< svibanj, 2007 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (6)
Ožujak 2008 (6)
Veljača 2008 (6)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (6)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (8)
Kolovoz 2007 (7)
Srpanj 2007 (10)
Lipanj 2007 (10)
Svibanj 2007 (12)
Travanj 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


 RSS | Komentari da/ne?






Tekstovi na blogu sadrže moja osobna mišljenja i ne izražavaju stajališta Glasa Amerike, ustanove u kojoj sam zaposlen kao novinar i producent.

Bojan Klima
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.

Pišem za web stranicu www.glasamerike.com. Intervjuirao sam niz američkih i hrvatskih političara koji su bili angažirani na okončavanju ratnog sukoba u RH i BiH, kao i mnoge američke stručnjake za Balkan.

U Sjedinjenim Državama živim od 1986. Magistrirao sam kriminologiju i sociologiju prava na Kent State University, te kao asistent radio na KSU i na Sveučilištu Akron u saveznoj državi Ohio. Diplomirao sam na Pravnom fakultetu u Zagrebu.


Linkovi

Interaktivni petak - dva dana poslije

06.05.2007., nedjelja


Čitanje Vaših komentara je, sasvim sigurno, najzanimljiviji aspekt ovog mog blog-projekta. Nekoliko opservacija prije no što se posvetim pojedinačnim porukama i razmišljanjima:

1. većina komentatora očito živi izvan Hrvatske
2. interakcija američke i hrvatske kulture očito je 'hot topic'
3. komentatori (knut, lorraine, Mona, newyorčanka) ulaze u konverzaciju jedni s drugima u kojoj ja postajem manje važan, što mi je drago jer to ukazuje na stvaranje osjećaja zajedništva – blog WashingtonRocks je kao neka cyber-kavana, postaje tek povod za razgovor koji se nastavlja bez obzira na mene
4. komentatora koji me izravno vrijeđaju prilično je malo. S jedne strane to mi je drago, s druge pitam se – Am I doing something wrong?


Dakle, first things first. Prije dva dana pisao sam o nedavno preminulom novinaru Davidu Halberstamu i citirao pasuse iz jedne njegove knjige, o angažmanu privatne američke vojne tvrtke MPRI koja je 1994. i 1995. uvježbavala HV, neposredno prije Oluje.

U vezi Vijetnama i Iraka, dr. Guard piše: 'Drago mi je da su se zajebali...njihov kredibilitet ne postoji'. Slagali se ili ne s politikom Washingtona, dobro je biti informiran – zato sam i dao linkove, da se pročita više o tome, koga zanima. Ova knjiga Davida Halberstama u Hrvatskoj nije objavljena, o toj se temi malo govorilo. Upućenost, obavještenost, informiranost dovodi do, recimo to tako, 'iznijansiranog pristupa', koji nije crn ili bijel.

Recimo, što se tiče 'njihovog' kredibiliteta – ako sudimo na temelju Vijetnama ili Iraka, on je možda upitan. Ako sudimo na temelju 'balkanskih sukoba' – kredibilitet, htjeli mi to ili ne priznati, postoji. Ako je upitan, onda je jedino upitan zbog toga što je Amerika intervenirala prekasno. Međutim, činjenica jest da je SAD 1994. posredovanjem u tzv. Washingtonskom sporazumu prekinula hrvatsko-muslimanski sukob (o tome pišu i hrvatski izvori, primjerice M. Granić). Pomogla je, u skladu s raznim rezolucijama UN-a, (koje su do tada bile mrtvo slovo na papiru) Hrvatskoj i Bosni da se oslobode. Zahvaljujući NATO-u i Americi, i naravno otporu albanskog naroda na Kosovu, ta je pokrajina danas slobodna.

U Americi je prije 16-17 godina bilo dosta otpora intervenciji u korist Hrvatske i Bosne. Halberstam piše o 'staroj Srbofiliji' u Pentagonu i CIA-i. Običan se svijet – isti oni koji su danas protiv rata u Iraku - najviše bojao da će američki angažman pridonijeti općem kaosu i da će sve izgledati ovako kao što danas izgleda Irak. Očito, to se nije dogodilo. Kad su napadači dobili po tamburi, smirili su se.

Knutova reakcija na moje citiranje Halberstama glasi – Majstore, ti si za nas 'izabrao' što ćemo čitati. Kao da tu postoje neki moji zakulisni motivi. Naravno da sam 'izabrao' – to je priroda bloga, ovo je moj blog. Sve što je tu, ja sam 'izabrao'. Crucify me. Ili još bolje, počnite pisati vlastiti blog, pa ćete vi birati za nas.

Mislim da je loše to što se ti Halberstamovi pasusi mogu pročitati jedino ovdje. Knjiga iz koje sam citirao je zanimljiva i šteta je da američki ili britanski čitatelj o ovim događajima iz nedavne prošlosti možda zna više nego ljudi u Hrvatskoj.

******

U vezi teksta 'Što reći stranom donatoru?' – blogeri newyorčanka i Mona te emailer 'pamćenje samo' zaista su obogatili moj blog svojim izvrsno argumentiranim komentarima o agresivnom kompleksu inferiornosti koji izaziva činjenica što smo se našli u poziciji da nam netko stran pomaže.

