiju ilegalaca, koja je nepopularna među republikancima, te slanje pojačanja u Irak, što je bilo nepopularno u javnosti općenito. Uz to, republikanski establishment smatra ga slobodnim strijelcem koji stranci više smeta nego što koristi. McCain je naime protivnik nesputanog doniranja u izbornoj kampanji – što je neka vrst svetogrđa u stranci koja misli da je trošenje novca na političkoj sceni ustavnopravni problem iz sfere slobode govora. U prošlosti se znao 'zakačiti' s protestantskim tele-ajatolasima koji kontroliraju važan dio republikanske izborne baze. U Senatu, John McCain dobro surađuje s kolegama iz Demokratske stranke, što je Mitta Romneya navelo da ga nazove 'najomiljenijim republikancem među demokratima.'

Iz McCainova zarobljeništva u komunističkom Sjevernom Vijetnamu meni je najupečatljivija epizoda kada su mu Vijetnamci – kada su čuli da mu je otac jedan od zapovjednika američkih snaga u Pacifiku – ponudili da ga odmah oslobode, misleći da će njegovo trenutačno puštanje iz zarobljeničkog logora oslabiti moral američke vojske. McCain im je rekao da se mogu je..., te da će izaći iz logora onda kada na njega dođe red, po načelu 'prvi izlazi onaj koji je prvi došao'. Posljedice mučenja i danas osjeća – zbog ozljeda na leđima i rukama ne može se sam obući a niti počešljati. Bez obzira na to, McCain je prije desetak godina bio jedan od prvih koji je podržao uspostavu diplomatskih odnosa s Vijetnamom.

Kritični osvrt o Johnu McCainu nedavno je objavio Johann Hari, komentator britanskog Independent. Njega smeta svojevrsni medijski 'mit o Johnu McCainu' kao političaru kojeg 'vole demokrati i neovisni glasači'- zbog McCainovih navodno širokih pogleda, udaljenosti od vjerskih konzervativaca, tolerancije i spremnosti da surađuje s političkim protivnicima.

Johann Hari nastoji pobiti ove tvrdnje, jer je – kako piše – 'za demokrate McCain najopasniji kandidat', koji prema anketama vodi u hipotetskoj utrci s Hillary Clinton. Prema novinaru britanskog lista, John McCain je ultra-konzervativac, koji bi u Bijeloj kući 'po agresivnosti na svjetskoj sceni nadmašio čak i aktualnog predsjednika'.

(Joe Scarborough, bivši republikanski kongresmen, slaže se s Johannom Harijem i tvrdi da bi McCainova izborna platforma u studenom mogla glasiti - 'Manje posla, više rata'.)

Johann Hari čitatelje podsjeća i na neke ne tako laskave činjenice iz McCainove mladosti – kao izdanak obitelji u kojoj su i otac i djed bili generali i admirali, stalno je imao protekciju. Bez obzira na to, na akademiji ratne mornarice, po ocjenama je bio na samom dnu generacije – 894. od 899 pitomaca, piše u Independentu Johann Hari.

Kakav god bio, John McCain je sinoć na Floridi, ostvario važnu pobjedu. Zašto? Riječ je o stranačkim izborima u saveznoj državi koja – za razliku od Iowe, New Hampshirea ili Nevade – ‘zaista izgleda kao Amerika’. Velika je i raznovrsna – i u demografskom i u ekonomskom smislu. Osim toga, McCain je ovaj put pobijedio na tzv. ‘zatvorenim’ primarnim izborima na kojima nisu mogli sudjelovati ‘neovisni’ glasači – koji ga tradicionalno vole - već samo registrirani glasači Republikanske stranke.

Pobijedio je protivnika koji je imao mnogo više novca. Mitt Romney je prema anketi CBS-a na Floridi emitirao ukupno 4475 reklamnih poruka, McCain svega 420.

Također, iz utrke je ispao, uz McCaina, drugi ‘svjetovnjak’ među republikancima - Rudy Giuliani, kojeg se sve do prije dva-tri mjeseca smatralo glavnim favoritom u republikanskoj predsjedničkoj utrci. Giulianijevi će glasači (i delegati na nacionalnoj konvenciji stranke) vjerojatno na kraju završiti u McCainovu taboru. Kako bivši baptistički svećenik Mike Huckabee ne odustaje od utrke za Bijelu kuću, glasovi izrazitih, vjerom motiviranih konzervativaca, bit će i dalje podijeljeni između Huckabeeja i Mitta Romneya – što olakšava buduće pobjede Johna McCaina, na ‘super-utorku’, petog veljače kada glasa doslovce pola nacije, u 22 savezne države.

Za kraj i ovo – za McCaina na Floridi nisu glasali republikanski glasači koji pokazuju izraziti entuzijazam za politiku sadašnje administracije. Oni su većinom podržali Mitta Romneya, koji je izgubio. To pokazuje da republikanci u studenom možda i imaju izvjesne šanse za pobjedu – ali jedino pod uvjetom da njihov predsjednički kandidat počne kritizirati Georgea Busha.

Teško je obrušiti se na predsjednika iz vlastite stranke, ali ako je netko na to spreman, onda je to John McCain.
objavljeno: srijeda - 30.01.2008. - 21:38 - Komentari (6) - Ispis - #

Hoće li se 'stanje nacije' popraviti nakon što Washington na adrese 116 milijuna poreznih obveznika pošalje po 600 dolara?

29.01.2008., utorak


Život zaista nije fer.

Najnoviji primjer – sinoćnji govor o stanju nacije, kojeg američki predsjednik tradicionalno održi krajem siječnja, pred oba doma Kongresa. Govor o stanju nacije prilika je da predsjednik države sažme postignuća iz prošle godine te najavi dnevni red vlade u sljedećih 12 mjeseci.

