|
|
Problem je u nijansama - sudar mode i politike u školskom dvorištu
30.09.2007., nedjelja
Upitana da li je zaboli srce kada vidi tinejdžericu u majici s natpisom 'Porn Star', američka feministica Katha Pollitt kaže: 'Činjenica da djevojka nosi majicu s natpisom Porn Star ne znači da ona misli da je porno zvijezda ili da želi to postati. Možda se ismijava porno zvijezdama – iako je to nijansa ironije koju baš ne razumijem.'
Takve nijanse ne razumiju niti ravnatelji američkih osnovnih i srednjih škola.
O odjeći učenika kao obliku ustavom zaštićene slobode govora sudovi su se određivali u posljednjih nekoliko desetljeća prilično često. Svojevrsni kamen temeljac za definiranje dopuštenog odnosno zabranjenog je presuda Tinker v. Des Moines Independent Community School District iz 1969. godine koja je učenicima dopustila da na rukavu nose crne trake, kao izraz neslaganja s ratom u Vijetnamu. Sudac je smatrao da nošenje takvih traka 'u materijalnom i sadržajnom smislu ne ometa nastavu i disciplinu.'
'Ustavno pravo slobode govora odnosno izraza ne prestaje na vratima škole' – navodi se u ovoj presudi.
Presuda Tinker v. Des Moines uspostavila je svojevrsni konsenzus prema kojem je u školi dopušteno iskazivanje političkih stajališta, a zabranjen je 'uvredljiv govor', prvenstveno povezan sa seksom i drogama.
Na temelju te presude iz 1969., sud u New Jerseyu je nedavno odlučio u korist dvojice učenika petog razreda osnovne škole koji su kažnjeni zbog toga što su nosili bedževe s fotografijom pripadnika Hitlerove mladeži. Značke su bile u obliku prometnog znaka zabrane - fotografija mladih nacista u stroju bila je prekrižena crvenom crtom. Vlasnici bedževa prosvjedovali su protiv najavljenog uvođenja školskih uniformi.
Međutim, stvari često nisu tako jednostavne. U slučaju Boroff v. Van Wert City Board of Education, savezni prizivni sud presudio je da učenik ne smije u školu dolaziti u majici s likom Marilyn Mansona, jer taj glazbenik promiče 'destruktivno ponašanje i nemoralne vrijednosti koje su u suprotnosti s obrazovnom prirodom škole kao ustanove'.
Black Sabbath? Britney Spears? Eminem?
Čije su vrijednosti dopuštene, a čije zabranjene?
Bilo je i kompliciranijih slučajeva. Primjerice Broussard v. School Board of the City of Norfolk. 12-godišnjoj učenici je bilo zabranjeno da nosi majicu s natpisom protiv droge koji je sadržavao vulgaran izraz. Znači, moguće je biti 'pozitivan' (protiv droga), a u isto vrijeme i 'negativan' (uvredljiv, prost).
I 'političke poruke' na učeničkoj odjeći su ponekad predmet prijepora. Jedan je gimnazijalac u Vermontu redovito dolazio u školu u majici s natpisom 'George Bush, Chicken-Hawk-in-Chief'. Crtež ispod natpisa sastojao se od predsjednikove glave na tijelu pileta a oko toga znakovi dolara i simboli naftne industrije. Jedno je piletovo krilo 'držalo' slamku kojem se šmrče kokain (aluzija na navodno Bushevo drogiranje u mladosti), a drugo je držalo čašu martinija.
Dok se ovaj učenik nižeg razreda gimnazije nalazio u školskoj zgradi, majica je bila OK. No kada se išlo na školski izlet, bio je zamoljen da majicu ili preokrene naopako, ili da prekrije dio crteža koji se odnosi na drogu i alkohol ili pak da obuče nešto drugo.
Kao i svaka američka obitelj koja drži do sebe, roditelji su odlučili tužiti školu. Riječ je o sudskom predmetu Guiles v. Marineau. Niži je sud smatrao da je u pravu uprava škole, no žalbeni je sud presudio da je u pravu učenik odnosno njegovi roditelji, te da mu se nošenje ove majice ne može zabraniti. Prizivni je sud smatrao da se termin 'uvredljiv govor' mora tumačiti 'široko', jer je 'gotovo sve na ovome području nekome uvredljivo.'
Ustavno pravo slobode govora ne testira se u školama samo kada su u pitanju odjevni predmeti. Sudski predmet Walker-Serrano v. Leonard bavi se slučajem učenice trećeg razreda osnovne škole koja je u školskom dvorištu željela prikupljati potpise na peticiju protiv školskog odlaska u cirkus – zbog toga što smatra da se u cirkusu prema životinjama okrutno postupa. Uprava škole zabranila je potpisivanje peticije tvrdeći da na dječjem igralištu olovke – koje je donijela 'organizatorica' - predstavljaju 'sigurnosni rizik'. Roditelji su tužili školu; sud je stao na stranu uprave.
Na ulicama mjesta Bayonne u New Jerseyu, gdje su dva učenika prosvjedovali protiv školskih uniformi uspoređujući ih s uniformama Hitler Jugenda, ljudi se pitaju je li se možda važnost ustavnog načela slobode govora mogla istaknuti na malo manje dramatičan način – a ne baš odmah sudskom parnicom.
Najlakše bi bilo propisati školske uniforme za sve, a opet – s druge strane – kako vidimo iz sudske prakse, možda i nebi.
|
'Demokratski igrokaz' na Columbiji
27.09.2007., četvrtak
'Kad nema Osame bin Ladena, Columbiji je dobar i Ahmadinedžad' - pisalo je na jednom transparentu na prosvjedu povodom dolaska iranskog predsjednika na prestižno newyorško sveučilište.
Moram priznati da mi nije bilo baš jasno zašto je Sveučilište Columbia pozvalo Mahmuda Ahmadinedžada da se obrati studentima, profesorima i američkoj javnosti (govor su izravno prenosile kablovske mreže CNN, Fox i MSNBC). Amerikanci su posljednjih godina zaista imali prilike čuti što taj čovjek misli. Izjave su mu redovito na naslovnim stranicama. Prošle nedjelje intervjuiran je u vjerojatno najgledanijoj news-magazin emisiji '60 Minutes'. Hoću reći, Ahmadinedžad nije politički disident koji je do sada čamio u zatvoru – on je taj koji baca disidente u zatvor.
No, kada je jedan od čelnih ljudi slavnog sveučilišta objasnio kritičarima da bi uprava Columbije 'pozvala i Hitlera, kada bi njegova zemlja bila na rubu sukoba s Amerikom', a sve u želji da američka javnost sazna 'što točno druga strana misli' – situacija mi je postala jasnija. Pa da, na Manhattanu caruje Vance-Owen-Carringtonska logika 'mirovnog dijaloga': sa predstavnicima srednjevjekovne satrapije treba razgovarati, bez obzira što je ona glavni sponzor terorizma, što vjerojatno gradi nuklearnu bombu, što susjedu prijeti 'brisanjem za zemljovida', a vlastiti narod barbarski ugnjetava.
Međutim, na početku tog svojevrsnog 'demokratskog igrokaza' na sveučilištu Columbija dogodilo se nešto čudno. Domaćin, dekan sveučilišta Lee Bollinger u pozdravnom je govoru na Ahmadinedžada sasuo niz uvreda. Želeći vjerojatno pokazati kritičarima koliko je 'tough', Bollinger je Ahmadinedžada nazvao 'okrutnim, sitnim diktatorom'. Rekao mu je da se 'doimlje upravo smiješno'. 'Sudeći po vašim izjavama, vi ste ili drski provokator ili nevjerojatni ignoramus' – rekao je u lice predsjedniku Irana. Već prije Ahmadinedžadova nastupa, dekan Columbije je prognozirao da gost 'neće imati intelektualne hrabrosti da iskreno odgovori na pitanja iz publike'.
Čelnik zemlje poput Irana - u kojoj je 'gostoprimstvo' vjerojatno puno cjenjenija vrijednost od iskrenosti, a kamoli slobode govora - vjerojatno je bio šokiran 'nepristojnošću' svog domaćina. S njim vjerojatno i cijeli Srednji istok, koji će, pretpostavljam, teško shvatiti ovakvu verziju 'slobode govora'.
Podvojenost osjećaja samih organizatora, koji zapravo nisu znali kako da se ophode prema svom gostu, pokazuje zašto Ahmadinedžada nije trebalo niti pozivati da na newyorško sveučilište. Jer, kako se već moglo primjetiti prilikom teheranskog skupa na kojem su se okupili 'povjesničari' koji tvrde da se holokaust nije dogodio, Ahmadinedžad želi diskreditirati zapadne ideje o demokraciji, koje u Iranu – za razliku od arapskih zemalja – imaju izvjesne šanse za uspjeh. U Teheranu je tako, prije par godina, na prilično grotesknom 'znanstvenom' skupu dan prostor ljudima 'koji ne mogu svoje poglede o holokaustu slobodno iznijeti u Europi'. U New York je Ahmadinedžad došao kako bi – po njegovim riječima – 'pomogao američkom narodu koji nije o njegovoj zemlji pravilno obavješten.'
Ući u takvu 'igru' je i opasno i iritantno – ali samo za domaćina, koji se nastoji ponašati u skladu sa svojim demokratskim načelima. Ako se želi povući paralela – što je, svjestan sam, prilično nezahvalno – vidjeti Ahmadinedžada na Columbiji je otprilike kao kada bi Zagrebačko sveučilište pozvalo Šešeljeva nasljednika, srbijanskog političara Tomu Nikolića. Pa sad ti prakticiraj slobodu govora. Rade Leskovac, koliko mi se čini bivši Nikolićev stranački kolega, pojavio se prije par mjeseci u nekakvom kvizu HRT-a, pa se digla pristojna dževa, a smijenjen je – ako me pamćenje ne vara – i dio uprave HRT-a.
'Nek se čuje i druga strana'. Neka. Jedino što se ta 'druga strana', na žalost, na Columbiji prije par dana uopće nije čula. Ahmadinedžad je ono što si je zacrtao – propagandi efekt u prijateljskim zemljama - postigao već samom pojavom na pozornici.
Dobar dio Ahmadinedžadova govora sastojao se u ritualnom deklamiranju fraza koje su vjerojatno bile namijenje ajatolasima, a ne studentima i profesorima Columbije.
Upitan o holokaustu, Ahmadinedžad je rekao da je 'potrebno još mnogo istraživanja'. Upitan priželjkuje li uništenje Izraela, odgovorio je da 'Iran voli sve nacije, da je prijatelj sa židovskim narodom'. Upitan o pravima žena, rekao je da 'žene u Iranu uživaju najveća prava'. Upitan o smrtnim kaznama na koje su bili osuđeni neki homoseksualci, Ahmedinedžad je rekao da 'u Iranu nema homoseksualaca'. Upitan u nuklearnom oružju, predsjednik Irana je rekao da njegova zemlja 'želi živjeti u miru sa svima'.
I tako dalje i tako dalje. Nisam čuo neke strašno kontrovezne ideje, zapravo čini se da ideja u Ahmadinedžadovom govoru uopće nije niti bilo.
Dekan Lee Bollinger – iako se nastojao predstaviti kao strogi isljednik i 'tough guy' – 'ispao je idiot kojeg je Iran znao iskoristiti u propagandne svrhe', piše u Internet publikaciji Human Events Walid Phares.
Sami Sadaei, koji je do 17. godine živio u Teheranu piše na blog portalu Huffington Post da je 'Bollinger Ahmadinedžada trebao pitati o praksi kamenovanja žena, što je po iranskom zakonu kazna za bračnu nevjeru. Kada će žene dobiti pravo razvoda braka? Zašto žene u Iranu mogu dobiti putovnicu jedino uz suprugovo dopuštenje? Kada će se Iranci smjeti oblačiti onako kako žele? Kada će Iranci imati pravo da prijeđu s islama na neku drugu vjeru?'
Da se zaista željelo ući u dinamičnu akademsku razmjenu mišljenja – piše kolumnistica Washington Posta Anne Applebaum – 'Ahmadinedžada se trebalo sučeliti s iranskim disidentom ili borcem za ljudska prava'. Ili inzistirati na reciprocitetu: Ahmadinedžad govori na Columbiji, ali Iran mora pozvati nekog istaknutog ateista sa Zapada da se u iranskom svetom gradu Qomu sučeli s mulama, na 'njihovom terenu'.
Umjesto da se raspravlja o slobodi govora u Iranu, Ahmadinedžadov je svojim nastupom na Columbiji potaknuo novi krug u debati o slobodi govora u Sjedinjenim Državama - temi o kojoj se ovdje svakodnevno, beskrajno razglaba.
Što je Ahmadinedžad upravo i želio.
|
'Just the Facts', ili kako izbjeći novo 'dno'
22.09.2007., subota
Nedavni medijski 'incidenti niskog intenziteta' s američke političke scene podsjetili su me na Georgea Orwella, koji je u eseju 'Politika i engleski jezik' napisao:
'Kaos u politici povezan je s opadanjem kvalitete jezika....Jezik postaje ružan i netočan zbog toga što na taj suludi ('foolish') način razmišljamo, no – s druge strane - šlampavost u izražavanju i omogućava ružne i netočne misli...Ako se želi u politici nešto popraviti, možda je najbolje početi upravo s jezikom.'
George Orwell je tridesetih godina prošlog stoljeća bio dio ljevičarskog miljea, gdje su se politički protivnici međusobno nazivali 'hijenama', 'bijesnim psima' i 'lakejima buržoazije'. No, mene ovdje više zanima 'netočan', maglovit jezik o kojem piše Orwell, jezik kojem je cilj manipulirati emocijama publike.
Dnevnik Washington Post piše o 'novom dnu' na koji se spustio politički marketing. Televizijska reklama jednog kandidata za lokalno zakonodavno tijelo u Virginiji sadrži slow motion snimku anonimnih blog-komentara koji 'idu džonom' na njegova protivnika. Zaključak reklame duge dvadesetak sekundi glasi: 'U njega zaista ne možemo imati povjerenja'.
'To je otprilike kao da ste snimili graffit u nekom podhodniku ispod željezničke pruge te ga stavili u reklamu' – kaže jedna stručnjakinja za politički marketing. 'Tvrdnje koje iznosite moraju biti provjerljive, a izvor informacije vjerodostojan' – ovako dosadašnju praksu političkog reklamiranja opisuje jedan njezin kolega. Treći pak upozorava da su 'većini ljudi, pogotovo osobama starije dobi, blogovi još uvijek nepoznanica, te ne znaju kako se može provjeriti istinitost objavljenog'.
Drugi primjer podmetanja nalazimo u medijskoj reakciji na intervju senatorice Hillary Clinton gay magazinu The Advocate. Novinar je demokratsku senatoricu koja želi postati američka predsjednica zamolio za reakciju na 'povremena govorkanja' da je lezbijka. Odgovorio je glasio: 'Ljudi o meni kažu mnogo štošta, tako da tome ne pridajem pozornost... To nije istina, međutim, ja ne mogu utjecati na ono što se o meni govori. Ljudi će reći što god im konvenira.'
Novinar je nakon intervjua izjavio da je sada 'potpuno, sto posto, uvjeren da je Hillary Clinton heteroseksualka'.
Internetski polit/trač-portali – koji polako postaju utjecajniji od dnevnog tiska – prokomentirali su Clintoničin intervju naslovima ovog tipa: 'Hillary Clinton: I am Not a Lesbian'.
Treći primjer. Organizacija MoveOn.org zakupila je prije dva tjedna u dnevniku New York Times reklamni prostor u veličini stranice gdje je objavila poruku sljedećeg sadržaja:
'General Petraeus or General Betray Us? Cooking the books for the White House’
Oglas s fotografijom zapovjednika američke vojske u Iraku, generala Davida Petraeusa objavljen je na dan njegova svjedočenja u Kongresu. Oglas implicira manipuliranje činjenicama odnosno laganje od strane vojske, a za račun Bijele kuće.
'Laganje' kada je u pitanju Irak u ovom trenutku je glavna tema predsjedničke političke kampanje, barem kada su u pitanju demokrati.
Mene je više zaintrigirala činjenica da se MoveOn.org – inače ozbiljna politička organizacija – odlučio na ‘igru riječi’ s Petraeusovim prezimenom. (Kao netko čije je prezime bilo predmet čestih šala mogu reći da me ova epizoda podsjetila na treći razred osnovne škole. Što je sljedeće – dugi nos, krive noge, bubuljičavo lice?) No, izgleda da je infantilnost ovog oglasa ipak imala odjeka – Senat je, na inicijativu republikanaca, uzvratio gotovo istom mjerom: umjesto da ga ignorira, novinski je oglas osudio posebnom rezolucijom.
‘Iščitavanje’ tuđeg prezimena, navođenje anonimnih blog-komentara koje je nemoguće provjeriti, inzisitranje da političar reagira na trač…
Izborna strategija ‘totalnog uništenja protivnika’ vjerojatno je jedan od glavnih razloga raširenoj apatiji među glasačima, koji nakon ovakvog televizijskog tretmana dolaze do zaključka da su ‘svi političari isti’. U Sjedinjenim Državama na predsjedničkim izborima uglavnom glasa tek nešto više od polovice ljudi s pravom glasa. Na izborima za Kongres, te na lokalnim izborima, glasa tek trećina.
Rješenje, bojim se, nije u pozivanju na elementarnu pristojnost. Za to je prekasno. Rješenje je u pomaku od ‘borbe mišljenja’ prema ‘raspravi o činjenicama’, te u ukazivanju na – kako bi to Orwell rekao - ‘netočnosti’ i ‘ružne stvari’ koje se s vremena na vrijeme pojavljuju u političkom dijalogu.
Toga se nedavno prihvatio novinar Washington Posta Michael Dobbs, u rubrici The Fact Checker. Dobbs provjerava točnost izjava predsjedničkih kandidata te im daje ocjene, od ‘jednog’ do ‘četiri’ Pinokija. Ne bavi se razlikama u mišljenju već provjerava činjenice.
Republikanac Fred Thompson izjavio je na jednom predizbornom skupu da su ‘Amerikanci prolili više krvi za slobodu drugih naroda, nego bilo koja druga zemlja u povijesti.’ Nakon što je naveo statističke podatke o američkim žrtavama u ratovima posljednjih stotinjak godina, te citirajući povijesne izvore, Michael Dobbs je Fredu Thompsonu dao ‘maksimalna’ 4 Pinokija.
Demokrat Mike Gravel izjavio je u talk-showu Billa Mahera da ‘Amerikanci postaju sve deblji i sve gluplji’. Provjera ove izjave vodila je Dobbsa do statistika Centra za kontrolu i prevenciju bolesti koje zaista pokazuju da su Amerikanci sve deblji. No, dio Gravelove izjave o ‘gluposti’ teže je provjeriti – piše Dobbs, koji je većinom konzultirao rezultate nacionalnih školskih testova, od kojih neki pokazuju napredak, a neki nazadovanje. Uglavnom, Mike Gravel je za svoju izjavu dobio tri Pinokija.
George Orwell navodi šest naputaka za poboljšanje kvalitete jezika u politici.
Njima bi trebalo dodati i načelo po kojem funkcioniraju izvještajne agencije poput Reutersa ili Associated Pressa, a to je ‘Just the facts, ma'am. If your mother told you she loved you, you'd check it out.’
U slobodnom prijevodu: čak ako ti i rođena majka kaže da te voli, ti to provjeri.
|
36 posto žitelja 'najvažnijeg grada na svijetu' je 'funkcionalno nepismeno'
19.09.2007., srijeda
Koliko je sedam puta pet? Koje su zemlje bile glavne saveznice Amerike u Drugom svjetskom ratu? Koji je najteži ljudski organ?
Odgovori na pitanja u televizijskom kvizu 'Jeste li pametniji od osnovnoškolca?' dolaze tek nakon neugodnog vrpoljenja, smijeha iz publike, brojanja na prste. Često, netočni. Na kraju, pomažu mali genijalci iz publike (neka vrst 'jokera' za odrasle natjecatelje), prave zvijezde ovog programa.
Prosječni Amerikanac zaista ne zna mnoge 'osnovne stvari'. 'Opća kultura' – u smislu tradicionalnog gimnazijskog obrazovanja tipa Kafkin 'Preobražaj', Vivaldijeva 'Četiri godišnja doba' i arhitektura Franka Lloyda Wrighta – u Americi je, barem posljednjih 40 godina, vrlo apstraktan pojam.
Kafka, Vivaldi, F.L. Wright – 'šezdesete' su ih proglasile za 'Dead White Men' i tako je ostalo, barem kada je u pitanju većina osnovnih i srednjih škola koje se financiraju državnim novcem.
Međutim, kako pokazuje kviz 'Jeste li pametniji od osnovnoškolca?', koji je prije desetak dana ušao u svoju drugu sezonu na mreži Fox, američki je 'mali čovjek' barem sposoban smijati se na vlastiti račun. Osim toga, živi u zemlji koja je spremna – putem vlastitih medija – informaciju o raširenoj neobrazovanost podastrijeti na vidjelo cijelom svijetu.
Jesmo li ikada čuli što sve ne zna 'tipični Rus' ili 'tipični Kinez'?
Sjedinjene Države na obrazovanje godišnje potroše 490 milijardi dolara – isto koliko i na obranu. Ta svota predstavlja oko 3 posto američkog GNP-ja, ukupnog nacionalnog proizvoda. Amerika troši po učeniku mnogo više nego recimo Južna Koreja, Nizozemska te većina drugih razvijenih zemalja, međutim, njihovi učenici prema međunarodnim istraživanjima znaju mnogo više od vršnjaka iz SAD-a.
Očito, nije sve u novcu. Ma jel' moguće?
(Nadam se da čitatelj ovdje naslućuje blagu ironiju.)
Evo primjera iz glavnog grada SAD, Washingtona, u kojem je 36 posto stanovnika 'funkcionalno nepismeno'. (Drugih 36 posto stanovnika Washingtona vjerojatno ima doktorat ili magisterij, ali ta činjenica u ovom trenutku nije bitna.)
Funkcionalna nepismenost procjenjuje se na temelju sposobnosti razumijevanja voznog reda gradskog prometa, snalaženju na karti grada, te ispunjavanju formulara za zapošljavanje. Prema ovim, rekao bih tipično američkim kriterijima (znači, ne trebaju pročitati Preobražaj?!) funkcionalno je nepismena petina Amerikanaca.
U usporedbi s 50 saveznih država, javne škole u Washingtonu - gradu s nešto više od pola milijuna stanovnika - po učeniku troše najviše (oko 15 tisuća dolara godišnje), a postižu najslabije rezultate. Oko tri četvrtine učenika osmog razreda osnovne škole ne zna niti čitati, niti računati. Od 11 školskih okruga iz najvećih gradova Amerike, Washington DC je po učeničkim rezultatima uvjerljivo posljednji - čak i kada se uspoređuju isključivo washingtonska djeca iz siromašnih obitelji sa djecom iz siromašnih obitelji u drugim gradovima.
No, u washingtonskim javnim školama – bez obzira na izdašno financiranje 'po učeniku' – najviše novca odlazi na administraciju u kojoj radi oko 4 tisuće ljudi. Na popravke i gradnju školski sistem u Washingtonu godišnje potroši više od dvije milijarde dolara, no – kako je nedavno pisao Washington Post - škola treba u prosjeku čekati više od godinu dana da netko dođe i popravi krov koji prokišnjava.
Dokumente o zaposlenima Odjel personala ne čuva na kompjuterskim diskovima već u 200 kartonskih kutija. Kompjuterizaciju je nedavno blokirala činjenica što ne postoji popis zaposlenih. Zna se dogoditi da učiteljima ne stigne plaća, ali također i to da su ljudi koji su otišli iz lokalnog školskog sustava plaću primali još dodatnih nekoliko godina.
Loše je učitelje teško otpustiti. Osoba koja je bila odgovorna za nadzor nad funkcioniranjem školskog sustava nedavno je osuđena za pljačku. Nakon stupanja na položaj, izvjesna Brenda Belton je odmah osnovala vlastitu firmu s kojom je – kao jedna od čelnih dužnosnica Školskog vijeća - počela 'poslovati'.
Osoba koja je u washingtonskom školskom sustavu bila odgovorna za održavanje objekata, izvjesni Kifah W. Jayyousi nedavno je osuđen zbog pomaganja teroristima. Bio je dio zavjere oko Josea Padille, koji je, navodno, planirao podmetanje 'prljave bombe'. Jayyousi je prije Washingtona istu funkciju obavljao u Detroitu, gdje je kontrolirao budžet od oko milijardu i pol dolara.
Uglavnom - sve u svemu, u washingtonskim školama nešto ne štima.
Jesam li već spomenuo da grad Washington, u kojem 46 posto radnih mjesta zahtjeva najmanje fakultetsku diplomu, gubi zbog nedovoljne obrazovanosti dobrog dijela svog stanovništva, oko 107 milijuna dolara godišnje, na ime neubranog poreza?
Jedan od problema američkog obrazovanja je, po mom mišljenju, činjenica da je obrazovanje radikalno decentralizirano. To se ovdje, inače, smatra pozitivnom stvari – škole ne kontrolira Ministarstvo obrazovanja, već roditelji i lokalna zajednica, putem Školskog odbora.
U Americi zato i ne postoji klasični 'nacionalni nastavni program'. 'Neće valjda neki birokrat iz Washingtona određivati ljudima u Južnoj Dakoti što je najbolje za njihovu djecu' – tako, otprilike, zvuči, po meni, vrlo demogoška tvrdnja u prilog decentralizacije.
Amerikanci, egalitarni (ili anti-intelektualni) kakvi već jesu, lako se nalijepe na tako nešto. Nakon toga se ne treba čuditi kada 'pobožniji' okruzi izglasaju da Charlesu Darwinu i njegovoj teoriji evolucije vrsta nema mjesta u 'njihovim školama'.
U radikalnoj decentralizaciji se, mislim, i krije razlog činjenici da su američke škole, jednostavno rečeno, prelagane. Učenici osnovnih i srednjih škola u pravilu uče manje nego njihovi kolege u drugim zemljama, te stoga – u prosjeku – manje i znaju.
U skladu s idejom decentralizacije, američke se javne škole i financiraju uglavnom iz lokalnog poreza. To je i razlog velikih razlika u godišnjoj potrošnji po učeniku ili plaćama učitelja, između recimo New Yorka i Districta Columbia s jedne strane i Utaha i Arizone s druge. U predgrađima Washingtona inače postoji niz izvrsnih javnih gimnazija i osnovnih škola, koje kada se sve zbroji i oduzme, vjerojatno porezne obveznike koštaju znatno manje od škola u centru grada.
Težini situacije doprinosi i činjenica da se pred škole u Americi tradicionalno postavljaju ambiciozni zadaci. Vjeruje se da je škola, odnosno obrazovanje, ključ za opći boljitak svakog čovjeka ali i za napredak nacije. Naučiti djecu 'nečemu' iz nastavnog plana tek je jedan od ciljeva. Od dobrog broja njih škola treba napraviti 'Amerikance', mnogima treba usaditi samopoštovanje, podučiti ih 'životnim stvarima' koje u drugim zemljama djeca nauče od roditelja. Učitelj je ovdje, barem u gradovima, ponekad i socijalni radnik i medicinska sestra, često i policajac.
Uglavnom, za Kafku ne ostane puno vremena.
|
U Bijelu kuću, preko Iraka
13.09.2007., četvrtak
Šesta godišnjica terorističkih napada na Svjetski trgovinski centar i Pentagon prošla je u Washingtonu u sjeni svjedočenja u Kongresu, gdje su u ponedjeljak i utorak gostovali prvi ljudi američke misije u Iraku, general David Petraeus i veleposlanik Ryan Crocker.
Bijela kuća već par mjeseci tvrdi da se u Iraku situacija postupno popravlja: da se nasilje stišava, da je manje poginulih i ranjenih i među Iračanima i među Amerikancima, te da je al-Qaida izbačena iz pokrajine Anbar, zapadno od Bagdada, koja je godinama važila za središte sunitske pobune.
Napredak je - prema vladinim tvrdnjama - posljedica činjenice da je početkom godine u Irak poslano dodatnih 25 tisuća vojnika. Bijela kuća sada želi da se taj trend održi. Tvrdi da bi povlačenje vojske iz Iraka, kao i samo određivanje datuma povlačenja, ugrozilo američku misiju, a da bi Irak kao država doživio kolaps, što bi ugrozilo cijeli Srednji istok.
Petraeus i Crocker su u to trebali uvjeriti članove Zastupničkog doma i Senata.
Generalu Petraeusu najoštrija su pitanja postavljali Hillary Clinton i Barack Obama, demokratski senatori i aspiranti za Bijelu kuću koji imaju najveće šanse da u siječnju 2009. – kada počinje mandat novog predsjednika - 'naslijede' irački rat.
Hillary Clinton je generalu zamjerila da je postao 'de facto glasnogovornik propale politike'. Podsjetila je da je Osama bin Laden još uvijek na slobodi, da u Pakistan i dalje dolaze mladi Europljani kako bi se učili terorizmu, a da su talibani u Afganistanu ponovno jaki.
