< srpanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (6)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (10)
Lipanj 2007 (10)
Svibanj 2007 (12)
Travanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?






Tekstovi na blogu sadrže moja osobna mišljenja i ne izražavaju stajališta Glasa Amerike, ustanove u kojoj sam zaposlen kao novinar i producent.

Bojan Klima
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.

Pišem za web stranicu www.glasamerike.com. Intervjuirao sam niz američkih i hrvatskih političara koji su bili angažirani na okončavanju ratnog sukoba u RH i BiH, kao i mnoge američke stručnjake za Balkan.

U Sjedinjenim Državama živim od 1986. Magistrirao sam kriminologiju i sociologiju prava na Kent State University, te kao asistent radio na KSU i na Sveučilištu Akron u saveznoj državi Ohio. Diplomirao sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu.


Linkovi

'Praksa' za 3100 dolara tjedno

31.07.2007., utorak


Washington svako ljeto 'osvoje' interni, studenti na praksi. Većina ih radi na pomoćnim poslovima - kopiranju, razvrstavanju pošte i u administraciji. Ne zarade mnogo i dobar dio troškova boravka u glavnom gradu podmire im, vjerojatno, roditelji.

Međutim, 'ljetni praktikanti' u najvećim odvjetničkim firmama, tek diplomirani pravnici s najprestižnijih sveučilista, u potpunosti zamjenjuju starije kolege koji su na godišnjem odmoru - i za to su izvrsno plaćeni. Praksu u prestižnim washingtonskim, newyorškim i bostonskim firmama teško je zaraditi – dobivaju je studenti koji se nalaze među 10 posto najboljih na svojoj godini, s dvadesetak najboljih pravnih fakulteta u zemlji.

Washington Post navodi slučaj izvjesne Amy Jenkins koja u tvrtki Steptoe & Johnson zarađuje 2700 dolara na tjedan, što bi otprilike bila brutto plaća od 140 tisuća dolara na godinu. Sličnu ili višu tjednu nadoknadu, do 3100 dolara – uz brojne povlastice i gotovo osiguranu ponudu za stalno zaposlenje - dobivaju svi 'associates', kako se nazivaju ljetni praktikanti u najvećim američkim odvjetničkim firmama.

Slijedi 'najteže pitanje na svijetu':

So what?, ili u prijevodu - 'Pa, što onda?'

'Problem' je u tome što tek zaposleni pravnici u najprestižnijim američkim odvjetničkim firmama zarađuju gotovo isto koliko i savezni suci. Na najnižoj, okružnoj razini, savezni suci zarađuju 165 tisuća i 200 dolara, na drugostupanjskoj, apelacionoj razini savezni sudac zarađuje 175 tisuća dolara, dok osam sudaca Vrhovnog suda SAD zarađuje 203 tisuće dolara, a predsjedatelj tog najvišeg suda u zemlji prima godišnju brutto plaću od 212 tisuća dolara.

Godišnja brutto zarada prosječnog američkog domaćinstva iznosi 46 tisuća i 326 dolara.

Nakon nekoliko godina rada u nekoj od najprestižnijih firmi u, recimo, Washingtonu, New Yorku ili Bostonu, mladi odvjetnici – koji su možda nakon diplome bili praktikanti na nekom od ovih sudova - zarađivat će vjerojatno i nekoliko puta višu plaću od svojih mentora.

U odnosu na 1969. godinu, plaća sudaca je za 25 posto manja, ako se uskladi sa stopom inflacije. Prosječna plaća u SAD je – u odnosu na 1969. godinu - veća za 18 posto, piše časopis Business Week.

U isto su vrijeme rasle plaće odvjetnika, tako da su 2006. godine – prema časopisu American Lawyer Magazine – partneri u najvećim odvjetničkim firmama godišnje u prosjeku zarađivali milijun i dvjesto tisuća dolara – otprilike sedam puta više od sudaca okružnih sudova.

To je navelo predsjedatelja Vrhovnog suda SAD Johna Robertsa da zatraži od Kongresa povećanje plaća sudaca. U Senatu je prošli mjesec predloženo usvajanje zakona koji bi sudačke plaće povećao za 50 posto.

Sudac Vrhovnog suda Samuel Alito nedavno je upozorio da će ogromne razlike u plaćama odvjetnika i sudaca dovesti do odlaska iskusnih sudaca u privatni sektor, a sudačka će profesija privlačiti samo slabije pravnike - što će rezultirati nekvalitetnom sudskom praksom.

U debati o plaćama američkih sudaca upada u oči činjenica da nitko ne spominje opasnost da će se suci, nezadovoljni plaćama, navodno lakše odlučivati za primanje mita – što se, koliko mi se čini, na europskom kontinentu puno češće spominje pri traženju povišica.

Zato je možda prikladno pitanje za našu sljedeću blog-diskusiju: što ljude navodi da traže i uzimaju mito i da li često spominjana 'pristojna plaća' predstavlja adekvatnu branu korupciji?
objavljeno: utorak - 31.07.2007. - 22:41 - Komentari (11) - Ispis - #

Leti perje - posljednja bitka u 'sukobu kultura'

28.07.2007., subota


Baka mi je pričala kako su nakon 1945., u napuštenim njemačkim kućama po Srijemu, novi stanari, 'kolonisti', u klavirima držali brašno, a vatru potpaljivali parketom.

Ovog sam se detalja iz 'osme ofenzive' sjetio nedavno, kada sam u Washington Postu čitao o 'sukobu kultura' novopridošlica i starosjedilaca u okrugu Prince William, tipičnoj američkoj 'suburbiji', nadomak glavnog grada SAD.

Sukob se iskazuje kroz probleme do kojih dolazi zbog različitog načina života i mentaliteta etničkih grupa koje žive jedna uz drugu ili, sve više, pomiješano. 'Novopridošlice' su u ovom slučaju imigranti iz zemalja Srednje Amerike koji čine najveću useljeničku zajednicu u Washingtonu i njegovim predgrađima. 'Starosjedioci' su svi ostali, uključivo i Latinose koji ovdje žive duže ili su pak 'urbanijeg' usmjerenja.

'Cultural clash' se u predgrađima iskazuje kroz 'quality-of-life issues', probleme koji utječu na kvalitetu života. Na primjer – ilegalnu gradnju, neuredni travnjak ispred kuće, buku u sitne sate, činjenicu da u kući s tri spavaće sobe živi 15 ljudi, parkiranja automobila na travnjaku...

I – držanja peradi, bez obzira na zabranu koja se odnosi na gradska i prigradska područja.

Za useljenike iz Hondorasa, pjetlovi i kokoši, a pogotovo pilići, su – kako piše Washington Post – kućni ljubimci. Ne drži ih se toliko zbog ishrane, već zato što ih 'djeca vole' a i zbog toga što predstavljaju nostalgičnu vezu sa starim krajem, u kojem, očito, zabrane ove vrste ne postoje. Christina Morales, čija su djeca inzistirala da im kupi piliće jer ih 'svi imaju', kaže da 'ne vidi što je u tome loše' – piše washingtonski list.

Međutim, pjetlovi i pilići često zalutaju u dvorište susjeda i tu nastaju problemi. Članak pod naslovom 'Leti perje' u Washington Postu navodi slučaj izvjesne Virginije Paris, rodom iz Urugvaja, koja je nakon što joj se susjedov pjetao po tko zna koji put pojavio na bazenu iza kuće, odlučila kuću prodati i preseliti se negdje drugdje. 'Ja sam također iz Južne Amerike, ja ih razumijem. Ali ovo je grad, a ne selo' – kaže Virginia Paris, koja se najviše boji da joj kuća, zbog promjena u susjedstvu, postupno gubi na vrijednosti.

Lokalnim se vlastima u okrugu Prince William godišnje prijavi oko četiri tisuće problema koji su vezani uz 'kvalitetu života'. Većinu su inspektori riješili bez kažnjavanja, no u slučajevima kada se problem ponavlja izriče se novčana kazna. Vlasti navode i sanitarne probleme koji su povezani s držanjem peradi u urbanim područjima.

Washington Post piše o ovakvim problemima s dozom humora, uglavnom kao 'pričama iz života' koje su dobrodošle u ljeto, kada ima manje 'ozbiljnih' vijesti. No, 'sukob kultura' u Okrugu Prince William ima i političku dimenziju. Mnogi gradovi i mjesta u Americi – među njima i washingtonska predgrađa - uvode strožije propise koji se odnose na, kako ih se naziva, 'nedokumentirane imigrante'. Također, očito je da će ilegalno useljavanje biti jedna od glavnih tema izborne kampanje sljedeće godine, za Bijelu kući i Kongres. Latino zajednica, do sada razmjerno lošije politički organizirana od drugih, počinje se okupljati oko ovog pitanja te nastoji zaštititi ono što smatra svojim pravima.

Kolumnist gradske rubrike Posta, Marc Fisher pita se jesu li današnji useljenici 'manje Amerikanci od onih prije stotinu godina'. Kaže da je sličnih problema oko 'kvalitete života' bilo i na početku prošlog stoljeća, međutim – piše u blogu Raw Fisher- 'moja baka koja je došla iz Rusije živjela je u kvartu u kojem su gotovo isključivo živjeli imigranti', dok danas useljenici sve više i više žive u predgrađima, pomiješani sa 'starosjediocima', te su zbog toga 'sukobi civilizacija' izraženiji.

Marc Fisher navodi istraživanje sociologa Roberta Putnama koji tvrdi da imigracija i raznolikost – bez obzira na dugoročne koristi – 'na terenu', u etnički pomiješanim kvartovima i predgrađima, dovode do stvaranja svojevrsnog 'bunker-mentaliteta', gdje se svaka grupa drži posebno i boji se drugih.

O 'bunker-mentalitetu' se može čitati u blogu 'Diary of Catcall Hater', kojeg vodi Kimberly Klinger, 27-godišnja stanovnica washingtonskog kvarta Mount Pleasant. Kimberly dokumentira ulično zanovijetanje od strane Latinosa, koji su većina u tom kraju grada. 'Zanovijetanje' je, međutim, odveć blaga riječ – radi se, očito, o seksističkom dobacivanju, te ponekad i fizičkom kontaktu, 'svaki dan, u bilo koje doba, bez obzira kako ponašam i što imam na sebi' – piše Kimberly Klinger koja uz to primjećuje da joj se 'nabacuju' gotovo isključivo Latinosi. 'Kada god ih vidim na ulici, spremim se na neugodnost' – kaže ova djevojka.

Kimberly smatra da je potrebno reći i to da 'nije rasist i da ne želi generalizirati i optuživati cijelu grupu'. Kaže da je svjesna da se radi o 'relaciji moći' koja dijeli muškarce i žene, bez obzira kojeg su podrijetla - o čemu na faksu uče svi američki studenti. Međutim, 'ako kažem da su problem Latinosi, smatraju me rasistom. Ako kažem da su problem svi muškarci, otpisuje me se kao mrziteljicu cijelog muškog roda' – kaže ova cura kojoj je život u gradu 'prilijepio' etiketu 'Anglosice'.

Washingtonski City Paper prilazi 'dobacivanju' kao specifikumu 'latino- kulture', koju novinar Joe Eaton nastoji upoznati i približiti drugima. Eaton na početku ne vjeruje da je 'problem tako ozbiljan' – i prati Kimberly Klinger na povratku s posla. Njoj na ulici ne samo da dobacuju, već mladići i muškarci – kada je ugledaju - prelaze ulicu, trče za njom i žele se 'sprijateljiti'. 'Sada vidite kao mi je' – kaže ova zaposlenice jedne filmske kompanije, koja naglašava da se u Washington doselila iz ruralne zapadne Pennsylvanije upravo da bi 'živjela u gradu', ali kaže da nije očekivala 'ovako nešto'.

Kasnije, novinar saznaje od nekoliko mladića koji su dobacivali Kimberly da oni takvo ponašanje smatraju normalnim i nekom vrstom komplimenta, što 'arogantne Anglosice' očito ne shvaćaju. Tvrde da se često događa da takav ulično susret urodi razmjenom telefonskih brojeva – što novinar i Kimberly primaju s nevjericom.

U maniri 'istraživačkog novinarstva' svojstvenog alternativnim listovima poput City Papera, reporter Joe Eaton odlučuje slijediti nasumce odabrane žene po centru Washingtona. Otkriva da zgodnim curama na ulicama ne dobacuju niti bijelci, a niti crnci – čak niti građevinski radnici! Na kraju, Eaton se odvažuje i sam se obraća se jednoj prolaznici – po uzoru na mlade Latinose.

Kaže joj da 'dobro izgleda'. Moli je da mu se 'nasmiješi'.

'Pogledala me poput stranca čiji jezik ne razumije. Osjećao sam se kao budala. Sumnjam da je na ovaj način itko ikoga upoznao' – piše reporter City Papera.

Ovakvi se 'susreti' i 'kulturni sukobi', pretpostavljam, događaju i u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama gdje žive ljudi različitih navika i stilova. U Hrvatskoj je to možda još izraženije ljeti, za vrijeme turističke sezone. Zato, za našu sljedeću blog-diskusiju dobrodošao je svaki 'svježi' primjeri s mora, a i inače - slučajevi iz hrvatske svakodnevice. Naravno, uz vaše mišljenje o opisanoj situaciji u Americi.

Kao i uvijek, s nestrpljenjem čekam vaše komentare. Svima želim dobar odmor i dobru zabavu.
objavljeno: subota - 28.07.2007. - 19:28 - Komentari (17) - Ispis - #

You Tube 'rešeta' demokrate

24.07.2007., utorak


Osam političara iz Demokratske stranke, koji na izborima sljedeće godine imaju predsjedničke ambicije, sinoć je odgovorilo na četrdesetak od 3000 pitanja koje su im na web stranicama You Tube postavili građani. Debatu je prenosio CNN.

Sinoćnja je debata bila uzbudljiv, i po mom mišljenju, povijesni događaj, upravo zbog oštrih pitanja. Čovjek kojem je stariji sin poginuo u Iraku pitao je 'hoće li izgubiti i mlađeg'. Amerikanac afričkog podrijetla pitao je hoće li Crncima 'konačno biti isplaćene reparacije za ropstvo'. Demokratski senatori, kongresnici i guverneri upitani su 'da li bi bili voljni odraditi predsjednički mandat za minimalnu nadnicu'. Dvije su lezbijke pitale 'da li bi im budući predsjednik dozvolio da stupe u brak'. Hillary Clinton je upitana kako bi kao predsjednica održavala odnose s čelnicima arapskih zemalja, kada su 'u tim zemljama žene građani drugog reda'. Američki humanitarci u Darfuru, okruženi djecom kojoj prijeti genocid, zatražili su od demokrata da 'zamisle da se genocid događa njihovoj djeci'.

Najpotresnija su bila pitanja ljudi koji nemaju zdravstveno osiguranje, a boluju od raka, dijabetesa i Alzeheimerove bolesti.

Na početku debate, 'Chris iz Portlanda' pozvao je političare da odgovaraju 'kratko i izravno, da ne muljaju'. Prvo pitanje je glasilo 'Zašto vi, a ne netko drugi?' Jedno od tridesetak pitanja – doduše izraziti 'softball' - odnosilo se na 'najdražeg učitelja iz škole'. Na kraju, svaki je političar na pozornici o kolegi pored sebe morao reći nešto 'pozitivno'.

Pitanja su morala biti kraća od 30 sekundi. Odgovori tek nešto duži. Selekciju pitanja obavio je CNN. Pitanja su naginjala 'u lijevo', što odražava interese grass-roots baze Demokratske stranke. Debata je održana u vojnoj akademiji Citadel u Charlestonu u Južnoj Karolini.

Odgovori su većinom bili kratki, sažeti i precizni. Bez obzira na to, mislim da su postavljači pitanja zasjenili kandidate. Iako je cilj 'novog You Tube formata' bio izbjeći rutinske, uvježbane odgovore, političari su ih se ipak držali kao pijani plota. Hillary Clinton je naglašavala značaj 'iskustva'. Barack Obama - svoju želju da 'mijenja postojeće stanje'. John Edwards je nastojao privući potencijalnu bazu demokrata, najmarginalnije, koji rijetko glasaju.

Senatori John Biden i Chris Dodd isticali su svoje višegodišnje iskustvo u Kongresu, još uvijek u šoku da ih je pretekao Obama, koji je u Senatu tek odnedavno. Bill Richardson, guverner Novog Meksika, bivši ministar energetike, veleposlanik u UN-u i kongresmen, nastojao je pokazati da jedino on ima 'praktična iskustva' – šaleći se na račun činjenice da u anketama jedva prelazi jedan posto. Kongresmen Dennis Kucinich i bivši senator Bill Gravel nisu imali što izgubiti te su jedva čekali da 's lijeva' napadnu svoje kolege, bez obzira je li riječ o Iraku, lobijima ili reformi zdravstva.

Inače, kada na You Tube-u pogledate pitanja koja je CNN odlučio ne postaviti, zbog toga što su bila nerelevantna, odveć provokativna, bedasta ili nekoherentna, shvatite zbog čega političari – i u Americi, a i u Hrvatskoj - zaziru od You Tube-a, iako osjećaju i izvjesno strahopoštovanje.

Evo nekih 'provokativnih', a odbačenih pitanja:

Gavin iz Las Vegasa: 'Senatorice Clinton, ja mislim da bi vi bili izvrsna predsjednica. Međutim, postoji jedno pitanje na koje trebate odgovoriti prije no što se sučeliti sa svojim republikanskim protivnikom, jer od tog odgovora ovisi snaga vaše kandidature. Pitanje glasi: je li vas vaš muž varao od kako je prestao biti predsjednik?'