Predsjednik George Bush i njegovi najbliži suradnici godinama su se u privatnim razgovorima s novinarima i kolegama žalili što građani dovoljno ne cijene vladin doprinos dobroj ekonomskoj situaciji, te što je pozornost građana uglavnom usmjerena na Irak, gdje je stanje po Amerikance uglavnom bilo loše. Sada kada se situacija u Iraku popravila – mjereno brojem žrtava, iračkih i američkih – američki su građani Irak počeli manje-više ignorirati, a usmjerili se su na ekonomiju, koju ocjenjuju prilično lošom.

Predsjednikov govor o stanju nacije u pravilu gleda trećina populacije. Na slabiji interes ove godine dodatno utječe činjenica da su politički junkiji (možda pet do deset posto američke populacije) već mjesecima preokupirani puno zanimljivijim medijskim sadržajem – pravim reality programom u kojem su glavni junaci Barack i Hillary te John, Rudy i Mitt.

S tim se reality show-om lame-duck president poput Georgea Busha - koji više nije u prilici da učini mnogo i manje-više svi čekaju da mu prođe mandat - teško može natjecati, pokazuju ankete televizijskog rejtinga.

'Jednosatni govor, a dvije bi riječi bile dovoljne – 'screwed up'. Ovako je 'stanje nacije' jučer ocijenio moj šogor iz Clevelanda, grada čija predgrađa posljednjih mjeseci prolaze kroz novi krug 'čišćenja' – nećemo reći 'etničkog čišćenja', iako ima elemenata i toga, ali u svakom slučaju 'čišćenja'.

Mnogi ljudi naime nisu više u stanju otplaćivati dvadesetgodišnji ili tridesetgodišnji stambeni kredit i moraju iseliti iz svoje kuće.

Slično, ali elokventnije i činjenicama potkrijepljeno nezadovoljstvo ekonomijom i vanjskom politikom iskazuje i demokratski kongresmen Rahm Emanuel, po mom skromnom mišljenju najsposobniji političar na Capitol Hillu. On uspoređuje stanje u kojem je administracija Georgea Busha zatekla Ameriku prije sedam godina s današnjom situacijom, na kraju mandata.

George Bush naslijedio je zemlju s proračunskim viškom od 236 milijarde dolara. Nakon sedam godina uzastopnih proračunskih manjkova, Amerika je zadužena s 'novih' 3.5 bilijuna dolara... Godišnja brutto zarada srednje klase porasla je u razdoblju između 1993. i 2001. za više od 6 tisuća dolara. U posljednjih sedam godina, prosječni godišnji prihod obitelji srednje klase smanjen je za oko tisuću dolara. Troškovi zdravstvenih premija prosječne obitelji u posljednjih su sedam godina narasli za dodatnih 6 do 12 tisuća dolara.... 2001. vojska je imala 'potpunu bojnu gotovost', danas niti jedna divizija aktivne vojske ili rezervnog sastava nije rangirana kao 'potpuno spremna'.... Na međunarodnoj sceni, početkom desetljeća, Amerika je bila poštovana, danas je većinom predmet kritika. U istraživanju javnog mnijenja u deset zemalja koje je proveo Centar Pew, 2001. o Americi je pozitivno mišljenje imalo 58 posto ispitanika, danas tako misli 39 posto ispitanika.

'Administracija Goergea Busha oslabila je Ameriku' – zaključuje demokratski kongresmen Rahm Emanuel.

Što reći u takvoj situaciji ako ste kojim slučajem predsjednik države i morate održati tradicionalni govor o stanju nacije?

'Keep it simple' – poručuju rezultati jednog istraživanja koje je proveo psiholog sa Sveučilišta Montane Lucian Gideon Conway. Nakon analize govora o stanju nacije 41 američkog predsjednika, Conway je zaključio da su američki predsjednici prvih godina svojih mandata Kongresu i naciji nudili razmjerno složene analize stanja kao i kompleksnija politička rješenja. Na kraju mandata – pred nove izbore – predsjednikove su ideje postajale jednostavnije, atraktivnije prizemnijim instinktima glasača.

To ne važi samo za predsjednike, već i za političare uopće. Pred izbore – naglasak nije na mozgu već na nagonima, istinktima, želucu. Zato recimo republikanski predsjednički kandidat Mitt Romney – kojeg sutra očekuje važno stranačko odmjeravanje na Floridi – predlaže deportaciju svih 12 milijuna ilegalnih useljenika. Demokrat John Edwards najavljuje okončanje profesionalne karijere svih washingtonskih lobista, ako sljedeće godine u siječnju postane predsjednik.

A Bijela kuća u svom zakonodavnom paketu gospodarstvenih poticaja – koji je nedavno ugovorila sa Zastupničkim domom Kongresa – predlaže da svakom od oko 116 milijuna poreznih obveznika srednjih i nižih imovnih mogućnosti vlada pošalje oko 600 dolara. Prema predsjedniku Bushu, a s tim se očito slažu i demokrati, posustala ekonomija se tako i pokreće - građanima se vraća dio preplaćenog poreza.

Naravno, povrat novca ne čini cijeli stimulativni paket zakonodavnih mjera. Tu su i olakšice za privatni sektor, te moguće produženje socijalne pomoći za neuposlene i izdašnije financiranje vladinog programa kojim siromašni dobivaju bonove za hranu. Međutim, dobar dio paketa ekonomskih poticaja, čija se vrijednost procjenjuje na oko 150 milijardi dolara, sastoji se od slanja novca građanima, koji će se dodati na povrat ovogodišnjeg preplaćenog poreza.

Sličan smo ček dobili – ako se dobro sjećam – i 2002. godine.

U temelju ove ideje je da građani sami, a ne političari ili birokrati, najbolje znaju kako će potrošiti vlastiti novac. Trošeći, pomažu i vlastitoj ekonomiji.