Barack Obama se čudio što su 'naši kriteriji u Iraku postali toliko niski da se i neznatno smanjenje etničkog nasilja - u inače vrlo kaotičnoj situaciji - proglašava uspjehom'. 'U Iraku smo prisiljeni birati izmedju gorih i najgorih opcija' - rekao je senator iz Illinoisa, podsjetivši po valjda stoti put da je 2003. - za razliku od Hillary Clinton - glasao protiv intervencije u Iraku.
Dan nakon obilježavanja godišnjice napada na New York i Washington, senatore iz obje stranke zanimalo je je li Amerika danas - u svjetlu dugotrajnog sukoba u Iraku - sigurnija ili nesigurnija.
David Petraeus je na ovo pitanje odgovorio da 'ne zna', jer je on vojni zapovjednik te da se zato 'nastoji koncentrirati na misiju koju vodi'.
Čelnici demokrata u Kongresu optužili su nakon dvodnevnog svjedočenja Bijelu kuću da planira zadržati vojsku u Iraku 'sljedećih deset godina'.
Predsjednik George Bush danas će u televizijskom obraćanju naciji vjerojatno najaviti da će – prema prijedlogu Davida Petraeusa – do ljeta sljedeće godine iz Iraka biti povučeno oko 30 tisuća vojnika. Otprilike onoliko koliko ih je početkom ove godine stigle u Irak kao pojačanje. Ostalo bi, ako sve bude kao sada, oko 130 tisuća američkih vojnika.
Blogeri su ovako reagirali na kongresno svjedočenja vođa američke misije u Iraku:
Kevin Drum na blogu Political Animal piše da vlada nastoji zaplašiti američku javnost tvrdnjom da bi nakon povlačenja američke vojske iz Iraka tamo došlo do još većeg nasilja, koje bi se možda proširilo na regiju. 'Dokazi za tu tvrdnju nisu uvjerljivi' – čitam na blogu Political Animal. Konzervativac Andrew Sullivan koji je također kritičan prema angažmanu u Iraku piše da je Ryan Crocker vjerojatno u pravu – u Iraku bi se stanje pogoršalo kada bi se sada američka vojska povukla. 'Sadašnja američka politika ionako olakšava de facto podjelu Iraka, ali na postupan i manje nasilan način. Ne bi li bilo bolje da se sve odvije što je brže moguće?' – pita se Sullivan.
Mark Boxser na ljevičarskom blogu Veracifier kritizira Petraeusovu tvrdnju da je u Iraku glavni protivnik al-Qaida, tvrdeći da je situacija mnogo složenija. Boxser smatra da vlada spominje al-Qaidu jer je svjesna da američka javnost na to pada. Josh Marshall na blogu Talking Points Memo kaže da još uvijek poštuje Davida Petraeusa, kao profesionalnog vojnika, iako je pristao da preuzme ulogu 'operativca Republikanske stranke'. 'Vjerujem da on čini sve što može kako bi barem nešto spasio iz ove katastrofalne zbrke' – piše na blogu Talking Points Memo.
James Wolcott na blogu magazina Vanity Fair zamjera međutim zapovjedniku američke vojske u Iraku što je uopće pristao na predsjednikov prijedlog da svjedoči u Kongresu, i to još na godišnjicu terorističkih napada. Novinar konzervativnog političkog časopisa National Review Rich Lowry pak hvali Petraeusa i Crockera zbog njihova trijezna nastupa, temeljenog na činjenicama. 'Upravo ono što sadašnji trenutak traži' – smatra Lowry.
Robert Scheer na blogu Huffington Post piše da ga ne čudi što Petraeus najavljuje uspjeh. 'Jeste li ikad vidjeli generala koji misli suprotno? Pobjeda je tu, samo ako mu se da dovoljno vojnika i dovoljno vremena! Bitka se uvijek izvrsno razvija, sve dok se ne izgubi, a onda generali krive političare i glasače' – piše Scheer i podsjeća na debatu o Vijetnamu. Mnogi američki časnici, a i dobar dio javnosti, smatra naime da je taj rat izgubljen u Washingtonu i na campusima američki sveučilišta, a ne u džunglama Indokine.
Konzervativni komentator Pat Buchanan, koji je za rata u Vijetnamu radio u Bijeloj kući, kritičar je rata u Iraku od prvog dana. Bez obzira na to, on piše da je nastup generala Davida Petraeusa ukazao na još jedan poraz 'anti-ratnih Demokrata'. Demokratska je stranka krajem prošle godine osvojila većinu u oba doma Kongresa, prvenstvno zbog toga što je glasačima obećala da će okončati nepopularni rat. Demokrati se međutim boje izvršiti obećano – piše Pat Buchanan.
Zašto? Na izborima sljedeće godine Demokratska stranka zaista ima dobre šanse da utvrdi većinu u Kongresu te da osvoji Bijelu kuću.
Međutim, demokrati su majstori kada je riječ o gubljenju već naizgled dobivenih izbora.
Kada je riječ o problematici nacionalne sigurnosti, pitanjima rata i mira, Demokratska stranka djeluje preplašeno, boji se da će je republikanci opet optužiti da je stranka slabića i da nije dovoljno patriotska.
Trauma Demokratske stranke na tom planu nije od jučer. Buchanan piše da su republikanci nakon Drugog svjetskog rata kritizirali već preminulog Roosevelta zbog toga što je Staljinu prepustio pola Europe. Trumanu se zamjeralo da je 'izgubio Kinu'. Kennedy je počeo s intervencijom u Indokini, Johnson ju je rasplamsao. No, kako je broj žrtava dramatično rastao, demokrati su – tvrde njihovi protivnici – počeli vrdati, premišljati se i okolišati. Kada je Ronald Reagan 1980. za američki angažman Vijetnamu rekao da je to bila 'plemenita misija', mediji su mislili da je time izgubio većinu glasača. Međutim, pobijedio je, jer je to mišljenje dijelila i većina američkih glasača.
Pat Buchanan smatra da netom okončana svjedočenja generala Petraeusa i veleposlanika Crockera predstavljaju medijsku pobjedu Bijele kuće, koja tvrdi da bi prijevremeno povlačenje iz Iraka, sa strateške točke gledišta, predstavljalo katastrofu i nacionalno poniženje, a trijumf al-Qaide.
U strahu da je Bush vjerojatno u pravu, demokrati su paralizirani. Vjerojatno, samo nakratko. Jer svjetlo na kraju 'iračkog tunela' se ne nazire.
|
Nacionalni brand - tvrd orah
08.09.2007., subota
'Zna li itko na svijetu koja je razlika između Slovenije i Slovačke?' – pita Wally Olins, stručnjak za nacionalni branding kojeg je poljska vlada unajmila da osuvremeni vizualni imidž te zemlje na svjetskoj medijskoj sceni.
Pitanje nije blesavo. Čak i oni koji misle da znaju odgovor, dobro će se pomučiti. Jer, iz perspektive Londona ili Washingtona odgovor poput 'Slovenci su Slovenci, a Slovaci Slovaci' ne znači ništa.
Zamislite da ste predsjednik države. Neke države. Zemlja vam je lijepa, ali – priznajte – daleko od svjetskih tokova, teška provincija. Svijet rijetko o njoj razmišlja, a kad je netko i spomene, o njoj malo tko zna. Brkaju je s Belgijom i Bolivijom.
Što je predsjedniku činiti? Kako svojoj zemlji dati malo glamoura ili, kako to ovdje u Washingtonu kažu, pizazz?
Može za par milijuna dolara unajmiti stranog konzultanta iz neke moćne međunarodne PR firme koji će zemlju učiniti prepoznatljivom i simpatičnijom. A može za 10 dolara kupiti najnoviji broj časopisa Monocle - londonsku publikaciju punu reklama za Gucci, Pradu i Louis Vuitton - čiji su novinari razgovarali s britanskim i američkim stručnjacima za 'national branding'.
Ponosan na svoj 'Gucci-free lifestyle', odlučujem ne kupiti Monocle, već o tome što u njemu piše čitam u Washington Postu, u rubrici Magazine Reader.
Evo sugestija za uspješno kreiranje nacionalnog branda:
1. Izvozite svoju hranu, vino i pivo. Otvorite lanac restorana u inozemstvu.
2. Poradite na poboljšanju nacionalne avio-kompanije. S avionima koji slijeću i polijeću na vrijeme i simpatičnim stjuardesama – možete se kladiti da će vas međunarodni poslovni jet set zavoljeti.
3. Stvorite međunarodni lanac trgovina – vidjeli ste što je Ikea napravila za Švedsku.
4. Ako sve to propadne, investirajte u sport – nakon osvojenog svjetskog prvenstva ili nekoliko olimpijskih medalja, svijet će znati za vas.
'Jesu li ovo dobri savjeti? Pojma nemam. Međutim, siguran sa da je bolje dati deset dolara za Monocle nego platiti milijune dolara konzultantima za odnose sa javnošću. Monocle je intervjuirao neke od njih. Nisu toliko vrijedni' – piše u Washington Postu Peter Carlson.
Većina zemalja, međutim, informacije o ovoj problematici ne skuplja na kiosku, već unajmljuje lobiste. Oni doduše ne kreiraju nacionalni brand ali pomažu u njegovom jačanju. Novinar časopisa Harper's Ken Silverstein opisao je što su washingtonski lobisti spremni učiniti da bi 'izglancali' imidž Turkmenistanu, zemlji koja je – tvrdi Silverstein – 'tek nešto manje staljinistička od Sjeverne Koreje'.
Što se tiče nacionalnog branda i opće simpatičnosti, Turkmenistan je 'tvrd orah'. Ova je srednjeazijska zemlja do kraja prošle godine imala za predsjednika izvjesnog Saparmurata Niyazova, čovjeka koji je usavršio vlastiti kult ličnosti time što je – među ostalim – promijenio imena mjeseci u godini, a jedan mjesec nazvao po svojoj mami. Nakon Saparmuratove smrti, naslijedio ga je njegov osobni zubar, za kojeg se na Zapadu nadaju da je nešto liberalniji, a to se zaključuje po tome što je dopustio otvaranje prvog 'Internet kafea'.
Ken Silverstein je kontaktirao dvije washingtonske lobističke firme, APCO i Cassidy & Associates. Rekao je da je član skupine britanskih investitora pod nazivom The Maldon Group, koja je zainteresirana za distribuciju turkmenistanskog prirodnog plina na tržištima Istočne Europe. Za potrebe svog 'istraživačkog pothvata' Ken Silverstein se lažno predstavio – stvorio je web stranice izmišljene poslovne zajednice The Maldon Group, tu je bila i nova email adresa, broj mobitela u Londonu te posjetnica.
Da bi dobila posao u Turkmenistanu, The Maldon Group se obvezala da će organizirati 'strateške komunikacije' turkmenistanskog režima sa Sjedinjenim Državama. Ken Silverstein, alias Kenneth Case, održao je jedan sastanak s čelnicima APCO-a i jedan u firmi Cassidy & Associates. Svoje iskustvo s dvije washingtonske firme opisao je u srpanjskom broju Harper's-a.
'Mi ćemo biti vaše oči i uši u Washingtonu' – glasio je, prema Kenu Silversteinu, prodajni pitch predstavnika firme Cassidy & Associates. APCO je za oko 600 tisuća dolara plus dodatni troškovi – oko milijun dolara za prvu godinu - ponudio budućem klijentu usluge u vezi s tri područja interesa: organizaciju kontakata s američkim političarima i vladinim dužnosnicima, vođenje medijske kampanje te stvaranje mreže 'prijatelja Turkmenistana' - neovisnih stručnjaka, znanstvenika i simpatizera, piše u članku u časopisu Harper's.
Iako postoje vrlo jasne granice što lobisti mogu učiniti, oni su ključni kada je u pitanju 'otvaranje vrata' – piše Ken Silverstein, koji u uvodu svog članka daje kratku povijest washingtonskog lobiranja u korist antipatičnih tipova, od Hitlera pa do Ceausescua i angolskog gerilca Jonasa Sawimbija.
Nakon što je sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća otkriveno da je nacistička Njemačka u Americi unajmila stručnjaka za odnose s javnošću, Kongres je usvojio zakon nazvan Foreign Agents Registration Act, prema kojem se američki lobisti koji zastupaju strane zemlje moraju registrirati pri Ministarstvu pravosuđa. Očekivalo se da će ova odredba FARA-e postidjeti one koji žele raditi za 'nemoralne i korumpirane klijente'.
'No, ovo se očekivanje pokazalo naivnim' – piše u časopisu Harper's Ken Silverstein.
Kada je u pitanju Turkmenistan, 'nitko ne očekuje čuda na planu demokracije i poštivanja ljudskih prava' – objasnila je 'Kennethu Case'-u bivša visoka dužnosnica američke diplomacije koja sada radi za APCO, dodavši da se 'za promociju Turkmenistana u Washingtonu mogu iskoristiti i mali koraci, poput otvaranja prvog Internet kafea.'
Da se posao ostvario, da nije bilo neugodnog članka u časopisu Harper's, tko zna, možda bi – nakon lobističke PR kampanje u Washingtonu - 'Internet kafe' čak postao turkmenistanska 'kravata'?
Kad sam se već dotakao kravate, da vas pitam – što mislite o hrvatskom brandingu, je li kreiranje nacionalnog branda uopće važno? I ako jest, da li to Hrvatska uspješno čini? Meni se nekako čini da u 'kreiranju branda', općenito gledano, ima mnogo prostora za prodavanje magle. S druge strane, reklamiranju razne robe pristupa se seriozno, pa zašto se ne bi onda tako pristupilo i reklami cijele nacije?
Dobru ilustraciju za 'važnost' globalne prepoznatljivosti predstavlja nedavna izjava srbijanskog tenisača Novaka Đokovića koji je – kada je na turniru u Torontu predstavljen kao hrvatski tenisač – širokogrudno izjavio da 'nema veze'. Hrvatska ili Srbija, 'to je ionako isto'.
Marketinški gledano, jel' Coca Cola isto što i Pepsi?
Očito, nacionalni je branding je ovdje zakazao – ne znam jedino čiji.
Đokovićeve se riječi ne mogu poistovjetiti s izjavom nekoga iz Iowe ili Kanzasa. Naime, ne temelje se vjerojatno baš na potpunoj ignoranciji – mlad jest, ali je, kladim se, ipak nešto čuo o - kako tamo kažu - 'lepoj njihovoj'.
Inače, ako su dvije zemlje 'isto', zašto se Novak Đoković ne deklarira Hrvatom te počne igrati za hrvatsku reprezentaciju?
Kako mu dobro ide, ojačao bi nacionalni brand.
|
Snafu na PBS-u
04.09.2007., utorak
Prije 35 godina, u neko liberalnije doba, američki je Vrhovni sud proglasio moratorij na izvršenje smrtne kazne, koju je – po prvi, a pokazalo se i posljednji put – većina sudaca opisala kao 'okrutnu i neuobičajenu kaznu'. Kako američki ustav izrijekom ne zabranjuje smrtnu kaznu, njezina protuustavnost bila je 'izvučena' ne iz samog teksta, već iz 'duha' tog dokumenta s kraja 18. stoljeća.
Smrtna je kazna, glasilo je mišljenje većine sudaca, protivna 'kriterijima pristojnosti', civiliziranosti, društvene prihvatljivosti, koji se stalno mijenjaju, evoluiraju.
'Kriteriji pristojnosti' na ispitu su u Americi gotovo svaki dan. Ishod tog dinamičnog procesa ne zadovoljava najčešće niti konzervativce, a niti liberale.
Prije par dana pisao sam o buci koja se digla nakon uhićenja senatora Larryja Craiga, koji je – kako se uspostavilo - 'ordinirao' po javnim nužnicima. Je li Amerika tom aferom postala još vulgarnija, ili je – zbog promptne senatorove ostavke – pristojnost možda čak i učvršćena?
Tko zna? U svakom slučaju, u aerodromskim zahodima, kladim se, ovih dana vlada veći red.
Danas - kontroverza druge vrste. Ima li na javnom televiziji, PBS-u, mjesta psovci? I to u dokumentarnom serijalu o Drugom svjetskom ratu.
Tema je aktualna i za Hrvatsku. Postoji javna televizija, psuje se, a Drugi svjetski rat - ponekad se čini - kao da je završio jučer. Zato, javljajte mi se s vašim komentarima, a našu bi diskusiju trebao razbuktati sljedeći slučaj:
Misleći dio ovdašnje televizijske publike – što je, svi priznaju, kategorija u nestajanju – s nestrpljenjem očekuje 'događaj godine': dokumentarnu seriju u sedam nastavaka, svaki po dva sata, o Drugom svjetskom ratu. Redatelj Ken Burns posjetio je četiri provincijska gradića s različitih krajeva Amerike i razgovarao s pedesetak njihovih stanovnika koji su proživjeli rat, ili kao vojnici ili kao pripadnici višemilijunskog 'domovinskog fronta'.
Kritičari tvrde da je dokumentarna serija 'Rat' još jedno epohalno ostvarenje 'neslužbenog nacionalnog povjesničara' Kena Burnsa, autora dokumentarnih serijala o građanskom ratu Sjevera i Juga, o jazzu i baseballu.
Međutim.
U 14 i pol sati dugom programu čuju se – kojeg li užasa - četiri 'proste' riječi, izrazi koje vojnici kada se na njih puca vjerojatno izgovaraju i nesvjesno. (Na hrvatskom, riječi svakodnevne kao i 'dobar dan'). Jedna se epizoda serije čak zove 'Fubar', kratica koja je – kao i popularni 'snafu' - ušla u američki slang ravno iz rovova Guadalcanala i Normandije.
Ukratko, sporno je bilo to što je neki bivši vojnik pred Burnsovom kamerom objasnio na što se u kraticama 'fubar' i 'snafu' odnosi slovo 'f'.
Tijelo koje se zove Parents Television Council zatražilo je da se proste riječi izbace, i javna je televizija to odmah učinila. (Svojim je postajama – ima ih 350 – poslala dvije verzije serije, jednu 'prostu', drugu 'čednu' – pa mogu odlučiti koju će emitirati, jer kaznu plaćaju same.) Konzervativni Parents Television Council brine se za dobrobit djece koja će seriju Kena Burnsa također gledati, te se pita - je li iz 14 sati dugog programa tako teško izbaciti četiri riječi? Osim toga, ističe da je 'jedno HBO, kablovska televizija kojoj ljudi plaćaju pretplatu, a drugo PBS', javna televizija koja se dijelom financira i novcem poreznih obveznika.
Internet publikacija San Francisco Gate objavila je članak u kojem urednici postaja javne televizije te sam Ken Burns objašnjavaju s kakvim se rizicima susreću u ovakvim slučajevima. Uglavnom, Savezna komisija za komunikacije globi televizijske stanica na kojima se između 6 i 22 sata prostači. Iako je na komercijalnoj mreži ABC dopustila emitiranje cjelovite verzije Spielbergova filma 'Spašavajući vojnika Ryana', jedna je kalifornijska postaja javne televizije kažnjena s 15 tisuća dolara zbog prikazivanja dokumentarca Martina Scorsesea 'The Blues: Godfathers and Sons', u kojem neki od glazbenika, očito, koriste i 'neprilične' izraze.
Zbog najavljenih repriza i dužine programa, novčane kazne zbog vulgarnosti u seriji o Drugom svjetskom ratu mogle bi dostići i 325 tisuća dolara.
Kao i svi propisi te vrste, odredbe Savezne komisije za komunikacije su prilično nejasne – ne kažnjava se svaka psovka, već jedino psovka radi psovke', ona koja je 'nepotrebna' i ekshibicionistička. Po tome, seriozni programi ne bi trebali biti u opasnosti, no posljednjih je godina bilo teško prognozirati kako će FCC postupiti.
Serija 'Rat' je inače i prije psovki bila kontroverzna – organizacija Amerikanaca južnoameričkog podrijetla žalile su se da ih ovaj program uopće ne spominje, iako se u američkoj vojci između 1941. i 1945. godine borilo oko pola milijuna ljudi uglavnom meksičkog podrijetla. Očito, u četiri izabrana gradića Ken Burns je razgovarao s ljudima europskog, afričkog i japanskog podrijetla, ali ne i s Latinosima.
Kobna greška. Seriji su odmah nakon što su objavljeni protesti pridodana i dva bivša ratnika meksičkog podrijetla te jedan Indijanac, ali sada je problem u tome što taj materijal nije potpuno integriran u seriju, već je neka vrst zasebnog dodatka.
Motto Sjedinjenih Država glasi: E Pluribus Unum, u prijevodu 'Od mnogih, jedan'.
U američkoj svakodnevici, čini se kao da je previše pluribusa, a premalo unuma.
Pravi snafu.
|
New Orleans - 'trčanje u mjestu'
01.09.2007., subota
Nakon uragana Katrina, čija je druga godišnjica obilježena prije nekoliko dana, ondašnji predsjedatelj Zastupničkog doma Kongresa, republikanac Dennis Hastert, izjavio je da bi preko dobrog dijela New Orleansa trebalo jednostavno 'prijeći buldožerom'.
Kritičari su Hasterta brzo utišali. New Orleans, konačno, nije bilo koji grad – riječ je o, kako mnogi tvrde, 'najjedinstvenijem' mjestu Amerike, poznatom po svojoj Francuskoj četvrti i jazzu.
Međutim, kada je u pitanju sudbina samog grada, 'pasivna' je opcija prevagnula. Država se u obnovi nije angažirala onako kako je, odmah nakon uragana, obećavala.
Povjesničar Douglas Brinkley u svojoj analizi politike savezne vlade prema opustošenom New Orleansu piše: 'Često zaboravljamo da i namjerna inertnost može biti način rješavanja nekog problema. Kada je u pitanju saniranje posljedica Katrine, Bijela kuća svaki dan mora odlučiti što da ne napravi.'
Ukratko, treba odlučiti u koji se od problema nema smisla miješati.
U skladu s političkom filozofijom Republikanske stranke, koja inzistira na 'ograničenom mandatu državne vlasti'.
'Small government'.
Kada je u pitanju angažman u obnovi New Orleansa, dojam je da se Washington zaista pokazao 'malim' - - za razliku od, recimo, ambicioznih planova Bijele kuće o 'političkom preuređivanju' Srednjeg istoka.
Prije Katrine, New Orleans je bio grad od nešto manje od pola milijuna stanovnika. Imao je 368 autobusa gradskog prometa – danas ih ima 69. Imao je 13 javnih knjižnica – danas ih ima devet. Imao je 23 bolnice, danas ih je otvoreno 13. 2005. bilo je 276 vrtića, danas ih je 98. 128 škola prije dvije godine, 83 danas. New Orleans danas ima 273 tisuće stanovnika – 200 tisuća manje nego prije dvije godine.
Predsjednik George Bush ovih je dana često podsjećao da je savezna vlada za obnovu opustošenih krajeva u Louisiani i Mississippiju dala 114 milijardi dolara, no istraživanje znanstvene ustanove Institute for Southern Studies pokazuje da je za izgradnju porušenog u ove dvije godine na raspolaganju bilo tek 35 milijardi dolara. Većina od 114 milijardi potrošila se neposredno nakon uragana, na inicijalni odogovor na ovu katastrofu te zbrinjavanje ljudi.
Štete na sjevernoj obali Meksičkog zaljeva iznosile su oko 150 milijardi dolara. No, za sada je potrošeno tek 42 posto novca koji je bio namijenjen isključivo obnovi – piše u izvješću Blueprint for Gulf Renewal.
Evo tri primjera:
16.7 milijardi dolara bilo je izdvojeno za obnovu gradskih četvrti (Community Development Block Grants), no do ožujka ove godine potrošena je od ove svote tek jedna milijarda dolara, i to većinom u Mississippiju, a ne u New Orleansu.
Savezna agencija za krizne situacije, FEMA, čija su nadležnost elementarne nepogode, dobila je iz saveznog proračuna više od osam milijardi dolara – među ostalim i za obnovu škola i bolnica. Do sada je potrošen tek manji dio ove svote.
Nakon što je prije dvije godine bilo poplavljeno 80 posto New Orleansa – zbog sloma sustava nasipa koji su od 1965. gradili vojni inženjerci – ova je vojna ustanova dobila novih 8.4 milijarde dolara za obnovu protupoplavne zaštite. No, do sada je Korpus inženjeraca potrošio manje od 20 posto te svote. Najavio je da će nasipe završiti 2011. godine.
Rezultat je spora obnova, a najveći teret obnove podnose razne privatne humanitarne organizacije, humanitarne mreže vjerskih zajednica i Crveni križ. U privatnom je aranžmanu, kroz ove ustanove, u devastirana područja u protekle dvije godine stiglo više od milijun dragovoljaca. Međutim, nakon izvjesnog vremena, piše Douglas Brinkley, dragovoljci imaju dojam da 'trče u mjestu', zbog toga što nedostaje sustavni trud na obnovi 'velikih stvari' poput komunalija, prometnica, školstva, gradskog prijevoza – što, kako se čini, može poduzeti jedino savezna vlada.
Douglas Brinkley kaže da Bijela kuća u svojoj politici prema New Orleansu 'kopira' vladin odnos prema Galvestonu u Teksasu, dinamičnom lučkom gradu kojeg je 1900. godine također poharao uragan. Tada je poginulo 6 tisuća ljudi, pet puta više nego prije dvije godine u New Orleansu. Bijela kuće je i onda - u skladu s tadašnjim poimanjima - humanitarni rad i obnovu većinim 'delegirala' crkvama, dobrotvornim društvima i lokalnoj vlasti. Za Galveston je bilo procijenjeno – kao i sada za New Orleans – da će vjerojatno u budućnosti opet biti pogođen uragan, a da ga zbog konfiguracije terena, koja je nalik Nizozemskoj (dobar dio ispod razine mora), nema smisla štititi uz pomoć skupih nasipa. Galveston je danas turistički gradić, a obližnji Houston je ogromni lučki i industrijski centar – zato jer se nalazi na boljem položaju.
Hvatajući se u koštac sa sporom obnovom, ali zastupajući konzervativno stajalište, Internet publikacija Reason Magazine ('Free Minds and Free Markets') napominje da mediji tretiraju ogromnu regiju oko New Orleansa kao 'Afriku' (ili kao 'Balkan') - pišu o njoj kao da je riječ o 'velikoj monolitnoj jedinici', bez obzira na lokalne i regionalne razlike. 'Uvjereni u istinitost svoje verzije priče i prije no što su napisali članak, novinari dolaze u Louisianu i Mississippi spremni da na terenu potvrde svoje već izgrađene stavove o rasi, klasi i političkoj moći u američkom društvu' – piše u časopisu Reason Daniel Rothschild, profesor na sveučilištu George Mason.
On tvrdi da novine i televizija gotovo uopće ne govore o predgrađima New Orleansa te o ruralnim područjima, gdje je savezna vlada znatno manje trošila nego u samom gradu, a te su se regije – naporima lokalnog življa i dragovoljaca iz vana – brže obnovile. 'Crveni je križ pomogao više od 4 milijuna ljudi, samo je 450 tisuća živjelo u New Orleansu' – piše Rothschild. No, bez obzira radi li se o selu ili gradu, obje devestirane savezne države, Louisiana i Mississipi, tradicionalno su najveći korisnici novca iz saveznog državnog proračuna. Prema ustanovi Tax Foundation, na svaki dolar poreza koji je 2004. poslao u Washington, Mississippi je primio 1.77 dolar, dok je Louisiana na svaki svoj dolar poreza, iz savezne blagajne 2004. dobila 1.45 dolara.
Louisiana je povijesno najkorumpiranija savezna država u SAD, a Mississippi tek neznatno zaostaje za njom – piše Daniel Rothschild.
Stavimo na kraju na stranu sve te 'sistemske' razloge za sporu obnovu New Orleansa. Uragan je, po ne znam koji put, ukazao na jednu prilično nedopadljivu činjenicu iz - nazovimo to tako - 'etnografije' ovog kontinenta:
Ameriku, kao zemlju, nije briga za siromašne, upravo kao što je recimo nije briga za nogomet.
Ne mislim pri tome na desetke milijuna pojedinaca, koji su žrtvama Katrine poslali doslovce milijarde dolara pomoći. Kada kažem da je 'Ameriku baš briga za siromašne', ne mislim naravno na milijun dragovoljaca koji su u ove dvije godine osobno otišli 'dole' da pomognu - u režiji svoje crkve, sveučilišta, Crvenog križa i desetaka drugih sličnih organizacija.
Međutim, kao zemlju koja ima određene nacionalne prioritete – što se najbolje vidi kroz rang-listu vladinih ciljeva – Ameriku zaista nije mnogo briga kako ultra-siromašni stanovnici gradova 'sastavljaju kraj s krajem'.
Ilustracija za ovakvu 'nesenzitivnost' kada su u pitanju najsiromašniji slojevi, stigla je nekih tjedan dana nakon katastrofe u New Orleansu. Tisuće raseljenih u Houstonu posjetila je Barbara Bush, bivša prva dama Sjedinjenih Država, mama aktualnog predsjednika. U intervjuu za Nacionalni javni radio ona je bez ikakvih skrupula 'ispalila' da su ljudi koji su zbrinuti u športskoj dvorani Astrodome u Houstonu 'tako i tako siromašni, i danas im je bolje nego što im je bilo kod kuće, u New Orleansu'.
'Što je pomalo zastrašujuće. Možda će htjeti i ostati ovdje' – rekla je Barbara Bush.
Na kraju, mnogi su i ostali u Houstonu, ali ne svojom voljom.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.