Pridružit ću se ovoj diskusiji jednom opservacijom: socijalizam u Hrvatskoj danas često pamte kao solidarno društvo. On je na nekom 'makro' planu to zaista i bio – porezna politika, izdašnija socijalna davanja, pomoć nerazvijenima (iako, koliko se sjećam, tada se stalno cendralo što naši novci odlaze siromašnijim republikama). Međutim, socijalizam je potpuno uništio ideju da pojedinac može činiti nešto iz vlastitog, osobnog osjećaja altruizma, jednostavno iz dobrote, ili iz osjećaja odgovornosti za neko opće dobro. . (Ljudi te u Hrvatskoj često smatraju hlebincem ako ukažeš da možda netko i tako postupa).

Uvijek se traži zakulisni motiv, neki zadnji interes... ('Bill Gates pomaže Africi zato da bi tamo mogao prodati svoj software. Yeah, right – piše Mona). I zato, u Sarajevu neki možda ne mogu shvatiti zašto im je netko iz inozemstva pomagao i slao te konzerve – mora da je to zato 'da se ne bi pokvarile', jer im je 'istekao rok trajanja' ili slično. No, sasvim sigurno postoji i 'drugo' Sarajevo i 'drugi' Zagreb, i 'druga' Hrvatska i 'druga' BiH. Ljudi koji su recimo bez ikakve naknade angažirani u Caritasu ili recimo dobrovoljno rade u raznim ne-vladinim organizacijama – oni znaju zašto su se u to upustili. Sasvim sigurno ne iz sebičnog interesa. Ako smijem primjetiti, Amerika je puna takvih 'do-goodera', oni su kičma ove zemlje, i zbog njih je Amerika to što je. Oni koji žive ovdje nadam se da znaju o čemu govorim. Mnogi drugi će se vjerojatno ovoj tvrdnji čuditi ko 'pura dreku' – no što ja tu mogu.

******


O 'drugoj', za mene 'pravoj' Hrvatskoj, piše blogerica dayafterday – u odgovoru na pitanje 'Tko je vaš uzor, heroj?' (Moj tekst je bio o taksistu iz Washingtona, iz Koreje, koji mi je rekao da mu je u mladosti uzor bio Milovan Djilas. Ta me je dirnulo). Dirnuo me je elokventni komentar dayafterday-a: uzor je profesorica biologije Ivna Bućan iz Kaštel Lukšića koja je sa učenicima napravila botanički vrt u svojoj školi. (Blog dayafterday je zanimljiv – naučio sam nešto o mjestu Arbanasi i ljudima koji tamo žive.)

Bloger dragoljubi.blog.hr također je obogatio ovaj moj cyber-prostor svojim mislima o osobnim uzorima, iskazanim u stilu haiku-poezije:

prijatelj iz djetinjstva,pisao je igrokaze koje smo izvodili po dvorištima
nikada ga kasnije nisam srela
herojstvo je došlo kasnije za vrijeme Proljeća


Bloger psychiatrist pita ‘kako živjeti i studirati u Americi?’ Ja mislim da je najvažnije naći nešto što vas zaista zanima, biti dobar student, naučiti engleski jezik. Angažirajte se u nekakvom studentskom klubu ili organizaciji – tamo se može više saznati o raznim stipendijama. Budite aktivni u društvenom smislu - pokušajte sresti što više ljudi koji će vam jednog dana biti kolege, ili će vam moći pomoći. To je ono kaj se naziva networking. Nikad ne znate kako neki slučajan susret može promijeniti vaš život.

Ja sam recimo kao student četvrte godine prava 1985. radio na svjetskom viktimološkom kongresu koji se tog ljeta održavao u Zagrebu. Upoznao sam neke ljude koji su u Americi i Izraelu predavali kriminologiju. Jedna od tih osoba predložila mi je da magisterij napravim na Kent State University, u Ohiou, gdje je ona predavala. Bio sam njezin asistent dvije godine, dok nisam magistrirao. Imao sam stipendiju od KSU-a, što znači da nisam trebao platiti za magisterij, a plaćali su me i neku crkavicu za 20 sati tjedno što sam radio kao research assistant. Dovoljno za studentski dom i njupu.

Bio sam jedan od onih studenata o kojima piše knut – ‘stranac bez mnogo novca’. Moram priznati da se nisam nikada zbog toga osjećao strašno hendikepiranim. Ljudima s kojima sam bio prijatelj činjenica da nisam imao puno novca nije bila važna. Niti mnogi Amerikanci nisu imali puno novca. Kao i mnogi drugi studenti post-diplomci koji vole ono što rade, osjećali smo se bogatima na drugi način. Bavili smo se onim što nas zanima, sretali interesantne ljude, bili smo u stranoj zemlji, knjižnica je bila otvorena 24 sata dnevno… Budućnost je bila pred nama.

Možda i drugi posjetitelji bloga mogu psychiatristu dati neki koristan savjet o dolasku u Ameriku na studij.

Mislim da je doći na studij ovdje zapravo lakše nego što ljudi misle. Među ostalim, dobro je imati i malo sreće, zato -

Good luck!
objavljeno: nedjelja - 06.05.2007. - 20:52 - Komentari (10) - Ispis - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada