< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (6)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (10)
Lipanj 2007 (10)
Svibanj 2007 (12)
Travanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?






Tekstovi na blogu sadrže moja osobna mišljenja i ne izražavaju stajališta Glasa Amerike, ustanove u kojoj sam zaposlen kao novinar i producent.

Bojan Klima
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.

Pišem za web stranicu www.glasamerike.com. Intervjuirao sam niz američkih i hrvatskih političara koji su bili angažirani na okončavanju ratnog sukoba u RH i BiH, kao i mnoge američke stručnjake za Balkan.

U Sjedinjenim Državama živim od 1986. Magistrirao sam kriminologiju i sociologiju prava na Kent State University, te kao asistent radio na KSU i na Sveučilištu Akron u saveznoj državi Ohio. Diplomirao sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu.


Linkovi

Interaktivna nedjelja

19.08.2007., nedjelja


Nakon poduže stanke, odgovaram na vaše komentare.

Počnimo sa sindikatom blogera. U Americi je na tu ideju došla skupina lijevo orjentiranih ljudi, njih oko 1500, koji nastoje mobilizirati glasače kako bi na sljedećim izborima pobijedila Demokratska stranka. Kako sam napisao u postu o ovoj temi, blog je za demokrate ono što je za republikance bio takozvani talk-radio, kontaktne emisije u kojima voditelji svojim polemičnim stilom, borbenošću i izazivanjem gnušanja prema političkom protivniku nastoje zapaliti bazu kako bi se angažirala na političkoj sceni.

Da li je sindikat potreban ili ne? – mislim da je odgovor negativan i da sindikat 'progresivnih blogera' neće zaživjeti ako i bude osnovan. Riječ je prije o atraktivnoj 'ljetnoj' temi.

Polemiku zyzy i brodarica-zadar (dobar blog sa slikovnim materijalom iz prošlosti Zadra), sam sa zanimanjem pročitao. Čini mi se da ju je pokrenula riječ 'sindikat', no samo ime nije toliko važno.

Bez obzira na razlike između dviju zemalja (zašto bi recimo hrvatski blogeri tražili zdravstveno kada je ono u Hrvatskoj besplatno?), ova tema ukazuje na važnost organiziranja 'običnog svijeta', koji najčešće misli da ništa ne može promijeniti. Međutim, nitko ništa neće dati, ljudi se najčešće za sve moraju sami izboriti. Možda nije potreban sindikat, ali neki angažman je potreban, ako se žele promjene.

Iako mi ova tvrdnja zvuči 'politički', ona nije stvar ljevice i desnice, već pravog i krivog.

Na primjer - cijena interneta, loša usluga, slab prijem u nekim područjima... Siguran sam da bi hrvatska 'internet zajednica' (kako čitam trećina domaćinstava ima kompjuter) ili blogeri mogla nabrojiti niz stvari koje bi mogle biti bolje. Ako u Hrvatskoj ne postoji tradicija angažmana u udrugama potrošača (što je šteta), možda bi se dinamičniji angažman mogao ostvariti među blogerima. Nije važno kako će se organizacija zvati, sindikat ili nekako drugačije.

Nadao sam se da će na tekst o skupu blogera 'Kosovaca' u Chicagu biti više komentara. Je li razlog za pomajkanje diskusije to što je riječ o čisto 'američkoj' temi? Mala pomoć, uz izrazito simplificiranje: Demokrati su nešto kao SDP, ili još bolje kao Račanova 6-stranačna koalicija iz 2000. O republikancima se, opet uz veliko pojednostavljivanje, može razmišljati kao o HDZ-u. Svjestan sam da je riječ o 'klimavoj' kategorizaciji (sve su, naime, hrvatske stranke u određenim pitanjima 'ljevije' od obje američke, dok su na nekim područjima sve hrvatske stranke 'desnije' od američkih) no ovakva će usporedba možda olakšati buduću diskusiju.


******

U vezi teksta o američkim godišnjim odmorima, Ben piše o svojevrsnoj iluziji 'Američkog sna' – ideje da se teškim radom na kraju i ostvaruje uspjeh – jer statistike pokazuju da 'upward mobility' postoji više u skandinavskim zemljama, Britaniji i Kanadi nego u SAD. O tome je nedavno pisao i časopis Atlantic, čiji autor tvrdi da izraziti 'Američki san' postoji za strance koji dolaze u Ameriku, ali za ovdje rođene – sve rijeđe. Kada je o strancima riječ, 'san' je stvaran bez obzira da li se radi o Meksikancima koji peru suđe ili o web dizajnerima iz Engleske – tvrdi ovaj autor.

Bio američki san iluzija ili ne, ako deseci milijuna ljudi u njega vjeruju i u skladu s njim se ponašaju, onda on poprima elemente stvarnosti. Amerika je zbog njega dinamična i optimistična zemlja, ljudi misle da se stvari mogu promijeniti. U drugu ruku, vjerojatno je zbog 'svog sna' Amerika i mnogo više disfunkcionalna ('screwed up') zemlja u usporedbi s Europom. Naime, kao i sa svakim snom – uvijek je ljepše iščekivanje, nada, nego njegovo ostvarenje, koje možda, ako se i dogodi, nismo u stanju prepoznati.

Komentar Bez nekog naslova pita se 'što je s ljudima koji rade u samoposluživanjima', ukratko sa svima onima koji nemajaju poticajno i zanimljivo radno mjesto na kojem žele provesti i dodatne sate i dane. Takvih je najviše, bez obzira na zemlju – siguran sam da dobar dio ljudi i u Americi i u Hrvatskoj i u Kanadi ne može smisliti svoj posao. Nažalost, u Americi su te stvari ostavljene ljudima da ih sami rješavaju, jer postoji nepovjerenje prema 'vlasti' kao takvoj. Naravno da tu netko 'izvisi'. Logika je da 'mali poduzetnik' bolje zna što je za njegovu firmu najbolje, a ne neki tamo kongresmen ili predsjednik koji sjedi u Washingtonu.

O tome sam već pisao – prema tom jednom anglosaksonskom etosu koji ovdje još uvijek dominira - 'poklonjeno' čovjeka kvari. Nedavno sam pročitao biografiju F.D. Roosevelta koji je sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća uveo prvo ograničeni, a potom univerzalni mirovinski sustav, socijanu pomoć za nezaposlene, zdravstveno osiguranje (stvari koje, inače, tada nisu postojale niti u većini europskih zemalja.) FDR-ove ideje su kritizirali mnogi jer će one, navodno, ljude u moralnom smislu iskvariti. Prestat će štedjeti za starost, a prestat će možda i raditi – ako im neko daju socijalnu pomoć u slučaju nezaposlenosti. Tako je uglavnom glasio argument FDR-ovih protivnika. Naravno, danas su to u Americi izrazito popularni programi, nitko ih se ne usudi pipnuti, no postoji problem njihovog financiranja, pogotovo kada stanovništvo stari. Republikanci neke djelove tih vladinih programa žele privatizirati.

BlackPearl piše da je i u Americi moguće dobiti 3 do 4 tjedna godišnjeg odmora. I ja imam otprilike toliko – radim naime za saveznu vladu, jedan od 'socijalističkijih' sektora američke ekonomije. Nadam se da iz mog teksta ne proizlazi da ovdje nitko ne ide na ljetovanje ili da svi ljudi godišnji odmor zamjenjuju povremenim vikendom. Ja pišem, recimo to tako, o trendovima, o fenomenima, koji se mogu – pogotovo ako ste 'stranac' - primjetiti, ali se ne odnose na sve ljude... Američka se ekonomija uostalom temelji na trošenju, a ne toliko na štednji – kada bi svi samo izbezumljeno radili, sve bi vjerojatno stalo. Predsjednik države je uostalom sugrađanima nakon napada od 11. rujna savjetovao: 'go shopping, go to Disneyland...'.

