|
|
Za demokraciju - spremni!
15.07.2007., nedjelja
Tekst o reportaži New York Timesa o Thompsonovom koncertu u Zagrebu inspirirao je pravu erupciju reakcija. Jedino je prošlomjesečni post o Paris Hilton imao više komentara. Zbog polemičnosti rasprave, u mom redovitom odgovoru na Vašu poštu posvećujem se isključivo tom tekstu.
Nakon njega, sljedećih šest tjedana - 'ljetne teme'!
U tekstu sam želio predočiti kako u Americi gledaju na činjenicu da mladi ljudi u Zagrebu dižu ruke na nacistički pozdrav i – čini se - slave u svijetu diskreditiranu ideologiju koja je odgovorna za genocid. Najblaže rečeno, mislim da se to ovdje smatra anakronizmom. Zato sam i naveo članke objavljene u isto vrijeme kada je bio tiskan i članak o Thompsonu – tekst o bičevanju u Iranu i članak o televiziji Hamasa koja u dječjim emisijama propagira mržnju.
To je 'najblaže rečeno'. Za pretpostaviti je da će tipični američki čitatelj, priviknut na paradu bizarnosti u novinama i na televiziji, slegnuti ramenima – 'ako Hrvati misle da je to potrebno slaviti, neka slave'. No, sumnjam da će takva reportaža potaknuti bilo koga da posjeti Zagreb i Hrvatsku.
To je 'najblaže rečeno'. Najozbiljnije u cijelom slučaju je sljedeće. Nije toliko bitno što o Thompsonovom stvaralaštvu misle čitatelji New York Timesa, i stranci općenito. Bitnije je što misle ljudi u Hrvatskoj. 'Bijelac', 'Marko' i 'dinamo' žive u uvjerenju da cijela zemlja – kada je u pitanju Thompson i njegovo stvaralaštvo - isto diše. Njima ne pada na pamet da bi Thompsonov show mogao nekoga uvrijediti u samoj Hrvatskoj – i da se taj, uvrijeđeni, možda boji otvoriti usta.
Ne pada im na pamet ili se prave da im ne pada na pamet.
'Dinamo' čak veli da ga je 'baš briga što u Srbiji dižu tri prsta'. Hrvati u Subotici, Bošnjaci u Sandžaku i Albanci u Preševu vjerojatno o tome misle drugačije.
Ja sam upravo o tome nastojao nešto reći: zašto bez potrebe vrijeđati i provocirati sugrađane kojima ta uzdignuta desnica, pozdrav 'Za dom – Spremni' i te vaše pjesme znače nešto drugo nego vama? Komentatori na ovo pitanje – uz uvrede upućene meni zato što sam pitao – odgovaraju jedino infantilnom tvrdnjom da 'to i drugi rade'. 'I drugi vrijeđaju nas, po cijelom se svijetu ljudi međusobno vrijeđaju i tuku, pa možemo i mi' – tako otprilike glasi sažetak dobrog broja srditih komentara koji su stigli na moj tekst o Thompsonu.
Svatko tko ima klince vjerojatno čuje takvo cendranje svaki dan: 'pa to svi rade!'. Mislim da ispravan odgovor u takvoj situaciji glasi: 'Možda. Ali ti nećeš.'
'Marko' je – kako mi se čini – tri ili četiri puta komentirao moj tekst, ako nije riječ o više osoba s istim 'imenom'. Ali na mene 'ne želi trošiti riječi', jer takvih kao ja ima svugdje i njih se 'narod ne ponosi'. Ja ne držim prst na bilu niti jednog naroda, ja ne znam čega se narod 'ponosi', a čega ne. Ja sam napisao što mislim. Marko Perković Thompson se već godinama ograđuje i distancira, kumi i moli svoje obožavatelje da 'prestanu' - valjda za to postoji razlog.
'Marko' inače veli da na koncertu nije vidio ustaško znakovlje, koje 'bezrezervno osuđuje i priželjkuje da to policija spriječi' (Gdje li je komentator 'Marko' stajao ili sjedio u Maksimiru? Možda na pozornici?). 'Marko' je, uz to, smatrao potrebnim da nas obavijesti da je 'prijatelj sa Židovima.' Uuu – onda vam je Marko sve oprošteno! (Već četrdeset godina, u Americi se kripto-rasisti najlakše prepoznavaju po rečenici koja počinje s 'Ja imam puno prijatelja crnaca....) Ne znam što je Marka navelo da s nama podijeli ovaj interesantni detalj iz privatnog života, ali već kad me vuče za jezik evo reći ću što o tome mislim. Riječ je o čudnom prijateljstvu, vas i vašeg frenda židovskog podrijetla. Vi volite poskočice o 'Jasenovcu i Gradiški staroj', njemu je možda tamo 'zaglavila' rodbina, ali bez obzira na to - dobri ste kompići. Blago nama.
I onda se – to je već u Hrvatskoj postao refleks - počinju navoditi primjeri 'iz Amerike'. 'Bijelac' koji isprva tvrdi da su ustaše bili domoljubi, već u sljedećoj rečenici kaže da 'i u Americi ima rasista i neo-nacista'. Točno, ima ih - ali oni se ne okupljaju na najvećem stadionu u zemlji. Koncerti njihovih omiljenih bandova ne prenose se na nacionalnoj televiziji. Na te koncerte ne dolaze ministri i istaknuti sportaši. 'Tvrtko' je, možda nenamjerno, dao pravi odgovor na otrcani argument koji počinje s riječima 'pa, i u Americi...'. On je, naime, prošle godine vidio kukaste križeve u javnom zahodu na odmorištu auto-ceste u Alabami!
U Americi je upravo na tom mjestu i 'pohranjen' kukasti križ i slično znakovlje – u javnom zahodu. Za razliku od Njemačke ili Austrije – s kojima bi se Hrvatska u ovom slučaju trebala uspoređivati – u Sjedinjenim se Državama nitko kazneno ne goni zbog crtanja kukastih križeva, međutim, ljudi koji to rade 'smješteni' su na strogu marginu društva.
Ne zato što u Americi nema ljudi koji mrze. Ima ih. Amerika je krcata ljudima koji su došli s raznih strana, sa svojim frustracijama i osjećajem da im je netko učinio nepravdu. Ukratko, 'Bleiburga' i 'Jasenovaca' – koliko hoćeš. (Kada bi svi ovdašnji 'Thompsoni' počeli nastupati na televiziji, za tri dana Amerika bi eksplodirala.) Uz to, Amerika ima i tragičnu povijest kada je u pitanju rasa, po površini koje je tek zagrebla. Međutim, ovdje o tome postoji svijest, a ne kolektivna amnezija kao u Hrvatskoj. U Americi je očit napor - nekad i ne odveć inteligentan - da se 'grijesi okaju' te da se društvo nekako 'oduži' zajednicama kojima je u prošlosti bilo načinjeno zlo, iako je to vjerojatno nemoguće. Prvi korak u tome je 'ne provocirati, ne izazivati, ne vrijeđati'. Nezahvalan i često mukotrpan rad na tom planu odvija se prvenstveno u američkim školama i na fakultetima, ali i u javnom životu općenito - primjerice na radnom mjestu, ili u show-bizu gdje su svi protiv rasizma. (Zamislimo samo da se na hrvatskoj estradi organiziraju protivnici Thomsonova 'znakovlja' te da krenu u javnu kampanju objašnjavanja zbog čega njihov kolega šteti Hrvatskoj. Za sada, čista fantastika.)
Prvi korak je, kako rekoh, pokušati 'ne vrijeđati nikoga'. Mukotrpnost promicanja ove ideje u Americi dolazi do izražaja u javnoj i sudskoj bitci oko 'južnjačke zastave', koja je dobrom broju ljudi na Jugu SAD izraz njihova kulturnog identiteta, i nastoje uvjeriti cijelu naciju da ta zastava nije rasistički simbol. Drugi, pak , misle drugačije. Mržnja se očito ne može iskorjeniti, ali je moguće sabiti je negdje ispod površine. Vrijeđati ljude koji su drugačiji postupno ipak postaje 'društveno neprihvatljivo ponašanje' – kao recimo podrigivanje kod stola. Stanje u Americi daleko je od savršenog, neće nikada niti biti savršeno, ali se poduzima napor – to je otprilike moja poanta. Kao kada smo u osnovnoj školi dobivali ocjenu 'iz zalaganja' – možda nisi izvrstan učenik, ali se trudiš, što je također vrlo bitno.
Ja sam svjestan da ljudi koji isključivo ovise o hrvatskim medijima sada misle da ja ovdje pričam bajke. 'Svi znaju' da je Amerika 'rasistička zemlja'. 'I je, i nije. Trudi se da ne bude' – to je moj odgovor, nakon dvadeset i jedne godine života u Americi. Trudi li se, i koliko, Hrvatska da ne bude rasistička zemlja? Što se tiče već otrcanog anti-amerikanizma u hrvatskim medijima, priupitat ću Vas samo ovo: vjerujete li u potpunosti medijima kada izvještavaju o tome što se događa u Hrvatskoj? Ako ne, zašto im vjerovati u potpunosti kada govore o Americi?
U Zapadnoj Europi oni koji pjevaju pjesme koje slave koncentracione logore – ako ih uopće ima - ne nastupaju javno. Je li demokracija u, recimo, Njemačkoj zbog toga jača ili slabija od hrvatske demokracije? Na temelju komentara na moj tekst, čini se da Black Pearl i ostali misle da je njemačka demokracija zbog toga slabija. Ja mislim da je jača. Ako ovu 'nijansu' hrvatski mediji i hrvatski političari do sada nisu 'iskomunicirali' svojoj javnosti, onda joj čine veliku štetu.
Ali, riječ je o pukom 'buntu mladih' – obavještavaju nas 'Bijelac' i 'Marko'. U to je teško povjerovati – koncert se emitirao na televiziji, a Thompsona očito vole i ministri. Mislim da je priča o 'buntu' svojevrsni demagoški jiu-jitsu kojim se često služe oni koji su, zapravo, u dominantnom položaju. Zadržavaju ga tako što se predstavljaju outsiderima, slabijom stranom. Po tome, u Hrvatskoj su, zapravo, najugroženiji Hrvati. U Americi, republikanci non-stop tamburaju o 'liberalnom establishmentu' i 'ugroženim kršćanskim vrijednostima' – iako drže gotovo sve poluge vlasti. Ima i bijelaca koji se žale što 'manjine sve uzimaju u svoje ruke'. Muškarci tvrde da 'vladaju žene'. Heteroseksualci se žale na 'manjinski položaj' u odnosu na homoseksualce.
Iako je nakon otprilike tri sekunde razmišljanja jasno da čovjek koji to tvrdi, najblaže rečeno, iskrivljava stanje, razmjerno je puno ljudi ipak sklono povjerovati u takve bedastoće.
U slične bljezgarije spada i 'Markova' tvrdnja o 'židovskom lobiju' koji, navodno, vlada američkim medijima. Pa jasno, i to u Hrvatskoj vjerojatno 'svi znaju'. (Ako ćemo 'vladarima' američkih medija uopće davati neku nacionalnost, etnicitet ili vjeru – što je prilično dubiozno, zbog kompliciranih koncepcija vlasništva, međusobne isprepletenosti i novih medijskih formi – onda se meni čini da američkim medijima vlada 'britanski lobi', naime većina 'glavnih' je anglosaksonskog podrijetla.)
Da nije riječ o 'ofucanoj', ali i opasnoj laži o 'židovskom lobiju', čovjek bi možda 'Marka' i pitao: jeste li vi to negdje pročitali, možete li nam podastrijeti neke dokaze kojima bi potkrijepili svoju tvrdnju? 'Tomislav' se čak i usudio nešto poput toga reći, no Marko ga je podučio da ne bude 'naivan'. Tako je – u Hrvatskoj je najgore biti 'naivan'. Puno bolje je biti totalni ignoramus, koji 'sve zna' i prosipa mržnju i lijevo i desno.
Kada čovjek bolje promisli, 'Marko' možda zbog 'moćnog židovskog lobija' i druguje s ljudima židovskog podrijetla – čime nam se pohvalio.
Koje li ironije, tradicionalni anti-semiti stoljećima nas uvjeravaju da su jedino Židovi koristoljubivi.
Jedna od formi antisemitizma je i neiskreni filo-semitizam. No, to je za našeg 'Marka' još uvijek 'viša matematika'.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.