|
|
Sindikat blogera
11.08.2007., subota
Treba li blogerima sindikat?
O ovom se pitanju raspravljalo na nedavno održanom skupu lijevo orijentiranih 'mikro-medija' u Chicagu, YearlyKos.
Pristaše ove ideje smatraju da će sindikat promovirati rješavanje cehovskih interesa.
Kolektivnim bi pregovaranjem došli do popusta za zdravstveno osiguranje, izborili bi se za novinarske akreditacije te utvrdili pravila za reklamiranje na blogovima i korištenje 'linkova'. Možda bi im pošlo za rukom i uspostaviti profesionalne standarde u blogosferi, u onom njezinom dijelu koji se bavi politikom.
Takvo 'reguliranje' bi za desetke sve utjecajnih ljevičarskih blogera možda značilo i pojavu prve zarade, za u pravilu besplatan rad koji je – kako tvrde - često intenzivniji i vremenski zahtjevniji od njihovog redovitog posla.
'Razrada' ideje o sindikatu među samim blogerima za sada se više bavi njezinom 'besmislenošću', nego mogućim dobrim stranama.
Kakva je organizacij potrebna anarhoidnom, hiper-pluralnoj i hiper-glasnoj blogosferi? Kome tu opće treba sindikat? Samo 'političkim' blogerima ili i blogerima koji se bave širokim spektrom drugih tema, od heklanja do video igara? Zašto se ne priključiti nekom od postojećih sindikata, kao što je primjerice američki National Writers Union lokalna podružnica Sindikata automobilske industrije?
Leslie Robinson koja piše na blogu ColoradoConfidential smatra da bi sindikalno organiziranje možda utjecalo na profesionalizaciju polit-bloga te dovelo do više 'pravog' posla i novca za autore. Curt Hopkins je pak već organizirao protu-sindikalni Committee to Protect Bloggers. 'Ja volim blog zato što je anarhističan. Mogu pisati što hoću, kada hoću, i nitko mi neće određivati što da radim' – kaže Hopkins koji je uvjeren da se ovakav sindikat neće nikad moći osnivati jer 'blogeri jedni s drugima nemaju mnogo zajedničkog'.
Sindikat ili ne, nekakva zaštita bi možda dobro došla 'Bagdadskom blogeru' – vojniku koji je za liberalni časopis The New Republic u srpnju, anonimno, napisao tri teksta puna osobnih dojmova iz rata u Iraku. U jednom je spomenuo vozača oklopnog vozila koji je, navodno, iz zabave na ulicama iračkog glavnog grada gazio pse. U drugom tekstu, 'Baghdad Diarist' piše o američkom vojniku koji je – za zabavu svojih kolega - na kacigu pričvrstio dio dječje lubanje i to je smatrao strašnim štosom. U trećem je ispričao kako su se on i njegov kolega u vojničkoj menzi okrutno narugali jednoj djevojci koja kao kontraktor radi za američku vojsku, a lice joj je velikim dijelom bilo sprženo u detonaciji improvizirane eksplozivne naprave.
Poanta članaka bila je moralna degradacija vojnika koji sudjeluju u ratu – što je 'Bagdadski bloger', činilo se iskreno, primjetio i u vlastitoj slučaju, opisujući događaj s djevojkom spržena lica.
Jasno, polit-blogosfera je eksplodirala, pogotovo konzervativniji autori koji smatraju da su ispričani događaji ili potpuno izmišljeni ili preuveličani. I na liberalnim i na konzervativnim blogovima javljali su se ratni veterani. Jedni su tvrdili da 'u ratu ljudi čine gadne stvari', drugi pak da su opisani događaji laž, koju je liberalni magazin 'objavio bez provjere, jer se uklapa u njegov svjetonazor.'
Nametnulo se pitanje: 'Baghdad Diarist' ili 'Baghdad Fabulist'?
Vojska je provela istragu, i nakon razgovora s vojnikom-blogerom Scottom Thomasom Beauchampom ustanovila da su kontroverzne tvrdnje 'laž', te da ih nije potvrdio niti jedan od Beauchampovih kolega iz njegove postrojbe. Vojska također tvrdi da je sam bloger odmah na početku istrage priznao da je 'anegdote' izmislio.
Časopis The New Republic je također istražio pozadinu tekstova te tvrdi da je pet blogerovih suboraca potvrdilo istinitost ispričanih događaja. Jedan od njih je međutim priznao da je o njima sam čuo. Svih pet zatražili su da im se ne objavljuju imena. Uredništvo washingtonskog časopisa ustanovilo je tek jednu netočnost: izrugivanje ranjenoj djevojci dogodilo se u vojnoj kafeteriji u Kuvajtu, dok je blogerova postrojba čekala na odlazak u Bagdad, a ne u Iraku – kako je Beauchamp isprva napisao.
Glavni urednik New Republica Franklin Foer je rekao da je vojniku-blogeru – inače suprugu jedne namještenice ovog časopisa - nakon što je otkriven njegov identitet, vojska 'znatno ograničila korištenje telefona i elektronske pošte'.
Profesorica prava Ann Althouse u svom blogu piše da je lako objasniti ležeran odnos časopisa New Republic prema provjeravanju 'činjenica' u tekstovima 'Bagdadskog blogera'. Razlog su 'oštroumna zapažanja, od strane autora koji se nalazi na licu mjesta, a sve na liniji koju zastupa ta publikacija.' Bloger An Army Lawyer, kaže da se Bauchampu – ako je i lagao - ne može ništa dogoditi: 'Nitko ga za ništa ne kože optužiti.' Spook 86, na blogu In From the Cold, piše: 'Beauchamp je svojim lažima i iskrivljavanjima uništio povjerenje suboraca i kao takav postao beskoristan za vojsku.' Bloger Blackfive smatra da bi se Baghdad Diarist-u trebalo dopustiti da 'nastavi prema pobjedi'. 'Poznajem i gore koji su postajali narednici' – piše Blackfive.
I tekst o mogućem sindikalnom organiziranju blogera i tekst o vojniku-blogeru koji je pisao za The New Republic pokreću niz tema koje bi uskoro mogli zajednički raspraviti.
Razlika između polit-blogosfere i novinarstva.
Provjeravanje činjenica, i u jednoj i u drugoj branši.
Postaje li blog svojevrsna juniorska liga tradicionalnih medija?
Odgovornost za napisano.
Vjerujemo li samo u ono u što želimo vjerovati?
Vojska, rat i blogeri.
Kao i uvijek, s nestrpljenjem očekujem vaše komentare, na koje ću – nakon duže pauze – uskoro odgovoriti.
Svima želim ugodan ostatak ljeta.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.