Vjera u 'malog čovjeka'. Prilično američka ideja.

Netko će za 600 dolara kupiti hranu, netko će poplaćati dugove, a netko će možda otići i na malo duži godišnji odmor. Netko će investirati, ili staviti par stotina dolara na štedni račun. A netko će 600 dolara potrošiti na Internet pornografiju, ili na pedesetak pizza, ili će proširiti arsenal osobnog naoružanja.

Ne znam. Negdje sam svojedobno pročitao da je, ovdje jasno parafraziram, motor američke ekonomije potrošnja, a europske štednja. Možda mi mnogi od vas potkovaniji u ekonomiji mogu pomoći svojim mišljenjem, ali recimo kada je u Hrvatskoj prije par godina počelo otplaćivanje nikad isplaćenih mirovina, nisam pročitao u novinama da je netko izjavio da će vraćanje tog novca građanima poznije dobi 'pomoći hrvatskom gospodarstvu'. Situacija se tumačila kao povrat oduzetog, na temelju neke sudske odluke, ali implikacija je bila da je to za naciju jedino ogroman trošak.

Sa zanimanjem očekujem poticajnu razmjenu mišljenja u koju ću se uključiit u četvrtak, odgovaranjem na vaše komentare iz ovog mjeseca. Sutra – republikanski stranački izbori na Floridi.

Do skorog čitanja.
objavljeno: utorak - 29.01.2008. - 20:07 - Komentari (6) - Ispis - #

'Majka svih washingtonskih skandala' - deset godina poslije

20.01.2008., nedjelja


Kada biraju predsjednika, Amerikance ne zanima samo kandidatov program, već – možda i više - njegova ili njezina životna priča. Naime, puno ljudi u ovoj, zapravo još uvijek vrlo 'staromodnoj' zemlji, misli da životne nedaće, krize i općenito teške situacije jačaju čovjekov karakter.

Inspiriran desetom godišnjicom seksualnog skandala zvanog Monicagate, novinar MSNBC-ja Chris Matthews je sljedećim riječima prije par dana objasnio kako je, po njegovom mišljenju, 'Hillary Clinton postala Hillary Clinton', odnosno od kakve je građe sazdana senatorica iz New Yorka - u usporedbi s nekim prethodnim predsjednicima. Parafraziram:

Abraham Lincoln je odrastao u brvnari u divljini Kentuckyja. Frederick Delano Roosevelt bolovao je od polia. Dwight Eisenhower je zapovijedao iskrcavanjem u Normandiji. Hillary Clinton je pred nacijom bila ponižena kada ju je prevario muž.

Namignuvši gledalištu, Chris Matthews je to pred kamerama ispalio (rekao je doslovno da je 'razlog što je Hillary senatorica i predsjednički kandidat, a i favorit u utrci za Bijelu kuću, možda to što ju je muž svojedobno varao'), a sljedeću se večer odmah pred kamerama i ispričao - nakon kritika da je riječ o seksističkoj izjavi.

Iako je izjava zaista tako zvučala, Chris Matthews je u svojoj isprici rekao da Hillary Clinton, naravno, nije senatorica i predsjednički kandidat jedino zato što je supruga Billa Clintona, niti zato što su je '1998. svi žalili', već i zbog toga što iza sebe ima i osobna, profesionalna postignuća – neovisna o karijeri svog supruga.

MSNBC je u odgovoru na kritike objasnio da je Matthewsu 'posao biti kontroverzan i provokativan', dok je predstavnica Nacionalne organizacije žena, NOW, rekla da im 'nije stalo do isprike već promjene u Matthewsovom ponašanju.'

Ova mala epizoda podsjetila me je na jutro 20. siječnja 1998. godine, kada je skandal 'puknuo' na naslovnim stranicma američkih novina. Noć prije – ne znam zbog čega sam to upamtio – supruga, šogor i ja gledali smo film 'Titanic'. Sljedeći dan, i dobrih par mjeseci nakon toga, Titanicu je – moram priznati - nalikovala Bijela kuća u kojoj je već šestu godinu živio nama simpatični Bill Clinton.

Prvih se tjedana afere Lewinsky ozbiljno nagađalo kada će točno, u vrlo skoroj budućnosti, Bill Clinton podnijeti ostavku.

Dat' će ostavku zato kaj si je pošmajhlal tam neku curu?! – tako je otprilike glasila reakcija svih mojih tadašnjih poznanika, bili oni iz Australije, Njemačke, Južne Koreje, Izraela, Pakistana ili Francuske.

Clintonovi protivnici naglašavali su da se ne istražuje seksualni život predsjednika države, već u istrazi izrečena laž. Međutim, taj neistiniti iskaz od strane predsjednika države nije se odnosio na problematiku nacionalne sigurnosti, financija ili bilo čega drugog što spada u predsjednikov mandat, već je spadao u domenu privatnog života.

Ili možda nije. Naime, u istrazi jednog prijašnjeg slučaja seksualnog maltretiranja – za što je predsjednika optužila izvjesna Paula Jones, činovnica u državnoj upravi Arkansasa – neovisni istražitelj Kenneth Starr je upitao Billa Clintona, tada već predsjednika države: 'Jeste li vi imali seksualnu aferu s Monicom Lewinsky?' Nakon Clintonovog niječnog odgovora, Starr ga je upitao je li imao seksualni odnos s Monicom Lewinsky. Slijedio je također niječni odgovor. Razlog za ispitivanje ove vrste je bila želja istražitelja da utvrdi tzv. pattern of behavior. Naime, ako se utvrdi da se optuženi za sekasualno maltretiranje u prošlosti također slično ponašao prema drugim ženama, onda je – kako se smatra – lakše dokazati i konkretne optužbe.

Kronologiju Afere Lewinsky oni zaboravniji ili mlađi mogu pročitati ovdje.

Nakon par mjeseci, Bill Clinton je priznao da je imao neku vrst seksualnog odnosa s Monicom Lewinsky. Amerikanci, a i svijet općenito, čuli su tijekom sljedeće godine putem novina, televizije i Interneta – koji je upravo na ovoj aferi stekao dominaciju na medijskoj sceni - detalje iz privatnog života svog predsjednika koje, vjerujem, nisu željeli znati.

13 mjeseci kasnije, nakon što mu je Zastupnički dom izglasao opoziv, Bill Clinton je bio oslobođen optužbi (davanje lažnog iskaza, ometanje istrage) od strane Senata, čime mu je bilo omogućeno da odsluži preostalih 700 i nešto dana njegova drugog predsjedničkog mandata. Bijelu je kuću napustio kao iznimno popularan predsjednik – s approval ratingom od oko 65 posto.

U Aferi Lewinsky je bilo, međutim, mnogo više gubitnika nego pobjednika.

Prvo gubitnici. Javnost se gnušala što mediji izvještavaju o opscenim detaljima slučaja, na temelju slabo potvrđenih glasina, koje su se međutim – gle čuda! – uvijek pokazivale točnima. Billu Clintonu su zamjerali bračnu nevjeru i ponašanje nedolično predsjedniku države. Monica Lewinsky je ostala u sjećanju nacije kao beskrupulozna debela djevojka lakog morala. Neovisni istražitelj Kenneth Starr – danas dekan Pravnog fakulteta sveučilišta Pepperdine u Kaliforniji – bio je na kraju afere percepiran kao inkvizitor, u službi republikanaca koji su pak kritizirani jer su politizirali slučaj koji nije trebao postati javan. Uspostavilo se da su i najveći kritičari Billa Clintona, Newt Gingrich i Tom DeLay, također varali svoje supruge. Gingrich i DeLay – nekada uzdanice republikanaca – više nisu u politici.

Iz današnje perspektive, uz Matta Drudgea i njegov DrudgeReport, 'pobjednica' je jedino Hillary Clinton koja je 1998. bila je ismijavana zbog beskonačne vjere u lojalnost supruga. Međutim, kako se 'Afera Lewinsky' razvijala, postajala opscenijom i apsurdnijom, Amerikanci – ili barem jedna polovica nacije, ona koja glasa dobrim dijelom za demokrate - su u smirenom držanju Hillary Clinton također primjetili solidnost, pristojnost i snagu. I time su bili impresionirani.

Popularnost Hillary Clinton u utrci za predsjedničku nominaciju Demokratske stranke rezultat je, među ostalim, i simpatija koje je ona stekla u tom za nju teškom razdoblju.

No, da bi postala predsjednica države, Hillary Clinton mora osvojiti i milijune glasova neopredjeljenih glasača, pa i nekih republikanaca. To će biti teže. Republikanci će u izbornoj kampanji podsjetiti glasače na lascivnije i, jednostavno rečeno, neukusne aspekte dva mandata Hillaryina supruga (nije to samo Afera Lewinsky, već i afere Whitewater i Travelgate, pa onda skandali vezani uz razne sumnjive donatore, 'prodaja' Lincolnove spavaće sobe, kao i predsjedničkih oprosta na kraju mandata). Time će pridobiti određeni dio neopredjeljenih glasača, a neki od onih koji bi inače glasali za demokrate ostat će na dan izbora kod kuće – sablažnjeni niskom razinom svih političara. Na 'tijesnim' izborima, gdje se razlika između pobjednika i poraženog mjeri djelićima postotka, to bi republikancima moglo biti dovoljno za pobjedu.

Po mom mišljenju, baš zbog te 'prtljage iz prošlosti', Hillary Clinton nije dobra kandidatkinja za predsjednicu države.

To kažem iako sam smatrao, a i danas smatram, da je Afera Lewinsky bila groteskni i nepotrebni incident iz života jedne još uvijek prilično mlade nacije, koji je u inozemstvu biodočekan s priličnim nerazumijevanjem. Mislim da je istraga Kennetha Starra zaista nalikovala inkviziciji, a postupak opoziva predsjednika države, koji su inicirali republikanci, je bio apsurdan i za zemlju štetan potez zbog kojeg je protraćeno 13 važnih mjeseci, a da bi se istražio incident iz privatnog života koji, sam po sebi, nije imao nikakve posljedice po dobrobit države (Laganje o seksu, pogotovo izvanbračnom seksu, ja naime - ne bi vjerovali - smatram jednom od normalnijih, pozitivnijih 'tekovina civilizacije'. Zamislite što bi se dogodilo da svi odjednom polude i postanu iskreni. Očekujem žustru debatu o ovoj 'mudrosti')

Ako Hillary Clinton postane predsjednica države, to će značiti da će njezin suprug opet biti u Bijeloj kući, ovaj put manje-više besposlen. Iako je Bill Clinton iznimno nadaren političar, skandal s Monicom Lewinsky pokazao je da je on, također, i čovjek koji je sklon – teško je ovdje naći najbolju formulaciju - riskantnom ponašanju kojeg bi se ljudi na javnim položajima trebali kloniti. Zbog toga, nova će predsjednica dio svog dragocjenog vremena provesti razmišljajući gdje joj je sada muž i 'što radi.'

Protivnici Hillary Clinton u ovom trenutku ne mogu ili ne žele na njezin račun izreći kritike ove vrste, međutim njih ćemo čuti – za otprilike osam ili devet mjeseci.
objavljeno: nedjelja - 20.01.2008. - 21:05 - Komentari (16) - Ispis - #

Boja kože - prednost ili hendikep?

14.01.2008., ponedjeljak


Jesu li Amerikanci u stanju izabrati crnca za predsjednika?

Da vam pravo kažem, nemam pojma. Kad bih rekao da mi se čini da jesu, netko bi mi ponovno preporučio da 'čitam Chomskog'.

Ankete pokazuju da su spremni. U Iowi gdje živi 95 posto bijelaca, crnac je pobijedio na stranačkim izborima Demokratske stranke.

No, kada su u pitanju istraživanja javnog mnijenja, ljudi često jedno kažu, čak i vjeruju u to što kažu, a na koncu, nešto sasvim drugo urade. Konzistentnost je kod ljudi često, da se pjesnički izrazim, 'sanak pusti'.

I eto problema za anketare u izbornoj kampanji za američkog predsjednika! Još je lako ustanoviti što glasači misle kada se za Bijelu kuću natječu samo muškarci, bijelci – kao što je ove godine slučaj kod republikanaca. No, kako ustanoviti pravo raspoloženje građana kada su u utrci glavni suparnici jedna žena i jedan Amerikanac afričkog podrijetla?

Istraživanja javnog mnijenja provedena prošli tjedan neposredno pred stranačke izbore u New Hampshireu pokazivala su da će uvjerljivo, s dvoznamenkastom prednošću, pobijediti Barack Obama. Na kraju je pobijedila Hillary Clinton.

Činjenica da se ankete tako 'jednoglasno' omanule podsjetila me na jedno od ranijih istraživanja američke socijalne psihologije. Tridesetih godina prošlog stoljeća istraživač je desecima motela uz Route 66. poslao dopis s pitanjem: 'jeste li spremni izdati sobu bračnom paru azijskog podrijetla'. Bilo je to vrijeme raširene rasne i etničke diskriminacije koja je u mnogim saveznim državama bila i legalizirana, a u nekima tolerirana. Iako su vlasnici motela mogli odgovoriti onako kako osjećaju i kako namjeravaju postupiti, većina ih je pismenim putem odgovorila u stilu 'nema problema, samo dođite, možete kod nas odsjesti.' Međutim, kada se bračni par kineskog podrijetla pojavio na recepcijama kontaktiranih motela, pokazalo se da u većini ipak nisu dobrodošli – čak i u onima čiji su vlasnici pismenim putem iskazali spremnost da im iznajme sobu.

Istraživanje je pokazalo ne samo da 'ljudi jedno govore i misle, a drugo rade', već i to da su neskloni javno iskazati vlastite predrasude, čak i onda kada su one bile dio prihvaćenih društvenih normi, nekad čak i legalizirane. Vlasnici motela – barem većina njih – smatrala je da je društveno neprihvatljivo, pogotovo ne pismenim putem, iskazati diskriminaciju prema ljudima druge rase. No, kada su trebali konačno donijeti odluku o tome treba li izdati sobu ili ne, djelovali su u skladu sa svojim predrasudama.

Na američkoj izbornoj sceni, ovakav se fenomen naziva 'Bradley Effect', po gradonačelnik Los Angelesa Tomu Bradleyu koji se 1982. godine natjecao za guvernera Kalifornije. Tom Bradley, demokrat i crnac, održavao je prema anketama uvjerljivu i stalnu prednost pred svojim suparnikom, republikancem Georgeom Deukmejianom, koji je bio bijelac. Na kraju, Bradley je izgubio. Slično se dogodilo i prije dvadesetak godina u New York Cityju i saveznoj državi Virginija – ankete su pokazivale da će kandidati afričkog podrijetla premoćno poraziti svoje suparnike europskog podrijetla. David Dinkins, gradonačelnik New York Cityja, i Doug Wilder, prvi crnac koji je bio guverner Virginije, su doduše pobijedili, ali jedva jedvice. 1990. u Sjevernoj Karolini za senatora se natjecao Harvey Gantt, demokrat afričkog podrijetla, za kojeg su ankete također pokazivale da će uvjerljivo poraziti Jesse Helmsa, konzervativnog republikanca – koji je na kraju, ipak, bez obzira na ankete, uvjerljivo pobijedio.

Znači, na upit anketara Amerikanci (ili je možda bolje reći 'neki Amerikanci'), skloni su odgovoriti onako kako možda smatraju da se očekuje, onako kako je društveno prihvatljivo - žele pokazati da su tolerantni, da imaju široke nazore, da ne robuju predrasudama. Kada se nađu sami u glasačkoj kabini, odlučuju se međutim za drugog kandidata, koji im se možda čini 'sigurnijom opcijom'.

Je li u slučaju prošlotjednog poraza Baracka Obame u New Hampshireu na djelu bio 'Bradley Effect' teško je razaznati, jer je u igri i dodatna dinamika. Barack Obama se, naime, ne natječe protiv klasičnog američkog političara - muškarca, bijelca - već protiv žene koja, prvi put u američkoj povijesti, ima ozbiljne šanse da zaista i postane predsjednica. Možda su ankete podcijenile snagu ženske podrške Hillary Clinton? A precijenile podršku neovisnih glasača Baracku Obami?

Da je kojim slučajem izborna baza Demokratske stranke 'rasistička' odnosno 'muško šovinistička' – u što su, čini se, uvjereni mnogi komentatori na hrvatskim web portalima, kao i novinari koji uz ime i prezime te fotografiju Baracka Obame moraju dodati pridjev 'tamnoputi' – u Iowi i New Hampshireu pobijedio bi John Edwards, bivši senator iz Južne Karoline, koji je najviše nalik 'tradicionalnom predsjedniku države'. No, Edwards je bio drugi u Iowi, tek treći u New Hampshireu, a na nacionalnom planu nema neke velike šanse. (Izborni program Johna Edwardsa je 'najljeviji' i 'najsrditiji' – možda je to uzrok njegovih slabih rezultata?)

