|
|
Bandić u Americi
27.06.2007., srijeda
Nekoliko me je prijatelja iz Hrvatske pitalo da li su američki mediji pisali o nedavnom posjetu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića Sjedinjenim Državama.
Ne, nisu.
Međutim, to nije velika tragedija. Dnevnik Washington Post nedavno je registrirao posjet Angele Merkel i Jose Manuela Barrosa s par redaka, na dnu 12 stranice. Ovakvo ignoriranje političara nije toliko posljedica toga što mitske 'Amerikance' ne zanimaju stranci i svijet izvan granica njihove zemlje. Dan nakon Bandićeva posjeta Washingtonu, list Washington Post je u svojoj vanjskopolitičkoj rubrici – uz uobičajenu 'gomilu' Iraka - imao i veliku reportažu o položaju kaste 'nedodirljivih' u Indiji, članak o sigurnosnom izazovu koji za francuske obavještajne službe predstavljaju BlackBerryji njihovih političara, te izvještaj svog dopisnika s izraelsko-palestinske granice, gdje su se zaustavili Fatahovi pristaše u bijegu pred Hamasom.
Riječ je o nečemu drugome. Najuočljivija predrasuda ovdašnjih medija iskazuje se u sklonosti prema bilo kakvom konfliktu i kontroverzi. Ako dođe do bilo kakvog sukoba, kršenja normi ili zakona, afere, blamaže, skandala, onda je to 'zanimljivo' i o tome se piše. Ako se razgovara o 'suradnji', ako političari razmjenjuju protokolarne fraze ili naklapaju o svojim hobijima - to 'nikoga' ne zanima. (Na primjer, u Americi i danas mnogi pamte posjet oca sadašnjeg američkog predsjednika Japanu, 1992. Zbog toga što se za vrijeme svečane večere svom domaćinu ispovraćao u krilo.)
To je možda tužno, ali je to tako.
O Bandićevom sam posjetu čitao u Jutarnjem listu i na portalu Javno.hr. Evo nekoliko mojih misli, nakon što sam pročitao te tekstove. Prvo jedno pitanje.
Da li postoji netko u okolini zagrebačkog gradonačelnika koji se usudi pitati: 'zašto ćete u Americi provesti deset dana, odnosno što je cilj vašeg posjeta?'
Deset dana za jednog gradonačelnika jako je puno vremena, previše za izbivanje s radnog mjesta.
Milan Bandić je rekao u Jutarnjem da je cilj 'promocija hrvatske metropole'. I predsjednik Mesić ponekad kaže da na svojim putovanjima 'promiče Hrvatsku', međutim ja sumnjam da bi 'promocija' zemlje ili grada trebao biti posao političara – osim ako zaista nije riječ o medijskoj zvijezdi poput kalifornijskog guvernera Arnolda Schwarzeneggera ili Clinta Eastwooda, koji je svojedobno bio gradonačelnik nekog mjesta u Kaliforniji. Predsjednik vodi zemlju, gradonačelnik grad, obojica se bave javnim poslom, ako su u tome uspješni, 'promocija' slijedi sama po sebi. (Zamislite kada bi sadašnji američki predsjednik izjavio da je cilj njegove turneje po nekoj stranoj zemlji 'promocija' SAD!).
Drugo pitanje. Da li se nakon, recimo, godine dana od takvog 'promotivnog' puta u inozemstvo provede u Hrvatskoj nekakav follow-up, evaluacija postignutog?
Vjerojatno okrećete očima.
Iz tekstova u hrvatskim medijima da se zaključiti da su ciljevi Bandićeva posjeta Americi bili:
a. prisustvovati godišnjem skupu Konferencije američkih gradonačelnika u Los Angelesu, na koji je bio pozvan.
b. posjetiti hrvatske zajednice u Sjedinjenim Državama.
c. sresti se s kalifornijskim guvernerom Arnoldom Schwarzeneggerom, newyorškim gradonačelnikom Michaelom Bloombergom i demokratskom senatoricom Hillary Clinton.
Prva dva cilja su legitimni ciljevi. Iako sumnju budi podatak iz jednog teksta u kojem se kaže da je Bandić na skupu američkih gradonačelnika bio 'jedini gradonačelnik iz Europe'. Možda se u Zagrebu diče tom činjenicom, no mislim da je pametnije upitati se zašto nisu došli i neki drugi gradonačelnici? Možda zato što nemaju vremena? Što se tiče dijaspore, najveća koncentracija Zagrepčana na američkom kontinentu je u Torontu, u Kanadi.
Treći cilj – kojem je novinar Jutarnjeg, koji je putovao s Bandićem, posvetio najviše pozornosti – je čisti 'wild goose chase', ili što bi Srbi rekli 'mani se ćorava posla'. Sresti se s Schwarzeneggerom, Bloombergom i Hillary Clinton?! Sada, u ovom trenutku? (Želja je prilično dirljiva, podsjetila me na bizarnu vijest od prije par mjeseci u kojoj je pisalo da će Barbra Streisand gostovati u Bjelovaru. I to ništa manje nego za Božić.)
Postaviti si takav nemoguć cilj, i još ga razglasiti u novinama, znači dovesti samoga sebe u situaciju da na kraju, blago rečeno, izgledaš kao idiot, što si političar ne smije dopustiti.
Mnogo važniji ljudi od zagrebačkog gradonačelnika danas se ne mogu susresti s Schwarzeneggerom, Bloombergom i Hillary Clinton. Američki političari prvog ešalona jure s jednog događaja na drugi, od jutra do mraka. U dnevnom ih rasporedu imaju barem sedam ili osam, ako ne i više od deset. (Dnevni je raspored napravljen vjerojatno tjednima unaprijed, ako ne i mjesecima. Ovdašnji političari rade barem deset sati dnevno, za vrijeme kampanje i 15) Stalno kasne, njihovi ih suradnici požuruju da krenu prema izlazu već prije no što su u prostoriju uopće ušli. Održe govor, eventualno odgovore na nekoliko pitanja. Često niti ne pojedu njupu koja je za njih spremljena. S njima bezuspješno nastoje razgovarati stotine ljudi, svaki dan.
Pokušati iznebuha – bez prethodnog podrobnog dogovora – organizirati sastanak s tim ljudima je kao da zaželite porazgovarati s Mickom Jaggerom deset minuta prije njegova koncerta.
It's not gonna happen'.
Teško je reći je li susret s američkim političkim 'celebritima' bio glavni cilj Bandićeve turneje po Americi. Prema Jutarnjem listu, čini se da je upravo to bilo najvažnije. Možda i nije. Možda je gradonačelnik Zagreba sa svojim washingtonskim kolegom razgovarao o tome kako očistiti grafite s fasada. Možda je s gradonačelnikom San Francisca razgovarao o integraciji kineskih Zagrepčana s Kajzerice. O čemu li je samo razgovarao s kongresmenima na Capitol Hillu?
Doznavši da je njihov gost iz Hrvatske u višednevnoj turneji po Americi, američke su kolege Milana Bandića vjerojatno pomislile – 'blago njemu, ja nemam toliko vremena'.
O tom 'inteligentnijem aspektu' Bandićeve turneje - o tome što je pričao s ljudima s kojima se zaista sreo - građani Zagreba, na žalost, mogu saznati samo vrlo šture podatke. 'Suradnja', 'promocija', NATO (?!). Hrkanje, zijevanje. Preostaje im da zaključe da se njihov gradonačelnik stavio u prilično ponižavajući položaj da 'trči za nekim', te da ga na kraju i novinar koji ga je pratio po Americi zeza što se nije sastao s kim je naumio, te da su ga rijetki razumjeli 'kada je govorio engleski'.
Zašto si je gradonačelnik Zagreba to dozvolio? Da li sam 'posjet Americi' zavređuje takvu žrtvu?
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.