Jedan mladić odlučio je početi citatom predsjednika Dwighta Eisenhowera, koji je na kraju svog mandata upozorio na opasnost vojno-industrijskog kompleksa. Je li ovo upozorenje relevantno i danas, te ako je kako ćete zaštiti Ameriku od neopravdano snažnog utjecaja vojno-industrijskog kompleksa?

Treći je upitao političare iz Demokratske stranke hoće li, kada jedan od njih postane predsjednik, 'na odgovorne položaje postaviti svoje prijatelje ili pak ljude koji su najpametniji i najsposobniji? Ili ćete nam reći da su vaši prijatelji najpametniji i nasposobniji?'

Poslije debate, blogeri najviše raspravljaju o tome koliko je sinoćnja rasprava bila demokratska i naviješta li ona korijenitu promjenu u odnosu glasača i političara.

Najvažnije pitanje glasi:

Zašto je pitanja selektirao CNN, a ne korisnici You Tube-a, koji ionako stalno biraju najbolje video-klipove? - pita se David Colarusso, profesor fizike iz Massachusettsa, na radu u Škotskoj.

David Feist, direktor političkih programa na CNN-u kaže da su željeli da debata bude 'drugačija' od tradicionalne, ali da se ipak ne pretvori u cirkus, da bude ozbiljna - što uključuje i izvjesnu dozu mudrosti pri izboru pitanja. Možda Feist i ima pravo: prije debate pokazan je video-klip jednog Kanađana koji tvrdi da su glasači u Kaliforniji izabrali za guvernera Arnolda Schwarzennegera zbog toga što je on 'kiborg iz druge galaksije, koji će spriječiti nuklearni rat'.

Nije nemoguće zamisliti da publika na You Tube-u izglasa da upravo ovaj video-klip zaslužuje da vidi svjetlo dana, da se pojavi u televizijskoj debati predsjedničkih kandidata. No, čemu – biranje predsjednika države ozbiljna je stvar, a minuta programa na CNN-u vrlo skupa. Osim toga, na izbor pitanja mogli bi utjecati i stranački aktivisti iz izbornih stožera pojedinih kandidata, beskrajnim klik-klik glasanjem za teme koje im konveniraju – kaže David Bohrman, šef washingtonske redakcije CNN-a.

I blogeri i CNN smatraju da video-format s You Tube-a na političku i medijsku scenu dovodi ljude čija se mišljenja rijetko čuju. 'Sinoćnja debata početak je onog što nazivamo citizen journalism' – piše Morra Aaronson s bloga BlogHer.com, koji se bavi 'ženskom' problematikom. Kao i mnogi drugi, Aaronson se ipak pita je li angažman You Tubea u predsjedničkoj kampanji tek dobra dosjetka, štos, ili pak sinoćnja debata naviješta novi trend.

Iako je razočaran sinoćnjom debatom, Jeff Jarvis s bloga buzzmachine.com smatra da su 'obični ljudi s You Tube-a' pokazali 'pravim' novinarima kako se postavljaju dobra pitanja. 'Novinari žele političara iznenaditi, uhvatiti ga na krivoj nozi. Neprofesionalci u dijalog s političarem unose ljudsku dimenziju' – kaže Jarvis. On inače kritizira CNN zbog toga što je sam odlučio selekcionirati pitanja. 'Ovo je naša, a ne CNN-ova demokracija. Red je potreban, ali ne i kontrola. Iako bi nasumični izbor pitanja uveo i neka luckasta, to bi ipak pokazalo da je ljudima stalo, da je demokracija u dobrim rukama' – kaže Jeff Jarvis.

David Bohrman iz CNN-a kaže da je svjestan da će se 'o ovom pitanju beskrajno raspravljati', no tvrdi da ga je uvid u gotovo tri tisuće podnešenih video-uradaka uvjerio da su postupili dobro. ''Svako pitanje imalo je šansu da bude postavljeno. Stalo nam je da se promovira novi medij, ali i da se ovakva raspra ponovi u rujnu, s republikancima, te ponovno za četiri godine. Ne želim da mi večeras političari vele da 'nikad više neće sudjelovati na ovakvom događaju.'''

Mislim da se to neće dogoditi. You Tube is here to stay!
objavljeno: utorak - 24.07.2007. - 04:14 - Komentari (9) - Ispis - #

Harry Potter i urlik koloseuma

22.07.2007., nedjelja


'You can't argue with success' – kaže američka poslovica.

Kritizirati seriju romana o Harryju Potteru, čijih je prvih šest nastavaka prodano u 325 milijuna primjeraka i prevedeno na više od 60 jezika, nezahvalan je posao. 'Na kraju će vas optužiti da ste zavidni' – piše Ron Charles, urednik tjednog književnog podlistka dnevnika Washington Post.

Ron Charles se prisjeća kako mu je laknulo kada ga je desetogodišnja kćerka, nakon što joj je tri godine čitao Harryja Pottera, bojažljivo pitala: 'Jel' moramo to pročitati do kraja?' Priznaje da su se nakon 'prekida s Harryjem Potterom' oboje osjećali poput zavjerenika, ali i izdajica.

Uz djecu i tinejdžere, za malim čarobnjakom ludi su i odrasli. 'Volio bih da je riječ o romantičnom povratku mladosti. Međutim, bojim se da se radi o kulturnom infantilizmu' – piše Ron Charles. Naime, kada ne čitaju omiljenu knjigu svoje djece, većina Amerikanaca ne čita ništa. Prema podacima Nacionalne zaklade za umjetnost, više od polovice Amerikanaca neće ove godine pročitati niti jedan roman. Broj onih koji uopće ne čitaju beletristiku raste tri puta brže u odnosu na razdoblje od prije desetak godina, kada Amerikanci također nisu mnogo čitali. A i oni koji čitaju beletristiku, većinom čitaju 'provjerene' hit-autore. 70 posto ukupno prodane beletristike odlazi na pet najpopularnijih pisaca – ustanovila je jedna studija Sveučilišta Stanford.

Prije desetak godina, mogla se zamijetiti nada da će mlada generacija, inspirirana Harryjem Potterom, zavoljeti čitanje. To se nije dogodilo. Nakon nižih razreda srednje škole, većina mladih Amerikanaca prestaje čitati za vlastito zadovoljstvo. 'Nemam puno vremena, pa kad čitam, želim nešto naučiti' – ovako otprilike glasi najčešći razlog za nepopularnost romana i pripovjedaka, piše Ron Charles, koji primjećuje da većini njegovih sunarodnjaka ne pada na pamet da bi mogli mnogo naučiti kada bi se odvažili da posegnu za beletristikom.

Stanje oslikava karikatura u jučerašnjem Washington Postu. Dva klinca u javnoj biblioteci, prepunoj knjiga. Jedan od njih kaže da ne zna što će čitati 'sada kada više nema Harryja Pottera'.

Karikatura me podsjetila na jedan od prvih dojmova iz sveučilišne knjižnice na Kent State University, gdje sam studirao prije dvadesetak godina.

Milijuni knjiga. Šteta što ih je malo tko čitao.

Osam katova, slobodan pristup svim knjigama, kopir-mašine na svakom koraku, i najfascinantnije – osim američkih izdanja, sveučilišna je knjižnica u Kentu posjedovala stotine tisuća knjiga iz cijelog svijeta.

Međutim, dobar broj svih njih – kako stranih, tako i američkih - stigao je na bibliotečne police i tamo ostao nedirnut. Nikada otvoren. Ogromna većina studenata u Kentu učila je, naime, jedino iz zadanog udžbenika, najčešće u 'krdu': na javnom mjestu, ležeći na podu, mahnito potcrtavajući žutim flomasterom stranicu za stranicom.

Ron Charles tvrdi da Amerikanci danas na sličan način uživaju i u Harryju Potteru. 4 milijarde dolara vrijedna marketinška kampanja koja prati jučer objavljeni posljednji nastavak, 'Harry Potter i Sveti Smrtnici', dovela je do toga da čitanje više nije 'intimno iskustvo', koje zahtjeva samoću i kontemplaciju – piše kritičar Washington Posta. Bez imalo krivnje same J.K. Rawling – piše Ron Charles - doživljaj Harryja Pottera prati 'urlik koloseuma': redovi pred kinima, video igre i planetarno, medijski sinhronizirano nestrpljenje.

Kada sam prije nekoliko godina s uživanjem gutao 'prvog' Harryja Pottera – jedinog kojeg sam pročitao - sjetio sam se davnih subotnjih poslijepodna s 'Emilom i detektivima' Ericha Kastnera, 'Koka u Parizu' Ivana Kušana ili pustolovina Winnetoua i Old Shatterhanda, iz pera Karla Maya.

Hoće li te vrijedne knjige preživjeti 'urlik koloseuma'? Ili će ih pomesti leteća metla malog čarobnjaka iz Hogwartsa?
objavljeno: nedjelja - 22.07.2007. - 20:33 - Komentari (7) - Ispis - #

Kako je Toronto 'postao' Washington?

20.07.2007., petak


Osobnom doživljaju grada i njegovih stanovnika često 'posreduje' filmska kamera. Neki sam dan gledao britansku televizijsku seriju Fortunes of War, iz 1987. godine, u kojoj Zagreb 'glumi' Bukurešt s kraja tridesetih godina prošlog stoljeća. HNK, Vidikovac u Maksimiru i Mimara na Rooseveltovom trgu predstavljeni su kao glavni grad Rumunjske.

Ako je Zagreb mogao biti Bukurešt, onda Toronto danas može biti Washington!

Radnja stotina američkih filmova događa se u glavnom gradu Sjedinjenih Država, no filmske ekipe posljednjih dvadesetak godina u njemu provedu neznatan dio ukupnog snimanja - tek da bi snimile takozvane 'establishing shots'.

Bijela kuća, Kongres, par spomenika... nakon toga pravac Toronto, gdje se ostatak 'washingtonskih' eksterijera snima brže i jeftinije.

U prošlotjednom vikend-dodatku dnevnika Washington Post objašnjava se zbog čega je 'filmski' Washington preselio u Kanadu. Trend je pogotovo očit nakon 11. rujna 2001. godine. Međutim i prije toga, filmašima je bilo teško dobiti dozvole za snimanje jer je centar Washingtona u nadležnosti više od dvadeset federalnih ustanova. Svaka od njih ima vlastite zabrane. Na primjer:

1. Savezna uprava nacionalnih parkova već nekoliko desetljeća ne dopušta snimanje u obelisku na Mallu, spomeniku Georgeu Washingtonu.

2. Na području koje je u nadležnosti Nacionalnih parkova ne smiju se nositi čak niti plastični modeli vatrenog oružja.

3. Vrhovni sud Sjedinjenih Država odobrava snimanje jedino ako je tema vezana uz pravnu problematiku.

Zbog toga se najčešće koriste stari snimci, puno dokumenatrnog 'footagea' iz zraka, ili se pronađu zgrade koje mogu 'odglumiti' pojedini objekt iz filma. Većina washingtonskih eksterijera i naravno interijera je u Torontu i južnoj Kaliforniji - postoji, primjerice, više 'studijskih' verzija Bijele kuće. Ulice najvećeg kanadskog grada, pogotovo u starijim 'kolonijalnim 'kvartovima, lako odglume Washington.

Washington Post se prisjetio najboljih 12 filmova o Washingtonu, iz vremena kada su se u njemu često snimali filmovi. Izdvajam tri koja su meni najdraža.

Gospodin Smith ide u Washington. (1939) Klasik Franka Capre najomiljeniji je film o washingtonskoj političkoj sceni. Jimmy Stewart je Jefferson Smith, naivan i pošten provincijalac kojeg nominiraju da ispuni ostatak mandata na iznenada ispražnjenom mjestu u Senatu. Po dolasku, Smith je šokiran korupcijom na Capitol Hillu. Ima sve manje povjerenja u američki politički sistem. No, na stepenicama mauzoleja Abrahamu Lincolnu doživljava katarzu, inspiriranim predsjednikom koji je 'spasio Uniju'.

Kada je film snimljen, Nacionalna liga pristojnosti, konzervativna građanska udruga koja je nadzirala Hollywood, protivila se njegovom prikazivanju. 'Riječ je o pravom dinamitu od filma' – požalio se direktor Lige, Joseph Breen.

Washingtonski Novinarski klub je premijerno prikazao film 'Gospodin Smith ide u Washington' pred 250 članova Zastupničkog doma, 45 senatora i sucima Vrhovnog suda. Dobar dio publike u znak prosvjeda napustio je dvoranu prije no što se film završio. Političari su bili toliko uvrijeđeni opisom njihove profesije, pogotovo prikazanom korupcijom, da su zaprijetili i zakonskom zabranom filma. Čelnik većine u Senatu potužio se da film njega i njegove kolege zove 'lopovima', te da je 'glup'. Joseph Kennedy, tadašnji američki amabasador u Britaniji (otac kasnijeg predsjednika) tražio je da se film ne prikazuje u Europi.

Svi predsjednikovi ljudi. (1976) Dramatizacija otkrića afere Watergate, od strane dvojice novinara Washington Posta, Boba Woodwarda (Robert Redford) i Carla Bernsteina (Dustin Hoffman). Film Alana Pakule opisuje kako je, 1972., otkrivena provala u izborni strožer Demokratske stranke u washingtonskom stambeno-poslovnom kompleksu Watergate, te kako je - više od dvije godine kasnije - zbog zataškavanja afere predsjednik Richard Nixon morao podnijeti ostavku.

Sjećam se da smo kao gimnazijalci, krajem sedamdesetih, film 'Svi predsjednikovi ljudi' u zagrebačkoj Kinoteci gledali ne samo kao dobar novinarsko-politički triler, već i kao djelo koje je u tadašnjoj Jugoslaviji imalo i elemente fantastike. Zamisli, novinari srušili predsjednika!

Danas je ovaj film nepojmljiv i mladoj generaciji u Americi. Washington Post piše da su ga nedavno kod Bena Bradleeja, bivšeg glavnog uradnika Washington Posta - kojeg glumi Jason Robarts – zajedno gledali njegovi glavni akteri, Ben Bradlee, Bob Woodward i Carl Bernstein. 'Za ime božje, to je pisaći stroj' - Ben Bradlee je ovako odgovorio sinu kojem nije bio poznat dio inventara tadašnje novinarske redakcije.

Dobrodošli g. Chance. (1979) Adaptacija satirične novele Jerzyja Kosinskog, u režiji Hala Ashbyja. Peter Sellers glumi jednostavnog vrtlara, naoko polu-idiota, koji je cijeli život proveo u palači svojih poslodavaca u Georgetownu, bogatoj četvrti Washingtona. Nije desetljećima izlazio na ulicu, gotovo uopće nije imao kontakt s ljudima, a jedino što zna o vanjskom svijetu - 'pobrao' je na televiziji. Po smrti poslodavaca, Chance je prisiljen 'izaći u svijet', i nakon niza peripetija, postaje povjerljivi savjetnik predsjednika države. On Chanceove nebulozne savjete o vrtlarstvu i 'životu biljaka' – jedino o čemu Chance nešto zna - smatra dubokoumnom mudrošću koja se može primjeniti na politiku, društvo i život uopće. Chance postaje medijska zvijezda, povod 'dvorskim' spletkama a šuška se da upravo on, iza kulisa, upravlja Amerikom.

Svaki od ova tri 'washingtonska' filma navodi na razmišljanje o današnjim filmovima i današnjoj politici – što će, nadam se, biti tema jedne od naših skorih diskusija.
objavljeno: petak - 20.07.2007. - 22:56 - Komentari (8) - Ispis - #

Ljeto u 'intelektualnom Disneylandu'

17.07.2007., utorak


U Washingtonu se u srpnju radi gotovo kao i svaki drugi mjesec, osim kolovoza. Pogotovo ove godine, kada Kongres debatira o promjeni strategije u Iraku, a Bijela kuća - očekivano kada je riječ o Iraku - odbija sve prijedloge s Capitol Hilla, bez obzira potječu li oni od demokrata ili od republikanaca.

No, washingtonske su ulice 'druga priča'. Na njima je očito da je District of Columbia jedna od glavnih američkih turističkih destinacija.

Proljetne školske ekskurzije zamijenila je 'tipična obitelj'. Tata i mama u bermudama, polo-majicama, soknama i sandalama te klinci kojima je – barem je to moj dojam - u Washingtonu prilično dosadno. U podzemnoj željeznici, notornom mjestu za svakog tko gleda televiziju, tata-turist često preuzima ulogu 'goniča'. Izlaženje i ulaženje u vagon prate histerični povici 'go, go, go' - kao u filmovima o komandosima.

Najgore što bi se turistima moglo dogoditi je izlaz na 'pogrešnoj' stanici metroa.

Američki 'great summer travel' prilično se razlikuje od tradicionalnog godišnjeg odmora u Europi. Prvo, kraći je; a drugo - manje se vremena provodi na plaži, a više u nacionalnim parkovima, centrima zabave poput Las Vegasa i Orlanda, te na 'povijesnim destinacijama', kao što su Washington DC, Philadelphija ili Boston.

Grad od nešto više od pola milijuna stanovnika, Washington je najpoznatiji po karaktirističnom 'skylineu' kojim ne dominiraju neboderi (ovdje zabranjeni), već vizure Bijele kuće, Kongresa te spomenika predsjednicima Georgeu Washingtonu, Thomasu Jeffersonu i Abrahamu Lincolnu.

Američki, a sve više i strani turisti, u Washingtonu će obligatno posjetiti upravo te lokacije, a da bi se – ako ništa drugo – ohladili na suptropskoj vrućini i neugodnoj vlazi, ući će u neki od petnaestak muzeja Smithsonian. Najpopularniji su Muzej svemirskih istraživanja, Prirodoslovni muzej i Muzej američke povijesti.

Bijelu kuću, zgradu Kongresa i dobar dio kompleksa Smithsonian povezuje Nacionalni mall, travnata površina na kojoj se održavaju politički prosvjedi, ljetni Folk festival kao i proslave 4. srpnja, Dana neovisnosti. Travnjak na Mallu je zato u prilično jadnom stanju - sparušena trava izgleda kao da se s nje upravo odselio cirkus. Mall je međutim u pravom smislu 'people's space', mjesto koje pripada svima. Običnim danom tu se joggira, igra se odbojka i nogomet, sjedi se na klupi u hladu i jede lunch.

Zbog muzejskog kompleksa Smithsonian, ali i Kongresne knjižnice, Nacionalnog arhiva i Kulturnog centra Kennedy, Washington DC je netko, pomalo ironično, nazvao 'našim intelektualnim Disneylandom'. Prikladno ime. Washington je i zabavan i poučan, međutim, istina je da u njemu vlada izvjestan osjećaj 'virtualne stvarnosti'. Kao da ste u nekom 'theme' parku, samo što je ovaj posvećen povijesti i obliku domoljublja koje Amerikanci nazivaju civic pride. Nema industrije, a niti etničkih četvrti poput 'Little Italy' koje se mogu naći u svakom gradu na Istočnoj obali. Washingtonu, za razliku od recimo obližnjeg Baltimorea, zato nedostaje osjećaj 'ukorjenjenosti', autentičnost američkih radničkih četvrti. Washington je u pravom smislu 'government town', u kojem pobjeda jedne od stranaka na izborima znači - među ostalim - i povećan biznis za špeditere, koji prevoze namještaj onih koji se u grad doseljavaju, odnosno onih koji ga napuštaju.

'Virtualnosti' doprinosi i to što je Washington grad poput Bonna, bivšeg glavnog grada Zapadne Njemačke, ili Brasilije – glavnog grada Brazila. Washington je 'umjetna' metropola. Stvoren je političkom odlukom, a ne voljom stanovnika tek oslobođenih engleskih kolonija, koji bi – da ih se pitalo – vjerojatno izabrali drugi glavni grad. Pretpostavljam da je Washington uspostavljen kao samostalni District - van bilo koje od 50 saveznih država - jer se već krajem 18. stoljeća državnu upravu željelo odijeliti od 'politike'. Zato njegovi stanovnici niti danas nemaju punopravne zastupnike u Kongresu – iako plaćaju porez kao i svi drugi Amerikanci.

O tim 'pravim' Washingtoncima – okupljenima sa svih strana Amerike i svijeta – pisat ću drugom prilikom. Uskoro.
objavljeno: utorak - 17.07.2007. - 23:12 - Komentari (6) - Ispis - #

Za demokraciju - spremni!

15.07.2007., nedjelja


Tekst o reportaži New York Timesa o Thompsonovom koncertu u Zagrebu inspirirao je pravu erupciju reakcija. Jedino je prošlomjesečni post o Paris Hilton imao više komentara. Zbog polemičnosti rasprave, u mom redovitom odgovoru na Vašu poštu posvećujem se isključivo tom tekstu.

Nakon njega, sljedećih šest tjedana - 'ljetne teme'!

U tekstu sam želio predočiti kako u Americi gledaju na činjenicu da mladi ljudi u Zagrebu dižu ruke na nacistički pozdrav i – čini se - slave u svijetu diskreditiranu ideologiju koja je odgovorna za genocid. Najblaže rečeno, mislim da se to ovdje smatra anakronizmom. Zato sam i naveo članke objavljene u isto vrijeme kada je bio tiskan i članak o Thompsonu – tekst o bičevanju u Iranu i članak o televiziji Hamasa koja u dječjim emisijama propagira mržnju.

To je 'najblaže rečeno'. Za pretpostaviti je da će tipični američki čitatelj, priviknut na paradu bizarnosti u novinama i na televiziji, slegnuti ramenima – 'ako Hrvati misle da je to potrebno slaviti, neka slave'. No, sumnjam da će takva reportaža potaknuti bilo koga da posjeti Zagreb i Hrvatsku.

To je 'najblaže rečeno'. Najozbiljnije u cijelom slučaju je sljedeće. Nije toliko bitno što o Thompsonovom stvaralaštvu misle čitatelji New York Timesa, i stranci općenito. Bitnije je što misle ljudi u Hrvatskoj. 'Bijelac', 'Marko' i 'dinamo' žive u uvjerenju da cijela zemlja – kada je u pitanju Thompson i njegovo stvaralaštvo - isto diše. Njima ne pada na pamet da bi Thompsonov show mogao nekoga uvrijediti u samoj Hrvatskoj – i da se taj, uvrijeđeni, možda boji otvoriti usta.

Ne pada im na pamet ili se prave da im ne pada na pamet.

'Dinamo' čak veli da ga je 'baš briga što u Srbiji dižu tri prsta'. Hrvati u Subotici, Bošnjaci u Sandžaku i Albanci u Preševu vjerojatno o tome misle drugačije.

Ja sam upravo o tome nastojao nešto reći: zašto bez potrebe vrijeđati i provocirati sugrađane kojima ta uzdignuta desnica, pozdrav 'Za dom – Spremni' i te vaše pjesme znače nešto drugo nego vama? Komentatori na ovo pitanje – uz uvrede upućene meni zato što sam pitao – odgovaraju jedino infantilnom tvrdnjom da 'to i drugi rade'. 'I drugi vrijeđaju nas, po cijelom se svijetu ljudi međusobno vrijeđaju i tuku, pa možemo i mi' – tako otprilike glasi sažetak dobrog broja srditih komentara koji su stigli na moj tekst o Thompsonu.

Svatko tko ima klince vjerojatno čuje takvo cendranje svaki dan: 'pa to svi rade!'. Mislim da ispravan odgovor u takvoj situaciji glasi: 'Možda. Ali ti nećeš.'

'Marko' je – kako mi se čini – tri ili četiri puta komentirao moj tekst, ako nije riječ o više osoba s istim 'imenom'. Ali na mene 'ne želi trošiti riječi', jer takvih kao ja ima svugdje i njih se 'narod ne ponosi'. Ja ne držim prst na bilu niti jednog naroda, ja ne znam čega se narod 'ponosi', a čega ne. Ja sam napisao što mislim. Marko Perković Thompson se već godinama ograđuje i distancira, kumi i moli svoje obožavatelje da 'prestanu' - valjda za to postoji razlog.

'Marko' inače veli da na koncertu nije vidio ustaško znakovlje, koje 'bezrezervno osuđuje i priželjkuje da to policija spriječi' (Gdje li je komentator 'Marko' stajao ili sjedio u Maksimiru? Možda na pozornici?). 'Marko' je, uz to, smatrao potrebnim da nas obavijesti da je 'prijatelj sa Židovima.' Uuu – onda vam je Marko sve oprošteno! (Već četrdeset godina, u Americi se kripto-rasisti najlakše prepoznavaju po rečenici koja počinje s 'Ja imam puno prijatelja crnaca....) Ne znam što je Marka navelo da s nama podijeli ovaj interesantni detalj iz privatnog života, ali već kad me vuče za jezik evo reći ću što o tome mislim. Riječ je o čudnom prijateljstvu, vas i vašeg frenda židovskog podrijetla. Vi volite poskočice o 'Jasenovcu i Gradiški staroj', njemu je možda tamo 'zaglavila' rodbina, ali bez obzira na to - dobri ste kompići. Blago nama.

I onda se – to je već u Hrvatskoj postao refleks - počinju navoditi primjeri 'iz Amerike'. 'Bijelac' koji isprva tvrdi da su ustaše bili domoljubi, već u sljedećoj rečenici kaže da 'i u Americi ima rasista i neo-nacista'. Točno, ima ih - ali oni se ne okupljaju na najvećem stadionu u zemlji. Koncerti njihovih omiljenih bandova ne prenose se na nacionalnoj televiziji. Na te koncerte ne dolaze ministri i istaknuti sportaši. 'Tvrtko' je, možda nenamjerno, dao pravi odgovor na otrcani argument koji počinje s riječima 'pa, i u Americi...'. On je, naime, prošle godine vidio kukaste križeve u javnom zahodu na odmorištu auto-ceste u Alabami!

U Americi je upravo na tom mjestu i 'pohranjen' kukasti križ i slično znakovlje – u javnom zahodu. Za razliku od Njemačke ili Austrije – s kojima bi se Hrvatska u ovom slučaju trebala uspoređivati – u Sjedinjenim se Državama nitko kazneno ne goni zbog crtanja kukastih križeva, međutim, ljudi koji to rade 'smješteni' su na strogu marginu društva.