******

U vezi teksta o odvjetničkim pripravnicima u Washingtonu te velikih razlika u zaradama odvjetnika i sudaca, maxpeed se zanima o korupciji u američkom sudstvu i politici. Amerikanci su kao i svi drugi ljudi. Jedan dio je sklon varanju, krađi, uzimanju mita. Ja mislim da je najvažnije što se događa nakon što se otkrije da je netko nešto ukrao, da je prevario ili da je uzeo mito. Moj je dojam da se u Americi prilično strogo kažnjava kršenje zakona. Jasno, netko tko ima puno novaca angažirat će izvrsnog odvjetnika, netko tko uopće nema novca dobit će javnog odvjetnika, koji je – iako često idealist i požrtvovni profesionalac – vjerojatno manje kvalitetan te shrvan ogromnim brojem predmeta.

No, bez obzira na to tko vam je odvjetnik, očito kršenje zakona ne prolazi tako lako – od nedavnih primjera o 'zlatnoj mladeži' tu je hapšenje sina Ala Gore-a (zbog prometnog prekršaja i posjedovanja marihuane). Od političara, zatvorsku kaznu izdržavaju barem dvojica prominentnih republikanskih kongresmena, Robert Ney i Duke Cunningham, zbog uzimanja mita od lobista. (Cijeli je svijet, pretpostavljam u nevjerici, prije gotovo deset godina, promatrao kako Kongres navlači Billa Clintona – zbog čega? Zbog toga što je lagao o tome da je pošmajhlal neku curu?! Hello. Ak' ste oženjen, naravno da ćete o tome lagati. Možda je drugačije u kozmopolitskim zemljama poput Italije i Francuske, no Amerika je kada je riječ o bračnoj nevjeri prilično provincijalna) Od demokrata, sada mi pada na pamet interesantan slučaj aktualnog kongresmena s Floride, Alcee Hastingsa, koji je bio savezni sudac, potom ga je - zbog sumnje da je uzeo mito – Senat opozvao (impeachment). Hastings međutim nije išao u zatvor, a sad već služi osmi dvogodišnji mandat člana Zastupničkog doma. Očito, njegovi ga glasači na Floridi vole.

U Americi je – to je barem moj dojam – jače javno mnijenje. Političari, suci i uopće 'javni dužnosnici' više razmišljaju o tome što će građani misliti, nego što je to slučaj u Hrvatskoj. Strah ih je da će im reputacija biti narušena, da će izgubiti na izborima. U Hrvatskoj su ljudi, po mom mišljenju, previše skloni praštanju. U Zapadnoj Europi i Americi postoje čvršći protu-mehanizmi - ali i zdravija klima u javnosti, prema kojoj je varanje, krađa i laganje ne samo u etičkom smislu pogrešno ponašanje, već je i štetno. Takve stvari naime slabe cijelo društvo i zemlju, koju svi – valjda - vole, i do koje im je stalo.

U odgovoru bane-u te blogeru koji se zove 'moj obrok', koji su mi odgovorili na pitanje što ljude potiče na uzimanje mita - ne slažem se s mišljenjem da se 'svatko može kupiti' i da će svatko uzeti mito, ako su okolnosti povoljne. Iako se kroz medije to često ne vidi, u Hrvatskoj, kao i drugdje – bespotrebno je to i reći ali ipak, evo - ima puno ljudi koji su pošteni i na svom mjestu, te to ne bi učinili, ne zato jer ih je strah već zato što smatraju da je uzimanje mita u etičkom smislu pogrešno.

Komentator koji se naziva 'znatiželjan' pita zbog čega se u Americi zarada uvijek iskazuje u bruto iznosu, kada jedan dio nje tako i tako ne vidiš, jer ode na porez. Valjda zato jer je i to zarađeni novac. I meni je to na početko bilo čudno, no kada bolje razmislite, kada govorite o brutto zaradi ipak zadržavate izravniji odnos prema dijelu vlastitog novca kojeg ste također zaradili. Možda počnete više razmišljati o tome kako 'oni' troše vašu kintu.
objavljeno: nedjelja - 19.08.2007. - 20:43 - Komentari (4) - Ispis - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada