|
|
Psovke, grafiti i jedan roadkill
16.06.2007., subota
Subota, dan za odgovaranje na vaše komentare, kojih je priličan broj. (Paris Hilton - 29 komentara, Irak tri. Go figure.) 'Interaktivni' post mi je u vremenskom smislu, a i uopće, najzahtjevniji 'blog-projekt' – vaša su mišljenja provokativna i dobro obrazložena te me često odvedu na blogove koje sa zanimanjem čitam.
Počet ću odgovorom na opasku Dr. Guarda na tekst o Adamu Kokeshu, marincu koji prosvjeduje protiv rata u Iraku. Poručuje mi Dr. Guard da je 'ovo Europa', pa ne trebam psovku navoditi tek s tri početna slova ('odj...').
Nastavit ću to činiti i odmah ću vam reći zašto. Blog je sam po sebi prilično anarhoidna forma (čemu doprinosi i činjenica da ste svi vi ovdje osim mene u komotnom položaju anonimaca). Da ja sada počnem prostačiti, počeli bi to vjerojatno i mnogi drugi činiti, i začas bi se stvorila atmosfera koja ne bi doprinosila normalnom dijalogu.
Usporedba – zagrebačke fasade. Svaka je doslovce išarana. Nije riječ o grafitima. Nije riječ o alternativnom umjetničkom izrazu. Riječ je o frustriranoj agresivnosti. Agresivnost s fasade se lako seli na pločnik. A ako dozvolite da se jedna kuća tako iznakazi, za kratko je vrijeme cijeli grad uništen. Takvo okružje odaje atmosferu bezvlađa i agresivnosti, i ukazuje na zapuštenost inače lijepog grada.
Ja pokušavam izborom i stilom pisanja izbjeći sličnu situaciju na blogu.
Bez obzira na to, kada pišete o Paris Hilton otvarate se, valjda, za kategoriju komentara kojoj najbolje pristaje naziv 'komentar-roadkill'. Prilazim mu kao pregaženoj mački ili pesu na cesti. Takav je komentar osobe koja se odlučila potpisati kao 'fegetta', na moj post o Paris Hilton. Ničim izazvan, veli on/ona da je vjerojatno onaniram u javnom zahodu misleći na dotičnu curu. Što reći? Da ovdje gdje ja živim nema javnih zahoda? (sve su privatizirali, majku im ...).
'Fegetta' se inače slaže s 'Vučicom', koja misli da je moje mišljenje o izgledu Paris Hilton 'seksističko', jer sam rekao nešto u stilu da 'Paris Hilton ne izgleda ne znam kako'. Mislim da nije seksističko. Da sam to napisao o recimo nekoj radnici u tvornici, nuklearnoj fizičarki, nečijoj mami, učiteljici ili ministrici u vladi – onda bi moje mišljenje bilo seksističko, jer u navedenim slučajevima izgled uopće nije relevantan. Međutim, Paris Hilton se sama, svojim javnim nastupom, otvara komentarima o njezinom izgledu. Njezin izgled je u velikoj mjeri to što ona jest. Mislim da nikoga nisam uvrijedio.
'Vučica' je inače smatrala potrebnim reći da niti ja – sudeći po fotki na blogu – ne izgledan ne znam kako. 'Ne znam kako'!? To je kompliment. Ja, po mom mišljenju, izgledam jezivo. To mi je rekla prije nekih 25 godina i moja prva ozbiljnija cura. Ta konstatacija uvijek je u našoj vezi bila povod urnebesnom smijanju. Valjda joj je kod mene bilo važno nešto drugo. Nikad zbog mog izgleda nisam bio traumatiziran.
Tekst o Paris Hilton je prokomentiran i jednom legitimnom kritikom. Osoba koja se potpisala 'Unutar Remen-ceste' (netko tko živi unutar washingtonskog Beltwaya?) ukazala je na činjenicu da sam ovaj post počeo istom rečenicom kao i komentator Washington Posta Eugene Robinson svoj tekst o Paris Hilton. U tekstu se navode još neke Robinsonove misli, bez navođenja izvora.
Je li to big deal ili ne? Odlučite sami. Ja svaki dan pročitam dva ili tri dnevnika, masu članaka iz časopisa poput New Yorkera, Atlantica ili Harper's-a... Pročitam i po koju knjigu. Činio bih to i da ne pišem blog – ja sam jednostavno pasionirani čitač štampe. Blog sam zamislio ne kao istraživačko novinarstvo nego – većinom - kao moju reakciju na ono što pročitam u ovdašnjim novinama. Mislim da je svima jasno da se ne družim s Adamom Kokeshom, da se nisam vozio u koloni automobila koja prati P.H. u zatvor, ili da se nisam rukovao s britanskom kraljicom.
Ne znam je li nekome zapalo za oko da svaki moj tekst sadrži barem sedam-osam linkova, koji pokazuju da se nemam namjeru 'kititi tuđim perjem'. Komentator 'Unutar Remen-ceste' – očito smatrajući da je upoznat s načinom rada na Glasu Amerike – kaže da 'ovo nije VOA gdje se prepisuje'.
A što je to 'ovo'?
'Ovo' je moj blog. (Jeste li pogledali kako izgledaju blogovi na blog.hr.? Ili blogovi uopće?) Blog WashingtonRocks nije doktorska dizertacija, a niti novinski članak. Ja, ako odlučim, mogu prijeći u potpunu 'prepisivačinu'. 'Što pišu američke novine?', bez mojih razmišljanja – i to bi, uvjeren sam, bilo zanimljivo štivo. No, obećajem da će link uvijek, od sada, biti tu.
Međutim, imam blagi osjećaj da sam link osobu koja se hrabro javlja pod pseudonimom 'Unutar Remen-ceste' neće zadovoljiti. Kao i prije više od mjesec dana - kada sam u jednom od prvih postova odgovorio na srditi komentar osobe koja se javila pod pseudonimom 'Inside the Beltway' ili tako nekako (jesmo li se mi možda negdje sreli?) – mogu jedino ponoviti: čini mi se da vas iritira kaj ja ovdje, pod svojim imenom i prezimenom, uopće nekaj pišem. Zamislite, kakve li drskosti.
Međutim, to je vaš problem. Ja ne mislim da su ovi moji tekstovi neke strašno dubokoumne stvari. Ja nisam Tolstoj. Gramatika mi je slaba strana. Moja logika je ovdje sljedeća: Ja sam u Washingtonu, većina čitatelja je u Hrvatskoj, možda nekoga zanima što se ovdje događa i ja dajem svoj osobni pogled na Ameriku. Trudim se da napišem nešto zanimljivo. Mnogi se ne slažu s mojim mišljenjem. To me ne srdi, dapače. (Moj je ego - ili ljepše rečeno, 'self-esteem' – prilično čvrst). Mnogima se, koliko vidim, moj blog ipak sviđa.
Kada je riječ o kritici, moj stav glasi: Bring it on. Ajmo, samo naprijed. Međutim, svakome koga sama pojava ovog bloga iritira i čini ga frustriranim – mogu poručiti da je najbolje da ga počnete izbjegavati. Ili još bolje, počnite pisati vlastiti blog, pod vlastitim imenom i prezimenom.
******
A sada, kratki odgovor na druge komentare. U vezi teksta 'Spomenik bezimenima', 'knut' piše da se ljudi u Hrvatskoj ne trebaju sramiti svog držanja za vrijeme komunizma. Možda. Većina koja je šutke gledala što se događa ljudima koji su bili zatvarani zbog pjesme ili vica, nije učinila ništa zlo, ali je bila dovedena u ponižavajući, bespomoćan položaj. Takvo poniženje ostavlja trag. (Jugoslavija - osim možda Zagreba 1971., i Kosova od osamdesetih do 1999. – nije bila Poljska).
'Zemljanin' piše o hipokriziji postavljanja spomenika žrtvama komunizma u Washingtonu, jer 'i danas ljudi u SAD mogu stradati jer su komunisti'. Ne znam jeste li vi to negdje pročitali, možda raspolažete informacijama koje ja nemam, ali ja nisam stekao takav dojam. Od 1945. pa do negdje ranih šezdesetih, ljudi koji su bili povezani s KP SAD ili s nekima od ljevijih sindikata imali su problema – recimo u nekim profesijama bili su otpuštani s posla. U Hollywoodu je postojala crna lista glumaca, režisera i scenarista. Većina njih je, koliko mi se čini, otišla u Europu na par godina, pa se kasnije vratila. Siguran sam da su ljudi 'stradavali' (u najširem smislu tu riječi) u 'lovu na vještice', koji je – to treba također reći – ovdje uvijek nailazio i na snažan otpor.
Međutim, od kada su se otvorili arhivi bivšeg Sovjetskog saveza, pokazalo se da 'makartijevska histerija' nije bila uvijek potpuno bezrazložna. Sovjeti su bili infiltrirali Ameriku u većoj mjeri nego što je ona toga bila svjesna, koristeći se idealistima-simpatizerima, koji često nisu niti znali da odrađuju posao špijuna. Da li nekoga to iznenađuje, poznavajući prirodu Sovjetskog saveza? A Amerika je, znači, trebala to gledati i ne činiti ništa, nije se imala pravo braniti? Države se – kada su u konfliktu - često ne brane na najinteligentniji način. Na žalost, to se često shvati tek nakon izvjesnog vremena. Mislim, međutim, da se na Ameriku (i na Izrael – ali to je druga priča) u pravilu primjenjuju previsoki, apsurdni kriteriji, kojima se ne ocjenjuju postupci recimo Rusije, Kine ili Francuske, ili bilo koje druge zemlje.
Što se tiče današnjice, u vezi s 'ugroženošću komunista', na faksu gdje sam studirao prije dvadesetak godina djelovale su ne jedna, već tri komunističke stranke. Studentima je na odjelu sociologije predavao asistent – moj tada dobar prijatelj – koji je mladost proveo na radnim akcijama na Kubi. Nije se ženirao već na prvom predavanju reći tko je i što je. Jedini zahtjev od strane 'vlasti' glasio je – obradi sva poglavlja udžbenika. Njegovo mišljenje u svakom poglavlju, koje je on velikodušno iznosio, dekan je smatrao 'šlagom na torti' (doslovno njegove riječi). Političko usmjerenje dobrog dijela sveučilišnih profesora, govorim sada o društvenim znanostima, bilo je – uz neznatne iznimke - ljevičarsko. Moram se ograditi i reći da mi je sveučilišni milje nekako najpoznatiji, i da ne znam kako je recimo u tvornicama, ali imam osjećaj da je u Americi najlakše naći ljevičare upravo na faksovima.
******
U vezi teksta o Paris Hilton, razvila se žustra rasprava u kojoj sam ja statist, što je i najbolje. Na početku sam ovaj blog opisao kao 'odlazak na kavu' s Vama, posjetiteljima hrvatske blogosfere. Ništa više. Pa onda, evo, jednom da i ja začkomim, zavalim se u fotelju, i da se prepustim vašim komentarima.
Jel' kod nje samo lova važna ili je posrijedi i nešto drugo? – ovo pitanje dominira našim dijalogom o P.H. Cura u svakom slučaju ima 'drajv', 'švung', koji je 'goni' - jer recimo, tu je i njezina sestra, isto tako bogata, sličnog izgleda, ali valjda, iz samo njoj znanih razloga, ne želi živjeti baš takvim stilom života. Malo je u pozadini, što mislite?
Inače, što se tiče kinte, bogatstvo Paris Hilton je, za prosječnog čovjeka, jasno jako veliko, međutim, u relacijama američkog ultra-bogatog miljea (takozvani 'out-of-sight rich') njezinih, mislim, oko 30 milijuna, i nije jako mnogo. Hoću reći, u ovoj zemlji, sasvim sigurno, postoji još barem dvadeset ili trideset cura koje imaju više novca. One, vjerojatno, gledaju s visoka na svijet rappera, košarkaša i manekenki - i na Paris Hilton - kao na skorojeviće.
******
Kada smo već kod novca, u razgovoru koji se razvio povodom mog teksta o televizijskim debatama predsjedničkih kandidata iz Republikanske i Demokratske stranke, bloger Newyorčanka piše o 'opscenim' svotama novca koje se potroše u američkoj izbornoj kampanji. Slažem se. Evo samo malo perspektive – svi američki političari su na izborima 2004. ukupno potrošili onoliko koliko Amerikanci u dva tjedna potroše na proizvode od čokolade. Candy bars! (Podatak je naveden u jednom kolumni komentatora George Willa. Nema linka jer je članak u Washington Postu prestar. Koga zanima provjera ovog podatka neka sam surfa i traži).
U čemu je poanta? Poanta je u tome što je Amerika ne samo 'opsceno' rastrošno društvo, ono je također i 'opsceno' produktivna – jer sav taj novac, svu tu vrijednost, je netko i stvorio, zaradio, potrošio. Amerika je, kojeg li paradoksa, i 'opsceno' štedljivo društvo, jer – ne bi vjerovali – ovdje postoji snažan osjećaj da je, recimo, mala svota, 20 dolara, ipak puno novca i da ga nećeš uludo spiskati samo tako. (Mnogo pametnije u ovome paradoksu istovremene rastrošnosti i štedljivosti – koje su podjednako važne za uspjeh kapitalizma - piše sociolog Daniel Bell. On taj paradoks naziva 'kulturnom kontradikcijom kapitalizma').
******
U komentarima o 'personaliziranoj' izbornoj kampanji blogerica 'Daybyday' vjerojatno izražava mišljenje nas mnogih kada kaže da o Ljubi Jurčiću kao osobi više govori činjenica da je posvojio dijete svoje preminule prijateljice, nego njegova stručnost, o kojoj većina ljudi ionako ne može kvalificirano suditi.
Ja nisam bio u stanju tako dobro artikulirati svoj argument u korist 'personalizirane' kampanje.
Probat ću sada. Ako je kampanja personalizirana u smislu da političar imponira ljudima, da ih inspirira, da služi kao primjer – onda je to, mislim, bolje od sadašnjeg stanja, kada se glasa za 'stranke-kratice' (SDP, HDZ i sl). Naime, imam dojam da je HDZ često 'veći SDP od samog SDP-a' – što vidimo po još uvijek podržavljenoj ekonomiji. A SDP se često trudi da bude 'veći HDZ od HDZ-a' (recimo - paradiranje precima koji su bili na Bleiburgu, a ignoriranje rođaka partizana - mislim od strane samog Ljube Jurčića).
Kaže Daybyday – 'kada glasamo za predsjednika, glasamo za osobu, a kada glasamo za parlament, onda glasamo za stranku'. Ja znam da je tako, ali zašto je to tako? Nikad mi nije bilo jasno zbog čega, recimo, Novi Zagreb nema svoje zastupnike u Saboru RH, sa imenom i prezimenom. Ili u gradskoj skupštini. Svatko tko se prošeta Novim Zagrebom, vrlo je brzo svjestan da je tu jedan aktivistički angažman na području 'općeg dobra' nasušno potreban.
Mislim da bi se većini glasača dopao takav jedan novi sistem, umjesto sadašnjih 'stranačkih lista'. Da znaju točno tko je njihov zastupnik, pa ga na izborima mogu kazniti ili nagraditi. Naravno, to se vjerojatno niti jednoj stranci koja ima zastupnike u Saboru ne čini kao dobra ideja. Zašto i bi, političarima bi se dodatno zakomplicirao život. Oni bi na ovu zamisao vjerojatno priprijetili – 'u tom slučaju, pobjeđivat će jedino kandidati s puno novca, tajkuni'.
Da li je to najgore što bi se prosječnom glasaču moglo dogoditi? - pitanje za sljedeću 'interkativnu subotu'. Moju subotu, vašu nedjelju.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.