< prosinac, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (6)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (10)
Lipanj 2007 (10)
Svibanj 2007 (12)
Travanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?






Tekstovi na blogu sadrže moja osobna mišljenja i ne izražavaju stajališta Glasa Amerike, ustanove u kojoj sam zaposlen kao novinar i producent.

Bojan Klima
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.

Pišem za web stranicu www.glasamerike.com. Intervjuirao sam niz američkih i hrvatskih političara koji su bili angažirani na okončavanju ratnog sukoba u RH i BiH, kao i mnoge američke stručnjake za Balkan.

U Sjedinjenim Državama živim od 1986. Magistrirao sam kriminologiju i sociologiju prava na Kent State University, te kao asistent radio na KSU i na Sveučilištu Akron u saveznoj državi Ohio. Diplomirao sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu.


Linkovi

Stranački kolegij u Iowi - 'komplicirani ritual bizantinskih pravila'

21.12.2007., petak


Anketa provedena na Sveučilištu New York pokazala je da je polovica tamošnjih studenata voljna odreći se svog prava glasa – za milijun dolara. Petina bi bila sklona to učiniti i za iPod touch, dok bi 66 posto trampilo svoj glas na sljedećim predsjedničkim izborima za plaćenu godinu studiranja.

Broj ovakvih 'apstinenata' bio bi možda i daleko veći da je riječ o studentima iz Iowe, savezne države u kojoj se za manje od dva tjedna održavaju prva izjašnjavanja o aspirantima za Bijelu kuću iz Demokratske i Republikanske stranke. Kažem 'izjašnjavanja' jer sada već famozni Iowa caucus (možda je najbolji prijevod riječi 'caucus' – 'kolegij'?) nije klasični izborni postupak već nešto poput stranačkog kandidacijskog skupa koji ima elemente kompliciranog rituala kojeg prate – piše časopis New Yorker – prilično 'bizantinska pravila'.

Na 'kolegiju Iowe' – kojim svake četvrte godine u Sjedinjenim Državama počinje izborna sezona, koja kulminira u studenom predsjedničkim izborima – sudjeluje u najboljem slučaju između oko pet posto registriranih glasača, u 99 tamošnjih okruga koji ukupno imaju 1781 izborni blok. Oni su u pravilu stariji i obrazovaniji od 'prosječnog Amerikanca. Također i 'bjelji' – što navodi mnoge da se pitaju 'zašto baš Iowa?'

Ako ste mladi, čini se da trebate biti zaista dobro zagrijani za nekog od kandidata da bi sudjelovali na partijskom derneku ove vrste. Evo i zašto.

Novinarka New Yorkera opisuje kolegij Demokratske stranke u jednom od izbornih okruga Iowe riječnikom etnologa, kao da je riječ o bizarnom ritualu nekog polinezijskog plemena. Glasači se okupljaju u lokalnoj školi, knjižnici ili društvenom domu. Stranački aktivisti imaju točno određene uloge, za izvršenje kojih je ključna disciplina i organizacija. Precinct captains, šefovi izbornog bloka, koji su najčešće profesionalni politički aktivisti, organiziraju dolazak pristaša njihova kandidata – što je u Iowi, zbog snijega ove godine, često zamašnija logistička operacija. Nazivaju telefonom one zaboravnije, potiču ih da dođu na kolegij. Organiziraju posluženje (sokovi, cookies) za animiranje glasača dok čekaju.

U prostoriji u kojoj se organizira izjašnjavanje o kandidatima postavljeni su stolovi-štandovi svake od izbornih kampanja: Hillary Clinton, Barack Obama, Mitt Romney, Rudy Giuliani itd. Pristaše se okupljaju oko 'svog' štanda. Dočekuju ih host i greeter – aktivisti-volonteri kojima je cilj okupiti pristaše dotičnog političkog kandidata te ih držati na jednom mjestu, da ne odlutaju na suprotni kraj dvorane, gdje se nalaze pristaše suparnika. Okupljenima prilaze volonteri-aktivisti koji se nazivaju checker (provjerava dokumente odnosno popise stranačkih pristaša) te persuader – koji, ako treba, dodatno 'obrađuje' neodlučne glasače. Tu je još i corraler – aktivist kojem je glavni zadatak da dodatno pazi da netko iz njegova tabora ne zabrazdi u krivom smjeru, u dio prostorije gdje se nalaze protivnikove pristaše.