Mislim da mogući poraz Baracka Obame u srazu s Hillary Clinton neće biti posljedica navodnog 'američkog rasizma', već činjenice da postoji bolji, iskusniji kandidat, te da Obamu glasači smatraju jednostavno neiskusnim. No, to je moje mišljenje. Moji poznanici crnci mahom tvrde da je iluzorno očekivati pobjedu senatora iz Illinoisa, čiji je otac iz Kenije. Pogotovo je to – prema njima – iluzorno očekivati na Jugu, gdje se – da bi se osigurala zastupljenost crnaca u lokalnim zakonodavnim tijelima – u pravilu i danas moraju 'krojiti' izborni okruzi, kako bi njihove arbitrarno iscrtane granice obuhvatile što više glasača afričkog podrijetla.

S druge strane, Anne Applebaum, kolumnistica Washington Posta, smatra da je boja kože Baracku Obami 'prednost, a ne hendikep'. Glas za Baracka Obamu je – prema njoj - glas za 'promjene', ali isto tako protest protiv svojevrsnog 'nasljednog prava u politici', koje više nalikuje nekom feudalnom društvu a nikako ne Americi, jednoj od prvih demokratskih republika na svijetu. Naime, u slučaju da Hillary Clinton postane predsjednica države, obitelji Bush i Clinton će se na vrhu američke izvršne vlasti izmjenjivati punih 28 godina – od 1980., kada je George H.W. Bush, otac aktualnog predsjednika, postao dopredsjednik države, u administraciji Ronalda Reagana.

'Nesreća Hillary Clinton je u tome' – piše Anne Applebaum – 'što ona želi postati predsjednica u trenutku kada Amerikancima postaju jasne sve slabosti političkih dinastija i oligarhija. U Bijeloj kući već sedam godina sjedi najnetalentiraniji izdanak jedne od najprominentnijih političkih dinastija ove zemlje. U tom smislu, Hillary Clinton ima više zajedničkog s Georgeom W. Bushom nego sa svojim suprugom. Naime, Bill Clinton se Amerikancima predstavio kao čovjek iz gradića Hope, Arkansas, dok se Hillary glasačima danas predstavlja kao bivša stanovnica palače na Aveniji Pennsylvania u Washingtonu.'

Boja kože Baracka Obame je zbog toga zapravo prednost, ona je snažan simbol 'drugačijeg' – smatra kolumnistica Washington Posta.

'Ne trebate ga čak niti slušati što govori, a da vam je jasno da nije rodbinski povezan niti s jednim predsjednikom. Dovoljno je vidjeti njegovu fotografiju.'
objavljeno: ponedjeljak - 14.01.2008. - 19:54 - Komentari (30) - Ispis - #

New Hampshire - poezija i proza politike

09.01.2008., srijeda


Neočekivana pobjeda Hillary Clinton u New Hampshireu pokazuje da su američki stranački izbori, tzv. primaries, sličniji maratonu nego sprintu.

Iako su ankete ukazivale da će Barack Obama uvjerljivo pobijediti, glasači u 'Granitnoj državi' potvrdili su svoju neovisnost – glasali su, po tradiciji, 'kontra Iowi' i protivno očekivanju medijskih mudraca, koji su bivšu prvu damu Sjedinjenih Država već otpisali kao 'dead woman walking'.

Republikanska stranka, na čijim je stranačkim izborima pobijedio John McCain, sve više nalikuje na Demokratsku stranku od prije dvadesetak godina – konglomerat suprotstavljenih izbornih blokova (evangelici, fiskalni konzervativci, libertarijanci anarho-kapitalisti, protivnici useljavanja, protivnici pobačaja) koji svojim nadmetanjem štete izbornim šansama vlastite stranke.

Očekujem da će u sljedećih nekoliko tjedana republikanci imati 'open field' natjecanje – da će svaki od njihovih predsjedničkih kandidata pobijediti u nekoj od saveznih država (Romney u Michiganu, Fred Thompson u Južnoj Karolini, Giuliani na Floridi). No, niti jedan neće biti izraziti favorit, odnosno pobjednik, tako da će se o predsjedničkom kandidatu Republikanske stranke odlučivati na nacionalnoj stranačkoj konvenciji, krajem ljeta – što se nije dogodilo od 1976.

Ovaj tekst pišem nakon izborne večeri provedene na poslu, u Glasu Amerike. Najintrigantnije je, po mom mišljenju, pitanje kako je Hillary Clinton u samo pet dana nakon poraza u Iowi – kada su je mediji gotovo otpisali - uspjela oživjeti svoju izbornu kampanju.

Senatorica iz New Yorka je majstorski žonglirala. Oštro je napala suparnike, ali je glasačima otkrila i svoju 'ljudsku' stranu.

S jedne strane, počela je činiti ono što politički kandidati uvijek rade kada im dogori do prstiju – prešla je u napad. 'Hillary će biti kao tigar iz zoološkog vrta u San Franciscu, a Barack jedan od tinejdžera koje je pojeo' – prognozirao je nakon Iowe dao republikanac Frank Luntz, stručnjak za izborne kampanje.

I zaista, Hillary Clinton je počela oštro kritizirati svog glavnog suparnika. Podvlačila je razlike, ukazivala na nedorečenosti i nedosljednosti iz Obamine razmjerno kratke političke karijere. Ukazala je na njegovo neiskustvo.

Podsjetila je glasače da je 'izborna kampanja poezija, ali vladanje proza'. (Komentator Washington Posta E.J. Dionne primjetio je da je 'Hillaryin problem u tome što je i njezina izborna kampanja – proza.)

Na delikatan je način ukazala da je inspirativni mladac Barack Obama - koji se već počeo uspoređivati s Johnom Kennedyjem i Martinom Lutherom Kingom – istina, izvrstan orator, ali da je u rovovskoj borbi u Washingtonu priličan nevježa. Dobrom dijelu radničke klase New Hampshirea - riječ je o saveznoj državi prilično depresivnog industrijskog krajobraza – to je, mislim, bilo dovoljno. Clintonica je dobro poznat brand. Glasači Demokratske stranke u New Hampshireu, očito preferiraju 'iskustvo', žele da im predsjednik države na opipljiv način pomogne, a romantiku ostavljaju studentima i ostarjelim hipijima.

S druge strane, Hillary Clinton i ljudi koji je okružuju – veterani izbornih pobjeda njezina supruga iz 1992. i 1996. – bili su svjesni da je glasačima odbojno izravno i prekomjerno blaćenje protivnika, pogotovo ako je riječ o simpatičnom i optimističnom Baracku Obami čija izborna kampanja, bez obzira na sinoćnji poraz, poprima konture masovnog pokreta.

U izbjegavanju etikete 'zle babe' koja je spremna preko leševa doći do Bijele kuće, izbornom stožeru Hillary Clinton dobro su došle dvije epizode iz New Hampshirea.

Ne tvrdim da su bile ključne, ali su bile indikativne.

Dva događaja koja ću vam opisati na izvjestan su način humanizirala Hillary Clinton, osobu koja mnogo zna o politici, koja je – tvrde to i republikanci - po znanju i inteligenciji spremna za Bijelu kuću, ali s kojom se ljudi ne poistovjećuju, odnosno, ne doživljavaju je kao 'jednu od nas'.

Prva epizoda

Na jednom od izbornih nastupa, dan-dva prije glasanja, Clintoničin je govor prekinulo skandiranje nekog čudaka iz publike koji je tražio da mu senatorica – umjesto što, valjda, drži visokoparne govore o politici - 'ispegla košulju'.

Treba reći, da na izborne skupove Demokratske stranke – za razliku od izbornih skupova predsjednika države iz 2004. - može doći bilo tko i početi se derati kada mu god padne na pamet. S druge strane, prije nekoliko mjeseci, izborni stožer Hillary Clinton bio je spreman u publiku 'postaviti' vlastite ljude, koji su onda kandidatkinju pitali 'laka pitanja'. Iako u načelu ne trpim teorije zavjere, u ovom slučaju bio bih sklon povjerovati u malu 'namještaljku': evo, neka budala u zgužvanoj košulji podsjeti narod, pogotovo žene, kakve sve prepreke stoje na putu prve ozbiljne kandidatkinje za predsjednicu države.

Hillary Clinton u tom trenutku – sučeljena s muškim šovinistom - više nije jedino kandidat establishmenta, koji je u prošloj godini za svoju izbornu kampanju prikupio 100 milijuna dolara, već žena i majka poput milijuna drugih, koja se nalazi pred ogromnim izazovom i koju zato treba podržati.

Druga epizoda

Na kavi s nekoliko stanovnica New Hampshirea, Hillary Clinton je odgovorila i na pitanje 'How do you cope with all this'.

Uglavnom, kako se nosi s ružnijom stranom politike – s medijskim pritiskom, s napadima, kritikama, podmetanjima, lažima.

Za razliku od očekivanog, 'muškog' odgovora u stilu 'bring it on' – 'što je više kleveta i laži...' – senatorica iz New Yorka priznala je da joj 'nije lako'. Drhtavim glasom, na rubu suza, dodala je da se 'osjeća privilegiranom jer je u životu imala mnogo šansi za uspjeh, te da želi nešto vratiti svojoj zemlji, učiniti nešto za opće dobro'. Rekla je da je očito da se zemlja kreće u krivom smjeru, da je to smeta, i da želi zaustaviti takav trend...

Početkom sedamdesetih, plakanje pred kamerama koštalo je demokratskog senatora Edmunda Muskeya predsjedničke kandidature. Ed Morris, bivši savjetnik Billa Clintona a danas veliki neprijatelj obitelji Clinton, upitao se – hoće li se Hillary, ako postane predsjednica, rasplakati svaki put kad joj nešto ne bude išlo od ruke.

Međutim, čini se da je ova – mislim, posve spontana - epizoda imala pozitivan učinak, da je građanima predstavila 'drugu, osobniju stranu' Hillary Clinton. Postala im je bliskija i simpatičnija – barem tako glasi tzv. conventional wisdom u ovdašnjim medijima.

Poneku negativnu reakciju na 'Hillaryin plač u kavani' najbolje je prokomentirao karikaturist Washington Posta.

Prvo su je napadali da je robot i kalkulant, da je rezervirana i bez emocija, kao stroj.

Sada kada joj je nakratko zadrhtao glas pred kamerom, kada je pokazala emocije, odmah su je proglasili 'histeričnom ženskom'.

'Što god uradila, kako god se ponašala - nije dobro'.

Mislim da pripadnici različitih potlačenih grupa (kada je inozemstvo u pitanju - i naroda!) shvaćaju ovaj problem Hillary Clinton.

Hoće li suosjećanje i solidarnost na kraju biti 'pretočeno' u glasove na nacionalnim izborima za predsjednika države - vidjet ćemo.
objavljeno: srijeda - 09.01.2008. - 20:44 - Komentari (12) - Ispis - #

Iowa - noćna mora stranačkog establishmenta

04.01.2008., petak


Pobjede demokrata Baracka Obame i republikanca Mike Huckabeeja na izbornom kolegiju u Iowi – prvom lokalnom izjašnjavanju građana o tome tko bi trebali biti predsjednički kandidati dvije glavne američke stranke – pokazuju da Amerikanci, kada je politika u pitanju, najviše žele 'promjene', te su uvjereni da će ih izvojevati ako glasaju za najmlađe među kandidatima, ukratko za 'nove, svježe face'.

Građani Iowe - koji se diče činjenicom što ih se na Istočnoj i Zapadnoj obali smatra naivcima – stranačkom su establishmentu u Washingtonu poslali poruku: ne možete nas uzimati zdravo za gotovo, naši glasovi nisu na prodaju.

Iako je Iowa tek uvertira deset mjeseci dugom izbornom procesu, činjenica jest da su sinoć u Iowi pobijedili političari koje vrhovi Demokratske i Republikanske stranke sasvim sigurno ne bi sami izabrali za kandidate za Bijelu kuću.

Pogotovo je to slučaj kod demokrata. Senatorica Hillary Clinton, koja je do prije par tjedana izgledala kao 'sigurni' predsjednički kandidat njezine stranke, završila je u Iowi, kako se čini, tek na trećem mjestu. 'Snažan udarac, ali ne i knock-out', komentira CBS. Posebno zabrinjava što Hillary Clinton niti među ženama (u Iowi 57 posto biračke baze demokrata) nema izrazito uvjerljivu podršku.

No, okrenimo se pobjednicima. Slijede moji pomalo impresionistički, ali – kao i uvijek – na činjenicama utemeljeni portreti.

Mike Huckabee - po zanimanju baptistički svećenik. Bivši guverner Arkansasa, jedne od siromašnijih saveznih država koju njegovi stranački kolege najviše vole povezivati s Billom Clintonom. Konzervativan kada su u pitanju društveni problemi, Huckabee je, s druge strane, izraziti ekonomski populist. Više Main Street, nego Wall Street - na izvjestan način, rijetka zvjerka u današnjoj Republikanskoj stranci. Kritizirao 'bunker-mentalitet' Bushove vanjske politike. Neki republikanski konzultanti smatraju da čovjek s takvim prezimenom ne može postati predsjednik države (prezime Huckabee naime nekima u Americi pobuđuje iste asocijacije koje, recimo, u Hrvatskoj nekim ljudima pobuđuje prezime 'Čobanković'). Pristašama Republikanske stranke u Iowi to očito nije smetalo – Huckabee je pobijedio milijardera Mitta Romneya koji je na izbornu kampanju u Iowi potrošio 20 puta više od njega. Bas-gitarist u sastavu Capitol Offense, Huckabee je poznat i po tome što je kao ljubitelj Rolling Stonesa Keithu Richardsu svojevremeno, za gostovanja u Little Rocku, oprostio novčanu kaznu za prometni prekršaj.

Barack Hussein Obama - sin Kenijca i bjelkinje iz Kansasa. Rano djetinjstvo proveo u Indoneziji – što navodi kao svoje glavno vanjskopolitičko iskustvo. Baka mu živi u Keniji, gdje - kako vidimo iz novina – na žalost, izbori ne prolaze tako mirno kao u Iowi. Nakon Harvarda i Columbije, Obama odlazi u siromašne četvrti Chicaga gdje postaje community organizer, aktivist-volonter koji ljudima koje je društvo zaboravilo pomaže da kroz vlastiti angažman i lobiranje riješe probleme svojih kvartova. Nakon dva mandata u Senatu savezne države Illinois, izabran u Senat Sjedinjenih Država. Prvi političar iz afro-američke zajednice koji nije 'profesionalni crnac' – rijetko govori o rasnoj problematici, djeluje opušteno a ne srdito, naglašava da je Amerika 'jedna zemlja, svih nas', pobijedio u Iowi koja je 95 posto 'bijela' - za razliku od Jesse Jacksona i Ala Sharptona, političara iz afro-zajednice koji su se u prošlosti natjecali za predsjedničku nominaciju Demokratske stranke.

Obama i Huckabee pobjedu mogu zahvaliti izrazito velikoj posjećenosti ovogodišnjeg izbornog kolegija. U jednom od prethodnih tekstova napisao sam da nije riječ o klasičnom glasanju, već nekoj vrsti društvenog događaja koji zna potrajati nekoliko sati – što demotivira većinu od oko 2 milijuna stanovnika Iowe s pravom glasa. Bez obzira na to, sinoć je glasalo oko 220 tisuća pristaša Demokratske stranke (124 tisuće glasalo ih je na prošlom kolegiju, 2004.). Kod republikanaca, glasalo je 114 tisuće ljudi (2004. – 88 tisuća).

Baracku Obamu ključna je bila podrška mladih (čak su i žene iz najmlađih dobnih skupina uvjerljivo podržale Obamu, što je začudilo mnoge komentatore koji su bili uvjereni da će ta grupacija glasati za Hillary Clinton). Za Mike Huckabeeja odlučna je bila podrška evangeličkih kršćana, koji u Iowi predstavljaju oko 60 posto biračkog tijela Republikanske stranke.

Za četiri dana, održavaju se stranački izbori u New Hampshireu, saveznoj državi u kojoj republikanci neće glasati za Mike Huckabeeja, već – ovo je moja prognoza – za Johna McCaina. Kod demokrata, mogla bi pobijediti Hillary Clinton, ali ako kojim slučajem opet pobijedi Barack Obama, njezina će kampanja biti u ozbiljnoj gabuli.

Borba za predsjedničku nominaciju u strankama bit će vrlo neizvjesna. Jedini izraziti favorit, Hillary Clinton, sinoć je doživio poraz. No, Clintoničin je poraz možda tek kratkotrajan. U Iowi se naime prakticirala takozvana 'retail' politika, bazirana na izravnom kontaktu s građanima. Većina sinoćnjih glasača osobno je upoznala kandidate – rukovali su se s njima, pitali ih što misle, popili s njima kavu... Pobijedili su 'simpatični'. Kako se 'izborna karavana' približava većim saveznim državama i urbanim sredinama naglasak se stavlja na '' politiku, 'prodaju na veliko' – tu postaje važan novac za televizijske reklame. 'Iskusni' i 'pouzdani' predsjednički kandidati, s puno novaca, tada imaju priliku da se osvete 'simpatičnima', koji obično pobjeđuju s Iowi.

Pred nama je zanimljivih deset mjeseci.
objavljeno: petak - 04.01.2008. - 08:07 - Komentari (12) - Ispis - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se