|
|
Što reći stranom donatoru?
02.05.2007., srijeda
'Pomozi sirotu na svoju sramotu' – dugo mi nije bio baš jasan smisao ove poslovice koju sam čuo od moje bake. Sjetio sam je se ponovno prekjučer – iako događaj koji ću navesti pomalo izokreće njezin smisao.
List Washington Post piše da vlada Sjedinjenih Država, nakon uragama Katrina u ljeto 2005., nije željela primiti stotine milijuna dolara pomoći koju su ponudile strane zemlje. Riječ je gotovini (454 milijuna dolara od ukupno 150 zemalja i međunarodnih organizacija), raznoj robi (primjerice 400 milijuna dolara vrijednim pošiljkama nafte) i humanitarnim potrepštinama te o stručnoj pomoći poput spasilačkih ekipa ili medicinskog osoblja.
Da je pomoć New Orleansu i okolici tada zaista trebala osvjedočili su se svi koji su izravno, putem televizije, gledali mučne scene iz uraganom razrušenog grada.
Međutim, tek je manji dio pomoći koju su američkoj vladi ponudili stranci bio prihvaćen (126 milijuna dolara). Veći dio je bio, uz zahvalu, jednostavno odbijen, a jedan dio je bio verbalno prihvaćen, ali nikad nije bio preuzet.
Washingtonski dnevnik navodi par primjera. Vlada SAD odbila je 54 od 77 konkretnih projekata pomoći koje su ponudila tri najbliža američka saveznika – Kanada, Britanija i Izrael. Washington je, uz zahvalu, odbio ponudu Grčke da u New Orleans uputi dva broda za kružna putovanja, koji se mogu iskoristiti kao bolnice ili hoteli. Ubrzo nakon toga je savezna vlada iznajmila slične brodove kompanije Carnival Cruise Lines - za 249 milijuna dolara. Kuvajt je dio novca koji je prvotno bio namijenjen vladinom humanitarnom naporu (ukupno oko 100 milijuna dolara) preusmjerio prema Crvenom križu i lokalnim projektima obnove stotina škola i sveučilišta u Louisiani i Mississippiju.
Vlada Sjedinjenih Država u posljednjih je 20 mjeseci na uklanjanje posljedica uragana Katrina potrošila oko 125 milijardi dolara iz džepa vlastitihh poreznih obveznika – piše Washington Post.
Američki su mediji mjesecima nakon uragana Katrina izvještavali o lošoj organizaciji i nekoordiniranosti vladinih službi. Nekompetentnost u rješavanju humanitarne krize nakon uragana Katrina pri vrhu je liste promašaja aktualne administracije, odmah nakon Iraka.
Upitana da objasni zbog čega njezina vlada nije željela primiti ponuđenu pomoć iz inozemstva, državna tajnica Condoleezza Rice izjavila je u televizijskoj emisiji 'This Week' da je 'ova kriza bila za nas jedna posve nova situacija', te da Sjedinjene Države 'nisu naučene da primaju'.
'Nisu naučene da primaju' – rečenica možda zvuči prijetvorno, neiskreno (Moja žena veli: 'bilo im je neugodno, baš kao i Sovjetima nakon Černobila'). Međutim ova tvrdnja ukazuje na individualističku crtu u mentalitetu ove nacije. Kao što sam već pisao u tekstu o osobnom naoružanju, Amerikanci vjeruju u oslanjanje na vlastite snage. Nevoljko uzimaju bilo čiju pomoć. Čak, smatraju da ona primatelja u moralnom smislu može 'pokvariti'.
Stav 'vuka samotnjaka' koji je ovaj put zauzela Amerika očito ima svoju iracionalnu, štetnu stranu – zašto ne prihvatiti pomoć prijatelja, kada je ona očito potrebna? Zbog nekakvog glupog ponosa? I, jesu li ljudi zaista tako 'lako kvarljiva' roba?
Odgovor na neka od ovih pitanja - najviše ovo posljednje - možda pruža drugi primjer, iz Sarajeva. Tu, ja barem mislim, dolazi do izražaja istinitost poslovice 'Pomozi sirotu na svoju sramotu'. U Sarajevu je, naime, nedavno postavljen spomenik 'konzerviranoj govedini'. Kako piše Večernji list, autor spomenika se 'narugao stranim donatorima koji su za vrijeme rata u BiH slali goleme količine te nepopularne hrane'. Na postolju piše: 'Spomenik međunarodnoj zajednici. Zahvalni građani Sarajeva'. Ovih se konzervi, piše autor članka, 'Sarajlije i danas prisjećaju s gađenjem, jer im je ta hrana... neko vrijeme bila jedini izbor.'
Ne želim uspoređivati kruške i jabuke, jedino ukazati na prilično različite mentalitete. Jedna zemlja pomoć od stranaca odbija, jer nije navikla biti u poziciji primatelja, no zahvaljuje na ponuđenom. I drugoj je zemlji sasvim sigurno neugodno primati pomoć, ali je ipak uzima, svjesna da će joj ljudi jedino tako preživjeti. Na kraju, više od deset godina kasnije, donatorima se odlučila - narugati.
Netko će reći – jedno je 'moćna' Amerika, a drugo mala Bosna koja se jedva drži na nogama. Međutim, koliko se sjećam, Amerika za vrijeme Katrine nije djelovala 'moćno', dapače doimala se na trenutke kao zemlja Trećeg svijeta. Ukratko, i jednoj i drugoj zemlji bila je potrebna pomoć.
Meni je problematično jedino ovo ruganje. Svjestan sam da ljudi u Sarajevu vole šalu. A i da su bijesni zbog raznih tragičnih pogrešaka međunarodne zajednice. Međutim, mislim da 'spomenik konzerviranoj govedini' pruža ilustraciju za tvrdnju da 'pomoć kvari', odnosno da lako korumpira one koji je primaju. Pomoć ubrzo postaje nešto što smatramo da je neko naše pravo, a nije. Prvotna zahvalnost začas nestane, a nakon toga slijedi 'daj još', 'zašto tako malo' i 'zašto ovo, a ne ono'. Ubrzo, donator je gotovo veći neprijatelj od pravog neprijatelja.
Američki je Senat najavio svjedočenja o načinu na koji je vlada reagirala na ponude pomoći iz inozemstva. Čut će se sasvim sigurno razna objašnjenja. Sumnjam da će se čuti ovo, po mom mišljenju 'pravo' objašnjenje: 'Thanks, but no thanks. Da vam za deset godina ne bi trebali dizati spomenike'.
|
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
Novinar sam i producent na Glasu Amerike u Washingtonu. Od 1993., radim na programima VOA na hrvatskom jeziku.