|
|
New Orleans - 'trčanje u mjestu'
01.09.2007., subota
Nakon uragana Katrina, čija je druga godišnjica obilježena prije nekoliko dana, ondašnji predsjedatelj Zastupničkog doma Kongresa, republikanac Dennis Hastert, izjavio je da bi preko dobrog dijela New Orleansa trebalo jednostavno 'prijeći buldožerom'.
Kritičari su Hasterta brzo utišali. New Orleans, konačno, nije bilo koji grad – riječ je o, kako mnogi tvrde, 'najjedinstvenijem' mjestu Amerike, poznatom po svojoj Francuskoj četvrti i jazzu.
Međutim, kada je u pitanju sudbina samog grada, 'pasivna' je opcija prevagnula. Država se u obnovi nije angažirala onako kako je, odmah nakon uragana, obećavala.
Povjesničar Douglas Brinkley u svojoj analizi politike savezne vlade prema opustošenom New Orleansu piše: 'Često zaboravljamo da i namjerna inertnost može biti način rješavanja nekog problema. Kada je u pitanju saniranje posljedica Katrine, Bijela kuća svaki dan mora odlučiti što da ne napravi.'
Ukratko, treba odlučiti u koji se od problema nema smisla miješati.
U skladu s političkom filozofijom Republikanske stranke, koja inzistira na 'ograničenom mandatu državne vlasti'.
'Small government'.
Kada je u pitanju angažman u obnovi New Orleansa, dojam je da se Washington zaista pokazao 'malim' - - za razliku od, recimo, ambicioznih planova Bijele kuće o 'političkom preuređivanju' Srednjeg istoka.
Prije Katrine, New Orleans je bio grad od nešto manje od pola milijuna stanovnika. Imao je 368 autobusa gradskog prometa – danas ih ima 69. Imao je 13 javnih knjižnica – danas ih ima devet. Imao je 23 bolnice, danas ih je otvoreno 13. 2005. bilo je 276 vrtića, danas ih je 98. 128 škola prije dvije godine, 83 danas. New Orleans danas ima 273 tisuće stanovnika – 200 tisuća manje nego prije dvije godine.
Predsjednik George Bush ovih je dana često podsjećao da je savezna vlada za obnovu opustošenih krajeva u Louisiani i Mississippiju dala 114 milijardi dolara, no istraživanje znanstvene ustanove Institute for Southern Studies pokazuje da je za izgradnju porušenog u ove dvije godine na raspolaganju bilo tek 35 milijardi dolara. Većina od 114 milijardi potrošila se neposredno nakon uragana, na inicijalni odogovor na ovu katastrofu te zbrinjavanje ljudi.
Štete na sjevernoj obali Meksičkog zaljeva iznosile su oko 150 milijardi dolara. No, za sada je potrošeno tek 42 posto novca koji je bio namijenjen isključivo obnovi – piše u izvješću Blueprint for Gulf Renewal.
Evo tri primjera:
16.7 milijardi dolara bilo je izdvojeno za obnovu gradskih četvrti (Community Development Block Grants), no do ožujka ove godine potrošena je od ove svote tek jedna milijarda dolara, i to većinom u Mississippiju, a ne u New Orleansu.
Savezna agencija za krizne situacije, FEMA, čija su nadležnost elementarne nepogode, dobila je iz saveznog proračuna više od osam milijardi dolara – među ostalim i za obnovu škola i bolnica. Do sada je potrošen tek manji dio ove svote.
Nakon što je prije dvije godine bilo poplavljeno 80 posto New Orleansa – zbog sloma sustava nasipa koji su od 1965. gradili vojni inženjerci – ova je vojna ustanova dobila novih 8.4 milijarde dolara za obnovu protupoplavne zaštite. No, do sada je Korpus inženjeraca potrošio manje od 20 posto te svote. Najavio je da će nasipe završiti 2011. godine.
Rezultat je spora obnova, a najveći teret obnove podnose razne privatne humanitarne organizacije, humanitarne mreže vjerskih zajednica i Crveni križ. U privatnom je aranžmanu, kroz ove ustanove, u devastirana područja u protekle dvije godine stiglo više od milijun dragovoljaca. Međutim, nakon izvjesnog vremena, piše Douglas Brinkley, dragovoljci imaju dojam da 'trče u mjestu', zbog toga što nedostaje sustavni trud na obnovi 'velikih stvari' poput komunalija, prometnica, školstva, gradskog prijevoza – što, kako se čini, može poduzeti jedino savezna vlada.
Douglas Brinkley kaže da Bijela kuća u svojoj politici prema New Orleansu 'kopira' vladin odnos prema Galvestonu u Teksasu, dinamičnom lučkom gradu kojeg je 1900. godine također poharao uragan. Tada je poginulo 6 tisuća ljudi, pet puta više nego prije dvije godine u New Orleansu. Bijela kuće je i onda - u skladu s tadašnjim poimanjima - humanitarni rad i obnovu većinim 'delegirala' crkvama, dobrotvornim društvima i lokalnoj vlasti. Za Galveston je bilo procijenjeno – kao i sada za New Orleans – da će vjerojatno u budućnosti opet biti pogođen uragan, a da ga zbog konfiguracije terena, koja je nalik Nizozemskoj (dobar dio ispod razine mora), nema smisla štititi uz pomoć skupih nasipa. Galveston je danas turistički gradić, a obližnji Houston je ogromni lučki i industrijski centar – zato jer se nalazi na boljem položaju.
Hvatajući se u koštac sa sporom obnovom, ali zastupajući konzervativno stajalište, Internet publikacija Reason Magazine ('Free Minds and Free Markets') napominje da mediji tretiraju ogromnu regiju oko New Orleansa kao 'Afriku' (ili kao 'Balkan') - pišu o njoj kao da je riječ o 'velikoj monolitnoj jedinici', bez obzira na lokalne i regionalne razlike. 'Uvjereni u istinitost svoje verzije priče i prije no što su napisali članak, novinari dolaze u Louisianu i Mississippi spremni da na terenu potvrde svoje već izgrađene stavove o rasi, klasi i političkoj moći u američkom društvu' – piše u časopisu Reason Daniel Rothschild, profesor na sveučilištu George Mason.
On tvrdi da novine i televizija gotovo uopće ne govore o predgrađima New Orleansa te o ruralnim područjima, gdje je savezna vlada znatno manje trošila nego u samom gradu, a te su se regije – naporima lokalnog življa i dragovoljaca iz vana – brže obnovile. 'Crveni je križ pomogao više od 4 milijuna ljudi, samo je 450 tisuća živjelo u New Orleansu' – piše Rothschild. No, bez obzira radi li se o selu ili gradu, obje devestirane savezne države, Louisiana i Mississipi, tradicionalno su najveći korisnici novca iz saveznog državnog proračuna. Prema ustanovi Tax Foundation, na svaki dolar poreza koji je 2004. poslao u Washington, Mississippi je primio 1.77 dolar, dok je Louisiana na svaki svoj dolar poreza, iz savezne blagajne 2004. dobila 1.45 dolara.
Louisiana je povijesno najkorumpiranija savezna država u SAD, a Mississippi tek neznatno zaostaje za njom – piše Daniel Rothschild.
Stavimo na kraju na stranu sve te 'sistemske' razloge za sporu obnovu New Orleansa. Uragan je, po ne znam koji put, ukazao na jednu prilično nedopadljivu činjenicu iz - nazovimo to tako - 'etnografije' ovog kontinenta:
Ameriku, kao zemlju, nije briga za siromašne, upravo kao što je recimo nije briga za nogomet.
Ne mislim pri tome na desetke milijuna pojedinaca, koji su žrtvama Katrine poslali doslovce milijarde dolara pomoći. Kada kažem da je 'Ameriku baš briga za siromašne', ne mislim naravno na milijun dragovoljaca koji su u ove dvije godine osobno otišli 'dole' da pomognu - u režiji svoje crkve, sveučilišta, Crvenog križa i desetaka drugih sličnih organizacija.
Međutim, kao zemlju koja ima određene nacionalne prioritete – što se najbolje vidi kroz rang-listu vladinih ciljeva – Ameriku zaista nije mnogo briga kako ultra-siromašni stanovnici gradova 'sastavljaju kraj s krajem'.
Ilustracija za ovakvu 'nesenzitivnost' kada su u pitanju najsiromašniji slojevi, stigla je nekih tjedan dana nakon katastrofe u New Orleansu. Tisuće raseljenih u Houstonu posjetila je Barbara Bush, bivša prva dama Sjedinjenih Država, mama aktualnog predsjednika. U intervjuu za Nacionalni javni radio ona je bez ikakvih skrupula 'ispalila' da su ljudi koji su zbrinuti u športskoj dvorani Astrodome u Houstonu 'tako i tako siromašni, i danas im je bolje nego što im je bilo kod kuće, u New Orleansu'.
'Što je pomalo zastrašujuće. Možda će htjeti i ostati ovdje' – rekla je Barbara Bush.
Na kraju, mnogi su i ostali u Houstonu, ali ne svojom voljom.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.