< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (6)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (10)
Lipanj 2007 (10)
Svibanj 2007 (12)
Travanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?






Tekstovi na blogu sadrže moja osobna mišljenja i ne izražavaju stajališta Glasa Amerike, ustanove u kojoj sam zaposlen kao novinar i producent.

Bojan Klima
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.

Pišem za web stranicu www.glasamerike.com. Intervjuirao sam niz američkih i hrvatskih političara koji su bili angažirani na okončavanju ratnog sukoba u RH i BiH, kao i mnoge američke stručnjake za Balkan.

U Sjedinjenim Državama živim od 1986. Magistrirao sam kriminologiju i sociologiju prava na Kent State University, te kao asistent radio na KSU i na Sveučilištu Akron u saveznoj državi Ohio. Diplomirao sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu.


Linkovi

Chutzpa na Zapadu, chutzpa na Istoku

08.11.2007., četvrtak


'Da vidimo, oceani i nafta, oceani i nafta... Neće ići'

Upravnom odboru muzejskog kompleksa Smithsonian vjerojatno je trebalo par minuta da zaključi da je najbolje stopirati odlučivanje o pet milijuna dolara vrijednoj donaciji ustanove koja se zove American Petroleum Institute. Naime, kada se u istoj rečenici spomenu riječi 'more' i 'nafta', javnost najčešće pomisli na izljev nafte u tirkizno plavetnilo i na od nafte pocrnjele polarne medvjede.

American Petroleum Institute, koji okuplja 400 firmi koje proizvode i trguju naftom i prirodnim plinom, želio je pomoći u postavljanju 'Ocean Halla', novog krila Smithsonianova Prirodoslovnog muzeja u Washingtonu, posvećenog svjetskim morima. Zapravo, novcem API-ja bi se u sljedećih pet godina financiralo održavanje web stranica ove izložbe.

'Želim biti siguran da je sponzorova aktivnost potpuno u skladu s porukom izložbe' – izjavio je dnevniku Washington Post Roger Sant, direktor izvršnog odbora koji upravlja Smithsonianom, znanstveno istraživačkim kompkesom od 19 muzeja u Washingtonu koji se financira novcem iz saveznog proračuna ali i privatnim donacijama. Roger Sant je i sam bivši naftaš pa valjda zna. 'Postupio bih ovako i kada bi se radilo o mojoj firmi' – kaže čovjek koji je Smithsonianovom 'Ocean Hallu' poklonio vlastitih deset milijuna dolara. Konačna odluka o sudbini donacije donosi se za desetak dana.

Odnos sponzora i primatelja donacije je osjetljiva stvar. U hiper-ciničnom vremenu u kojem živimo, kada se ljudi najviše boje da ne ispadnu 'naivci', mnogima je teško zamisliti da itko išta poklanja.

Jasno, mnogo je razloga za sumnjičavost – nećemo danas o donacijama u politici, već samo o praksi Smithsoniana, srodnih ustanova i ne-vladinih organizacija. Smithsonianov Muzej avijacije i svemirskih istraživanja je, primjerice, prije nekoliko godina promijenio ime svog auditorija iz 'Samuel Langley Theatre' u 'Lockheed Martin Theatre'.

Samuel Langley je bio pionir američkog zrakoplovstva, ali - na njegovu štetu - ne i bogati donator.

Lockheed Martin znamo što je.

Slučaj s donacijom Instituta American Petroleum dodatno komplicira činjenica što je na čelu upravnog odbora muzejskog kompleksa Smithsonian predsjedatelj Vrhovnog suda SAD. Vrhovni sud ove godine odlučuje o žalbi korporacije ExxonMobil na odštetu od dvije i pol milijarde dolara koju treba isplatiti za prolivanje nafte u blizini obale Aljaske 1989. godine, iz jednog njezinog tankera. ExxonMobil je najveća firma-članica Instituta American Petroleum.

Novinar Washington Posta upitao je predstavnicu World Wild Funda kako ta ustanova postupa u slučaju upitnih donacija, kod kojih nije baš jasno je li donator zaista altruistički raspoložen ili mu je glavni cilj PR – 'smekšavanje javnosti' odnosno 'damage control'. 'World Wild Fund ne traži, a niti prima novac od naftnih kompanija' – rekla je njegova glasnogovornica, priznavši da je u prošlosti ipak bilo slučajeva 'neizravnog sponzorstva' od strane nekih energetskih tvrtki.

Uglavnom, poanta glasi: muzeji, znanstvene ustanove te ne-vladin sektor općenito, nastoje dobro razmisliti treba li primiti nečiji novac ili ne, jer je u pitanju njihova vjerodostojnost, kredibilitet.

Ovaj me je slučaj podsjetio na epizodu s hrvatske NGO scene, epizodu koja odnosu sponzora i primatelja donacije daje izvjestan lokalni kolorit.

Prije pet-šest godina jedna se hrvatska ekološka skupina, ne sjećam se više koja, natjecala za godišnju stipendiju ('grant') US AID-a, američke Agencije za međunarodni razvoj. US AID je u skladu s američkim interesom da se ojača lokalni ne-vladin sektor, tada (vjerojatno to čini i danas) donirao 120 tisuća dolara svakoj od na natječaju izabranih deset ne-vladinih udruga.

Prethodne je godine ekološka udruga o kojoj je riječ već dobila sličnu donaciju od US AID-a. Računala je da će tako biti i dalje. Međutim, tada - 2002. godine – u Hrvatskoj je u tijeku bila kampanja protiv genetski modificirane hrane. Tadašnji je američki veleposlanik u Hrvatskoj odbio dati donaciju konkretnoj ekološkoj organizaciji, rekavši da je ona – ovdje sada parafraziram po sjećanju – 'iskrivljavala stajalište vlade SAD o toj vrlo složenoj problematici'.

Nakon što je donacija odbijena, ekološka je skupina organizirala tiskovnu konferenciju na kojoj je Sjedinjene Države optužila za 'vršenje pritiska'.

Mene je u cijeloj situaciju najviše zaintrigirala činjenica da jedna ne-vladina organizacija uopće traži novac od donatora s čijom se politikom ne slaže. I onda kada donator odbije 'pljunuti kintu', to se proglasi 'političkim pritiskom'. Zamislite, US AID nije želio financirati blaćenje svoje vlade!

Ne znam je li se u hrvatskom jeziku udomaćila riječ 'chutzpah'. Ako nije, trebala bi.

(Riječ hebrejsko-jidiš korijena u Americi izgovaraju 'hucpa', a znači, otprilike, biti bez skrupula, biti bezobrazno arogantan i očekivati da će takvo ponašanje 'proći', da će ga drugi šutke ipak, na kraju, prihvatiti. Primjer broj jedan – sin koji je ubio roditelje od suca koji ga treba kazniti traži blagost, jer je siroče bez roditelja. Primjer broj dva – u Brooklynu su se svojedobno održavale godišnje utrke u nošenju frižedera. Jednom je jedan od sudionika, nakon što su ga počela boliti leđa, odlučio povesti parnicu kako bi dobio odštetu od firme koja je proizvela hladnjak. To je otprilike chutzpa; naći ćemo je svuda oko nas.)

Vratimo se odnosu sponzora i primatelja donacije. Vrijeme je za moj 'zaključak' koji bi nas, možda, mogao navesti i na diskusiju. 'Chutzpah' u Americi nalazimo na strani donatora, koji se želi vaditi iz gabule otvaranjem novčanika. U 'tranzicijskim zemljama' poput Hrvatske zna se dogoditi pak da primatelj donacije simpatizera-donatora iz inozemstva smatra nekom vrstom 'korisnog idiota' – kako se jednom izrazio 'veliki Lenjin', opisujući idealiste sa Zapada, simpatizere komunističke revolucije.

I jedno, i drugo – prava chutzpah.
objavljeno: četvrtak - 08.11.2007. - 19:02 - Komentari (2) - Ispis - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada