|
|
'Demokratski igrokaz' na Columbiji
27.09.2007., četvrtak
'Kad nema Osame bin Ladena, Columbiji je dobar i Ahmadinedžad' - pisalo je na jednom transparentu na prosvjedu povodom dolaska iranskog predsjednika na prestižno newyorško sveučilište.
Moram priznati da mi nije bilo baš jasno zašto je Sveučilište Columbia pozvalo Mahmuda Ahmadinedžada da se obrati studentima, profesorima i američkoj javnosti (govor su izravno prenosile kablovske mreže CNN, Fox i MSNBC). Amerikanci su posljednjih godina zaista imali prilike čuti što taj čovjek misli. Izjave su mu redovito na naslovnim stranicama. Prošle nedjelje intervjuiran je u vjerojatno najgledanijoj news-magazin emisiji '60 Minutes'. Hoću reći, Ahmadinedžad nije politički disident koji je do sada čamio u zatvoru – on je taj koji baca disidente u zatvor.
No, kada je jedan od čelnih ljudi slavnog sveučilišta objasnio kritičarima da bi uprava Columbije 'pozvala i Hitlera, kada bi njegova zemlja bila na rubu sukoba s Amerikom', a sve u želji da američka javnost sazna 'što točno druga strana misli' – situacija mi je postala jasnija. Pa da, na Manhattanu caruje Vance-Owen-Carringtonska logika 'mirovnog dijaloga': sa predstavnicima srednjevjekovne satrapije treba razgovarati, bez obzira što je ona glavni sponzor terorizma, što vjerojatno gradi nuklearnu bombu, što susjedu prijeti 'brisanjem za zemljovida', a vlastiti narod barbarski ugnjetava.
Međutim, na početku tog svojevrsnog 'demokratskog igrokaza' na sveučilištu Columbija dogodilo se nešto čudno. Domaćin, dekan sveučilišta Lee Bollinger u pozdravnom je govoru na Ahmadinedžada sasuo niz uvreda. Želeći vjerojatno pokazati kritičarima koliko je 'tough', Bollinger je Ahmadinedžada nazvao 'okrutnim, sitnim diktatorom'. Rekao mu je da se 'doimlje upravo smiješno'. 'Sudeći po vašim izjavama, vi ste ili drski provokator ili nevjerojatni ignoramus' – rekao je u lice predsjedniku Irana. Već prije Ahmadinedžadova nastupa, dekan Columbije je prognozirao da gost 'neće imati intelektualne hrabrosti da iskreno odgovori na pitanja iz publike'.
Čelnik zemlje poput Irana - u kojoj je 'gostoprimstvo' vjerojatno puno cjenjenija vrijednost od iskrenosti, a kamoli slobode govora - vjerojatno je bio šokiran 'nepristojnošću' svog domaćina. S njim vjerojatno i cijeli Srednji istok, koji će, pretpostavljam, teško shvatiti ovakvu verziju 'slobode govora'.
Podvojenost osjećaja samih organizatora, koji zapravo nisu znali kako da se ophode prema svom gostu, pokazuje zašto Ahmadinedžada nije trebalo niti pozivati da na newyorško sveučilište. Jer, kako se već moglo primjetiti prilikom teheranskog skupa na kojem su se okupili 'povjesničari' koji tvrde da se holokaust nije dogodio, Ahmadinedžad želi diskreditirati zapadne ideje o demokraciji, koje u Iranu – za razliku od arapskih zemalja – imaju izvjesne šanse za uspjeh. U Teheranu je tako, prije par godina, na prilično grotesknom 'znanstvenom' skupu dan prostor ljudima 'koji ne mogu svoje poglede o holokaustu slobodno iznijeti u Europi'. U New York je Ahmadinedžad došao kako bi – po njegovim riječima – 'pomogao američkom narodu koji nije o njegovoj zemlji pravilno obavješten.'
Ući u takvu 'igru' je i opasno i iritantno – ali samo za domaćina, koji se nastoji ponašati u skladu sa svojim demokratskim načelima. Ako se želi povući paralela – što je, svjestan sam, prilično nezahvalno – vidjeti Ahmadinedžada na Columbiji je otprilike kao kada bi Zagrebačko sveučilište pozvalo Šešeljeva nasljednika, srbijanskog političara Tomu Nikolića. Pa sad ti prakticiraj slobodu govora. Rade Leskovac, koliko mi se čini bivši Nikolićev stranački kolega, pojavio se prije par mjeseci u nekakvom kvizu HRT-a, pa se digla pristojna dževa, a smijenjen je – ako me pamćenje ne vara – i dio uprave HRT-a.
'Nek se čuje i druga strana'. Neka. Jedino što se ta 'druga strana', na žalost, na Columbiji prije par dana uopće nije čula. Ahmadinedžad je ono što si je zacrtao – propagandi efekt u prijateljskim zemljama - postigao već samom pojavom na pozornici.
Dobar dio Ahmadinedžadova govora sastojao se u ritualnom deklamiranju fraza koje su vjerojatno bile namijenje ajatolasima, a ne studentima i profesorima Columbije.
Upitan o holokaustu, Ahmadinedžad je rekao da je 'potrebno još mnogo istraživanja'. Upitan priželjkuje li uništenje Izraela, odgovorio je da 'Iran voli sve nacije, da je prijatelj sa židovskim narodom'. Upitan o pravima žena, rekao je da 'žene u Iranu uživaju najveća prava'. Upitan o smrtnim kaznama na koje su bili osuđeni neki homoseksualci, Ahmedinedžad je rekao da 'u Iranu nema homoseksualaca'. Upitan u nuklearnom oružju, predsjednik Irana je rekao da njegova zemlja 'želi živjeti u miru sa svima'.
I tako dalje i tako dalje. Nisam čuo neke strašno kontrovezne ideje, zapravo čini se da ideja u Ahmadinedžadovom govoru uopće nije niti bilo.
Dekan Lee Bollinger – iako se nastojao predstaviti kao strogi isljednik i 'tough guy' – 'ispao je idiot kojeg je Iran znao iskoristiti u propagandne svrhe', piše u Internet publikaciji Human Events Walid Phares.
Sami Sadaei, koji je do 17. godine živio u Teheranu piše na blog portalu Huffington Post da je 'Bollinger Ahmadinedžada trebao pitati o praksi kamenovanja žena, što je po iranskom zakonu kazna za bračnu nevjeru. Kada će žene dobiti pravo razvoda braka? Zašto žene u Iranu mogu dobiti putovnicu jedino uz suprugovo dopuštenje? Kada će se Iranci smjeti oblačiti onako kako žele? Kada će Iranci imati pravo da prijeđu s islama na neku drugu vjeru?'
Da se zaista željelo ući u dinamičnu akademsku razmjenu mišljenja – piše kolumnistica Washington Posta Anne Applebaum – 'Ahmadinedžada se trebalo sučeliti s iranskim disidentom ili borcem za ljudska prava'. Ili inzistirati na reciprocitetu: Ahmadinedžad govori na Columbiji, ali Iran mora pozvati nekog istaknutog ateista sa Zapada da se u iranskom svetom gradu Qomu sučeli s mulama, na 'njihovom terenu'.
Umjesto da se raspravlja o slobodi govora u Iranu, Ahmadinedžadov je svojim nastupom na Columbiji potaknuo novi krug u debati o slobodi govora u Sjedinjenim Državama - temi o kojoj se ovdje svakodnevno, beskrajno razglaba.
Što je Ahmadinedžad upravo i želio.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.