|
|
Leti perje - posljednja bitka u 'sukobu kultura'
28.07.2007., subota
Baka mi je pričala kako su nakon 1945., u napuštenim njemačkim kućama po Srijemu, novi stanari, 'kolonisti', u klavirima držali brašno, a vatru potpaljivali parketom.
Ovog sam se detalja iz 'osme ofenzive' sjetio nedavno, kada sam u Washington Postu čitao o 'sukobu kultura' novopridošlica i starosjedilaca u okrugu Prince William, tipičnoj američkoj 'suburbiji', nadomak glavnog grada SAD.
Sukob se iskazuje kroz probleme do kojih dolazi zbog različitog načina života i mentaliteta etničkih grupa koje žive jedna uz drugu ili, sve više, pomiješano. 'Novopridošlice' su u ovom slučaju imigranti iz zemalja Srednje Amerike koji čine najveću useljeničku zajednicu u Washingtonu i njegovim predgrađima. 'Starosjedioci' su svi ostali, uključivo i Latinose koji ovdje žive duže ili su pak 'urbanijeg' usmjerenja.
'Cultural clash' se u predgrađima iskazuje kroz 'quality-of-life issues', probleme koji utječu na kvalitetu života. Na primjer – ilegalnu gradnju, neuredni travnjak ispred kuće, buku u sitne sate, činjenicu da u kući s tri spavaće sobe živi 15 ljudi, parkiranja automobila na travnjaku...
I – držanja peradi, bez obzira na zabranu koja se odnosi na gradska i prigradska područja.
Za useljenike iz Hondorasa, pjetlovi i kokoši, a pogotovo pilići, su – kako piše Washington Post – kućni ljubimci. Ne drži ih se toliko zbog ishrane, već zato što ih 'djeca vole' a i zbog toga što predstavljaju nostalgičnu vezu sa starim krajem, u kojem, očito, zabrane ove vrste ne postoje. Christina Morales, čija su djeca inzistirala da im kupi piliće jer ih 'svi imaju', kaže da 'ne vidi što je u tome loše' – piše washingtonski list.
Međutim, pjetlovi i pilići često zalutaju u dvorište susjeda i tu nastaju problemi. Članak pod naslovom 'Leti perje' u Washington Postu navodi slučaj izvjesne Virginije Paris, rodom iz Urugvaja, koja je nakon što joj se susjedov pjetao po tko zna koji put pojavio na bazenu iza kuće, odlučila kuću prodati i preseliti se negdje drugdje. 'Ja sam također iz Južne Amerike, ja ih razumijem. Ali ovo je grad, a ne selo' – kaže Virginia Paris, koja se najviše boji da joj kuća, zbog promjena u susjedstvu, postupno gubi na vrijednosti.
Lokalnim se vlastima u okrugu Prince William godišnje prijavi oko četiri tisuće problema koji su vezani uz 'kvalitetu života'. Većinu su inspektori riješili bez kažnjavanja, no u slučajevima kada se problem ponavlja izriče se novčana kazna. Vlasti navode i sanitarne probleme koji su povezani s držanjem peradi u urbanim područjima.
Washington Post piše o ovakvim problemima s dozom humora, uglavnom kao 'pričama iz života' koje su dobrodošle u ljeto, kada ima manje 'ozbiljnih' vijesti. No, 'sukob kultura' u Okrugu Prince William ima i političku dimenziju. Mnogi gradovi i mjesta u Americi – među njima i washingtonska predgrađa - uvode strožije propise koji se odnose na, kako ih se naziva, 'nedokumentirane imigrante'. Također, očito je da će ilegalno useljavanje biti jedna od glavnih tema izborne kampanje sljedeće godine, za Bijelu kući i Kongres. Latino zajednica, do sada razmjerno lošije politički organizirana od drugih, počinje se okupljati oko ovog pitanja te nastoji zaštititi ono što smatra svojim pravima.
Kolumnist gradske rubrike Posta, Marc Fisher pita se jesu li današnji useljenici 'manje Amerikanci od onih prije stotinu godina'. Kaže da je sličnih problema oko 'kvalitete života' bilo i na početku prošlog stoljeća, međutim – piše u blogu Raw Fisher- 'moja baka koja je došla iz Rusije živjela je u kvartu u kojem su gotovo isključivo živjeli imigranti', dok danas useljenici sve više i više žive u predgrađima, pomiješani sa 'starosjediocima', te su zbog toga 'sukobi civilizacija' izraženiji.
Marc Fisher navodi istraživanje sociologa Roberta Putnama koji tvrdi da imigracija i raznolikost – bez obzira na dugoročne koristi – 'na terenu', u etnički pomiješanim kvartovima i predgrađima, dovode do stvaranja svojevrsnog 'bunker-mentaliteta', gdje se svaka grupa drži posebno i boji se drugih.
O 'bunker-mentalitetu' se može čitati u blogu 'Diary of Catcall Hater', kojeg vodi Kimberly Klinger, 27-godišnja stanovnica washingtonskog kvarta Mount Pleasant. Kimberly dokumentira ulično zanovijetanje od strane Latinosa, koji su većina u tom kraju grada. 'Zanovijetanje' je, međutim, odveć blaga riječ – radi se, očito, o seksističkom dobacivanju, te ponekad i fizičkom kontaktu, 'svaki dan, u bilo koje doba, bez obzira kako ponašam i što imam na sebi' – piše Kimberly Klinger koja uz to primjećuje da joj se 'nabacuju' gotovo isključivo Latinosi. 'Kada god ih vidim na ulici, spremim se na neugodnost' – kaže ova djevojka.
Kimberly smatra da je potrebno reći i to da 'nije rasist i da ne želi generalizirati i optuživati cijelu grupu'. Kaže da je svjesna da se radi o 'relaciji moći' koja dijeli muškarce i žene, bez obzira kojeg su podrijetla - o čemu na faksu uče svi američki studenti. Međutim, 'ako kažem da su problem Latinosi, smatraju me rasistom. Ako kažem da su problem svi muškarci, otpisuje me se kao mrziteljicu cijelog muškog roda' – kaže ova cura kojoj je život u gradu 'prilijepio' etiketu 'Anglosice'.
Washingtonski City Paper prilazi 'dobacivanju' kao specifikumu 'latino- kulture', koju novinar Joe Eaton nastoji upoznati i približiti drugima. Eaton na početku ne vjeruje da je 'problem tako ozbiljan' – i prati Kimberly Klinger na povratku s posla. Njoj na ulici ne samo da dobacuju, već mladići i muškarci – kada je ugledaju - prelaze ulicu, trče za njom i žele se 'sprijateljiti'. 'Sada vidite kao mi je' – kaže ova zaposlenice jedne filmske kompanije, koja naglašava da se u Washington doselila iz ruralne zapadne Pennsylvanije upravo da bi 'živjela u gradu', ali kaže da nije očekivala 'ovako nešto'.
Kasnije, novinar saznaje od nekoliko mladića koji su dobacivali Kimberly da oni takvo ponašanje smatraju normalnim i nekom vrstom komplimenta, što 'arogantne Anglosice' očito ne shvaćaju. Tvrde da se često događa da takav ulično susret urodi razmjenom telefonskih brojeva – što novinar i Kimberly primaju s nevjericom.
U maniri 'istraživačkog novinarstva' svojstvenog alternativnim listovima poput City Papera, reporter Joe Eaton odlučuje slijediti nasumce odabrane žene po centru Washingtona. Otkriva da zgodnim curama na ulicama ne dobacuju niti bijelci, a niti crnci – čak niti građevinski radnici! Na kraju, Eaton se odvažuje i sam se obraća se jednoj prolaznici – po uzoru na mlade Latinose.
Kaže joj da 'dobro izgleda'. Moli je da mu se 'nasmiješi'.
'Pogledala me poput stranca čiji jezik ne razumije. Osjećao sam se kao budala. Sumnjam da je na ovaj način itko ikoga upoznao' – piše reporter City Papera.
Ovakvi se 'susreti' i 'kulturni sukobi', pretpostavljam, događaju i u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama gdje žive ljudi različitih navika i stilova. U Hrvatskoj je to možda još izraženije ljeti, za vrijeme turističke sezone. Zato, za našu sljedeću blog-diskusiju dobrodošao je svaki 'svježi' primjeri s mora, a i inače - slučajevi iz hrvatske svakodnevice. Naravno, uz vaše mišljenje o opisanoj situaciji u Americi.
Kao i uvijek, s nestrpljenjem čekam vaše komentare. Svima želim dobar odmor i dobru zabavu.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.