Ne zato što u Americi nema ljudi koji mrze. Ima ih. Amerika je krcata ljudima koji su došli s raznih strana, sa svojim frustracijama i osjećajem da im je netko učinio nepravdu. Ukratko, 'Bleiburga' i 'Jasenovaca' – koliko hoćeš. (Kada bi svi ovdašnji 'Thompsoni' počeli nastupati na televiziji, za tri dana Amerika bi eksplodirala.) Uz to, Amerika ima i tragičnu povijest kada je u pitanju rasa, po površini koje je tek zagrebla. Međutim, ovdje o tome postoji svijest, a ne kolektivna amnezija kao u Hrvatskoj. U Americi je očit napor - nekad i ne odveć inteligentan - da se 'grijesi okaju' te da se društvo nekako 'oduži' zajednicama kojima je u prošlosti bilo načinjeno zlo, iako je to vjerojatno nemoguće. Prvi korak u tome je 'ne provocirati, ne izazivati, ne vrijeđati'. Nezahvalan i često mukotrpan rad na tom planu odvija se prvenstveno u američkim školama i na fakultetima, ali i u javnom životu općenito - primjerice na radnom mjestu, ili u show-bizu gdje su svi protiv rasizma. (Zamislimo samo da se na hrvatskoj estradi organiziraju protivnici Thomsonova 'znakovlja' te da krenu u javnu kampanju objašnjavanja zbog čega njihov kolega šteti Hrvatskoj. Za sada, čista fantastika.)

Prvi korak je, kako rekoh, pokušati 'ne vrijeđati nikoga'. Mukotrpnost promicanja ove ideje u Americi dolazi do izražaja u javnoj i sudskoj bitci oko 'južnjačke zastave', koja je dobrom broju ljudi na Jugu SAD izraz njihova kulturnog identiteta, i nastoje uvjeriti cijelu naciju da ta zastava nije rasistički simbol. Drugi, pak , misle drugačije. Mržnja se očito ne može iskorjeniti, ali je moguće sabiti je negdje ispod površine. Vrijeđati ljude koji su drugačiji postupno ipak postaje 'društveno neprihvatljivo ponašanje' – kao recimo podrigivanje kod stola. Stanje u Americi daleko je od savršenog, neće nikada niti biti savršeno, ali se poduzima napor – to je otprilike moja poanta. Kao kada smo u osnovnoj školi dobivali ocjenu 'iz zalaganja' – možda nisi izvrstan učenik, ali se trudiš, što je također vrlo bitno.

Ja sam svjestan da ljudi koji isključivo ovise o hrvatskim medijima sada misle da ja ovdje pričam bajke. 'Svi znaju' da je Amerika 'rasistička zemlja'. 'I je, i nije. Trudi se da ne bude' – to je moj odgovor, nakon dvadeset i jedne godine života u Americi. Trudi li se, i koliko, Hrvatska da ne bude rasistička zemlja? Što se tiče već otrcanog anti-amerikanizma u hrvatskim medijima, priupitat ću Vas samo ovo: vjerujete li u potpunosti medijima kada izvještavaju o tome što se događa u Hrvatskoj? Ako ne, zašto im vjerovati u potpunosti kada govore o Americi?

U Zapadnoj Europi oni koji pjevaju pjesme koje slave koncentracione logore – ako ih uopće ima - ne nastupaju javno. Je li demokracija u, recimo, Njemačkoj zbog toga jača ili slabija od hrvatske demokracije? Na temelju komentara na moj tekst, čini se da Black Pearl i ostali misle da je njemačka demokracija zbog toga slabija. Ja mislim da je jača. Ako ovu 'nijansu' hrvatski mediji i hrvatski političari do sada nisu 'iskomunicirali' svojoj javnosti, onda joj čine veliku štetu.

Ali, riječ je o pukom 'buntu mladih' – obavještavaju nas 'Bijelac' i 'Marko'. U to je teško povjerovati – koncert se emitirao na televiziji, a Thompsona očito vole i ministri. Mislim da je priča o 'buntu' svojevrsni demagoški jiu-jitsu kojim se često služe oni koji su, zapravo, u dominantnom položaju. Zadržavaju ga tako što se predstavljaju outsiderima, slabijom stranom. Po tome, u Hrvatskoj su, zapravo, najugroženiji Hrvati. U Americi, republikanci non-stop tamburaju o 'liberalnom establishmentu' i 'ugroženim kršćanskim vrijednostima' – iako drže gotovo sve poluge vlasti. Ima i bijelaca koji se žale što 'manjine sve uzimaju u svoje ruke'. Muškarci tvrde da 'vladaju žene'. Heteroseksualci se žale na 'manjinski položaj' u odnosu na homoseksualce.

Iako je nakon otprilike tri sekunde razmišljanja jasno da čovjek koji to tvrdi, najblaže rečeno, iskrivljava stanje, razmjerno je puno ljudi ipak sklono povjerovati u takve bedastoće.

U slične bljezgarije spada i 'Markova' tvrdnja o 'židovskom lobiju' koji, navodno, vlada američkim medijima. Pa jasno, i to u Hrvatskoj vjerojatno 'svi znaju'. (Ako ćemo 'vladarima' američkih medija uopće davati neku nacionalnost, etnicitet ili vjeru – što je prilično dubiozno, zbog kompliciranih koncepcija vlasništva, međusobne isprepletenosti i novih medijskih formi – onda se meni čini da američkim medijima vlada 'britanski lobi', naime većina 'glavnih' je anglosaksonskog podrijetla.)

Da nije riječ o 'ofucanoj', ali i opasnoj laži o 'židovskom lobiju', čovjek bi možda 'Marka' i pitao: jeste li vi to negdje pročitali, možete li nam podastrijeti neke dokaze kojima bi potkrijepili svoju tvrdnju? 'Tomislav' se čak i usudio nešto poput toga reći, no Marko ga je podučio da ne bude 'naivan'. Tako je – u Hrvatskoj je najgore biti 'naivan'. Puno bolje je biti totalni ignoramus, koji 'sve zna' i prosipa mržnju i lijevo i desno.

Kada čovjek bolje promisli, 'Marko' možda zbog 'moćnog židovskog lobija' i druguje s ljudima židovskog podrijetla – čime nam se pohvalio.

Koje li ironije, tradicionalni anti-semiti stoljećima nas uvjeravaju da su jedino Židovi koristoljubivi.

Jedna od formi antisemitizma je i neiskreni filo-semitizam. No, to je za našeg 'Marka' još uvijek 'viša matematika'.
objavljeno: nedjelja - 15.07.2007. - 19:29 - Komentari (41) - Ispis - #

Zdravlje A l'Americaine

12.07.2007., četvrtak


Početkom osamdesetih, u Kongresu je o teškom položaju obiteljskih farmi svjedočila glumica Jessica Lange. Pozvali su je zato jer je u jednom tada popularnom filmu uvjerljivo odglumila farmericu. Po istoj izvitoperenoj logici, Michael Moore - autor zabavnog ali inače prilično nekoherentnog dokumentarca 'Sicko' – danas na televiziji govori o krizi u američkom zdravstvu.

Iako se o lošem stanju u američkom zdravstvu govori dosta, za javnu promociju ovog problema, treba priznati da je Michael Moore učinio više no svih 17 predsjedničkih kandidata zajedno.

Film 'Sicko' kritizira nepravede u američkom zdravstvenom sustavu, koji je – osim ako se radi o umirovljenicima i siromašnima – privatiziran. Američko zdravstvo, koje se temelji na profitu, Michael Moore uspoređuje s navodno 'besplatnim', državnim sistemima u Kanadi, Britaniji, Francuskoj i Kubi, koji se temelje na ideji društvene solidarnosti.

Michael Moore se pita – zašto i mi nemamo ovako nešto?

Zato što, bar za sada, Amerikanci – kako se čini - ne žele promjene dovoljno jako. Plaši ih socijalizirana medicina 'na točkice'. Žele neku vrst državne intervencije u zdravstvu, kako bi svatko bio zbrinut, no kada ih pitate jesu li zadovoljni s aranžmanom koji oni osobno imaju – većina Amerikanaca još uvijek odgovara potvrdno. Strah ih je da ga ne izgube. Mislim da će se na tom planu od 2008. mijenjati stvari, da će se nastojati prekinuti veza 'radno mjesto-zdravstveno osiguranje'.

Prošle sam godine često zalazio u washingtonske bolnice, ali i u neke zdravstvene institucije u Zagrebu. U Washingtonu mi je u bolnici bila supruga, u Zagrebu mi je bolestan tata. Iako se obe zemlje, ja sam siguran, mogu pohvaliti kvalitetnim liječnicima i požrtvovnim osobljem, meni je čisto na ljudskoj razini bila očita jedna ogromna razlika: u američkim se bolnicama liječnici, sestre i drugo osoblje ljubaznije odnose prema pacijentima i njihovim obiteljima nego što je to slučaj u Hrvatskoj.

No, vratimo se mi na naš film. Najupečatljiviji dijelovi filma 'Sicko' su dramatične i bolne priče Amerikanaca koji ili uopće nemaju zdravstveno osiguranje ili su žrtve privatnih HMO kompanija koje menedžiraju zdravstvo. Michael Moore kaže da je od oko 25 tisuća tragičnih slučajeva, pristiglih na njegove web stranice, izabrao neke:

Čovjek koji si je na pili odsjekao dva prsta nije bio zdravstveno osiguran te je – zbog toga što nije imao dovoljno novca - morao izabrati koji mu je prst draži: prstenjak čije je 'sastavljanje' u bolnici koštalo 12 tisuća dolara ili srednjak, čije je 'šivanje' koštalo 60 tisuća dolara. 'Stari romantik, odlučio se za prstenjak' – komentira Michael Moore.

Muž i žena u ranim šezdesetima moraju se preseliti kod kćerke jer su ih troškovi liječenja – bez obzira na zdravstveno osiguranje – doveli na rub banrkota.

Tu je i slučaj liječnice koja je radila za jednu privatnu firmu zdravstvenog osiguranja. Posao joj se sastojao da stručno obrazloži svaki pacijentov zahtjev za podmirivanje troškova liječenja ili nekog medicinskog zahvata, te da ga odbije ili prihvati. Liječnica pokajnički priča kako su na poslu bili nagrađivani oni koji su odbijali najviše zahtjeva za liječenje, te tako firmi uštedjeli najviše novca. Posljedica jedne takve njezine odluke bila je smrt pacijenta, nakon čega ona ostavlja okrutni biznis te se posvećuje javnom ocrnjivanju cijele branše – gdje sreće Michaela Moorea.

Drugi dio filma odvija se u Kanadi, Britaniji i Francuskoj, gdje se Michael Moore 'iskreno' čudi kako to da sve tako izvrsno štima, svi su osigurani, zdraviji od Amerikanaca – a 'ništa' se ne plaća! Najbizarniji - i najokrutniji - dio filma je odlazak na Kubu s grupom Newyorčana koji nakon rada na ruševinama Svjetskog trgovinskog centra imaju problema s disanjem i živcima, a američko ih je zdravstveno osiguranje 'ostavilo na cjedilu'.

Kažem najokrutniji, i to od strane Michaela Moorea. Strašan štos - bolesne ljude voditi na Kubu, i to preko Guantanama, jer Moore tvrdi da je čuo da tamošnji zatočenici imaju prvoklasnu medicinsku njegu. Kada im u Guantanamu zabrane ulaz, cijelo se tužno društvo iskrcava kilometar dalje, te nakon odglumljenog muvanja po ulicama Havane, dolaze do divot-bolnice u kojoj se sljedećih par tjedana cijeli tim kubanskih stručnjaka 'besplatno' bavi zdravljem newyorških vatrogasaca koje je 'izdala' vlastita zemlja.

Usporedba s drugim zemljama najslabiji je dio filma. I to ne zato što Amerika u toj usporedbi neslavno prolazi – u Americi su ljudi svjesni činjenice da se zapadnoeuropske, pa i mnoge druge zemlje, solidnije brinu o siromašnima – već zbog toga što gledatelj filma 'Sicko' na saznaje mnogo o tome kako 'državni' sistemi zapravo funkcioniraju.

Britanski i francuski liječnici pred kamerom Michaela Moorea kažu da je sistem izvrstan – zašto bi im ja trebao vjerovati? Isto kao što ne vjerujem, zdravo za gotovo, glasnogovorniku neke američke korporacije, ne trebam niti njima. A pogotovo ne ljudima koji rade u kubanskom zdravstvu, u policijskoj državi koja i danas - poput bivšeg Sovjetskog saveza - zatvara svoje političke disidente u ludnice.

Da li je lakše administrirati zdravstveni sistem koji služi zemlji od 50 ili 60 milijuna stanovnika, u usporedbi sa zemljom od 300 milijuna? Ili recimo, kako se moglo dogoditi da u toplotnom valu u ljeto 2003. godine, u Francuskoj od posljedica velikih vrućina umre 18 tisuća ljudi, većinom starije dobi. U zemlji čije bolnice i opći sustav medicinske njege Svjetska zdravstvena organizacija rangira kao najbolje? Kako se kubansko zdravstvo nosi sa čestim nestašicama? Je li kubanski sistem korumpiran?

To su pitanja na koja Moore ne daje odgovor. Ne daje odgovor prije svega zbog toga jer je on – entertainer, od kojeg se ne očekuje objektivnost. Nisam siguran je li ljudima u inozemstvu ova činjenica jasna. Film 'Sicko' je više kao blog ili novinski komentar - osobni pogled na težak problem od strane jednog političkog zabavljača i provokatora.

Inače, kako rekoh negdje gore, sedamdeset posto američke javnosti izjašnjava se u prilog državne intervencije na polju zdravstva. Tada će ono postati vjerojatno još skuplje i neefikasnije nego što je danas. Ali, bit će 'besplatno'.

Jedva čekam.
objavljeno: četvrtak - 12.07.2007. - 00:58 - Komentari (10) - Ispis - #

'Gusta magla' - čisti otrov!

07.07.2007., subota


Prije desetak dana komentirao sam želju zagrebačkog gradonačelnika da u Americi promovira svoj grad. Tko je mogao očekivati da će Zagreb u Americi, za samo par dana, mnogo efikasnije 'izreklamirati' Marko Perković-Thompson?

Slike s Thompsonovog koncerta u Maksimiru objavilo je nekoliko američkih blogera. Reagirali su i liberali i konzervativci – i to na isti način, što se rijetko događa. Blog TruthDig, blizak demokratima, piše o 'novoj generaciji fašista'. Blog ChinaConfidential spominje navodne veze hrvatskih fašista s Iranom i Hezbolahom. Konzervativna blogerica Julia Gorin na blogu Republican Riot ovako komentira fotografije iz Maksimira: 'Takvi se prizori ne mogu vidjeti u Njemačkoj zato što tamo svi znaju što su Nijemci učinili, zbog toga što su oni priznali što su učinili i što su se potom ispričali. Nijemcima je bilo neugodno i osjećali su se krivima. Ove fotografije ilustriraju što se događa kada zemlja nije bila prisiljena da se sučeli sa svojom prošlošću. Za zločine se ne zna, o njima se ne govori...'

Julia Gorin se u tekstu pod naslovom 'U Hrvatskoj ima i anti-fašista!', iskreno 'čudi' objavi hrvatskih anti-fašista koji osuđuju Thompsonov koncert. 'Ti mi se do sada nisu javljali' – piše Julia Gorin, čiji blog posjećuju i mnogi Hrvati koji se na nju srde. Posjećuju je i Srbi koji za globalnu publiku prevode tekstove Thompsonovih pjesama. 'Nemojte ništa nažao činiti tim ljudima, anti-fašisti su u Hrvatskoj ugrožena vrsta' – poručuje Julia Gorin.

Ja znam tko je Julia Gorin. Međutim, fotografije i snimke s YouTube-a govore same za sebe.

Njih zapadni čitatelj promatra s istim osjećajima koji ga obuzmu kada čita vijest o presudi jednoj iranskoj feministici u Teheranu koja je, osim na zatvorsku kaznu, osuđena na deset udaraca bičem. Ili pak, kad čita vijest o smrti miša Farfoura, junaka dječje serije na Hamasovoj televiziji, koji male Palestince uči da ubijaju Židove. (Ponukana kritikama iz inozemstva, Hamasova televizija odlučila ga je 'ubiti', pred gledateljima. Ubojica je 'Izraelac'.)

Ukratko, slike iz Maksimira primjer su grotesknog atavizma. 'Zar to ljudi još uopće negdje rade?' – upitao me je u vezi nacističkih pozdrava u Maksimiru jedan prijatelj.

No, da je riječ o pukoj bizarnost - bilo bi lako. U članku New York Timesa o Thompsonovom koncertu u Maksimiru ne šokiraju toliko nacistički pozdravi ili izvikivanje ustaškog 'Za dom spremni'. Najšokantnija je izjava ministra obrazovanja Dragana Primorca da se na koncertu 'nije mogao vidjeti nikakav anti-semitizam'.

Kako bi bilo da prepustimo ljudima koje Thompsonov nastup vrijeđa da oni definiraju što je 'anti-semitizam'?

Novinara New York Timesa Nicholasa Wooda najviše je začudila reakcija hrvatskog političkog i novinarskog establishmenta koji se pita – 'u čemu je problem?' Wood očito ne zna da na hrvatskoj političkoj sceni vlada svojevrsna amnezija kada je u pitanju NDH-a. Baš kao Primorac u razgovoru s newyorškim novinarom, većina političara koji su na vlasti ili ozbiljno na nju pretendiraju, pretvara se da nije svjesna nečega što je svakom idiotu očito.

Podignutom rukom se mjeri 'koliko je naraslo žito'. 'Za dom - Spremni' može se čuti u operi Zrinski. I Bono je odjeven u crno.

Kada hoće, hrvatska javnost prilično dobro razumije suvremeni medijski izraz. No odjednom, nitko ne razaznaje simbole.

Činjenica je da je o Hrvatskoj pjevalo i Prljavo kazalište, o ratu - Film i Parni valjak. Johnny Štulić je nosio crnu košulju. Nitko ih u Americi nije proglašavao poklonicima nacizma i ustašama.

Očito je riječ o 'znakovlju' na Thompsonovim koncertima. You bet it is.

Evo male analogije, pa da svakome bude jasno zašto Thompsonov koncert vrijeđa:

Dizanje tri prsta, na javnom mjestu. Čovjek koji to čini može reći da je riječ o simbolu Trojstva, koji je važan ne samo pravoslavcima već i katolicima, o motivu koji se može vidjeti na freskama. Što je u tome loše? Zašto ne bi svi počeli dizati tri prsta i tako se pozdravljali?

Međutim, ta tri prsta nas, s pravom, vrijeđaju. Pozdrav 'Za dom – Spremni' vrijeđa druge ljude. Sjeća ih na prošlost. Nije najvažnije što taj pozdrav ili uzdignuta ruka vrijeđa Efraima Zuroffa, koji živi u Jeruzalemu - najgore je to što on vrijeđa mnoge građane Hrvatske, svih nacionalnosti i vjera. Pozdrav 'Za dom – Spremni' je za njih isto ono što su Hrvatima podignuta tri prsta.

Osim što vrijeđa, ustaška ikonografija i plaši. Šteta je što novine, barem jednom, podrobnije ne opišu kako na Thompsonovo 'stvaralaštvo' reagira čovjek kojem je u Jasenovcu ili u Jadovnom pobijena cijela obitelj. Što, recimo, neki građanin Zagreba ili Osijeka židovskog podrijetla misli o stihu iz Thompsonove pjesme da će se 'ponovno dići gusta magla'?

Uz uvredu i prijetnju, svrha koncerta poput ovog u Maksimiru je pokazati svima, bez obzira na nacionalnost i vjeru, 'tko je u Hrvatskoj glavni'. Kao kada u Ulsteru, svako ljeto, protestantski Oranjski red maršira kroz katoličke četvrti. Cilj je pokazati tko je 'šef'. Logika organizatora može se sažeti ovako: 'znamo da vas katolike ovo vrijeđa, ali mi to činimo jednostavno zato što možemo, zato što smo jači'.

Ovakva logika nije inteligentna, pogotovo ne na trusnom području Balkana. U subkulturi hrvatske ultra-desnice može se čuti tvrdnja da se Srbi, navodno, 'plaše' tih 'naših' simbola te ih se njihovim isticanjem 'stavlja na pravo mjesto'. Kao da se spominjanjem Francetićevih 'crnaca' djeluje preventivno – sprečava se sljedeći rat.

Teško je nagađati kakav je efekt 'guste magle' u susjednim državama. U Hrvatskoj, on je čisti otrov. Što se tiče susjedstva, bojim se da na drugoj strani 'rijeke Čikole' stoji sličan mamlaz koji ništa nije naučio iz prošlosti – također odjeven u crno, spreman da pocupkuje u orjentalnom ritmu. On misli da je 'izgubio' samo zato što su Hrvatima 'jednom pomogli Nijemci, a drugi put NATO'. Osim toga, određenom broju ljudi u Srbiji, ali i na Zapadu a na Istoku, drago je kada vide da se u Hrvatskoj još uvijek dižu ruke na nacistički pozdrav. Njihove kritike nećete čitati po novinama - oni, naime, ne žele da Hrvatska postane moderna i tolerantna zemlja.

Na svoj način, i oni 'vole' Thompsona. Dok je njega - bit će i 'guste magle'.
objavljeno: subota - 07.07.2007. - 22:43 - Komentari (26) - Ispis - #

'Četvrti' na Glasu i u Annapolisu

05.07.2007., četvrtak


Dva sata iza ponoći, Evelyn i ja smo se vratili iz Annapolisa gdje smo s prijateljima proslavili Dan neovisnosti. Prije odlaska u krpe, par osobnih impresija o proteklom danu:

Blagdan je počeo 'produktivno', na poslu u Glasu Amerike, gdje je svaki američki praznik, za dobar dio nas - radni dan.

U cik zore sam na autobusnoj stanci sreo gospođu koja radi u obližnjem Starbucksu. 'That's the American way' – rekla mi je vedro, bez trunka ironije, kada smo ustanovili da se oboje, u praznično jutro, žurimo na posao.

Pet-minutni televizijski program NewsFlash, kolega Ivica Puljić i ja 'sklapamo' od sedam do jedanaest u jutro. U blizini našeg Studija 11 je afganistanska redakcija, koja je za blagdan priredila njupu. Bureci, baklave, voće – ubrzo sam zaboravio svoj prvotni plan o odlasku u McDonalds.

Četvrti srpnja u Glasu Amerike – najameričkijoj ali istovremeno i najmanje 'američkoj' ustanovi u Washingtonu. Glas Amerike svakodnevno dokazuje da je ova zemlja 'work in progress': veliki eksperiment, improvizacija, ho-ruk projekt nasumično 'pobranih' ljudi sa svih strana svijeta, koji su se odlučili, često i pod stare dane, nazvati 'Amerikancima'.

Televizijske priloge o vatrometu, natjecanju u brzom jedenju hot-dogova, Lewisu Libbyju, te navodno ljekovitom utjecaju crne čokolade (u pet minuta imate sve što vam od Amerike treba u jedan dan – i politku, i burlesku, i zdravlje) montiram uz pomoć tehničarke Arie koja je iz Brazila. Kaže da se nada da će večeras padati kiša, da joj je 'dosta vatrometa, još od prošle godine'.

Nakon toga, ležerna web-aktivnost na www.glasamerike.com. Potom, prevodim vijesti s engleskog na hrvatski. Ivica mi prepričava polemiku između – s jedne strane - našeg bivšeg kolege i poznanika Semezdina Mehmedinovića i Miljenka Jergovića, te s druge strane, nakladnika Zlatka Crnkovića, o Jergovićevom romanu 'Ruta Tannenbaum', u sarajevskom listu 'Dani'. Najviše nas čudi brutalan riječnik kojim se napada druga strana.

U pola tri poslijepodne, 15-minutna radio emisija. Nakon toga, uskačem u Evelynin auto i polazimo za Annapolis, mjesto u Marylandu, u Zaljevu Chesepeake. Mjesto je najpoznatije po Akademiji ratne mornarice. U jednoj od obližnjih marina naši prijatelji imaju barku, na kojem se sastajemo svakog Četvrtog srpnja.

Na putu se zaustavljamo na Aveniji Wisconsin kako bi u Starbucksu kupili kavu. Pun je mladih koji, kako se čini, praznik provode kao običnu nedjelju: nad dnevnim novinama ili pred laptopom – iz čega bi se moglo zaključiti da je Washington svojevrsni grad-campus, pun samaca kojima politika i studij puno više znače od roštilja i vatrometa.

S nekima od okupljenih prijatelja na brodu, Evelyn i ja se nismo vidjeli od prošlog 'Četvrtog'. Ima mnogo novosti. Jedna je frendica objavila knjigu. Prijatelji iz Praga dobili su sina. Bračni par iz Izraela koje znamo od kada smo došli u Washington odlučio se vratiti 'kući'. Ja sam počeo blogirati.

Ubrzo se prebacujemo na terasu obližnjeg restorana – uspostavilo se naime da je brod premalen za 'prošireno' društvo i da prijeti opasnost da će netko od klinčadije završiti u moru. Uz rakove, koji su lokalni specijalitet, te rebrica na roštilju, očekujemo vatromet.

Teme razgovora – 'duboko proživljene' i osobne: da li je Amerika zemlja u kojoj stvarnu šansu za uspjeh imaju samo imigranti ili i starosjedioci? (Evelyn tvrdi da je Amerika to 'samo za vas, doseljenike'.) Pričamo o filmu Michaela Moorea 'Sicko', koji opisuje nepravde američkog zdravstva i idealnu situaciju u Britaniji, Francuskoj, Kanadi i na Kubi. Razgovaramo i o nedavnom članku u New York Timesu, o koncertu Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu. Niti ne pokušavam objasniti kako je moguće da u 'mom Zagrebu' 60 tisuća mladih ljudi slavi ideologiju koju osuđuje cijeli svijet.

Žustra konverzacija, zaključujemo, uvijek se razvije kada je za stolom više stranaca od Amerikanaca. Sinoćnja spika inspirirala me je da se svom žestinom vratim mome blogu – slijedi šira obrada filma 'Sicko', reakcija američkih blogera na Thompsona, te pitanja 'je li Amerika dobra samo za strance'.

Do tada, ugodan odmor svima koji su na odmoru, a ostalima – Keep smiling!
objavljeno: četvrtak - 05.07.2007. - 11:37 - Komentari (12) - Ispis - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se