Nakon manje važnih točaka dnevnog reda, koje se odnose na lokalni stranački život, slijedi glasanje za lokalne delegate koji sljedeće ljeto odlaze na nacionalnu stranačku konvenciju na kojoj će oni – u skladu s željama izborne baze – odlučiti hoće li predsjednički kandidat biti Hillary Clinton, Barack Obama ili netko treći. Ukoliko na kolegiju neki od predsjedničkih aspiranata ne osvoji oko 15 posto glasova, slijedi 'lov', odnosno nagovaranje njegovih pristaša da prijeđu u tabor nekog drugog kandidata koji je prikupio više glasova.

Sve traje satima, uz dosta čekanja i birokracije te ponekim 'odustankom' od građanske dužnosti.

Međutim, kolegij u Iowi pokazuje da američkom politikom novac i televizija ne dominiraju u potpunosti. 80 do 90 tisuća stanovnika Iowe, koliko ih u pravilu izađe na stranačko izjašnjavanje, predstavljaju motiviran izborni blok. Riječ je o ljudima koji poznaju problematiku, imaju razmjerno snažna politička uvjerenja te su – što je možda najvažnije – sreli svog kandidata, prozborili su s njim ili s njom par riječi, možda i postavili neko pitanje. Mnogi od njih su i volonteri u nekoj od izbornih kampanja, a možda su i dali novčanu donaciju.

Za stranku – Demokratsku i Republikansku – kolegij u Iowi je svojevrsni ispit stranačke mašinerije, stranačke infrastrukture. Jesu li Precinct captains, šefovi pojedinih izbornih okruga sposobni mobilizirati 'svoje' glasače? Koliko je ljudi spremno raditi na telefonima, nazivati susjede i pokušati ih nagovoriti da glasaju? Koliko ih je spremno ići od vrata do vrata, posjetiti susjede i razgovarati o politici? Koliko ih je spremno na travnjaku ispred kuće postaviti znak s imenom kandidata? Koliko ih želi u vlastitom domu okupiti prijatelje i susjede te ugostiti budućeg predsjedničkog kandidata?

Ovakav grass-roots napor jasno košta i novca (u Iowi su se posljednjih mjeseci okupile tisuće profesionalnih aktivista i animatora iz drugih krajeva zemlje). Međutim, ovakva se mobilizacija glasača temelji više na nečemu što se ne može kupiti – entuzijazmu građana odnosno njihovoj želji da svoju zemlju 'izvedu na pravi put', izborom političara kojeg smatraju najboljim kandidatom.

Što se tiče samih političara koji se žele useliti u Bijelu kuću, Iowa je za njih – po mom mišljenju – prilično ponižavajuće iskustvo. Jasno to će oni povjeriti jedino svojim suprugama. U javnosti će reći da obožavaju 'biti na terenu' - sretati se s ljudima, odgovarati na njihova pitanja, objašnjavati svoj izborni program, rukovati se s svaki dan s tisućama ljudi.

Evo zašto je izborna kampanja 'bliskog kontakta' poput ove u Iowi za političara izrazito ponižavajuće iskustvo. Legenda američke politike, pokojni Tip O'Neil, rekao je da je prosječnom glasaču vrlo važno da ga političar pita, zamoli – 'da li biste možda, molim Vas, glasali za mene?' Jer, rekao je ovaj političar iz Bostona, 'if you don't ask, you don't get'.

Pitanje ove vrste, zapravo molba, implicira i mogućnost da vas neki 'Joe six-pack' iz publike i odbije, da vam se naruga, da vam zaista kaže što misli o političarima – i to često pred televizijskim kamerama. Za ljude s ogromnim egom – što svaki političar mora imati ako se želi upustiti u predsjedničku izbornu kampanju – te željom da drže sve 'pod kontrolom', izborna kampanja poput ove u Iowi jako je velik teret.

Za predsjednički položaj – također vrlo nezahvalan posao – američki političari plaćaju prilično visoku cijenu.
objavljeno: petak - 21.12.2007. - 21:50 - Komentari (3) - Ispis - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada