< lipanj, 2007 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (6)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (10)
Lipanj 2007 (10)
Svibanj 2007 (12)
Travanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?






Tekstovi na blogu sadrže moja osobna mišljenja i ne izražavaju stajališta Glasa Amerike, ustanove u kojoj sam zaposlen kao novinar i producent.

Bojan Klima
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.

Pišem za web stranicu www.glasamerike.com. Intervjuirao sam niz američkih i hrvatskih političara koji su bili angažirani na okončavanju ratnog sukoba u RH i BiH, kao i mnoge američke stručnjake za Balkan.

U Sjedinjenim Državama živim od 1986. Magistrirao sam kriminologiju i sociologiju prava na Kent State University, te kao asistent radio na KSU i na Sveučilištu Akron u saveznoj državi Ohio. Diplomirao sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu.


Linkovi

Interaktivna subota - još malo o 'američkoj avanturi' M.B.-a

30.06.2007., subota


Danas odgovaram na komentare čitatelja u vezi s tekstom o Bandićevu putu po Americi.

'Zadnji bloger' pita se 'kakve veze Bandić ima sa Zagrepčanima', kada nije rođen u njemu. Ima, on je gradonačelnik, i to izabran od strane građana. Možda mu pogoduje to što građani biraju njegovu stranku, a ne njega osobno, no Bandić je mnogo vjerodostojniji gradonačelnik nego, recimo, njegovi bivši kolege od prije recimo desetak godina, koji su bili na položaju samo zato što je tadašnji predsjednik države smatrao da gradonačelnik ne smije biti iz oporbe.

Što se tiče činjenice da se Bandić nije rodio o Zagrebu, mislim da je to potpuno nevažno. Po mom mišljenju, Zagrepčani su i Kinezi koji žive na Kajzerici, iako su u Hrvatsku došli prije par godina. Uostalom, nasumičnim prelistavanjem telefonskog imenika možete vidjeti da je Zagreb pravi melting-pot, što mu služi na čast.

Slažem se s 'komentarom' da je uz Bandićevu 'turneju' isto tako zanimljiv i način na koji Jutarnji list o njoj piše. Kada o njegovoj 'američkoj avanturi' piše jedino Jutarnji, a ne i Večernji, čovjek se mora upitati - zašto? Da li taj list ima neki posebni aranžman s gradonačelnikom, tko plaća novinarev put? Da sam na mjestu urednika u Jutarnjem, rekao bih – ako idemo s Bandićem u Ameriku samo mi, onda ćemo radije otkazati, jer se stvara dojam da smo mu mi bliskiji od konkurencije, a to jednostavno 'ne izgleda dobro', u pitanje dovodi integritet lista.

Da Jutarnjakov reporter ipak nije u 'Bandićevu džepu' mogli bi zaključiti iz činjenice da je Bandića, njegovu suprugu i dva suradnika iz gradske uprave morao 'loviti' po Americi te na temelju cendranja da Bandićevi suradnici 'na svakom putovanju novinarima otežavaju posao'. 'Reporterova osveta' iskazuje se, valjda, pisanjem o 'Bandićevom lošem engleskom' i navodno 'ponižavajućem tretmanu'.

Nakon analize novinskog izvještavanja Bandićeve turneje po Americi, čovjek se može upitati – kako će taj čovjek uspješno promovirati grad, kada ne zna promovirati samoga sebe?

Kad smo već kod Bandićevih suradnika – je li Pavle Kalinić isti onaj Pavle Kalinić koji na portalu net.hr piše o geopolitici? Ako je, mislim da ga gradonačelnik treba povesti u posjet Havani ili Moskvi, ali ne i u posjet hrvatskoj dijaspori.

Zašto?

Ovdašnji su Hrvati mahom konzervativan svijet. Pogotovo oni koji se okupljaju po 'hrvatskim piknicima'. Oni vole Ameriku, često i nekritički. Oni također surfaju webom. Bez obzira na to što se nakon druženja s fratrima Bandić proglasio u duši 'pravim Hrvatom' (štogod to značilo), mislim da je prilično cinično i potcjenjivački dovesti im u goste čovjeka čiji tekstovi zvuče kao da ih je pisao Fidel Castro.

Osim što to ukazuje na prezir prema onome tko te poziva ('oni ne čitaju net.hr'), dovođenje P.K.-a na neku manifestaciju dijaspore ukazuje i na jedan groteskno gotovanski mentalitet: znači, Kalinić konstantno hraćka po novoj domovini američkih Hrvata, ali onda najnormalnije očekuje da američki građani podrže (možda novcem?) njegovog pajdaša. Ako netko ukaže na paradoksalnost ovakvog prosuđivanja, stavlja se u opasnost da ga P.K. proglasi 'ne-demokratom'.

Evo primjera. Američki Hrvati već petnaestak godina lobiraju da Hrvatska postane članica NATO saveza. I sada im dolazi zagrebački gradonačelnik s čovjekom koji, očito, smatra da će ulaskom u NATO 'Hrvati ginuti za druge'. A za to vrijeme, stranka Milana Bandića i Pavla Kalinića želi da Hrvatska uđe u NATO savez. Priznat ćete da je to zbunjujuća situacija.

Što li je zagrebački gradonačelnik rekao u vezi hrvatskog članstva u NATO-u kongresmenima u Washingtonu i svojim kolegama američkim gradonačelnicima u Los Angelesu možemo tek nagađati.

'Knut' se u vezi 'Bandićeve američke avanture' pita 'koliko to sve košta', što bih i ja volio znati, a bloger sa SOSZagreb piše o spalionici smeća čija se zlokobna sjena – veza s nekom američkom firmom?! - možda nadvija nad ovom putešestvijom. O problemu nove spalionice ne znam ništa, ali će od sada redovito posjećivati blog SOSZagreb da bi se informirao.

Možda će Pavle Kalinić, britka sablja anti-profitnog lobija, pojasniti o čemu se radi.

Na blogu SOSZagreb objavljena je fotografija s prosvjeda protiv spalionice. Vidi se da je manifestaciji prisustvovalo malo ljudi. S druge strane, siguran sam da Zagrepčani o spalionici imaju mišljenje, da su mnogi vjerojatno i srditi. Uvijek me fascinira čijnenica da takvi događaji ne privlače više ljudi – što je, možda, dobra tema za neku od sljedećih blog-diskusija.

Imam dojam, možda griješim, da 'običan' građanin ('u Americi je svaki čovjek običan' – podsjetio me je jednom davno neki moj prijatelj kada sam se ovako glupo izrazio) asocira ne-vladine organizacije i njihove akcije s 'egzotičnim' ciljevima poput 'borbe protiv krzna' ili 'promoviranjem prava homoseksualaca'. Iako su oba cilja hvalevrijedna, i ja ih podržavam, oni su ljudima u Hrvatskoj - barem se meni tako čini - još uvijek dosta daleki i strani.

No, kada bi postojeće ne-vladine udruge organizirale neki projekt na liniji 'škola-gradski promet-bolnica-televizija', oko usko definiranih problema koje pogađaju 'svakoga', možda bi se ljudi više angažirali. (Uvijek se sjetim mase ljudi na Jelačićevom trgu koja je spriječila gašenje Radija 101.)

Recimo, zašto ne osnovati udrugu roditelja koji žele da hrana u školama bude bolja? Ili recimo, udrugu pretplatnika HRT-a koji žele da na televiziji bude manje američkog programa. Ili, udrugu pacijenata i članova njihovih obitelji koji smatraju da bi bolničko osoblje trebalo biti ljubaznije. Ili, da se udruže korisnici gradskog prometa koji su u autobusima i tramvajima bili žrtve kriminalaca.

Svjestan sam da me aktivisti iz ne-vladinog sektora sada sažaljivo gledaju (ma šta aktivisti, svi!) kao beznadnog naivca, ili kao nekoga tko im drži lekcije o nečemu o čemu oni stalno razgovaraju. Možda će mi biti upućena i neka refleksna primjedba koja počinje s riječima 'pa, i u Americi...' 'Građanska impotencija' u Americi – za razliku od Hrvatske - očita je tek u slučaju lumpenproleterijata, onih koji se nalaze na samom dnu. Kada se radi o njihovoj djeci, bližnjima uopće, ili pak nekom javnom problemu koji im je blizak i do kojeg im je zaista stalo, Amerikanci su spremni 'dići dževu'. I to ne razbijanjem izloga ili paljenjem tramvaja, već organiziranim građanskim pritiskom na svoje izabrane političke predstavnike.

Lav Trocki, osnivač Crvene armije, je jednom prilikom rekao da je 'ruski vojnik spreman poginuti za svoju zemlju, ali nije spreman svako jutro očistiti svoje čizme'. Čini mi se da ta opservacija vrijedi i za današnju Hrvatsku.

Kao i do sada, s nestrpljenjem čekam vaše komentare. Možda nam se javi Lav Trocki. Možda i Pavle Kalinić.
objavljeno: subota - 30.06.2007. - 19:54 - Komentari (7) - Ispis - #

Bandić u Americi

27.06.2007., srijeda


Nekoliko me je prijatelja iz Hrvatske pitalo da li su američki mediji pisali o nedavnom posjetu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića Sjedinjenim Državama.

Ne, nisu.

Međutim, to nije velika tragedija. Dnevnik Washington Post nedavno je registrirao posjet Angele Merkel i Jose Manuela Barrosa s par redaka, na dnu 12 stranice. Ovakvo ignoriranje političara nije toliko posljedica toga što mitske 'Amerikance' ne zanimaju stranci i svijet izvan granica njihove zemlje. Dan nakon Bandićeva posjeta Washingtonu, list Washington Post je u svojoj vanjskopolitičkoj rubrici – uz uobičajenu 'gomilu' Iraka - imao i veliku reportažu o položaju kaste 'nedodirljivih' u Indiji, članak o sigurnosnom izazovu koji za francuske obavještajne službe predstavljaju BlackBerryji njihovih političara, te izvještaj svog dopisnika s izraelsko-palestinske granice, gdje su se zaustavili Fatahovi pristaše u bijegu pred Hamasom.

Riječ je o nečemu drugome. Najuočljivija predrasuda ovdašnjih medija iskazuje se u sklonosti prema bilo kakvom konfliktu i kontroverzi. Ako dođe do bilo kakvog sukoba, kršenja normi ili zakona, afere, blamaže, skandala, onda je to 'zanimljivo' i o tome se piše. Ako se razgovara o 'suradnji', ako političari razmjenjuju protokolarne fraze ili naklapaju o svojim hobijima - to 'nikoga' ne zanima. (Na primjer, u Americi i danas mnogi pamte posjet oca sadašnjeg američkog predsjednika Japanu, 1992. Zbog toga što se za vrijeme svečane večere svom domaćinu ispovraćao u krilo.)

To je možda tužno, ali je to tako.

O Bandićevom sam posjetu čitao u Jutarnjem listu i na portalu Javno.hr. Evo nekoliko mojih misli, nakon što sam pročitao te tekstove. Prvo jedno pitanje.

Da li postoji netko u okolini zagrebačkog gradonačelnika koji se usudi pitati: 'zašto ćete u Americi provesti deset dana, odnosno što je cilj vašeg posjeta?'

Deset dana za jednog gradonačelnika jako je puno vremena, previše za izbivanje s radnog mjesta.

Milan Bandić je rekao u Jutarnjem da je cilj 'promocija hrvatske metropole'. I predsjednik Mesić ponekad kaže da na svojim putovanjima 'promiče Hrvatsku', međutim ja sumnjam da bi 'promocija' zemlje ili grada trebao biti posao političara – osim ako zaista nije riječ o medijskoj zvijezdi poput kalifornijskog guvernera Arnolda Schwarzeneggera ili Clinta Eastwooda, koji je svojedobno bio gradonačelnik nekog mjesta u Kaliforniji. Predsjednik vodi zemlju, gradonačelnik grad, obojica se bave javnim poslom, ako su u tome uspješni, 'promocija' slijedi sama po sebi. (Zamislite kada bi sadašnji američki predsjednik izjavio da je cilj njegove turneje po nekoj stranoj zemlji 'promocija' SAD!).

Drugo pitanje. Da li se nakon, recimo, godine dana od takvog 'promotivnog' puta u inozemstvo provede u Hrvatskoj nekakav follow-up, evaluacija postignutog?

Vjerojatno okrećete očima.

Iz tekstova u hrvatskim medijima da se zaključiti da su ciljevi Bandićeva posjeta Americi bili:

a. prisustvovati godišnjem skupu Konferencije američkih gradonačelnika u Los Angelesu, na koji je bio pozvan.
b. posjetiti hrvatske zajednice u Sjedinjenim Državama.
c. sresti se s kalifornijskim guvernerom Arnoldom Schwarzeneggerom, newyorškim gradonačelnikom Michaelom Bloombergom i demokratskom senatoricom Hillary Clinton.

Prva dva cilja su legitimni ciljevi. Iako sumnju budi podatak iz jednog teksta u kojem se kaže da je Bandić na skupu američkih gradonačelnika bio 'jedini gradonačelnik iz Europe'. Možda se u Zagrebu diče tom činjenicom, no mislim da je pametnije upitati se zašto nisu došli i neki drugi gradonačelnici? Možda zato što nemaju vremena? Što se tiče dijaspore, najveća koncentracija Zagrepčana na američkom kontinentu je u Torontu, u Kanadi.

Treći cilj – kojem je novinar Jutarnjeg, koji je putovao s Bandićem, posvetio najviše pozornosti – je čisti 'wild goose chase', ili što bi Srbi rekli 'mani se ćorava posla'. Sresti se s Schwarzeneggerom, Bloombergom i Hillary Clinton?! Sada, u ovom trenutku? (Želja je prilično dirljiva, podsjetila me na bizarnu vijest od prije par mjeseci u kojoj je pisalo da će Barbra Streisand gostovati u Bjelovaru. I to ništa manje nego za Božić.)

Postaviti si takav nemoguć cilj, i još ga razglasiti u novinama, znači dovesti samoga sebe u situaciju da na kraju, blago rečeno, izgledaš kao idiot, što si političar ne smije dopustiti.

Mnogo važniji ljudi od zagrebačkog gradonačelnika danas se ne mogu susresti s Schwarzeneggerom, Bloombergom i Hillary Clinton. Američki političari prvog ešalona jure s jednog događaja na drugi, od jutra do mraka. U dnevnom ih rasporedu imaju barem sedam ili osam, ako ne i više od deset. (Dnevni je raspored napravljen vjerojatno tjednima unaprijed, ako ne i mjesecima. Ovdašnji političari rade barem deset sati dnevno, za vrijeme kampanje i 15) Stalno kasne, njihovi ih suradnici požuruju da krenu prema izlazu već prije no što su u prostoriju uopće ušli. Održe govor, eventualno odgovore na nekoliko pitanja. Često niti ne pojedu njupu koja je za njih spremljena. S njima bezuspješno nastoje razgovarati stotine ljudi, svaki dan.

Pokušati iznebuha – bez prethodnog podrobnog dogovora – organizirati sastanak s tim ljudima je kao da zaželite porazgovarati s Mickom Jaggerom deset minuta prije njegova koncerta.

It's not gonna happen'.

Teško je reći je li susret s američkim političkim 'celebritima' bio glavni cilj Bandićeve turneje po Americi. Prema Jutarnjem listu, čini se da je upravo to bilo najvažnije. Možda i nije. Možda je gradonačelnik Zagreba sa svojim washingtonskim kolegom razgovarao o tome kako očistiti grafite s fasada. Možda je s gradonačelnikom San Francisca razgovarao o integraciji kineskih Zagrepčana s Kajzerice. O čemu li je samo razgovarao s kongresmenima na Capitol Hillu?

Doznavši da je njihov gost iz Hrvatske u višednevnoj turneji po Americi, američke su kolege Milana Bandića vjerojatno pomislile – 'blago njemu, ja nemam toliko vremena'.

O tom 'inteligentnijem aspektu' Bandićeve turneje - o tome što je pričao s ljudima s kojima se zaista sreo - građani Zagreba, na žalost, mogu saznati samo vrlo šture podatke. 'Suradnja', 'promocija', NATO (?!). Hrkanje, zijevanje. Preostaje im da zaključe da se njihov gradonačelnik stavio u prilično ponižavajući položaj da 'trči za nekim', te da ga na kraju i novinar koji ga je pratio po Americi zeza što se nije sastao s kim je naumio, te da su ga rijetki razumjeli 'kada je govorio engleski'.

Zašto si je gradonačelnik Zagreba to dozvolio? Da li sam 'posjet Americi' zavređuje takvu žrtvu?
objavljeno: srijeda - 27.06.2007. - 03:30 - Komentari (12) - Ispis - #

Politika 'po mjeri čovjeka'

23.06.2007., subota


Oni koji su imali prilike 'u živo' pratiti američki proces stvaranja i usvajanja zakona tvrde da on nalikuje industrijskoj preradi mesa za kobasice. Uživat ćete u konačnom proizvodu samo ako niste vidjeli kako se kobasice zaista prave.

Zakoni su, naime, kao i kobasice - rezultat prilično prozaičnog i često ne odveć oku primamljivog procesa. Zakoni su plod pogađanja i cjenkanja, ustupaka i pritisaka, 'zavrtanja nečije ruke'. Postupak usvajanja zakon u pravom smislu pokazuje da je politika 'umjetnost mogućeg'.

Vjerojatno zbog toga, reputacija Kongresa Sjedinjenih Država iz godine u godinu opada. Anketa tvrtke Gallup pokazala je da tek 14 posto Amerikanaca ima 'puno povjerenje' u Kongres. Za razliku od, recimo, vojske, u koju 'puno povjerenje' ima 69 posto Amerikanaca.

Međutim, kada glasače pitate što misle o vlastitom kongresmenu, koji ih predstavlja u Washingtonu, najvjerojatnije će vam reći da su zadovoljni, da je on ili ona – 'good guy' ili 'good gal'. Nedavna reportaža u jednom kongresmenu koju je objavio dnevnik Washington Post pokazuje zbog čega Amerikanci više vole konkretne ljude od svojih institucija.

Joe Courtney je jedan od 435 članova Zastupničkog doma. Izabran je prošle godine, u istočnom Connecticutu. U Courtneyevom je okrugu glasalo više od 242 tisuće ljudi, on je dobio svega 83 glasa više od svog protivnika (u svakom kongresnom izbornom okrugu živi oko pola milijuna ljudi).

Demokrat Joe Courtney je nakon ove vrlo 'uske' pobjede prozvan Landslide Joe.

Pobijedio je zato što je njegova stranka 'protiv rata'. U kampanji je obećao da će raditi na tome da se američki vojnici što brže povuku iz Iraka te da Amerika dobije sustav univerzalnog zdravstvenog osiguranja. No, nakon nekoliko mjeseci u Kongresu, Courtney je postao svjestan da je njegov glavni cilj u prvom dvogodišnjem mandatu 'samo-održanje', odnosno pobjeda na sljedećim izborima. Tek će tada, s izvjesnim iskustvom, možda biti u prilici nešto konkretno učiniti za svoje glasače.

A to, 'konkretno' nije 'Irak', već još jedna nuklearna podmornica za lokalno brodogradilište.

Uspjeh Joea Courtneya u Washingtonu prosuđivat će se, naime, na temelju jedne jedine činjenice: je li osigurao financiranje izgradnje dodatne, druge nuklearne podmornice, za lokalno brodogradilište. Naime, najveća firma u njegovom okrugu, General Dynamics' Electric Boat Corp., je proizvođač nuklearnih podmornica. Gradnja nuklearne podmornice košta dvije milijarde dolara. Ova tvrtka zapošljava oko šest tisuća ljudi. U jeku hladnog rata, prije više od trideset godina, ova je firma u brodogradilištu u mjestu Groton, Conn., proizvodila godišnje šest takvih plovila. Sada godišnje 'izbacuje' tek jednu. Ako Joe Courtney ne osigura novac za drugu, posao bi moglo izgubiti dvije tisuće ljudi, 'njegovih ljudi'.

Courtneyev prethodnik, republikanac, bio je na dobrom putu da osigura financiranje druge podmornice, došao je do faze koja se naziva 'autorizacija', ali su onda došli izbori, na kojima je izgubio. Sve počinje od početka, svaki proračunski ciklus 'odmata' se kao da se prethodni nije niti dogodio. Svaki od 434 Courtneyeva kolege iz Zastupničkog doma ima 'svoju podmornicu'.

Reportaža Washington Posta o Joeu Courtneyu daje svojevrsnu noir-sliku političke scene glavnog grada: odvjetnik iz malog mjesta (Windham, Conn. – 28 tisuća stanovnika), specijaliziran za razvode braka i oporuke, 'bačen' je kovitlac metropole. Supruga medicinska sestra i dvoje djece srednjoškolske dobi ostali su u Connecticutu. U svom iznajmljenom podrumskom jednosobnom stanu na Capitol Hillu, Courtney provodi tek par sati. Od jutra do mraka je na sastancima kongresnih odbora i pododbora. Polako 'napipava' tko su glavne face na Capitol Hillu, predsjednici raznih kongresnih pododbora i odbora, koji mu mogu pomoći na projektu 'druga podmorica'. U stankama, proučava materiju o kojoj, priznaje, ne zna mnogo – nacionalna sigurnost - te skuplja novac za sljedeću kampanju.

Na izborima 2008., Joe Courtneyu će trebati između dva i tri milijuna dolara. Kako zakon članovima Kongresa zabranjuje da potencijalnim donatorima telefonira iz svog ureda, Joe Courtney odlazi nekoliko puta tjedno u Nacionalni izborni stožer Demokratske stranke, dva bloka od Zastupničkog doma. U prostoriji s oko četrdeset kompjuterskih terminala s telefonima, često je teško naći slobodno mjesto. Kongresmeni telefoniraju ljudima širom Amerike – aktivistima raznih grass-roots organizacija, članovima sindikata ali i onima koji su možda jednom ili dva puta, prije više godina, dali novac Demokratskoj stranci.

'Tek jednom u stotinu poziva razgovaram sa živom osobom. Obično ostavim poruku na sekretarici, pa nazovem ponovno za nekoliko dana' – kaže Joe Courtney, koji dodaje: 'možete vi biti novi Abraham Lincoln, ali ako se ne znate ljudima prodati preko telefona, kao kongresmen nećete postići ništa.'

Svjesna da novoizborenu većinu u Kongresu duguje 'novim ljudima' poput Joe Courtneya, Demokratska stranka im pomaže da se istaknu te da pobijede i 2008. godine. Osigurala im je mjesta u prestižnim odborima – vojska, proračun, zdravstvo – u koje kongresmeni-početnici prije nisu mogli niti priviriti. Pomaže im da pohvataju veze s tzv. 'movers and shakers', s onima koji 'vedre i oblače', s kolegama koje su u Kongresu već nekoliko desetljeća i, metaforički rečeno, 'drže ruku na blagajni'. Također, Demokratska stranka stavlja imena svojih novoizabranih kongresmena na važne zakonodavne inicijative, da bi se glasačima mogli pohvaliti da su nešto već postigli.

Stranka svim novim članovima – valjda je i to dio pomoći – zadaje 'ciljeve': u prva tri mjeseca treba skupiti toliko i toliko novca, u prvih šest mjeseci toliko, i tako dalje.

Prva tri mjeseca ove godine – početak mandata – bili su za Joea Courtneya uspješni mjeseci. Njegov republikanski suparnik, kojeg je pobijedio s 83 glasa razlike, odustao je od kandidature na izborima 2008. Courtney je u razdoblju od siječnja do travnja prikupio donacija u vrijednosti od 310 tisuća dolara (dobar dio novca dali su menadžeri tvrtke koja proizvodi podmornice, koji su na prošlim izborima bili za Courtneyeva protivnika). I najvažnije za Joea Courtneya, povećanje podmorničke flote podržao je John Murtha, vjerojatno najutjecajniji demokratski kongresmen kada je u pitanju takozvani 'pork' – proračunski novac namijenjen za projekte u izbornim okruzima.

Reportaža o kongresmenu iz Connecticuta ukazuje na fluidnost američke politike. Netko će reći – 'kakva fluidnost, to je čisti oportunizam'. Ja bih rekao – praktičnost.

'What have you done for me?' – glavno je pitanje koje američkom kongresmenu - barem u mislima – upućuje njegov glasač, svjestan da se 'veliki' problemi vrlo sporo riješavaju, ukoliko se uopće mogu riješiti.

I Courtney i Murtha su ono što u Americi danas prolazi kao 'ljevica' - iako im je, u stvarnosti, glavni cilj potrošnja za vojsku, odnosno namirenje potreba baze kako bi bili ponovno izabrani. 'Ljevica' su zato jer se protive ratu u Iraku. Prije je Murtha bio 'desnica', jer se protivi pobačaju.

Da li je Courtney 'desnica' zato što želi sačuvati radna mjesta u svom izbornom okrugu?

Dennis Kucinich, demokratski kongresmen hrvatskog podrijetla, već po drugi put predsjednički kandidat, naziva se 'kandidatom mira', najavljuje ukidanje Pentagona i osnivanje 'Ministarstva za mir'. Međutim, kada je riječ o financiranju NASA-e, Agencije za istraživanje svemira, koja u njegovom okrugu ima jedan znanstveni institut, 'ideologija' tu staje – Kucinich je jedan od najpostojanijih 'prijatelja' NASA-e na Capitol Hillu.

Da se 'centar' – u koji se ovdje svi žele pozicionirati – u Americi pomakao u izvjesnom smislu 'u lijevo' pokazuje činjenica da su neki republikanski političari i predsjednički kandidati (Schwarzenneger, Romney) podržali univerzalnu zdravstvenu zaštitu, te da se većina predsjedničkih aspiranata u Republikanskoj stranci distancira od načina na koji je vođen rat u Iraku.

'Dobre ideje imaju prednost pred ideologijom' – tvrdi gradonačelnik New Yorka Cityja, Michael Bloomberg, koji je do prije par dana bio republikanac. Neposredno pred svoje prve izbore, 2001.godine, Bloomberg je bio demokrat. Sada je postao 'nezavisan'. Priča se da razmišlja o Bijeloj kući.

Bez obzira na mijene na nacionalnoj sceni, koje ukazuju da se zemlja 'kreće' u lijevo, na mikro-planu - na kojem obitavaju Joe Courtney i radnici brodogradilišta u Grotonu - američka je politika i dalje 'politika po mjeri čovjeka'. Politika u kojoj liberalni političar 'gura' svoju 'drugu podmornicu', jer zna da o njoj ovisi i njegov posao.
objavljeno: subota - 23.06.2007. - 01:10 - Komentari (7) - Ispis - #

'Čovjek bez zuba' - javni skandal!

20.06.2007., srijeda


Nedavna diskusija o tome 'tko kako izgleda' i je li to relevantno – koju sam pokrenuo opaskom o Paris Hilton – kao da se preselila i na stranice New York Timesa.

Pitanje glasi: treba li uz članak objaviti fotografiju čovjeka čija vanjština 'potvrđuje' negativne stereotipe o određenoj kategoriji ljudi?

S tim se problemom posljednjih tjedana hvatao u koštac Timesov 'public editor', Clark Hoyt, 'predstavnik čitatelja'. (Funkcija 'javnog urednika' ili ombudsmana – koja je nezavisna od uredništva i vlasnika lista - postoji u New York Timesu od 2003., a sastoji se od kontakta s čitateljima i nadgledanja kako se poštuju profesionalni standardi žurnalizma.)

Uglavnom, Hoyt prima mnogo telefonskih poziva i tisuće e-maila dnevno. Više od 1200 e-mailova je primio nakon što je njegov list objavio članak o možda fatalnoj blokadi Bush-Kennedyjeva zakonskog prijedloga o reformi imigracijskog sustava, u Senatu Sjedinjenih Država.

Uz članak je objavljena fotografija izvjesnog Williama Murphyja, umirovljenog policajca iz Evansvillea u Wisconsinu, kojem 'fali' jedan zub.

Malo backgrounda. Blokada predložene reforme rezultat je – kako je pisao New York Times - grass-roots angažmana stotina tisuća američkih građana konzervativne orijentacije okupljenih oko ad-hoc organiziranih skupina koje su putem e-maila, peticija i telefonskih poziva kongresmenima lobirale da se blokira predsjednikov plan, jer on, navodno, uključuje i neku vrst amnestiju za više od 10 milijuna ilegalnih useljenika.

Nakon što je uz članak bila objavljena i fotografija Williama Murphyja 'planuli' su upravo mnogi njegovi sumišljenici, konzervativni aktivisti. 'Redneck', šljam, 'toothless freak' – samo su neki od izraza kojima je bio počašćen William Murphy. Fotografija, navodno, perpetuira negativni kliše o konzervativcima, kao zatucanim 'ljudima iz šume'. List New York Times – kojeg konzervativci smatraju 'organom liberalnog establishmenta' - je osumnjičen da je fotografiju Williama Murphyja objavio namjerno, jer je na jeftin način želio ocrniti svoje neistomišljenike.

Poruka mnogih slušatelja radio-talk programa (omiljenog medijskog formata konzervativne baze), upućena Clarku Hoytu, glasila je: 'I ja sam protiv ovakve reforme imigracijskog sustava, iako imam sve zube'.

Paralela s Hrvatskom – to je kao kad bi organizatori Thompsonovog koncerta u Zagrebu zamjerili novinama zato što su objavile samo fotografije klinaca ošišanih na nulericu, u crnim majicama, podignutih desnica. Zašto novine nisu objavile i fotografije 'respektabilne publike' u Maksimiru? Recimo, ministra obrazovanja i znanosti?

No, vratimo se mi New York Timesu i Williamu Murphyju. Novinarka Julie Preston, koja je u Timesu specijalizirana za pitanja useljavanja, kaže da je William Murphy bio 'elokventan i duhovit', te da je imala dojam da 'njegovi pogledi na problem u listu nisu odveć zastupljeni'. Kada ga je pitala da li može poslati fotografa da ga snimi za članak, Murphy joj je rekao da može, 'ali ja sam najružniji čovjek na svijetu'. Prestonica je rekla 'nema veze, mi ne provodimo test ljepote za ljude koje intervjuiramo'.

Clark Hoyt Williama Murphyja opisuje kao 'čovjeka kojeg život nije mazio'. U 13. je godini izgubio u lovu oko. Nakon što je postao policajac, pao je i izgubio zub. U tridesetima je već imao srčane problema, kasnije mu je srce i presađeno. Ima problema s plućima. 'Suosjećam s fotografom. Ako me snima s lijeva, vidi se da nemam zub. Ako me snima s desne strane, vidi se da nemam oko' –ovako je kontroverzu oko fotografije prokomentirao William Murphy.

New York Times je članak o grass-roots organizacijama koje su zaustavile reformu imigracijskog sustava stavio na naslovnicu, i na njoj je objavljena fotografija jedne žene, članice Grassfire.org. U nastavku članka, u unutrašnjosti lista, objavljena je, među ostalima, i Murphyjeva fotografija.

Clark Hoyt je urednicu fotografije Michelle McNally pitao zašto su objavili fotografiju Williama Murphyja kada su trebali znati da njegova vanjština možda potvrđuje negativne stereotipe o protivnicima imigracije. Urednica je odgovorila da su o tome razmišljali, i da su pregledali nekoliko fotografija, kako bi izbjegli prikazivanje određenih djelova lica. 'Mislim da bi predstavljalo diskriminaciju kada bi zaključili da ne treba intervjuirati bilo koga tko nema zub, a ima nešto kontroverzno za reći. Ovo je ogromna zemlja, s mnogo različitih stilova i tipova' – rekla je na kraju Michelle McNally.

Clark Hoyt piše da Murphyju duguju ispriku svi koji su se žalili zbog objavljivanja njegove fotografije: 'Mislili su da Murphy, zato što nema zub, nema niti mozak. Mislili su također da novinari New York Timesa imaju iste predrasude kao i oni, te da im je jedina namjera narugati se jednom čovjeku.'

Članak sam ekstenzivno citirao jer nešto govori o današnjoj Americi. Ako želite na te stvari obraćati pažnju, možda ćete zaista i doći do zaključka da je Amerika, u neformalnom smislu, organizirana poput neke srednje škole, u kojoj postoji 'hijerarhija popularnosti'. 'Lijepi' ljudi (razni sportaši i cheerleaderi) gore, oni manje atraktivni dolje. (Istraživanja potvrđuju ovu moju dubokoumnu tvrdnju).

Valjda je televizija nametnula standard da se, navodno, jedino ljudi 'pristojna' izgleda imaju pravo pojavljivati u javnosti. Ultra-debelih na američkoj televiziji kao da uopće nema. Čovjek bez zuba očito predstavlja pravi javni skandal. Plastične opracije sve su češće dio zdravstvenog osiguranja. Neke žene afričkog podrijetla 'ravnaju' kosu, neke žene židovskog podrijetla idu na operaciju nosa.

Moj šogor iz Clevelanda, koji nam je upravo u gostima, reagirao je na članak u New York Timesu riječima: 'više me ništa ne može šokirati'. Moja supruga koja je, kada je riječ o fizičkom izgledu, mnogo senzitivnija od mene, veli da je 'ovo društvo bolesno'. Moju dobrohotnost u vezi ovog i drugih ekscesa američke kulture njih dvoje tumače činjenicom da sam ja 'ipak stranac'.
objavljeno: srijeda - 20.06.2007. - 19:34 - Komentari (9) - Ispis - #

Psovke, grafiti i jedan roadkill

16.06.2007., subota


Subota, dan za odgovaranje na vaše komentare, kojih je priličan broj. (Paris Hilton - 29 komentara, Irak tri. Go figure.) 'Interaktivni' post mi je u vremenskom smislu, a i uopće, najzahtjevniji 'blog-projekt' – vaša su mišljenja provokativna i dobro obrazložena te me često odvedu na blogove koje sa zanimanjem čitam.

Počet ću odgovorom na opasku Dr. Guarda na tekst o Adamu Kokeshu, marincu koji prosvjeduje protiv rata u Iraku. Poručuje mi Dr. Guard da je 'ovo Europa', pa ne trebam psovku navoditi tek s tri početna slova ('odj...').

Nastavit ću to činiti i odmah ću vam reći zašto. Blog je sam po sebi prilično anarhoidna forma (čemu doprinosi i činjenica da ste svi vi ovdje osim mene u komotnom položaju anonimaca). Da ja sada počnem prostačiti, počeli bi to vjerojatno i mnogi drugi činiti, i začas bi se stvorila atmosfera koja ne bi doprinosila normalnom dijalogu.

Usporedba – zagrebačke fasade. Svaka je doslovce išarana. Nije riječ o grafitima. Nije riječ o alternativnom umjetničkom izrazu. Riječ je o frustriranoj agresivnosti. Agresivnost s fasade se lako seli na pločnik. A ako dozvolite da se jedna kuća tako iznakazi, za kratko je vrijeme cijeli grad uništen. Takvo okružje odaje atmosferu bezvlađa i agresivnosti, i ukazuje na zapuštenost inače lijepog grada.

Ja pokušavam izborom i stilom pisanja izbjeći sličnu situaciju na blogu.

Bez obzira na to, kada pišete o Paris Hilton otvarate se, valjda, za kategoriju komentara kojoj najbolje pristaje naziv 'komentar-roadkill'. Prilazim mu kao pregaženoj mački ili pesu na cesti. Takav je komentar osobe koja se odlučila potpisati kao 'fegetta', na moj post o Paris Hilton. Ničim izazvan, veli on/ona da je vjerojatno onaniram u javnom zahodu misleći na dotičnu curu. Što reći? Da ovdje gdje ja živim nema javnih zahoda? (sve su privatizirali, majku im ...).

'Fegetta' se inače slaže s 'Vučicom', koja misli da je moje mišljenje o izgledu Paris Hilton 'seksističko', jer sam rekao nešto u stilu da 'Paris Hilton ne izgleda ne znam kako'. Mislim da nije seksističko. Da sam to napisao o recimo nekoj radnici u tvornici, nuklearnoj fizičarki, nečijoj mami, učiteljici ili ministrici u vladi – onda bi moje mišljenje bilo seksističko, jer u navedenim slučajevima izgled uopće nije relevantan. Međutim, Paris Hilton se sama, svojim javnim nastupom, otvara komentarima o njezinom izgledu. Njezin izgled je u velikoj mjeri to što ona jest. Mislim da nikoga nisam uvrijedio.

'Vučica' je inače smatrala potrebnim reći da niti ja – sudeći po fotki na blogu – ne izgledan ne znam kako. 'Ne znam kako'!? To je kompliment. Ja, po mom mišljenju, izgledam jezivo. To mi je rekla prije nekih 25 godina i moja prva ozbiljnija cura. Ta konstatacija uvijek je u našoj vezi bila povod urnebesnom smijanju. Valjda joj je kod mene bilo važno nešto drugo. Nikad zbog mog izgleda nisam bio traumatiziran.

Tekst o Paris Hilton je prokomentiran i jednom legitimnom kritikom. Osoba koja se potpisala 'Unutar Remen-ceste' (netko tko živi unutar washingtonskog Beltwaya?) ukazala je na činjenicu da sam ovaj post počeo istom rečenicom kao i komentator Washington Posta Eugene Robinson svoj tekst o Paris Hilton. U tekstu se navode još neke Robinsonove misli, bez navođenja izvora.

Je li to big deal ili ne? Odlučite sami. Ja svaki dan pročitam dva ili tri dnevnika, masu članaka iz časopisa poput New Yorkera, Atlantica ili Harper's-a... Pročitam i po koju knjigu. Činio bih to i da ne pišem blog – ja sam jednostavno pasionirani čitač štampe. Blog sam zamislio ne kao istraživačko novinarstvo nego – većinom - kao moju reakciju na ono što pročitam u ovdašnjim novinama. Mislim da je svima jasno da se ne družim s Adamom Kokeshom, da se nisam vozio u koloni automobila koja prati P.H. u zatvor, ili da se nisam rukovao s britanskom kraljicom.

Ne znam je li nekome zapalo za oko da svaki moj tekst sadrži barem sedam-osam linkova, koji pokazuju da se nemam namjeru 'kititi tuđim perjem'. Komentator 'Unutar Remen-ceste' – očito smatrajući da je upoznat s načinom rada na Glasu Amerike – kaže da 'ovo nije VOA gdje se prepisuje'.

A što je to 'ovo'?

'Ovo' je moj blog. (Jeste li pogledali kako izgledaju blogovi na blog.hr.? Ili blogovi uopće?) Blog WashingtonRocks nije doktorska dizertacija, a niti novinski članak. Ja, ako odlučim, mogu prijeći u potpunu 'prepisivačinu'. 'Što pišu američke novine?', bez mojih razmišljanja – i to bi, uvjeren sam, bilo zanimljivo štivo. No, obećajem da će link uvijek, od sada, biti tu.

Međutim, imam blagi osjećaj da sam link osobu koja se hrabro javlja pod pseudonimom 'Unutar Remen-ceste' neće zadovoljiti. Kao i prije više od mjesec dana - kada sam u jednom od prvih postova odgovorio na srditi komentar osobe koja se javila pod pseudonimom 'Inside the Beltway' ili tako nekako (jesmo li se mi možda negdje sreli?) – mogu jedino ponoviti: čini mi se da vas iritira kaj ja ovdje, pod svojim imenom i prezimenom, uopće nekaj pišem. Zamislite, kakve li drskosti.

Međutim, to je vaš problem. Ja ne mislim da su ovi moji tekstovi neke strašno dubokoumne stvari. Ja nisam Tolstoj. Gramatika mi je slaba strana. Moja logika je ovdje sljedeća: Ja sam u Washingtonu, većina čitatelja je u Hrvatskoj, možda nekoga zanima što se ovdje događa i ja dajem svoj osobni pogled na Ameriku. Trudim se da napišem nešto zanimljivo. Mnogi se ne slažu s mojim mišljenjem. To me ne srdi, dapače. (Moj je ego - ili ljepše rečeno, 'self-esteem' – prilično čvrst). Mnogima se, koliko vidim, moj blog ipak sviđa.

Kada je riječ o kritici, moj stav glasi: Bring it on. Ajmo, samo naprijed. Međutim, svakome koga sama pojava ovog bloga iritira i čini ga frustriranim – mogu poručiti da je najbolje da ga počnete izbjegavati. Ili još bolje, počnite pisati vlastiti blog, pod vlastitim imenom i prezimenom.

******

A sada, kratki odgovor na druge komentare. U vezi teksta 'Spomenik bezimenima', 'knut' piše da se ljudi u Hrvatskoj ne trebaju sramiti svog držanja za vrijeme komunizma. Možda. Većina koja je šutke gledala što se događa ljudima koji su bili zatvarani zbog pjesme ili vica, nije učinila ništa zlo, ali je bila dovedena u ponižavajući, bespomoćan položaj. Takvo poniženje ostavlja trag. (Jugoslavija - osim možda Zagreba 1971., i Kosova od osamdesetih do 1999. – nije bila Poljska).

'Zemljanin' piše o hipokriziji postavljanja spomenika žrtvama komunizma u Washingtonu, jer 'i danas ljudi u SAD mogu stradati jer su komunisti'. Ne znam jeste li vi to negdje pročitali, možda raspolažete informacijama koje ja nemam, ali ja nisam stekao takav dojam. Od 1945. pa do negdje ranih šezdesetih, ljudi koji su bili povezani s KP SAD ili s nekima od ljevijih sindikata imali su problema – recimo u nekim profesijama bili su otpuštani s posla. U Hollywoodu je postojala crna lista glumaca, režisera i scenarista. Većina njih je, koliko mi se čini, otišla u Europu na par godina, pa se kasnije vratila. Siguran sam da su ljudi 'stradavali' (u najširem smislu tu riječi) u 'lovu na vještice', koji je – to treba također reći – ovdje uvijek nailazio i na snažan otpor.

Međutim, od kada su se otvorili arhivi bivšeg Sovjetskog saveza, pokazalo se da 'makartijevska histerija' nije bila uvijek potpuno bezrazložna. Sovjeti su bili infiltrirali Ameriku u većoj mjeri nego što je ona toga bila svjesna, koristeći se idealistima-simpatizerima, koji često nisu niti znali da odrađuju posao špijuna. Da li nekoga to iznenađuje, poznavajući prirodu Sovjetskog saveza? A Amerika je, znači, trebala to gledati i ne činiti ništa, nije se imala pravo braniti? Države se – kada su u konfliktu - često ne brane na najinteligentniji način. Na žalost, to se često shvati tek nakon izvjesnog vremena. Mislim, međutim, da se na Ameriku (i na Izrael – ali to je druga priča) u pravilu primjenjuju previsoki, apsurdni kriteriji, kojima se ne ocjenjuju postupci recimo Rusije, Kine ili Francuske, ili bilo koje druge zemlje.

Što se tiče današnjice, u vezi s 'ugroženošću komunista', na faksu gdje sam studirao prije dvadesetak godina djelovale su ne jedna, već tri komunističke stranke. Studentima je na odjelu sociologije predavao asistent – moj tada dobar prijatelj – koji je mladost proveo na radnim akcijama na Kubi. Nije se ženirao već na prvom predavanju reći tko je i što je. Jedini zahtjev od strane 'vlasti' glasio je – obradi sva poglavlja udžbenika. Njegovo mišljenje u svakom poglavlju, koje je on velikodušno iznosio, dekan je smatrao 'šlagom na torti' (doslovno njegove riječi). Političko usmjerenje dobrog dijela sveučilišnih profesora, govorim sada o društvenim znanostima, bilo je – uz neznatne iznimke - ljevičarsko. Moram se ograditi i reći da mi je sveučilišni milje nekako najpoznatiji, i da ne znam kako je recimo u tvornicama, ali imam osjećaj da je u Americi najlakše naći ljevičare upravo na faksovima.

******

U vezi teksta o Paris Hilton, razvila se žustra rasprava u kojoj sam ja statist, što je i najbolje. Na početku sam ovaj blog opisao kao 'odlazak na kavu' s Vama, posjetiteljima hrvatske blogosfere. Ništa više. Pa onda, evo, jednom da i ja začkomim, zavalim se u fotelju, i da se prepustim vašim komentarima.

Jel' kod nje samo lova važna ili je posrijedi i nešto drugo? – ovo pitanje dominira našim dijalogom o P.H. Cura u svakom slučaju ima 'drajv', 'švung', koji je 'goni' - jer recimo, tu je i njezina sestra, isto tako bogata, sličnog izgleda, ali valjda, iz samo njoj znanih razloga, ne želi živjeti baš takvim stilom života. Malo je u pozadini, što mislite?

Inače, što se tiče kinte, bogatstvo Paris Hilton je, za prosječnog čovjeka, jasno jako veliko, međutim, u relacijama američkog ultra-bogatog miljea (takozvani 'out-of-sight rich') njezinih, mislim, oko 30 milijuna, i nije jako mnogo. Hoću reći, u ovoj zemlji, sasvim sigurno, postoji još barem dvadeset ili trideset cura koje imaju više novca. One, vjerojatno, gledaju s visoka na svijet rappera, košarkaša i manekenki - i na Paris Hilton - kao na skorojeviće.

******

Kada smo već kod novca, u razgovoru koji se razvio povodom mog teksta o televizijskim debatama predsjedničkih kandidata iz Republikanske i Demokratske stranke, bloger Newyorčanka piše o 'opscenim' svotama novca koje se potroše u američkoj izbornoj kampanji. Slažem se. Evo samo malo perspektive – svi američki političari su na izborima 2004. ukupno potrošili onoliko koliko Amerikanci u dva tjedna potroše na proizvode od čokolade. Candy bars! (Podatak je naveden u jednom kolumni komentatora George Willa. Nema linka jer je članak u Washington Postu prestar. Koga zanima provjera ovog podatka neka sam surfa i traži).

U čemu je poanta? Poanta je u tome što je Amerika ne samo 'opsceno' rastrošno društvo, ono je također i 'opsceno' produktivna – jer sav taj novac, svu tu vrijednost, je netko i stvorio, zaradio, potrošio. Amerika je, kojeg li paradoksa, i 'opsceno' štedljivo društvo, jer – ne bi vjerovali – ovdje postoji snažan osjećaj da je, recimo, mala svota, 20 dolara, ipak puno novca i da ga nećeš uludo spiskati samo tako. (Mnogo pametnije u ovome paradoksu istovremene rastrošnosti i štedljivosti – koje su podjednako važne za uspjeh kapitalizma - piše sociolog Daniel Bell. On taj paradoks naziva 'kulturnom kontradikcijom kapitalizma').

******

U komentarima o 'personaliziranoj' izbornoj kampanji blogerica 'Daybyday' vjerojatno izražava mišljenje nas mnogih kada kaže da o Ljubi Jurčiću kao osobi više govori činjenica da je posvojio dijete svoje preminule prijateljice, nego njegova stručnost, o kojoj većina ljudi ionako ne može kvalificirano suditi.

Ja nisam bio u stanju tako dobro artikulirati svoj argument u korist 'personalizirane' kampanje.

Probat ću sada. Ako je kampanja personalizirana u smislu da političar imponira ljudima, da ih inspirira, da služi kao primjer – onda je to, mislim, bolje od sadašnjeg stanja, kada se glasa za 'stranke-kratice' (SDP, HDZ i sl). Naime, imam dojam da je HDZ često 'veći SDP od samog SDP-a' – što vidimo po još uvijek podržavljenoj ekonomiji. A SDP se često trudi da bude 'veći HDZ od HDZ-a' (recimo - paradiranje precima koji su bili na Bleiburgu, a ignoriranje rođaka partizana - mislim od strane samog Ljube Jurčića).

Kaže Daybyday – 'kada glasamo za predsjednika, glasamo za osobu, a kada glasamo za parlament, onda glasamo za stranku'. Ja znam da je tako, ali zašto je to tako? Nikad mi nije bilo jasno zbog čega, recimo, Novi Zagreb nema svoje zastupnike u Saboru RH, sa imenom i prezimenom. Ili u gradskoj skupštini. Svatko tko se prošeta Novim Zagrebom, vrlo je brzo svjestan da je tu jedan aktivistički angažman na području 'općeg dobra' nasušno potreban.

Mislim da bi se većini glasača dopao takav jedan novi sistem, umjesto sadašnjih 'stranačkih lista'. Da znaju točno tko je njihov zastupnik, pa ga na izborima mogu kazniti ili nagraditi. Naravno, to se vjerojatno niti jednoj stranci koja ima zastupnike u Saboru ne čini kao dobra ideja. Zašto i bi, političarima bi se dodatno zakomplicirao život. Oni bi na ovu zamisao vjerojatno priprijetili – 'u tom slučaju, pobjeđivat će jedino kandidati s puno novca, tajkuni'.

Da li je to najgore što bi se prosječnom glasaču moglo dogoditi? - pitanje za sljedeću 'interkativnu subotu'. Moju subotu, vašu nedjelju.
objavljeno: subota - 16.06.2007. - 23:51 - Komentari (5) - Ispis - #

Spomenik bezimenima

13.06.2007., srijeda


Jučerašnje otkrivanje Spomenika žrtvama komunizma u Washingtonu podsjetilo me je na barem tri događaja iz studentskih dana.

Moj 'komunizam u tri slike'.

U prvoj polovici osamdesetih, kao student druge godine prava, povremeno sam odlazio u odvjetnički ured Dafinke Večerine, koja je bila poznata po tome što je htjela zastupati ljude koji su bili optuženi za 'politička' kaznena djela. Dafinka je upravo tada branila grupu mladića iz nekog sela kraj Zagreba koji su – veseleći se u krčmi – valjda otpjevali neku 'nacionalističku' pjesmu. Nakon toga je, prilikom policijskog pretresa u kući jednog od uhićenih, bio 'pronađen' eksploziv. Ne znam kakav je bio ishod slučaja, sjećam se jedino da su novine pisale da je bila 'otkrivena teroristička skupina'.

Drugi događaj kojeg sam se sjetio je odlazak nas seminarista na Krivičnom pravu u Gradišku, gdje smo kao budući pravnici posjetili općinu, jedno 'poduzeće' te – ženski zatvor. U zatvoru smo, među ostalim, razgovarali i s liječnikom, koji nam je u žovijalnom tonu opisivao kako se na silu hrane albanske zatvornice, koje su u Gradiški služile kaznu zbog sudjelovanja u nemirima na Kosovu. «Oš' jest, neš' jest, meni je svejedno, ali mi od tebe nećemo praviti mučenicu» - ovako je, smijući se, zatvorski liječnik opisao politiku njegove ustanove u slučaju štrajka glađu. Neki od okupljenih smijali su se s njim, neki su gledali u pod.

I treća slika, negdje pri kraju studija. Prijatelj koji je studirao sociologiju, pitao me je da li želim potpisati peticiju za liberalnog intelektualca iz Beograda kojeg je režim optužio za širenje neprijateljske propagande, odnosno 'zlonamjerno prikazivanje stanja u zemlji' – kako je to, ako me sjećanje ne vara, definirao član 133. Krivičnog zakona. Naravno da sam htio. 'I sad, znači ti ćeš im lijepo crno na bijelo dati svoje ime i adresu. Mislila sam da si pametniji. Jel' se tebi ide studirati van ili ne?' – pitala me mama, nakon čega sam ja lijepo rekao mom frendu da ne mogu potpisati. Možda i dobro – peticija se, naime, potpisivala za Vojislava Šešelja.

Moj osobni osjećaj kada se sjetim svega ovog je – posramljenost, jednostavno pučki rečeno, najiskrenije, sram. Zbog svog straha. Bio sam na strani ljudi koji su zbog nekog vica, pjesme ili intervjua čamili u zatvoru. Suosjećao s njima – ali u sebi. Kao i većina drugih ljudi.

Što možda – možda! – objašnjava i činjenicu da spomenik žrtvama komunizma postoji u Washingtonu, ali ne i recimo u Zagrebu. Ovdje, u Washingtonu, ovaj spomenik podsjeća tek rijetke ljude na nešto zaista osobno i traumatično. Na prilično kompliciranu prošlost.

Replika kipa kojeg su 1989. godine na trgu Tien an Men u Pekingu postavili pro-demokratski studenti, postavljena je u Washingtonu u blizini željezničkog kolodvora Union Station. Lokacija je reprezentativna, kraj Kongresa, na domak Mallu. Spomenik žrtvama komunizma otkrio je predsjednik države, na dan kada je prije dvadeset godina, u Berlinu, Ronald Reagan uputio Gorbačevu poziv da 'ukloni taj zid'.

Spomenik za 100 milijuna žrtava komunizma – 'spomenik skromnih razmjera', piše Washington Post - pridružio se u glavnom gradu SAD brojnim generalima na konju, grandioznim spomen-obilježjima za predsjednike Washingtona, Lincolna i Jeffersona, zaista dojmljivom spomeniku poginulim američkim vojnicima u Vijetnamu, kao i nizu vrijednih spomenika strancima – Masariku, Gandiju ili ukrajinskom pjesniku Tarasu Ševčenku. Tu je i memorijalni muzej Holocausta.

Moram primjetiti da u Washingtonu, međutim, nema središnjeg spomenika palima u američkom Građanskom ratu. A kamoli, recimo, da postoji spomenik žrtvama linča ili spomenik žrtvama ropstva.

Previše kontroverzno. (S druge strane, i spomenik palima u Vijetnamu je prije više od trideset godina bio vrlo kontroverzan, a sada je jedna od najpopularnijih spomen-destinacija u gradu.)

Jer, kako piše kritičar dnevnika Washington Post, 'u Washingtonu se spomenik gotovo uvijek gradi kako bi odala počast onima koji ga dižu, a tek onda da bi se odala počast žrtvama ili herojima po kojima se spomenik zove.'

Na jučer otkrivenom spomeniku piše 'Za žrtve komunizma, njih više od stotinu milijuna, i za sve one koji vole slobodu'.

'Svi koji vole slobodu' – to smo, valjda, mi ostali.
objavljeno: srijeda - 13.06.2007. - 19:13 - Komentari (12) - Ispis - #

Washingtonski 'ratnički lobi'

11.06.2007., ponedjeljak


Kada sam jedno jutro krajem ožujka sa stanice metroa na Union Stationu išao na posao, ugledao sam nesvakidašnji prizor. Ulicom na domak Kongresa 'patrolirala' je omanja kolona mladića u kamuflažnim uniformama. Zaustavljali bi se na raskršću i uzimali zaklon. Pokrivajući jedan drugoga, brzo su se prebacivali od jednog parkiranog automobila do drugog, 'oružja' uperenog u krovove. Naišavši na skupinu mladih 'prolaznika', grubo su ih, derući se, bacili na zemlju. Nakon što su ih pretražili, stavili su im lisice i produžili dalje, prema Mallu, nekoliko kilometara dugom travnjaku koji povezuje Capitol Hill i Bijelu kuću.

Odlazeći, jedan je od uniformiranih mladića doviknuo je prolaznicima: 'Washington, DC, evo kako izgleda okupacija!'.

U glavnom gradu Amerike događaju su svakodnevno mnoge čudne stvari, no ovaj je događaj bio svojevrsni 'korak dalje'. Prolaznici, većinom ljudi koji rade u vladinim ustanovama te turisti, bili su – piše dnevnik Washington Post - šokirani, preplašeni a mnogi, kada su čuli o čemu se radi, i oduševljeni originalnom idejom.

13 veterana rata u Iraku, protivnika tog rata, odlučilo je pridružiti se protestima povodom četvrte godišnjice napada na Irak. Organizirali su akciju Operation First Casualty, ulični happening u stilu 'gerilskog teatra' iz šezdesetih, s ciljem da građane upoznaju s iračkom svakodnevicom – na temelju onog što su iskusili dok su bili tamo. ('Prolaznici' koje su spektakularno 'zarobili', koristeći se drvenim 'strojnicama', bili su mirovni aktivisti).

Na ideju je došao Adam Kokesh, koji je proveo godinu dana u Iraku kao marinski dočasnik. Otpušten je iz vojske te je mislio da je postao civil i da ga štiti Prvi amandman ustava koji jamči slobodu govora. Očito nije. Uspostavilo se da je Kokesh u ožujku i dalje bio pripadnik Individual Ready Reserve – kategorije u kojoj su bivši članovi oružanih snaga koji izvjestan broj godina stoje na nekoj vrsti stand-bya i čekaju da ih se možda pozove natrag u službu.

Marinski ga je korpus odlučio kazniti, zbog toga što je za vrijeme protu-ratnih prosvjeda u ožujku nosio dio svoje stare uniforme. Također, Adam Kokesh je marinskom časniku koji ga je – nakon članka u novinama – e-mailom kontaktirao, poručio da 'odje...'.

Zbog ta dva prekršaja – nošenja uniforme na civilnoj manifestaciji političke prirode, te psovanja nadređenog - Kokeshov je otpust iz marinaca prije nekoliko dana 'prekvalificiran' iz 'časnog' ('honorable discharge') u 'opći otpust' ('general discharge'). Kokeshu takav, nešto 'lošiji' otpust, i dalje jamči veteranske beneficije poput zdravstvenog osiguranja i plaćanja školarine od strane marinaca (sada je na post-diplomskom studiju u Washingtonu). Međutim njegov odvjetnik kaže da bi možda u budućnosti mogao imati problema ako bude tražio posao na 'sigurnosno osjetljivom' radnom mjestu.

Predstavnik Marinskog korpusa izjavio je da bi postupak i kazna bili isti i da je Adam Kokesh u uniformi sudjelovao u pro-ratnoj političkoj manifestaciji.

Adam Kokesh je izjavio da je 'jako razočaran' odlukom Marinskom korpusa. Najavio je da će nastaviti s javnim protivljenjem ratu u Iraku. Neki ga mediji nazivaju 'novom Cindy Sheehan'. Kokesha je podržala i jedna od najvećih veteranskih organizacija, Veterans of Foreign Wars, koja je izjavila da se ne slaže s njegovim stajalištima, no da smatra da on, kao civil, ima pravo upražnjavati slobodu govora kao i svi drugi građani.

Američki vojnici su politički sve angažiraniji i to nije dobro – smatra Andrew Bacevich, bivši američki časnik, stručnjak za odnose vojske i civilnog društva koji predaje povijest i međunarodne odnose na Sveučilištu Boston. U članku koji je objavio časopis Atlantic, Bacevich navodi primjer druge anti-ratne inicijative, 'Appeal for Redress from the War in Iraq', od strane oko 1700 aktivnih vojnika i marinaca, većinom redova i dočasnika, koji u Kongresu lobiraju za brzo povlačenje iz Iraka. Prošle su godine predsjednika države zbog Iraka kritizirali i netom umirovljeni generali, čiji se javni nastupi i televizijske reklame mogu pogledati na web stranici VoteVets.

'Ove inicijative neće promijeniti američku vanjsku politiku, no imat će posljedica na američku političku scenu. One navješćuju pojavu vojničkog lobija', politizaciju profesije koja bi trebala biti izvan politike – piše Bacevich, protivnik invazije na Irak, kojem je sin nedavno poginuo u Iraku. 'Vojnici posežu za nečim što sve donedavno nisu imali – a to je izravni utjecaj na politiku.' 'Naravno' – piše ovaj analitičar – 'apolitični časnički zbor desetljećima se ipak bavio politikom, od blokiranja rasne integracije u vojsci, nakon Drugog svjetskog rata, pa do protivljenja humanitarnim intervencijama', za koje se zalagao Bill Clinton. To se činilo ne aktivnim odbijanjem, već odugovlačenjem, razvodnjavanjem, 'curenjem informacija medijima', ili liberalnom interpretacijom novih pravila – piše Andrew Bacevich.

Sve se to u prošlosti međutim događalo iza zatvorenih vrata. 'Lobisti' su bili generali i admirali, a ne obični vojnici. 'U profesiji gdje se obično sve događa na liniji vrh-dno, inicijativa je sada došla s dna' – piše Bacevich i dodaje: 'njezina atraktivnost je posljedica katastrofalnog rata. Međutim ona ukazuje na promjene u oružanim snagama.' U Sjedinjenim je Državama univerzalna obaveza služenja vojske ukinuta 1973. godine. Od tada, vojna je služba dobrovoljna i profesionalna. 'Jedna od posljedica je da su vojnici bolje obrazovani nego prije, očekuju da se njihovo mišljenje uzima ozbiljno, te se češće pitaju – koju ću korist od vojske ja imati', piše analitičar časopisa Atlantic.

'Obaveza obrane zemlje nije više jednako raspoređena diljem društva, i toga su vojnici svjesni. Lobisti među vojnicima koriste osjećaj krivnje koje građani imaju u odnosu na njih. Vojnici su se naime' – tvrdi Bacevich – 'u očima javnosti popeli na vrh moralne hijerarhije američkog društva, na mjesto na kojem su prije bili mali poduzetnik ili farmer.' Najveći protivnici rata u Iraku u Kongresu Sjedinjenih Država smatraju da 'nitko ne može govoriti s većim moralnim autoritetom ili razumijevanjem o ratu nego vojnici koji su u njemu bili'.

Iako se protivi ratu u Iraku, Bacevich smatra da je dopuštanje vojnicima da sudjeluju u ovakvoj diskusiji 'kratkovidno i opasno'. 'Nekako se podrazumijeva da konkretna politika mora imati odobrenje onih u uniformi. Sve se češće objavljuju rezultati anketa u kojima vojnici sude o vladinoj politici'. Bacevich smatra da vojnici, kao i svi građani, imaju priliku da svoje mišljenje iskažu na izborima. Međutim, civili imaju pravo biti i politički aktivisti i lobirati za svoje interese, što vojnici ne bi smjeli. 'Ako im se udijeli to pravo, to će unijeti kaos u vojničku profesiju, koja se temelji na službi i ne pripadanju strankama. Stvara se svojevrsna pretorijanska garda', elita izvan društva – piše Andrew Bacevich, koji u ovakvom razvoju događaja nazire tragove slabljenja američkog Ustava.


Evo, nakon prošlotjedne Paris Hilton, jedna 'teža' tema – rat u Iraku, koji je sasvim sigurno mnogima na pameti. Prilazim joj putem nedavnog vojničkog prosvjeda i njihova lobiranja u Washingtonu. (Trebam li reći da i 'druga strana' lobira i da joj, da bi bila uspješna, nije potrebna taktika uličnog 'gerilskog teatra'?)

Kao i uvijek, s nestrpljenjem očekujem vaša mišljenja – i o ovom tekstu, a i o ratu u Iraku općenito.
objavljeno: ponedjeljak - 11.06.2007. - 19:40 - Komentari (3) - Ispis - #

Junakinja našeg doba

08.06.2007., petak


Upozorenje: ovo je tekst o Paris Hilton. Svi kojima se Paris popela na vrh glave mogu prestati čitati. Ostali, pridružite mi se u časnoj predaji – nema nam drugog no pratiti najnovije peripetije ove ipak fascinantne osobe.

Puštena iz lokalnog zatvora jučer, odsluživši pet od 45 dana kazne, današnjem je sudskom ročištu nazočila – telefonski.

Naravno, da se Paris Hilton kojim slučajem zove Paris Stevens, ne bi bila puštena iz bukse tako rano. No, da se zove Paris Stevens, vjerojatno, niti ne bi bila osuđena na razmjerno oštru kaznu. (Zbog toga što je učinila - kršenje odredbi iz uvjetne kazne koju je dobila za vožnju pod utjecajem alkohola - ovdje se ne ide u zatvor.)

No, Paris je posebna vrsta slavne osobe. Ne znaš zašto je slavna. Oni kojima je Paris Hilton 'samo' profesionalna 'partijanerica' – i zgražaju se što cijeli svijet prati svaki njezin korak - izgleda da ne kuže u čemu je vic.

Paris Hilton je slavna zato što je slavna.

Nije talentirana, niti ne izgleda ne znam kako. No, ipak posjeduje 'novu' vrst slave, koja nešto govori o vremenu u kojem živimo.

Što kaže o vremenu u kojem živimo? Ne znam. Zato sam i odlučio napisati ovaj tekstić. O Paris Hilton ne razmišljam previše, zapravo gotovo uopće, ali je tema fascinantna. Pomognite mi vašim komentarima

Paris – ili pak ljudi koji je medijski hendlaju – očito zna kako funkcionira današnje društvo. Jer, osim tabloida, Paris Hilton prate i ovdašnji ozbiljni mediji – iako im je očigledno nelagodno, te zauzimaju izrazito ironični odmak. Njezina je sveprisutnost dokaz da je riječ o uber-celebritu.

Zvuči gotovo nevjerojatno, ali do 2003. Paris Hilton je bila gotovo nepoznata izvan New Yorka, no onda je na Internetu osvanula snimka seksa s njezinim tadašnjim frajerom. Ne tako davno, snimka bi bila ogromna sramota i poniženje. Danas, očito i pornografija može biti dobra za karijeru – naravno, ovisi u kojem smjeru želite poći. Čitam u novinama da je taj parminutni clip 'poboljšao' gledanost reality emisije 'Simple Life' u kojem bogata nasljenica hotelskog lanca živi s 'običnim' ljudima u Arkansasu. Nakon toga, Paris Hilton je snimila album na kojem se pokazalo da loše pjeva, snimila je par filmića koji su pokazali da loše glumi, a napislala je i knjigu o svom životu, u kojoj dominiraju fotografije.

Nakon toga je iznajmila ili prodala svoje ime lancu rastorana ili kolekciji parfema te nizu drugih proizvoda. Za odlazak na partyje dobro je plaćena. Prema časopisu Forbes, na vlastitom je brandu prošle godine zaradila sedam milijuna dolara.

I zašto ja o svemu tome ipak nešto znam? Očito je da imam mišljenje o Paris Hilton!?

Mislim da je to zbog toga što Paris Hilton uspjeva ostaviti dojam intrigantno zanimljive ekshibicionistice. Privatni život nam, naoko, nudi na tanjuru – no to je samo površina. Kosa. Usnice. Što se zbiva u toj glavi, ako se išta događa, ne znamo. Ne mogu odoliti da se ne upitam 'što ona sada misli?' – naravno ako je uopće razvila tu naviku.

Mi stariji od 17 godina, gledamo je valjda zato jer nas zanima što se nalazi iza te fasade. Čak i na fotografiji iz zatvora, lice Paris Hilton resi taj priglupi – zavodljivi? - poluosmjeh.

Kao da zna nešto što mi nikad nećemo znati.

objavljeno: petak - 08.06.2007. - 19:49 - Komentari (31) - Ispis - #

Paralelni svjetovi demokrata i republikanaca

06.06.2007., srijeda


'Kada debatiraju predsjednički kandidati iz Demokratske stranke, razgovara se o tome tko ima najbolji plan o reformi zdravstva. Kada debatiraju republikanci, razgovara se o tome je li tortura legitimna istražna metoda i u kojem je trenutku treba koristiti' – piše komentator dnevnika Washington Post E.J. Dionne.

Naravno, on karikira, međutim, političari iz dvije glavne američke stranke danas vrlo često zvuče kao da se obraćaju publici u različitim zemljama. To je bilo očito i za vrijeme sinoćnje CNN-ove televizijske debate predsjedničkih aspiranata iz Republikanske stranke, kao i u debati njihovih kolega demokrata, u nedjelju na večer. Debatiralo je deset republikanaca i osam demokrata – sve mahom bivših ili sadašnjih članova Kongresa ili guvernera saveznih država.

Kod demokrata, ankete pokazuju da su najpopularniji kandidati (ovim redom) senatorica iz New Yorka Hillary Clinton, senator iz Illinoisa Barack Obama te John Edwards, bivši senator i dopredsjednički kandidat iz 2004. U Republikanskoj stranci, front-runner je Rudy Giuliani, bivši gradonačenik New York Cityja, a nakon njega po popularnosti slijede John McCain, senator iz Arizone i Mitt Romney, bivši guverner Massachusettsa.

Do predsjedničkih izbora ostalo je 17 mjeseci. Televizijsku debatu demokratskih kandidata gledalo je 2.8 milijuna Amerikanaca. Za sinoćnju, republikansku debatu, još nema podataka o gledanosti.

Debate su pokazale da su Irak i ekonomija zajednički interesi i za demokratski i za republikanski glasački blok, no nakon toga, demokratima je važno jedno, republikancima – posve drugo.

Washingtonski Centar Pew, koji istražuje javno mnijenje, pitao je republikanske i demokratske glasače na temelju kojih će tema odlučiti za kojeg će predsjedničkog kandidata sljedeće godine glasati. Irak je na prvom mjestu – ali za 40 posto demokrata i tek 29 posto republikanaca. Zdravstvo je najvažnije pitanje za 13 posto demokratskih glasača i za tek dva posto republikanskih pristaša. Za republikanske glasače, najvažnija pitanja su, nakon Iraka, terorizam i nacionalna sigurnost – tako se izjasnilo 17 posto republikanskih glasača. Te su teme najvažnije tek za pet posto demokrata. Obrazovanje je kao izborna tema najvažnije za 12 posto glasača Demokratske stranke te za samo pet posto republikanaca. Za osam posto republikanaca pobačaj je najvažnija izborna tema. Kod demokrata – tek za jedan posto. Problem ilegalnog useljavanja najvažnije je pitanje sljedećih izbora po mišljenju 12 posto republikanskih pristaša, ali tek za jedan posto demokrata.

Dojam 'paralelnih svjetova' u kojima egzistiraju republikanci i demokrati pojačan je, primjerice, sinoćnjim 'hiper-busanjem u prsa' i macho retorikom republikanaca koji – bez obzira na loše iskustvo vezano uz brzopleto donošenje odluka u Iraku – i danas bez kompleksa, i to gotovo svi, govore o mogućnosti taktičkog nuklearnog udara na Iran. Republikanci su također skloni ući u pomalo bizarne debate o nečemu što se neće dogoditi - masovnim deportacijama ilegalaca ili o potrebi da se engleski proglasi 'službenim jezikom'.

S druge strane, nekim demokratima je rat protiv terorizma, koji je pokrenut nakon terorističkih napada na New York i Washington, tek 'prazan slogan' kojim Bushova vlada manipulira javnošću – bez obzira na činjenicu da su samo u posljednjih mjesec dana otkrivena dva slučaja domaćih terorističkih zavjera (Fort Dix i newyorški aerodrom JFK). Također, većina se demokrata zanosi idejom da se rat u Iraku može zaustaviti tako da Kongres prestane financirati tamošnji američki vojni kontingent od oko 160 tisuća vojnika. Njihov je vođa u Senatu rat u Iraku proglasio 'izgubljenim'. Tek je jedan od demokratskih pretendenata za Bijelu kuću u Kongresu glasao za nastavak financiranja iračke misije. Želja većine demokrata da se pošto-poto objavi rok za povlačenje iz Iraka svakome tko ima malo veze s vođenjem rata čini se prilično grotesknom idejom.

(Može se prognozirati kako će u jesen sljedeće godine izgledati republikanski reklamni spotovi na televiziji – 'izdaja', 'ostavljanje vojske na cjedilu', 'rat je ponovno izgubljen u Washingtonu'.)

Međutim, u ovom se trenutku čini da će Republikancima to biti ipak od slabe pomoći. Sadašnji, republikanski, predsjednik razmjerno je vrlo nepopularan (tek oko 30 posto Amerikanaca smatra da George Bush dobro obavlja posao), loše vijesti iz Iraka dominiraju medijima, a tu su i nadolazeće kongresne istrage lošeg vladinog odgovora na humanitarnu krizu nakon uragana Katrina, korupcije na lobističkoj sceni, političkog utjecaja u pravosuđu te ograničavanja ustavnih prava građana. Nakon što je prošle godine izgubila većinu u Kongresu, Republikanska se stranka podijelila oko toga što činiti s ilegalnim imigrantima, kojih je u Americi oko 12 milijuna.

'Ako demokrati ne mogu pobijediti sljedeće godine, nikad neće pobijediti' – izjavio je časopisu New Yorker David Keene, predsjednik Američke konzervativne unije, jedne od najvećih američkih političkih grass-roots organizacija. Mickey Edwards, bivši republikanski kongresmen iz Oklahome koji danas predaje na Princetonu, za New Yorker tvrdi da je 'sadašnja administracija, po svojoj aroganciji i nekompetentnosti, bez primjera'.

New Gingrich, bvši predsjedatelj Zastupničkog doma, također republikanac, smatra da njegova stranka može zadržati Bijelu kuću jedino ako počne kritizirati Georgea Busha. 'Kao što je Nicholas Sarkozy vodio kampanju protiv Chiraca, iako su iz iste stranke. Sarkozy je sebe uspješno predstavio kao političara koji je jedini u stanju promijeniti situaciju na bolje' – kaže Gingrich.

Iako je George Bush i dalje popularan u glasačkoj bazi Republikanske stranke - koja je ključna za pobjedu na primarnim, stranačkim izborima - on jest 'uteg' za republikanske političare koji ga žele nasljediti u Bijeloj kući. To se vidjelo i u sinoćnjoj televizijskoj debati. Upitani kako će možda 'iskoristiti' bivšeg predsjednika Busha (većina bivših predsjednika ima neki 'projekt' kojim se bavi – primjerice Jimmy Carter gradi domove za beskućnike u okviru organizacije Habitat for Humanity, a Bill Clinton vodi globalne napore protiv AIDS-a i siromaštva), konsenzus među republikanskim kandidatima je glasio – 'najbolje bi bilo da se drži u pozadini'.

'Sasvim ga sigurno neću poslati u Ujedinjene narode' – rekao je bivši guverner Wisconsina Tommy Thompson. Bivši guverner Arkansasa Mike Huckabee izjavio je da su nekvalitetan odgovor na uragan Katrinu, kao i korupcijski skandali i Kongresu Republikansku stranku koštali parlamentarne većine na Capitol Hillu. Georgea Busha kritiziralo se najviše u vezi njegova prijedloga imigracijske reforme, koji je Bijela kuća sačinila u suradnji s demokratom Tedom Kennedyjem. To će pitanje, pred izbore, Republikansku stranku dodatno podijeliti.

Što se tiče Demokratske stranke, opasnost za nju leži upravo u činjenici da bi za nju bilo pravo majstorstvo predsjedničke izbore - izgubiti. Demokrati su međutim sposobni za takvo remekdjelo. Položaj uvjerljivog favorita je, naime, mač s dvije oštrice. S jedne strane, favorit može računati na dosta besplatne medijske promocije. Atraktivan je donatorima. No, s druge strane, favorit kao da na leđima nosi metu i vapi 'daj me udari, daj me sruši'.

Osim toga, ako su dvije glavne nacionalne teme Irak i sigurnost zemlje od terorizma, moguće je da se raspoloženje glasača u sljedeći 17 mjeseci i dramatično promijeni, ukoliko se dogodi nešto što nema veze s izbornim rasporedom – primjerice, novi teroristički napad ili dodatno pogoršanje situacije u Iraku.

U ovom trenutku, američka javnost ne prati početak maratona za Bijelu kuću. Izborna je utrka u ovom trenutku zanimljiva samo kablovskim news-kanalima CNN, MSNBC i Fox, te blogerima. Debate o kojima pišem gledalo je manje od tri milijuna ljudi, niti jedan posto ukupnog stanovništva. No, kada Amerikanci konačno počnu poklanjati pozornost predsjedničkim izborima, negdje u jesen sljedeće godine, možda će neki od današnjih favorita biti umorni i zadihani, te će ih na čelu zamijeniti netko tko je na početku zaostajao.

Do izbora je ostalo jako puno vremena. Billa Clintona je 1991. godine – također 17 mjeseci prije ondašnjih predsjedničkih izbora – podržavalo tek 2 posto demokratskih glasača. Njegova je supruga danas u znatno boljem položaju. No, ako kandidat demokrata zaista postane Hillary Clinton možemo očekivati do sada neviđene gejzire negativiteta od strane njezinih političkih protivnika. Osim toga, u ovdašnjoj PC atmosferi još nije načeto pitanje da će za Hillary Clinton, možda, najveći problem biti – same žene, većina glasačkog tijela.
objavljeno: srijeda - 06.06.2007. - 19:34 - Komentari (7) - Ispis - #

Kakav 'kruh', kakve 'igre'?

03.06.2007., nedjelja


Izbor novog predsjednika SDP-a, koji je - koliko mi se čini – fotogeničniji i elokventniji od svojih suparnika, vjerojatno će u hrvatskim medijima oživiti temu 'personalizirane' izborne kampanje, što se javnosti predstavlja kao negativan, 'američki' trend.

Jer građani bi sasvim sigurno radije slušali rasprave o teoretskim problemima – recimo, o suprotnosti između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Ili o višku vrijednosti. Ili o 'nevidljivoj ruci' Adama Smitha. Ali gle vraga, glasačima se naturaju pitanja osobne prirode – da li je kandidat muljator ili vrdalama, vuku li se iza njega afere, može li mu se vjerovati, i ono najpovršnije – je li komunikativan i simpatičan?

(Na temelju nekih komentara na moje tekstove zaključujem da ima čitatelja kojima je ponekad teško u mojim rečenicama prepoznati ironiju, sarkazam. Zato je najbolje ako odmah kažem: gornji pasus – sarkazam.)

Ja mislim da je 'personalizirana' izborna kampanja - kada je već tu - u interesu glasača. U Hrvatskoj bi, po mom mišljenju, izborna kampanja mogla biti malo više 'personalizirana'. I to u korist 'persone' koju političari i mediji gotovo potpuno ignoriraju – 'persone' građana, 'persone' glasača.

Kao ilustraciju, navodim događaj koji se smatra jednim od odlučujućih u izbornoj kampanji za predsjednika SAD, 1992. godine.

'Forget missiles. What are you goin' to do for me?' – ovo je za vrijeme jednog od prvih 'town hall'- skupova, tadašnjeg predsjednika Georgea Busha upitala jedna gospođa iz publike (hrvatski bi je mediji zacijelo nazvali 'bakicom'). Kamera hvata Busha kako pogledava na sat, kao da se pita 'kad ćemo kući?'. Govori o smanjivanju nuklearnog arsenala i o tome da 'danas mirnije spavamo'.

U zemljama gdje je ideja kolektiva snažnija, publika bi na pitanje 'što ćete vi učiniti za mene, kad postanete predsjednik?' vjerojatno reagirala porugom. 'Vidi ti stare...'

Ja mislim međutim da ovakvo osobno, samo naoko egocentrično pitanje pogađa srž moderne politike. Politike koja se temelji na rješavanju problema. Politike koja se opisuje trgovačkim terminom 'retail', maloprodaja, i bazira se na pridobijanju glasača, jednog po jednog - za razliku od '' pristupa izbornoj kampanji koji uzima građane 'u bloku', zdravo za gotovo.

Naravno, kao i sve ostalo, 'personalizirana' izborna kampanja ima i lice i naličje. Nigdje to nije očitije nego u Washingtonu, gradu kojeg je jedan ovdašnji satiričar nazvao 'Hollywoodom za ružne ljude'.

Za nekoliko dana, predsjedničku će kandidaturu vjerojatno najaviti Fred Thompson, bivši republikanski senator iz Tennesseeja. Dobar dio konzervativnog glasačkog bloka nada se da je Thompson 'novi Ronald Reagan'. Najveći Thompsonov adut je 'name recognition', ljudi znaju tko je on – što je za većinu američkih političara koji imaju predsjedničke ambicije najveći problem.

Fred Thompson je, naime, odvjetnik ali i glumac – do prije par tjedana glumio je u seriji 'Red i Zakon'. List Washington Post piše da je Thompson u Senatu prestajao s poslom 'već negdje oko dva poslije podne', jer nije imao živaca za sporost zakonodavnog procesa. Kolege tvrde da se više volio pokazivati nego raditi.

Stručnjaci međutim procjenjuju da je Thompson, zbog svog pojavljivanja u popularnoj televizijskoj seriji, vjerojatno u prednosti pred suparnicima koji već pola godine krstare Amerikom, boreći se za glasove na tradicionalni način. Pojavljivanje na televiziji uštedjelo mu je, naime, milijune dolara koji bi inače 'otišli' na reklame koje bi se sastojale od sljedeće poruke: 'I am Fred Thompson and I am running for President'..

Washington Post piše i o demokratu Alu Goreu, bivšem dopredsjednika države i još uvijek mogućem predsjedničkom kandidatu, koji je na jednom sveučilištu u Washingtonu predstavio svoju novu knjigu 'The Assault on Reason'.

Poanta knjige Ala Gorea može se sažeti u tri rečenice.

1.Vlada Georgea Bush manipulira činjenicama u vezi s Irakom te nizom drugih svjetskih problema.
2. Američka javnost dopušta da ju se lako izmanipulira.
3. Amerikanci gledaju previše televiziju.

'Snažan argument, ali više nego očit, (svi to znamo)' – parafraziram novinara Danu Milibanka, koji se u svojoj kolumni pita je li za Ala Gorea 'mudro biti toliko pametan'. Njegova je knjiga, doduše, na vrhu liste američkih bestsellera, no nekako je 'teško zamisliti farmera u Iowi kako čita knjigu u kojoj se već u uvodnom poglavlju pojavljuju i Abraham Lincoln i Thomas Paine i Thomas Jefferson i John Stuart Mill i Johannes Gutenberg i John Kenneth Galbraith i Marshall McLuhan'.

'Najveći problem Ala Gorea je u tome što se ljudi oko njega neizbježno osjećaju bedastima' – rekla je jedna od 1500 posjetitelja u Auditoriju Listner sveučilišta George Washington, gdje je održana promocija knjige 'The Assault on Reason'. Ne pomaže niti činjenica što Gore njeguje ultra-pedantan način izlaganja, koji zvuči kao da se obraća trogodišnjacima u vrtiću.

(Pitanje: tko u Hrvatskoj ima 'problem Ala Gorea'? Tko je od političara 'previše pametan'?)

Na kraju, što je poanta svega ovoga?

Jedna od reakcija na 'nove marketinške metode' u politici je rezignacija. U Americi na predsjedničkim izborima ne glasa u pravilu polovica glasačkog tijela, dobar dio upravo zbog osjećaja da su izmanipulirani političkom mašinerijom. Međutim, oni koji glasaju postaju zahtjevniji što se tiče 'pakunga'. 'Ako već manipulirate, dajte se potrudite i to učinite na inteligentan način. Nemojte me smatrati budalom'.

Sve dok ljudi svijet doživljavaju prvenstveno putem televizije, glasačima će biti važan 'osobni doživljaj' političara. Gubitak je vremena o tome previše zdvajati, to se neće uskoro promijeniti. Televizijske serije, 'kavice s građanima', volovi na ražnju i prvomajski grah zamijenili su mahanje s balkona ili višesatne skupove na glavnim trgovima gradova. Tako su političku kampanju vodili Johna Kennedy ili Tito.

Ja mislim da, kada je u pitanju komunikacija političara s glasačima, 'kava s građanima' predstavlja ogroman napredak u odnosu na 'mitinge' od prije pedeset godina na koje su svi bili obavezni dolaziti.

Kao i uvijek, sa zanimanjem očekujem vaša mišljenja. Samo molim, ajmo se maknuti korak dalje od općeg mjesta u stilu 'kruha i igara'. Naime, 'kruh' i 'igre' većini su ljudi vrlo važne stvari. Mislim da ih se ne treba omalovažavati.
objavljeno: nedjelja - 03.06.2007. - 17:09 - Komentari (8) - Ispis - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se