|
|
'Čovjek bez zuba' - javni skandal!
20.06.2007., srijeda
Nedavna diskusija o tome 'tko kako izgleda' i je li to relevantno – koju sam pokrenuo opaskom o Paris Hilton – kao da se preselila i na stranice New York Timesa.
Pitanje glasi: treba li uz članak objaviti fotografiju čovjeka čija vanjština 'potvrđuje' negativne stereotipe o određenoj kategoriji ljudi?
S tim se problemom posljednjih tjedana hvatao u koštac Timesov 'public editor', Clark Hoyt, 'predstavnik čitatelja'. (Funkcija 'javnog urednika' ili ombudsmana – koja je nezavisna od uredništva i vlasnika lista - postoji u New York Timesu od 2003., a sastoji se od kontakta s čitateljima i nadgledanja kako se poštuju profesionalni standardi žurnalizma.)
Uglavnom, Hoyt prima mnogo telefonskih poziva i tisuće e-maila dnevno. Više od 1200 e-mailova je primio nakon što je njegov list objavio članak o možda fatalnoj blokadi Bush-Kennedyjeva zakonskog prijedloga o reformi imigracijskog sustava, u Senatu Sjedinjenih Država.
Uz članak je objavljena fotografija izvjesnog Williama Murphyja, umirovljenog policajca iz Evansvillea u Wisconsinu, kojem 'fali' jedan zub.
Malo backgrounda. Blokada predložene reforme rezultat je – kako je pisao New York Times - grass-roots angažmana stotina tisuća američkih građana konzervativne orijentacije okupljenih oko ad-hoc organiziranih skupina koje su putem e-maila, peticija i telefonskih poziva kongresmenima lobirale da se blokira predsjednikov plan, jer on, navodno, uključuje i neku vrst amnestiju za više od 10 milijuna ilegalnih useljenika.
Nakon što je uz članak bila objavljena i fotografija Williama Murphyja 'planuli' su upravo mnogi njegovi sumišljenici, konzervativni aktivisti. 'Redneck', šljam, 'toothless freak' – samo su neki od izraza kojima je bio počašćen William Murphy. Fotografija, navodno, perpetuira negativni kliše o konzervativcima, kao zatucanim 'ljudima iz šume'. List New York Times – kojeg konzervativci smatraju 'organom liberalnog establishmenta' - je osumnjičen da je fotografiju Williama Murphyja objavio namjerno, jer je na jeftin način želio ocrniti svoje neistomišljenike.
Poruka mnogih slušatelja radio-talk programa (omiljenog medijskog formata konzervativne baze), upućena Clarku Hoytu, glasila je: 'I ja sam protiv ovakve reforme imigracijskog sustava, iako imam sve zube'.
Paralela s Hrvatskom – to je kao kad bi organizatori Thompsonovog koncerta u Zagrebu zamjerili novinama zato što su objavile samo fotografije klinaca ošišanih na nulericu, u crnim majicama, podignutih desnica. Zašto novine nisu objavile i fotografije 'respektabilne publike' u Maksimiru? Recimo, ministra obrazovanja i znanosti?
No, vratimo se mi New York Timesu i Williamu Murphyju. Novinarka Julie Preston, koja je u Timesu specijalizirana za pitanja useljavanja, kaže da je William Murphy bio 'elokventan i duhovit', te da je imala dojam da 'njegovi pogledi na problem u listu nisu odveć zastupljeni'. Kada ga je pitala da li može poslati fotografa da ga snimi za članak, Murphy joj je rekao da može, 'ali ja sam najružniji čovjek na svijetu'. Prestonica je rekla 'nema veze, mi ne provodimo test ljepote za ljude koje intervjuiramo'.
Clark Hoyt Williama Murphyja opisuje kao 'čovjeka kojeg život nije mazio'. U 13. je godini izgubio u lovu oko. Nakon što je postao policajac, pao je i izgubio zub. U tridesetima je već imao srčane problema, kasnije mu je srce i presađeno. Ima problema s plućima. 'Suosjećam s fotografom. Ako me snima s lijeva, vidi se da nemam zub. Ako me snima s desne strane, vidi se da nemam oko' –ovako je kontroverzu oko fotografije prokomentirao William Murphy.
New York Times je članak o grass-roots organizacijama koje su zaustavile reformu imigracijskog sustava stavio na naslovnicu, i na njoj je objavljena fotografija jedne žene, članice Grassfire.org. U nastavku članka, u unutrašnjosti lista, objavljena je, među ostalima, i Murphyjeva fotografija.
Clark Hoyt je urednicu fotografije Michelle McNally pitao zašto su objavili fotografiju Williama Murphyja kada su trebali znati da njegova vanjština možda potvrđuje negativne stereotipe o protivnicima imigracije. Urednica je odgovorila da su o tome razmišljali, i da su pregledali nekoliko fotografija, kako bi izbjegli prikazivanje određenih djelova lica. 'Mislim da bi predstavljalo diskriminaciju kada bi zaključili da ne treba intervjuirati bilo koga tko nema zub, a ima nešto kontroverzno za reći. Ovo je ogromna zemlja, s mnogo različitih stilova i tipova' – rekla je na kraju Michelle McNally.
Clark Hoyt piše da Murphyju duguju ispriku svi koji su se žalili zbog objavljivanja njegove fotografije: 'Mislili su da Murphy, zato što nema zub, nema niti mozak. Mislili su također da novinari New York Timesa imaju iste predrasude kao i oni, te da im je jedina namjera narugati se jednom čovjeku.'
Članak sam ekstenzivno citirao jer nešto govori o današnjoj Americi. Ako želite na te stvari obraćati pažnju, možda ćete zaista i doći do zaključka da je Amerika, u neformalnom smislu, organizirana poput neke srednje škole, u kojoj postoji 'hijerarhija popularnosti'. 'Lijepi' ljudi (razni sportaši i cheerleaderi) gore, oni manje atraktivni dolje. (Istraživanja potvrđuju ovu moju dubokoumnu tvrdnju).
Valjda je televizija nametnula standard da se, navodno, jedino ljudi 'pristojna' izgleda imaju pravo pojavljivati u javnosti. Ultra-debelih na američkoj televiziji kao da uopće nema. Čovjek bez zuba očito predstavlja pravi javni skandal. Plastične opracije sve su češće dio zdravstvenog osiguranja. Neke žene afričkog podrijetla 'ravnaju' kosu, neke žene židovskog podrijetla idu na operaciju nosa.
Moj šogor iz Clevelanda, koji nam je upravo u gostima, reagirao je na članak u New York Timesu riječima: 'više me ništa ne može šokirati'. Moja supruga koja je, kada je riječ o fizičkom izgledu, mnogo senzitivnija od mene, veli da je 'ovo društvo bolesno'. Moju dobrohotnost u vezi ovog i drugih ekscesa američke kulture njih dvoje tumače činjenicom da sam ja 'ipak stranac'.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.